Marijan Martković Vašar snovaMeki povezIzdavač RadMatković, Marijan, hrvatski književnik (Karlovac, 21. IX. 1915 – Zagreb, 31. VII. 1985). Komparativnu književnost i povijest umjetnosti studirao u Beču i Parizu 1935–37. Studij prava završio u Zagrebu 1941. Prve književne radove objavio je u Svijetu i Mladosti, a kao student surađivao je u časopisima Književnik i Pečat. God. 1936. tiskao je zbirku pjesama Iz mraka u svjetlo. Nakon II. svjetskog rata obnašao je niz dužnosti, npr. šef kulturno-umjetničkog odjela Radio Zagreba, intendant HNK-a u Zagrebu, umjetnički direktor Zagreb filma, tajnik Razreda za suvremenu književnost JAZU i voditelj današnjega Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Pokretač (1962) i dugogodišnji glavni urednik časopisa Forum. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1974.Jedan od najplodnijih hrvatskih dramatičara i dosljedan sljedbenik M. Krleže, Matković je najzapaženiji po dvama dramskim ciklusima. Prvi je žanrovski i stilski niz od dviju drama i osam jednočinki Igra oko smrti (1955), u kojem prati sudbine predstavnika različitih društvenih, političkih i vojnih skupina od polovice 1930-ih do polovice 1940-ih te istodobno istražuje različite dramaturške postupke karakteristične za H. Ibsena, A. Strindberga, M. Krležu, L. Pirandella i B. Brechta. Drugi ciklus, I bogovi pate (1962), čine tri drame u kojima preko junaka iz grčkih mitova Prometeja, Herakla i dr. progovara ponajprije o etičkim dilemama suvremenoga čovjeka, slijedeći u tome primjer nekolicine suvremenih dramatičara, npr. J. Giraudouxa, J. Anouilha, J.-P. Sartrea, D. Smolea i J. Hristića. Iz prvoga ciklusa veću pozornost kritike i kazališta privukle su prva i posljednja drama, Slučaj maturanta Wagnera (HNK, Zagreb, 1935), mladenački dramski prikaz sukoba naraštaja u zagrebačkoj građanskoj obitelji te politička polarizacija uoči rata, odn. Na kraju puta (HNK, Osijek, 1954), jedan od prvih pokušaja relativiziranja jednostranih prikaza ratnih zbivanja, a središnja drama drugoga ciklusa, Heraklo (HNK, Zagreb, 1958), kritika kulta ličnosti, falsificiranja povijesti i ideologijskih manipulacija, drži se jednom od najboljih poslijeratnih hrvatskih drama, bitnom za prodor individualizma i pluralizma u naše kazalište. Lažnim veličinama i falsificiranju povijesnih događaja suprotstavio se i dramom General i njegov lakrdijaš (HNK, Zagreb, 1970), u kojoj je nastojao lišiti patetike nacionalni mit o Nikoli Šubiću Zrinskom i pogibiji sigetskih branitelja.Drame u kojima se okrenuo intimnim problemima suvremenoga čovjeka i pokazao zanimanje za eskapiste, osamljenike, ljude opterećene prošlošću ili izgubljenim iluzijama i druge likove slične »gubitnicima« iz obiteljskih melodrama E. O’Neilla, A. Millera i T. Williamsa, sabrao je u knjizi Ikari bez krila (1977), a među njima se ističu Vašar snova (Dramsko kazalište »Gavella«, 1958), Ranjena ptica (HNK, Zagreb, 1966) i Tigar (Dramsko kazalište »Gavella«, 1969). Na hrvatsku teatrologiju i kazališnu kritiku jak i trajan dojam ostavili su Dramaturški eseji (1949), među kojima su najznačajniji Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje i Hrvatska drama XIX. stoljeća, oba vrlo kritična prema novijoj hrvatskoj drami i kazalištu. Zanimljiv dijalog sa samim sobom, sa svojim očekivanjima i predrasudama, Matković je ostvario u putopisu Američki triptih (1974), a svoje sudove o suvremenicima i sjećanja na njih objavio je u knjigama Stope na stazi (1982) te Razgovori i pogovori (1985). Autor je informativne biografije M. Krleže, napisane za pariškoga izdavača i objavljene na francuskom jeziku 1977.12/4