ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Oblast: Ekonomija
Godina izdanja: K359
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Na par mesta, bukvalno na par mesta ima uredno podvucenih recenica drvenom bojicom, nista strasno!

Autor - osoba Hilferding, Rudolf
Naslov Finansiski kapital : studija o najnovijem razvitku kapitalizma / Rudolf Hilferding ; [preveo Žarko Mrkušić]
Vrsta građe knjiga ; odrasli, ozbilјna (nije lepa knjiž.)
Jezik srpski
Godina 1958
Izdanje 2. izd.
Izdavanje i proizvodnja Beograd : Kultura, 1958 (Beograd : Kultura)
Fizički opis 446 str. ; 22 cm
Drugi autori - osoba Mrkušić, Žarko
Uvalić, Radivoj
ISBN (Karton s omotom)
Napomene Prevod dela: Das Finanzkapital / Rudolf Hilferding
Predgovor / Radivoj Uvalić: str. 5-23
Napomene i bibliografske reference uz tekst
Registar.
Predmetne odrednice Finansijski kapital
Kapitalizam – Ekonomski aspekt


SADRŽAJ
PRVI ODELJAK
Novac i kredit
I glava: Nužnost novca 33
II glava: Novac u prometnom procesu 44
III glava: Novac kao platežno sredstvo. Kreditni novac 71
IV glava: Novac u prometu industriskog kapitala (Periodično oslobađanje i umrtvljenje novčanog kapitala. Promenljivi obim umrtvljenog kapitala i njegovi uzroci. Pretvaranje umrtvljenog kapitala u aktivni novčani kapital posredstvom kredita) 78
V glava: Banke i industriski kredit 94
VI glava: Kamatna stopa 114
DRUGI ODELJAK
Mibilizovanje kapitala. Fiktivni kapital
VII glava: Akcionarsko društvo 125
1. Dividenda i osnivačka dobit 125
2. Finansiranje akcionarskih društava. Akcionarska društva i banke 134
3. Akcionarsko društvo i individualno preduzeće 146
4. Emisiona delatnost 153
VIII glava: Efektna berza 155
1. Berzanski papiri. Špekulacija 155
2. Funkcije berze 165
3. Berzanski poslovi 170
IX glava: Robna berza 175
X glava: Bankovni kapital i bankovna dobit 200
TREĆI ODELJAK
Finansiski kapital i ograničenje slobodnih konkurencija
XI glava: Smetnje u izjednačenju profitnih stopa i njihovo savlađivanje 215
XII glava: Karteli i trustovi 238
XIII glava: Kapitalistički monopoli i trgovina 243
XIV glava: Kapitalistički monopoli i banke. Pretvaranje kapitala u finansiski kapital 263
XV glava: Određivanje cena od strane kapitalističkih monopola 267
ČETVRTI ODELJAK Finansiski kapital i krize
XVI glava: Opšti uslovi krize. (Uslovi ravnoteže društvenog procesa reprodukcije. Uslovi ravnoteže kapitalističkog procesa akumulacije) 279
XVII glava: Uzroci krize 297
XVIII glava: Krupni odnosi u toku konjunkture 307
XIX glava: Novčani kapital i proizvodni kapital za vreme depresije 322
XX glava: Promene u karakteru krize. Karteli i krize 329
PETI ODELJAK
O ekonomskoj politici finansiskog kapitala
XXI glava: Promene u trgovinskoj politici 345
XXII glava: Izvoz kapitala i borba za ekonomsko područje 357
XXIII glava: Finansiski kapital i klase 389
XXIV glava: Borba za radni ugovor
XXV glava: Proletarijat i imperijalizam 420
Registar
Registar imena 431
Predmetni registar 433




Finansiski kapital, marksizam


Rudolf Hilferding (10. kolovoza 1877.-11. veljače 1941.) bio je marksistički ekonomist, socijalistički teoretičar, austrijskog podrijetla, [1] političar i glavni teoretičar [2] Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD) za vrijeme Weimarske republike, [3 ] gotovo univerzalno priznat kao SPD-ov najveći teoretičar ovog stoljeća.[4] Bio je i liječnik. [4]

Rođen je u Beču, gdje je doktorirao nakon studija medicine. Nakon što je postao vodeći novinar SPD-a,[3] sudjelovao je u Studenoj revoluciji u Njemačkoj i bio je ministar financija Njemačke 1923. i od 1928. do 1929. Godine 1933. pobjegao je u izbjeglištvo, živeći u Zürichu, a zatim u Parizu, gdje je umro u pritvoru Gestapa 1941. [1] [5]

Hilferding je bio zagovornik `ekonomskog` čitanja Karla Marxa koji se poistovjećuje s `austro-marksističkom` skupinom.[6] On je prvi iznio teoriju organiziranog kapitalizma.[7] Bio je glavni branitelj marksizma od kritika ekonomista austrijske škole i kolege iz Beča Eugena Boehma von Bawerka. Hilferding je također sudjelovao u `Debati o krizama` – osporavajući Marxovu teoriju o nestabilnosti i konačnom slomu kapitalizma na temelju toga da se koncentracija kapitala zapravo stabilizira. Uređivao je vodeće publikacije kao što su Vorwärts, Die Freiheit i Die Gesellschaft. [3] Njegovo najpoznatije djelo bilo je Das Finanzkapital (Financijski kapital), jedan od najutjecajnijih i najoriginalnijih doprinosa marksističkoj ekonomiji[4] sa značajnim utjecajem na marksističke pisce kao što su Vladimir Lenjin[7] i Nikolaj Buharin koji su utjecali na njegove spise o imperijalizmu.

Život u Beču
Dana 10. kolovoza 1877., Rudolf Hilferding rođen je u Beču u prosperitetnoj židovskoj obitelji [2][9] koju su činili njegovi roditelji, Emil Hilferding, trgovac (ili privatni službenik), i Anna Hilferding, te Rudolfova mlađa sestra Maria . Rudolf je pohađao javnu gimnaziju koju je završio kao prosječan student, što mu je omogućilo pristup sveučilištu. Odmah nakon toga upisao je studij medicine na Sveučilištu u Beču. [10]

Čak i prije završetka ispita, 1893. pridružio se skupini bečkih studenata koji su tjedno raspravljali o socijalističkoj književnosti, a kasnije su s mladim sveučilišnim nastavnicima osnovali studentsku organizaciju Freie Vereinigung Sozialistischer Studenten, čiji je predsjednik bio Max Adler. [10] Tu je Hilferding prvi put intenzivno došao u dodir sa socijalističkim teorijama i prvi put postao aktivan u radničkom pokretu. Organizacija je također sudjelovala u socijaldemokratskim demonstracijama, koje su došle u sukob s policijom, skrenuvši pozornost Socijaldemokratske partije Austrije (SPÖ). [11]

Kao student sveučilišta upoznao se s mnogim talentiranim socijalističkim intelektualcima. [4] Osim studija medicine, studirao je povijest, ekonomiju i filozofiju. On i njegovi kolege socijalisti studenti i prijatelji [12] Karl Renner, Otto Bauer i Max Adler također su proučavali političku ekonomiju, koju je podučavao marksist Carl Grünberg, te su pohađali predavanja filozofa Ernsta Macha, koji su oboje značajno utjecali na Hilferdinga. [13] Postao je jedan od najupornijih pristaša Victora Adlera, osnivača SPÖ -a. [8]

Nakon što je doktorirao 1901., počeo je raditi u Beču kao pedijatar [14], međutim ne s velikim entuzijazmom. Velik dio svog slobodnog vremena proveo je proučavajući političku ekonomiju, gdje je bio njegov pravi interes, [4] ali nije odustao od svoje profesije sve dok mu prve publikacije nisu dale uspjeh. [12] Također se pridružio socijaldemokratskoj stranci u Austriji. Godine 1902. sudjelovao je u socijaldemokratskim novinama Die Neue Zeit o ekonomskim temama[1] na zahtjev Karla Kautskog,[9] u to vrijeme najvažnijeg marksističkog teoretičara u svijetu i koji je razvio dugotrajno osobno i političko prijateljstvo s Hilferdingom. .[15] Njegova suradnja s Kautskyjem i njegovi redoviti doprinosi Neue Zeit, vodećem teorijskom organu socijalističkog pokreta, učinili su ga posrednikom između Kautskyja i Victora Adlera, pokušavajući smanjiti njihove ideološke razlike. [16]

U travnju 1902. napisao je prikaz Karla Marxa i zatvaranja njegova sustava (1896) Eugena von Böhm-Bawerka braneći Marxovu ekonomsku teoriju od Böhm-Bawerkove kritike. [17] Napisao je i dva značajna eseja o upotrebi općeg štrajka kao političkog oružja. [18] Njegove su ga brojne publikacije već 1905. učinile jednim od vodećih socijaldemokratskih teoretičara i dovele ga u bliski kontakt s stranačkim vodstvom SPÖ-a i Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD). [19] Zajedno s Maxom Adlerom osnovao je i uređivao Marx-Studien, teorijske i političke studije koje su širile austromarksizam do 1923. [20] Karl Renner, Adler i Hilferding osnovali su udrugu za poboljšanje obrazovanja radnika, koja je 1903. osnovala prvu radničku školu u Beču. [21]

Hilferding se oženio liječnicom Margarete Hönigsberg, koju je upoznao u socijalističkom pokretu i koja je bila osam godina starija od njega. Također je imala židovsko podrijetlo, polagala je ispite na Sveučilištu u Beču i bila je redoviti suradnik Die Neue Zeit. Margarete je rodila njihovo prvo dijete, Karla Emila. Kautsky se brinuo da će Hilferding, koji se sada žalio na nedostatak vremena, zanemariti njegov teoretski rad u korist njegove dobre društvene situacije kao liječnika u Beču. Kautsky je iskoristio svoje veze s Augustom Bebelom, koji je tražio učitelje za centar za obuku SPD-a u Berlinu, da predloži Hilferdinga za ovu poziciju. U srpnju 1906. Bebel je preporučio Hilferdinga za ovaj posao izvršnoj stranci, koja se složila dati mu ga na šest mjeseci. [22]

Život u Berlinu i Prvi svjetski rat
Godine 1906. odustaje od liječničkog posla i na poziv Augusta Bebela[8] počinje predavati ekonomiju i ekonomsku povijest u centru za obuku SPD-a u Berlinu.[2] Nakon što je u studenom 1906. stigao u Berlin, tamo je predavao jedan mandat, ali zakon je zabranjivao zapošljavanje učitelja bez njemačkog državljanstva. Morao je napustiti ovaj posao i zamijenila ga je Rosa Luxemburg[23] nakon što mu je pruska policija 1907. zaprijetila deložacijom.[14]

Do 1915. bio je inozemni urednik vodećeg SPD-ovog lista Vorwärts,[1][9] u neposrednoj blizini najvažnijih stranačkih vođa.[24] Bebel je preporučio Hilferdinga za ovaj posao, nakon što je došlo do sukoba između urednika Vorwärtsa i izvršne stranke. Njegovo imenovanje također je imalo za cilj povećati udio marksizma u uređivanju. U kratko vrijeme Hilferding je preuzeo vodeću ulogu u listu i ubrzo je imenovan urednikom-i n-načelnik. [25] Zajedno s njegovim radom za Die Neue Zeit i Der Kampf, osigurao mu je odgovarajući prihod. [23] Podržao ga je i njegov kolega Austrijanac, Karl Kautsky,[4] koji mu je bio mentor i kojeg je 1920-ih naslijedio kao glavni teoretičar SPD-a.[26] Hilferdingove teoretske sposobnosti i njegovi osobni odnosi s vodećim socijalistima omogućili su mu karijeru u stranci. [24]

Svoje najpoznatije djelo, Das Finanzkapital (Financijski kapital), objavio je 1910. godine,[14] što je bila važna teorijska prekretnica koja je zadržala svoju važnost do danas.[27] To je izgradilo Hilferdingov ugled značajnog ekonomista, vodećeg ekonomističkog teoretičara Socijalističke internacionale, i zajedno s njegovim vodećim mjestom u Vorwärtsu pomoglo mu je da se podigne na nacionalnu razinu odlučivanja SPD -a. Također je potvrdio njegov položaj u marksističkom središtu SPD -a, čiji je on sada bio jedna od najvažnijih osoba. [27] Od 1912. zastupao je Vorwärts na sjednicama partijskog povjerenstva, što mu je omogućilo odlučno sudjelovanje u odlučivanju socijalističke politike u godinama prije Prvog svjetskog rata. [28]

Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, Hilferding je bio jedan od rijetkih socijaldemokrata koji se od samog početka protivio Burgfriedenspolitiku SPD -a [4] i potpori stranke njemačkim ratnim nastojanjima [1], uključujući njezino glasovanje za ratne zajmove. [ 4][9] Na unutarstranačkom glasovanju bio je samo jedan iz male manjine, predvođen Hugom Haaseom, njegovim bliskim prijateljem, pa su morali popustiti pred odlukom stranke da podrži prijedlog Reichstaga o ratnim zajmovima. Hilferding je zajedno s većinom urednika časopisa Vorwärts potpisao deklaraciju kojom se protivi tim pravilima. [29] U listopadu 1915. vodstvo SPD-a otpustilo je sve te suprotstavljene urednike, ali Hilferding je već mnogo prije bio pozvan u austro-ugarsku vojsku kao liječnik.[30]

U početku je Hilferding bio stacioniran u Beču, gdje je vodio terensku bolnicu za epidemije. Živio je zajedno sa suprugom i dva sina, Karlom i Petrom, koji je rođen 1908. Zahvaljujući prepisci s Kautskyjem, dobio je vijesti o zabavi. Zatim je 1916. poslan u Steinach am Brenner, blizu talijanske granice, kao borbeni bolničar. Tijekom cijelog rata Hilferding je ostao aktivan u pisanju i bio je politički uključen. Objavio je brojne članke u Die Neue Zeit i Kampf. [31] Jedan od tih članaka, objavljen u listopadu 1915., sažeo je stanje SPD -a i revidirao svoje teorije o financijskom kapitalu koji sadrže njegovu prvu formulaciju koncepta organiziranog kapitalizma. [32]

Weimarska republika
Hilferding se pridružio antiratnoj Nezavisnoj socijaldemokratskoj stranci Njemačke (USPD) 1918. [3] Tijekom studene revolucije 1918. vratio se u Berlin, nedugo nakon proglašenja Republike i cara koji je pobjegao. [33] Sljedeće tri godine bio je glavni urednik dnevnih novina USPD-a Die Freiheit, a time i član izvršne stranke. [33] Freiheit je brzo postao jedan od najčitanijih dnevnih listova u Berlinu s nakladom od 200.000 primjeraka. [34] Godine 1925. Kurt Tucholsky u Die Weltbühne tvrdio je da je Hilferding učinio novine bezopasnima i da se ponašao kao predstavnik Imperijalne udruge za borbu protiv socijaldemokracije. [35]

Vijeće narodnih poslanika, privremena vlada Studene revolucije, sastavljena od članova SPD-a i USPD-a, koji su potpisali prekid vatre,[33] delegirao je Hilferdinga u Sozialisierungskommission (Odbor za socijalizaciju).[14] Njezin službeni zadatak bio je socijalizirati prikladne industrije. Proveo je mjesece s ovim projektom, koji, unatoč podršci među radnicima, nije bio prioritet vlade. U stvari, vodstvo SPD-a se u ovom trenutku protivilo socijalizaciji jer su se primirje, demobilizacija vojske i prehranjivanje njemačkog naroda u to vrijeme činili hitnijim pitanjima. Hilferding je održao govor pred Reichsrätekongressom (kongresom radničkih vijeća) i predstavio plan socijalizacije industrije. Kongres je dobro prošao i donesena je rezolucija, no vlada ju je uvelike ignorirala. Nedostatak vladine podrške bio je razlog zašto je ovaj odbor raspušten u travnju 1919. godine.[36] Nakon Kapp-Lüttwitz-Putscha, vlada je pod pritiskom imenovala novi Odbor za socijalizaciju, čiji je Hilferding opet bio član, ali vlada još uvijek nije željela slijediti put socijalizacije. [37]

Napetosti između SPD -a i USPD -a eskalirale su kada je Friedrich Ebert upotrijebio trupe za suzbijanje nereda u Berlinu 23. prosinca 1918. bez savjetovanja s USPD -om. U znak protesta protiv politike Vijeća, USPD je povukao svoja tri predstavnika iz vlade. Hilferding, koji je optužio SPD da pokušava istisnuti USPD iz vlade, podržao je ovu odluku. Nakon lošeg učinka USPD-a na izborima za Weimarsku nacionalnu skupštinu, vodeći političari USPD-a, uključujući Hilferdinga, počeli su podržavati radnička vijeća. Hilferding je napisao članke u Freiheitu i dao prijedloge kako ih treba provesti [38], koje je Lenjin oštro kritizirao. [39]

Hilferding se nije slagao s boljševicima na čelu s Lenjinom i protivio se Listopadskoj revoluciji. Kasnije je SSSR opisao kao `prvu totalitarnu državu` i `totalitarnu državnu ekonomiju`. [40]

Godine 1919. dobio je njemačko državljanstvo[14], a 1920. godine imenovan je u Ekonomsko vijeće Reicha.[9][20] 1922. oštro se usprotivio spajanju USPD -a s Komunističkom partijom Njemačke, koje je napadao tijekom 1920 -ih [3], a umjesto toga podržao je spajanje sa SPD -om, [14] gdje se pojavio kao njezin najistaknutiji i najvidljiviji glasnogovornik . [4] Na vrhuncu inflacije u Weimarskoj Republici, obnašao je dužnost njemačkog ministra financija[14] od kolovoza do listopada 1923..[20] On je pridonio stabilizaciji marke, ali nije uspio zaustaviti inflaciju. [2] Tijekom njegova mandata odlučeno je o uvođenju Rentenmarka, no on je dao ostavku na dužnost neposredno prije monetarne reforme. [14]

Od 1924. do 1933. bio je izdavač teorijskog časopisa Die Gesellschaft. 4. svibnja 1924. izabran je u Reichstag za SPD[14] gdje je bio glavni glasnogovornik SPD-a za financijska pitanja do 1933. Zajedno s Karlom Kautskyjem formulirao je Heidelberški program 1925. godine.[14] Između 1928. i 1929. ponovno je služio kao ministar financija,[3] uoči Velike depresije.[2] Morao se odreći tog položaja zbog pritiska predsjednika Reichsbanke Hjalmara Schachta [41] koji je uzrokovao njegov pad u prosincu 1929. namećući vladi svoje uvjete za dobivanje zajma.

Život u emigraciji
Nakon Hitlerova dolaska na vlast, Hilferding je kao istaknuti socijalist i Židov morao pobjeći u izbjeglištvo 1933. godine [2], zajedno sa svojim bliskim suradnikom Rudolfom Breitscheidom i drugim važnim stranačkim vođama, najprije u Dansku, zatim u Saarbrücken, Pariz i na kraju u Zürich, Švicarska. [4] [1] Živio je u Zürichu do 1938. [3], a od 1939. u Parizu, Francuska. [1] Međutim, ostao je utjecajan, postavljen na važna mjesta u Sopadeu SPD -a. Između 1933. i 1936. bio je glavni urednik časopisa Die Zeitschrift für Sozialismus i suradnik Neuer Vorwärts. Do 1939. bio je i predstavnik stranke za Socijalističku internacionalu, a njegov savjet je tražilo vodstvo SPD -a u egzilu. [3]

Nakon napada na Francusku, on i Breitscheid pobjegli su u nenaseljeni Marseille. [14] Odbor za izbjeglice pod vodstvom Varian Fryja poduzimao je napore da ga, zajedno s Rudolfom Breitscheidom, izvuče iz Vichyja u Francuskoj. Međutim, oboje su odbili ilegalno otići, jer nisu imali identifikacijske dokumente.[42] Uhitila ih je policija vlade Vichy na jugu Francuske i, unatoč hitnoj vizi za ulazak u Sjedinjene Američke Države, predana Gestapu 9. veljače 1941. [43] Hilferding je doveden u Pariz i na putu je bio teško maltretiran. [5] Nakon mučenja, umro je iz nepoznatih razloga [44] u zatvoru u Parizu, [2] [9] gestapovskoj tamnici La Santé. [45] Njegova smrt službeno je objavljena tek u jesen 1941. godine.[5] Fry je, između ostalih, vjerovao da je Hilferding ubio Gestapo po nalogu Adolfa Hitlera ili drugog visokog dužnosnika nacističke stranke. Hilferdingova supruga, Margarete, umrla je u koncentracijskom logoru Theresienstadt 1942. godine.[46]

Financijski kapital

Finanzkapital, 1923
Hilferdingov Financijski kapital (Das Finanzkapital, Beč: 1910.) bio je `osnovna marksistička analiza transformacije kompetitivnog i pluralističkog `liberalnog kapitalizma` u monopolistički `financijski kapital",[47] i anticipirao je Lenjinove i Buharinove `uglavnom izvedene` spise subjekt.[48] Pišući u kontekstu izrazito kartelizirane ekonomije kasne Austro-Ugarske,[49] Hilferding je suprotstavio monopolistički financijski kapitalizam ranijem, `konkurentskom` i `bukanarskom` kapitalizmu ranije liberalne ere. Ujedinjenje industrijskih, trgovačkih i bankarskih interesa umanjilo je ranije liberalne kapitalističke zahtjeve za smanjenje ekonomske uloge merkantilističke države; umjesto toga, financijski kapital tražio je `centraliziranu državu koja dijeli privilegije`. [50] Hilferding je to vidio kao dio neizbježne koncentracije kapitala koju zahtijeva marksistička ekonomija, a ne kao odstupanje od slobodnog tržišta.

Budući da su do 1860-ih, zahtjevi kapitala i buržoazije bili, prema Hilferdingovom mišljenju, ustavni zahtjevi koji su `jednako pogodili sve građane`, financijski kapital je sve više tražio državnu intervenciju u ime klasa vlasnika bogatstva; sada su državom dominirali kapitalisti, a ne plemstvo. [51]

U tome je Hilferding vidio priliku za put u socijalizam koji se razlikovao od onog koji je predvidio Marx: `Socijalizirajuća funkcija financijskog kapitala uvelike olakšava zadatak prevladavanja kapitalizma. Jednom kad je financijski kapital donio najvažnije (sic) branako je proizvodnja pod njegovom kontrolom, društvu je dovoljno da putem svog svjesnog izvršnog organa - države koju je osvojila radnička klasa - zaplijeni financijski kapital kako bi stekao neposrednu kontrolu nad tim granama proizvodnje. ` To bi učinilo nije potrebno eksproprisati `seljačka gospodarstva i mala poduzeća` jer bi oni bili posredno socijalizirani, kroz socijalizaciju institucija o kojima ih je već financijski kapital učinio ovisnima. Dakle, budući da je uska klasa dominirala gospodarstvom, socijalistička je revolucija mogla dobiti širu potporu izravno eksproprijaciju samo iz te uske klase. Konkretno, prema Hilferdingu, društva koja nisu dostigla razinu ekonomske zrelosti koju je Marx predviđao kao `zrelu` za socijalizam mogla su se otvoriti socijalističkim mogućnostima. [53] Nadalje, ` politika financijskog kapitala mora dovesti do rata, a time i do oslobađanja revolucionarnih oluja.`