Godina izdanja: 2021
ISBN: 978-9958-30-580-1
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Adžović, Ruždija
Filipović, Muhamed, 1929-2020
Naslov Tunjo : razgovori s Muhamedom Filipovićem / Ruždija Adžović
Vrsta građe knjiga
Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik bosanski
Godina 2021
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo ; Zagreb : Buybook, 2021 (Sarajevo : Dobra knjiga)
Fizički opis 280 str. : ilustr. ; 24 cm
ISBN 978-9958-30-580-1 (Sarajevo)
978-953-8226-77-9 (Zagreb)
Napomene Bilješka o autoru: str. [273]
Registar.
Predmetne odrednice Filipović, Muhamed, Tunjo, 1929-2020 -- Intervjui -- Biografije
Nekontrolisane predmetne odrednice Tunjo

„Zaista nije heretična niti blasfemična tvrdnja da je Muhamed Tunjo Filipović bio moralna vertikala i/ili ‘čovjek moralnog kompasa’: u vrijeme komunizma otkrivao mi je opasni difamirajući i potkazivački narativ tadašnjih visokih partijskih/komunističkih dužnosnika uperen protiv mene, u periodu moje višegodišnje izloženosti ‘političkom i policijskom teroru’ od strane tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB), koja me je klasificirala i tretirala kao ‘unutrašnjeg neprijatelja’?! Nadilazeći krute ideološke obrasce ovaj ‘Tunjin grijeh’ rano sam prepoznao kao njegov apodiktični ketman – pošto je u javnom prostoru opravdavao komunističke dogme u koje nije vjerovao?! Bio je – istovremeno – erudita, polemičar, enciklopedist, profesor, akademik, čovjek iz naroda, filozof, sofist, logičar, dijalektičar, tradicionalista, modernista, demokrata, branitelj Bosne (i Hercegovine), učitelj, Bosanac/Bošnjak, beg, proleter, pothranjivač nade, čovjek intelektualne raskoši i nedokučivih odluka, nepotkupljivi borac protiv neznanja, političar, diplomata, protivnik svakovrsnih ‘političkih gulanfera’ ideoloških opsjenara, povijesnih mitomana, klijentelista, kleptokratije i tranzicijskih kriminalaca; naučavatelj o apoteozi lažnih ‘nacionalnih bogova’, tumač, svjedok i kritičar neuspjele tranzicije u BiH od policijske ka demokratskoj državi... Musliman. Izložen svakovrsnim nasrtajima. Tunjini paradoksi, sofizmi, aforizmi, kontradikcije, sudovi, umovanje bili su samo njegovo traganje za smislom. Uvijek nadahnuti autentični sin i bespogovorni branitelj Bosne, koja mu se nije odužila. Nije shvatao da je bio prepametan za političara. Predodređen da govori o sebi, u odbrani svojih načela bio je ponekad i nesklon činjenicama, ili sklon vjerovanju u činjenice koje nisu tačne. Kao zakleti ljubitelj Borhesove književnosti smatrao sam ga likom iz njegovih najboljih priča. Ovo je iskrena i poštena knjiga Ruždije Adžovića o Muhamedu Tunji Filipoviću.“ (Ahmed Žilić)

„Ima neke simbolične pravde što ovu knjigu – prvu, a vjerovatno i posljednju takve vrste – potpisuje, kao autor, gosp. Adžović. Gosp. Adžović bio je nenametljivi prijatelj Muhameda Filipovića. Za razliku od mnogih novinara, koji su od Muhameda Filipovića uvijek nešto tražili i kamčili, gosp. Adžović mu je pravio društvo, i slušao ga kako govori. Slušao i pamtio. A poslije izvjesnog vremena, počeo je da snima njegovo govorenje, uz dozvolu. Nerijetko i u društvu još jednog od rijetkih istinskih prijatelja Muhameda Filipovića: Novaka Kilibarde. Jer Muhamed Filipović je imao jako mnogo poznanika, ali malo prijatelja! Druga vrijednost rukopisa je u neambicioznoj, a smisleno dubokoj jednostavnosti pitanja koja inspirišu opširne odgovore. Gosp. Adžović nikada, pa i u ovoj knjizi, nije izigravao intelektualca i popravljača Svijeta kako to mnogi novinski mislioci iz kantonalnog arsenala čine već više od dvije decenije. Kao treće, dodao bih da je gosp. Adžović prema Muhamedu Filipoviću dosljedno pokazivao poštovanje i da nikada nije iznevjerio njihovo prijateljstvo, za razliku od mnogih drugih poslenika u beha novinarstvu koji su običavali, svojevremeno, da satima sjede sa Muhamedom Filipovićem, da bi, nakon desetak godina, okretali glavu od njega, dok su pojedini, nekad njemu veoma dragi i bliski, ljudi znali da ga ismijavaju po zakucima ‘medijskih prostora’. On se na to nije obazirao, svjestan činjenice da se većina beha novinara ubrajala, ubraja i, po svoj prilici, ubrajaće se u ono što se opisuje kao različiti pojavni oblici ljudi bez svojstava. Svojstava nemaju, ali imaju gospodare, obaveze, opterećenja, sveze i vezice sa određenim službama itd. itd. itd. ... Važno je napomenuti i ovo: Muhamed Filipović je knjige intervjua, razgovora doživljavao, kao što je i normalno, autorskim djelima pitača, odnosno onih koji formulišu i postavljaju pitanja. Tako je oduvijek bilo: ‘Razgovori sa Geteom’ Ekermanovo su djelo, a ne djelo uvaženog prvog ministra vojvode od Vajmara; ‘Razgovori sa Kočom’ djelo su Slobodana Nenadovića, a ne uvaženog Titovog velikog ministra spoljnih poslova Koče Popovića. Zašto to pominjem? Zato što sam bio svjedok situacije kada je Branko Mikulić objavio knjigu razgovora sa sobom kao svoje autorsko djelo. Muhamed Filipović je to prokomentarisao riječima: ‘Teško da se niže od ovoga može stropoštati!’ Zato bi, da je danas na životu, Muhamed Filipović nedvosmisleno potvrdio da je predmetna knjiga autorska knjiga gosp. Adžovića. Knjigom bi sigurno bio zadovoljan, kao što je uvijek bio zadovoljan stavom gosp. Adžovića prema sebi. Zadovoljan, ali i blagodaran...“ (Nenad Filipović)

Muhamed Filipović (Banja Luka, 3. avgust 1929 – Sarajevo, 26. februar 2020), poznat i pod nadimkom Tunjo, bio je bosanskohercegovački filozof, istoričar, esejista, univerzitetski profesor, akademik i političar, jedan od istaknutih intelektualaca Bosne i Hercegovine druge polovine XX i početka XXI veka. Rođen je u uglednoj banjalučkoj porodici Filipović, a osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Filozofiju je studirao u Beogradu i Zagrebu, gde je diplomirao 1952. godine, dok je doktorat iz filozofije odbranio 1961. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Iste godine započeo je univerzitetsku karijeru na sarajevskom Filozofskom fakultetu, na kojem je predavao logiku, metodologiju naučnog rada, ontologiju, gnoseologiju, sociologiju i druge filozofske discipline, sve do penzionisanja 1999. godine. Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izabran je 1978, a za redovnog 1987. godine. Od 1999. do 2008. obavljao je dužnost potpredsednika Akademije. Bavio se filozofijom jezika, logikom, istorijom filozofije, kulturnom istorijom Bosne i Hercegovine, sociologijom i političkom teorijom. Posebno mesto u njegovom radu zauzimaju istraživanja bosanskog kulturnog i duhovnog identiteta. Veliku pažnju izazvao je njegov esej „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“ iz 1967. godine, u kojem je razmatrao osobenosti bosanske književne tradicije, povodom zbirke Kameni spavač Maka Dizdara. Među njegovim najznačajnijim delima nalaze se Lenjin: monografija njegove misli (1968), Marksizam i suvremena filozofija (1975), Filozofija jezika (1987), Deset predavanja o ideji Europe (2000), Historija bosanske duhovnosti (2004), Metodologija znanosti i znanstvenog rada (2004) i Filozofska istraživanja: filozofija, logika, jezik (2005). Pisao je i knjige o političkoj istoriji i savremenim društvenim zbivanjima, među kojima su Tragedija Bosne i Bio sam Alijin diplomata. Radio je na Enciklopediji Jugoslavije kao glavni urednik redakcije za Bosnu i Hercegovinu. Početkom devedesetih godina aktivno se uključio u politički život, učestvovao u osnivanju Stranke demokratske akcije, a zatim Muslimanske bošnjačke organizacije i Liberalne bošnjačke organizacije. Tokom rata u Bosni i Hercegovini obavljao je diplomatske dužnosti, uključujući funkciju ambasadora u Švajcarskoj i Velikoj Britaniji. Bio je jedan od osnivača Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, za čijeg je predsednika izabran 2015. godine. Njegov obiman filozofski, istoriografski i publicistički opus, kao i višedecenijsko učešće u javnim raspravama o istoriji, kulturi, identitetu i politici Bosne i Hercegovine, učinili su ga jednom od prepoznatljivih ličnosti bosanskohercegovačkog intelektualnog života. Preminuo je u Sarajevu 2020. godine, u 91. godini života.

Novinar, publicista i književnik Ruždija Adžović rođen je 23. januara 1962. godine u Podgorici. U Sarajevu je diplomirao na Fakultetu političkih nauka – odsjek novinarstvo.
Profesionalni novinar je od 1986. Na Radiju Crne Gore radio je trinaest godina. Pisao je za mnoge časopise i dnevne novine širom bivše Jugoslavije. Radio je za „Večernje novine“, „Jutarnje novine“, „Nezavisne novine“, bio je zamjenik glavnog i odgovornog urednika dnevnih novina „BH Dnevnik“ i „AS“, urednik „Dnevnog avaza“ i urednik poslovnog magazina „Banke“. Ruždija Adžović je zastupljen u biografskom leksikonu „Ko je ko u Bosni i Hercegovini“ i u leksikonu „Bošnjaci/Muslimani Crne Gore“. Dobitnik je Nagrade opštine Tuzi za 2019. godinu za doprinos u afirmaciji temeljnih stvaralačkih vrijednosti značajnih za općinu Tuzi i šire, u književnom, novinarskom i publicističkom djelovanju. Ruždija Adžović je i muzičar i muzički stvaralac, a radi i kao slikar. Od 2000. godine živi u Sarajevu sa suprugom Dudom, sinom Mirzom i kćerkom Aidom.

MG P84 (N)