Bude Budisavljević S Ličke grudeMeki povezMala bibliotekaIzdavač Prosvjeta ZagrebBudislav Bude plemeniti Budisavljević (Bjelopolje kod Korenice, Austrijsko carstvo, 29. jul 1843 — Zagreb, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, 9. januar 1919) bio je srpski književnik, poslanik i veliki župan iz Hrvatske. Potiče iz ugledne ličke familije Budisavljević.Čukundjed mu je bio Marko Budisavljević koji je sa svojom četom ličkih junaka prelazio granicu ka turskoj teritoriji koja se protezala duž Plješevice. Jozef II Habzburški mu je 1787. na svečanosti u Beču dao plemićku titulu, grb i pravo na plemićki pridjevak Prijedorski, na koji su imali pravo i koristili su ga i njegovi potomci. Sin je krajiškog oficira Budeta i Sofije, rođ. Marić. Supruga mu je bila Hermina Albreht. Vjenčao ih je beočinski arhimandrit i njegov prijatelj German Jovanović 1876. godine. Kum na vjenčanju im je bio veliki župan srijemski Julije Bubanović. Braća su mu bili: Jovo, Stanislav i Manojlo Budisavljević, a sinovi Mane, Veljko, Srđan i Julije Budisavljević. Ćerke su mu bile Minka, Olgica i Mira.BiografijaOsnovnu školu i sedam razreda gimnazije završio je u Senju a osmi razred i maturu - ispit zrelosti položio je u Kraljevskoj višoj gimnaziji u Rijeci (1861). Potom je u Beču pohađao krajiški upravni tečaj (Grenzverwaltungskurs) (1861—1863) i imenovan 1863. za poručnika 3. graničarske pukovnije u Ogulinu. Premješten je u Oštarije, Primišlje i Berek, a 1870. u Zagreb u upravno odjeljenje generalkomande. Privremeni veliki bilježnik u Bjelovarskoj županiji postao je 1871. a potom je istu dužnost obavljao u Vinkovcima (1872) i Ogulinu (1873). Za podžupana u Rumi imenovan je 1875, za velikog župana u Požegi 1881. , u Bjelovarsko-križevačkoj županiji 1884, u Ličko-krbavskoj županiji u Gospiću 1889, a za velikog župana u Zagrebu 1901. Kao veliki župan ličko-krbavski uradio je sve da poboljša tešku situaciju u svom kraju te je radio na regulaciji vodotokova, izradi kanala, puteva i vodovoda. Sprovodio je prosvjetne akcije i izgradnju škola na području svoje županije. Narod ga je zvao slatki Bude zbog njegove humanosti i umjeća ophođenja s ljudima. Uspješno se borio protiv pravaške srbomržnje, a ni srpski nacionalisti ga nisu voljeli. Tokom službe u Rumi povremeno je posjećivao fruškogorske manastire, Beograd (Košutnjak) i Novi Sad gdje posjećuje Zmaja, Svetozara Miletića, Mariju Trandafil. . . Biran je više puta za poslanika na narodno-crkvenom saboru u Srijemskim Karlovcima (1890, 1902, 1906). Sa Đurom Pilarom osnovao je 1874. godine Planinarsko društvo. Austrijski car Franjo II ga je odlikovao Viteškim krstom Leopoldovog reda. Penzionisan je 1905. Umro je na dan svoje krsne slave, Svetog Stefana, 9. januara 1919. i sahranjen je u porodičnoj grobnici na Mirogoju u Zagrebu. Tu je sahranjena i većina članova njegove familije. Svi natpisi su pisani ćirilicom, sem za Veru Kušević (1999). U Gospiću mu je 1968. podignuta spomen ploča. Na ploči je trebalo pisati da je Budisavljević hrvatski književnik, no na sugestiju njegovog sina Julija ostalo je samo književnik. Julije je u svom pismu Derosiju, tadašnjem predsjednik ogranka Matice hrvatske u Gospiću napisao da je njegov otac i hrvatski i srpski književnik. Prijatelji su mu bili: Jovan Jovanović Zmaj, Ivan Mažuranić, Fran Kurelac, Lavoslav Vukelić, August Šenoa, Franjo Rački, Ivan Trnski, Ivan Perkovac, Isidor Kršnjavi, Karol Kuen-Hedervari, Vladimir Mažuranić (sin bana Ivana M. , koji je bio vjenčani kum njegovoj ćerki Mini)12/23