Josip Barković VinogradTvrdi povezU priči o ljudima čije su sudbine povezane uz jedan vinograd koji poput simbola treba da odolijeva vremenu i trenutnim ljudskim slabostima.Barković kao da je ponovo želio aktualizirati onu poznatu biblijsku parabolu o sinovima kojima trnu zubi zbog kisela grožđa što ga zobaše njihovi roditelji.U kolopletu brojnih lica i zbivanja,u simultanitetu romaneskne radnje koja obuhvaća nekoliko predratnih godina,vrijeme ratno i doba poraća u prostoru između Moslavine i Posavine kao središnje lice,kao protagonist onog trajnog,vrijednog stoji obiteljski vinograd.Taj simbol ljudske povezanosti uz tlo stoji nepromijenjen,rađa zlatne plodove,nudi radost i užitak,ali taj gaj Dioniza svojevrsni je totem i tabu obitelji,njemu kao da su potrebne ljudske žrtve,odricanja.Uza sve to ne radi se o romanu suviše naglašene simbolike,vinograd je tek objektivni korelativ jedne razine ljudske svijesti koja uza sve svoje uzlete uvijek iznova pada u blato grijeha,u kal animalne požude.Razapeti između povijesti,društvenih određenja jednog konkretnog razdoblja,upleteni u svakodnevnicu,opterećeni specifično našim problemima(Barkovićeve junake mori pitanje kako doći do stana,namještenja,njihova osobna dobrota kao da je nemoćna pred nekim univerzalnim zlom na koje se spotiču pri svakom svojem koraku) ali na kraju posrću pred neumitnosti nekog obiteljskog prokletsva.Između naivne lukavosti žene koja želi osigurati krov nad glavom svojim najbližima i demonskih postupaka poslednje gospodarice vinograda kreću se i neki muški likovi,ali njihovo je značenje sekundarno.Žene pokreću sva najradikalnija pitanja,kroz njih progovaraju neke tektonske sile animalnog doživljaja svijeta.Josip Barković rođen je 16. siječnja 1918. u Otočcu u Lici. Školovao se u rodnome mjestu, Gospiću, Karlovcu i Beogradu. Filozofski fakultet upisuje u Zagrebu, ali zbog rata prekida studij i odlazi u partizane (1943). Nakon rata radio je kao urednik Radio Zagreba, umjetnički rukovoditelj Jadran-filma, glavni urednik časopisa Izvor i Krugovi te glavni urednik nakladničkih kuća Lykos i Epoha.Pisao je pjesme, prozu za djecu, pripovijetke i romane. Autor je recenzentskih i kritičkih priloga, a s Brankom Bauerom napisao je scenarij za film Sinji galeb. Prve pjesme objavljuje 1936. godine u časopisima Mladost i Jadranska straža, a prvu knjigu, zbirku pjesama Pjesme o slobodi, objavljuje 1940. Rana faza njegova proznog stvaralaštva, u kojoj bilježi crtice iz ratnog života, obilježena je crno-bijelom tehnikom i dokumentarizmom. Zbirka pripovjedaka Na rubu noći (1954) označava autorov zaokret prema psihologizaciji i tematizaciji aktualnih problema društvene zbilje. Tako romani i zbirke pripovjedaka koje slijede problematiziraju različite teme: erotizma, ženske emancipacije, etičke devijacije i izopačenosti koje nastaju u raskoraku izrmeđu deklariranog i stvarnog morala Partije.Književno-umjetnički Barković je najuvjerljiviji u problematiziranju tematike djetinjstva koja se provlači tijekom čitava njegova opusa, a najpotpunije je ostvarena u zbirci pripovjedaka Zeleni dječak.Objavio je brojne zbirke pripovjedaka i novela: Iza prve linije(1945), Tri smrti (1951), Na rubu noći (1954), Zeleni dječak (1960), Hrabra četa pionira Peće (1965), Četiri slavne godine (1970), Mala Jalta (1974), Noć na Krbavskom polju (1986), Sablasti i utvare našeg otoka (1 986), Bane Petre Zrinski (1988), Piramida (1999); zbirku pjesama Pjesme o slobodi (1940); povijesne i feljtonističke zapise: Na zagrebačkoj fronti (1 945), Iz borbe i izgradnje (1 949), Narodni heroj Marko Orešković (1 95 1); te romane: Sinovi slobode (1 948), Dolina djetinjstva, I. dio (1955), Dolina djetinjstva, II. dio (1956), Pođimo časak umrijeti (1958), Alma (1963), Sante (1969), Tračak (1973), Vinograd (1978) i Droga na seoski način (1980).3/21