ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Srpski
Autor: Strani

U dobrom stanju! Korice slabiije trebalo bi da se poprave, sve ostalo u dobrom i urednom stanju!

ANDERSENOVE BAJKE 1 - 2
Izdanje : Naklada `Naša djeca` - Zagreb 1962.
Knjige su na ćirilici. Imaju po 32 strane, ilustrovane, u boji.


Ilustrovao Vladimir Kirin

Hans Kristijan Andersen (dan. Hans Christian Andersen; Odense, 2. april 1805. — Kopenhagen, 4. avgust 1875) bio je danski književnik, poznat kao pisac bajki. Paul Hazara ga je nazvao kraljem dečjih pisaca sledećim rečima: „Andersen je kralj jer niko poput njega nije znao prodreti u dušu bića i stvari.“

Andersenove bajke, od kojih je bar 3381 radova[1] prevedeno na više od 125 jezika,[2] su postale kulturno utkane u zapadnjačku kolektivnu svest, lako dostupne deci, ali predstavljanje lekcija vrline i otpornosti u suočavanju sa nesrećama za zrele čitaoce.[3] Neke od najpoznatijih bajki su Carevo novo odelo, Mala sirena, Slavuj, Snežna kraljica, Ružno pače, Palčica, i mnog druge. Njegove priče su inspirisale balete, pozorišne komade, animirane filmove, kao i akcione filmove.[4] Jedanan od Kopenhagenskih najširih i najprometnijih bulevara je nazvan „H. K. Andersenov bulevar”.[5]

On je proširio tematiku bajke, razvijao narodne motive („Divlji labudi”), ali i stvarao originalne priče. Njegove priče su blistave, razumljive, bude maštu i lako mogu zaneti dete, jer je on sam umeo da mašta, uviđa razna čudesa i razmišlja kao deca. „Čitav je svet pun čudesa, ali mi smo na njih tako navikli da ih nazivamo svakodnevnim stvarima.` — izjavio je Andersen. Kvalitet njegovih bajki je, između ostalog, u tome što je uklopio poeziju u priču, unosio je nove motive, pisao bogatim, lakim i lepršavim jezikom, s puno humora ispod kojeg se često mogu naći ozbiljni, tužni, ironični motivi iz kojih deca mogu učiti — „Olovni vojnik“, ...


Rođen je 2. aprila 1805. godine u mestu Odense na ostrvu Funen u Danskoj. Otac mu je bio obućar, sanjalica koji je više voleo umetnost nego zanat, a majka — nepismena pralja. On je bio jedino dete. Andersenov otac, kao i Hans, smatrao je sebe rođakom plemstva (njegova baka po očevoj strani je rekla njegovom ocu da je njihova familija pripadala višoj društvenoj klasi,[6] ali istraživanja nisu potrvrdila tu tvrdnju).[6][7] Jedna istrajna spekulacija sugeriše da je Andersen bio nelegalni sin kralja Kristijana VIII, ali je ta ideja osporavana.[6] Školovao se neredovno.

Sa četrnaest godina otišao je u Kopenhagen bez prebijene pare, u potrazi za poslom kao glumac. Tamo se nije proslavio, jer je bio loš glumac, plesač i pevač. Međutim, iako je bio čudan po izgledu i ponašanju, posedovao je jedinstveni šarm, pa je pridobio simpatije mnogih bogatih porodica, pre svih porodice Kolin, naročito Jonasa Kolina, jednog od direktora Kraljevskog pozorišta u Kopenhagenu, koji je bio njegov mecena i mnogo mu pomogao.[8]

Godine 1828. Andersen je završio gimnaziju[9] i upisao se na univerzitet. Njegovo prvo delo „Put peške od Holmenskog kanala do istorijskog kraja Amagera“, objavljeno 1829, slabo je prihvaćeno, ali mu je omogućilo put u Nemačku i Italiju, koji je imao veliki značaj za njegov dalji rad. Prilikom posete Velikoj Britaniji bio je gost Čarlsa Dikensa kom se on nije dopao jer je bio feminiziran, sitničav, samoljubiv i hipohondrik.

Zatim je počeo da piše romane, putopise, drame, autobiografije i poeziju. Njegov sledeći roman „Improvizator“ je veoma dobro prihvaćen. Slede romani „O. T.“ i „Samo guslar“ koji su bili slabi. Od 1835. godine pa sve do smrti u malim svicima je pisao „Priče i zgode“, koje su vremenom postigle veliki uspeh.

Godine 1823. Andersen je doživeo oštru kritiku Švedske enciklopedije, koja ga je optuživala da je previše „cmizdrav“, a da su njegove bajke pod velikim uticajem narodnih bajki i Hofmana. Međutim, Andesen je pre romantik i iako se u njegovim bajkama javljaju motivi iz narodnih bajki, one su pročišćene (nema surovosti — kopanje očiju i sl.) i proširene su opisima — npr. „Mala sirena“. N. A. Dobroljubov je o Andersenovim bajkama rekao sledeće: „Andersenove bajke imaju prekrasnu osobinu koja nedostaje drugim dečjim književnicima. U njima ono što postoji u stvarnosti dobija izvanredni poetički karakter, a ipak ne plaše dečju maštu svakakvim baucima i tamnim silama. Andersen oživljava obične stvari i stavlja u pokret obične nežive predmete. Kod njega se olovni vojnik tuži na svoju samoću, cveće se odaje veselom plesu, lan doživljava svakodnevne preobraze dok prelazi u niti, platno, rublje, papir. Nema ni priča u kojima se javljaju natprirodne više sile, i te bez sumnje idu u najslabije priče. No, zato su divne one priče u kojima nema uopšte ničeg fantastičnog. Takve su npr. „Carevo novo odelo“, „Devojčica sa šibicama“, „Princeza na zrnu graška“, „Saputnik“ i dr.“

Privatni život
Andersen, dete siromašnih roditelja, morao je celi život da se bori protiv strogih klasnih razlika danskog društva toga doba. U svojim bajkama Andesen se često identifikuje sa osobama, nesretnim i odbačenim od društva. Jaki autobiografski elementi provejavaju kroz njegove tužne priče. Iako je već bio međunarodno priznat i prihvaćen pisac, Andersen se je osećao kao osoba odbačena od društva.[10] Nije se nikad ženio, ali je njegov interes za žene bio vidljiv. Paustovski, u svom predgovoru ruskom prevodu Andersenovih bajki, piše da je Andersenova velika i nikad uzvraćena ljubav bila Jeni Lind (šved. Jenny Lind), švedska operska pevačica koja je volela Andersenove bajke, ali ne i Andersena.[11] Po Paustovskom, Andersen nije bio muškarac privlačne spoljašnjosti kojom bi privukao ineres žena toga doba. Neke od njegovih bajki nose žigove ove neuzvraćene ljubavi („Slavuj”, na primer).[12] Na svojim putovanjima kroz Evropu je čest posetilac javnih kuća. Pisalo se mnogo o njegovoj mogućoj homoseksualnosti ali na bazi tumačenja teksta njegovih dnevnika i pisama, te dnevnika i pisama ljudi sa kojima je bio u dodiru. Kako En Klara Bom i Anja Arenstrup iz Centra H. K. Andersen na Univerzitetu u Južnoj Danskoj navode, „tačno je da postoje ambivalentni (i veoma traumatični) elementi u Andersenovom ljubavnom životu koji se tiču seksualne sfere, ali je pogrešno opisati ga kao homoseksualca i tvrditi da je imao seksualne odnose sa muškarcima, pošto nije. To bi bilo protivno njegovom moralu i religioznim idejama”.[13]

Ipak, nakon njegove smrti, od 1893. godine počinje otvorena diskusija o Andersenovoj seksualnosti. Neke studije, među kojima je i ona štampana u godišnjaku Magnusa Hirschfelda 1901, govore da je on bio biseksualac, da je voleo i muškarce i žene, da su njegove veze najčešće bili ljubavni trouglovi, ali da je najverovatnije do kraja života ostao nevin.[14] Ova teorija se može potvrditi proučavanjem nekih od njegovih bajki. Na primer, postoji mogućnost da se u bajci „Mala sirena“ i romanu „O. T.“ govori o njegovoj ljubavi prema Edvardu Kolinsu, o kojem će kasnije biti reči.[15]

Karijera

Papirni dimničar koji je napravio Andersen
Rani rad
Veoma rana Andersonova bajka, „Lojna sveća” (dan. Tællelyset) otkrivena je u danskom arhivu u oktobru 2012. Priča koja je napisana tokom 1820-ih je o sveći koja se nije osećala cenjenom. Ona je napisana dok je Andersen još uvek bio u školi i posvećena je dobrotvoru u čijem porodičnom posedu je ostala dok se nije pojavila među drugim porodičnim papirima u lokalnom arhivu.[16]

Godine 1829, Andersen je imao dosta uspeha sa kratkom pričom „Šetnja od Holmenovog kanala do istočne tačke ostrva Amager 1828 i 1829 godine” (dan. Fodrejse fra Holmens Kanal til Østpynten af Amager i aarene 1828 og 1829). Njen protagonista se sreće sa likovima u opsegu od Svetog Petra do mačke koja govori. Andersen je sledio taj uspeh sa pozorišnim komadom, Ljubav na tornju crkve Svetog Nikole, i kratkim tomom poema. Mada je bio relativno malo uspešan u pisanju i objavljivanju neposredno nakon toga, godine 1833. je dobio malu putnu potporu od kralja, čime mu je omogućeno da se zaputi na prvo od mnogih putovanja kroz Evropu. U kantonu Jura, u blizini Le Lokla u Švajcarskoj, Andersen je napisao priču „Agneta i Merman”. Jedno veče provedeno u italijanskom pomorskom selu Sestri Levante iste godine je inspirisalo priču „Zaliv bajki”.[17] Oktobra 1834. on je doputovao u Rim. Andersenova putovanja po Italiji su izražena u njegovoj prvoj noveli, fiktivnoj autobiografiji sa naslovom Improvizator (dan. Improvisatoren), koja je objavljena 1835. i naišla na dobar prijem.[18][19]

Bajke i poezija
Andersenovi inicijalni pokušaji pisanja bajki bile su revizije priča koje je čuo kao dete. Inicijalno njegove bajke nisu bile dobro prihvaćene, delom usled poteškoća pri njihovom prevođenju. Godine 1835, Andersen je objavio prva dva nastavka svojih Bajki (dan. Eventyr; lit. „fantastične priče”). Još priča, kojima je kompletiran prvi tom, je objavljeno 1837. godine. Kolekcija se sastojala od devet priča, uključujući priče „Kutija za kresivo”, „Princeza na zrnu graška”, „Palčica”, „Mala Sirena” i „Carevo novo odelo”. Kvalitet tih priča nije bio odmah prepoznat, i one su loše prodavane. U to vreme, Andersen je imao više uspeha sa svoja dva romana, O. T. (1836) i Samo violinista (1837);[20] poslednji rad je razmatrao mladi Seren Kirkegor. Znatan deo njegovog rada je inspirisala Biblija, jer je tokom njegovog detinjstva hrišćanstvo bilo veoma važno u danskoj kulturi.[21]


Andersenova slika iz 1836, rad Kristijana Albrehta Jensena
Nakon posete Švedskoj 1837. godine, Andersen je bio inspirisan skandinavizmom i posvetio se pisanju poeme koja bi izražavala srodnost Šveđana, Danaca i Norvežana.[22] U julu 1839, tokom posete ostrvu Fin, Andersen je napisao tekst svoje poeme Jeg er en Skandinav („Ja sam Skandinavljanin”)[22] da bi ovekovečio „lepotu nordijskog duha, način na koji se tri sestrinjske nacije postepeno zbližavaju” kao deo skandinavske nacionalna himna.[22] Kompozitor Oto Lindblad je napisao muziku za tu poemu, i kompozicija je objavljena januara 1840. Njena popularnost je dostigla vrhunac 1845, nakon čega je retko izvođena.[22]

Andersen se vratio žanru bajki 1838. godine sa još jednom kolekcijom, Bajke za decu, nova kolekcija, prva knjižica (dan. Eventyr, fortalte for Børn. Ny Samling), koja se sastojala od priča „Bela rada”, „Olovni vojnik”, i „Divlji labudovi”.

Godine 1845. je bila veoma uspešna za Andersena usled objavljivanja četiri prevoda njegovih bajki. „Mala sirena” se pojavila u periodičnom časopisu Bentley`s Miscellany, čemu je sledio drugi tom, Predivne priče za decu. Dva druga toma koji su naišli na entuzijastičan prijem su bili Knjiga danskih priča i Danske bajke i legende. Pregled koji se pojavio u londonskom časopisu The Athenæum (februar 1846) je izjavio za Predivne priče, „Ovo je knjiga puna života i mašte; knjiga za dede isto koliko i za unuke, čija ni jedna reč neće biti preskočena pri čitanju.”[3]

Bruno Betelhajm (engl. Bruno Bettelheim), dečiji psihijatar i, za života, profesor čikaškog univerziteta, je imao strogu definiciju bajke po kojoj bajka mora biti puna vere u dobro, utešna i preobrazujuća za svoga heroja ili heroinu. Po njemu Andersenove bajke su namenjene više odraslima nego deci. Najbliža Betelhajmovoj definiciji bajke je Andersenova „Snežna kraljica” dok su „Devojčica sa šibicama” i „Mala sirena” anti-bajke, jer imaju tragičan završetak koji se nadopunjuje idejom smrti kao izbavljenjem od muka koje donosi život.[23] Nezadovoljni tragičnim završecima „Devojčice sa šibicama” i „Male sirene”, Tengren, danski ilustrator bajki, (dan. Gustaf Tenggren), je promenio završetak „Devojčice sa šibicama” tako da je devojčica na kraju zaspala u raskošnom krevetu umesto umrla od hladnoće a u Diznijevoj adaptaciji „Male sirene”, mala sirena se ne pretvara u duha nego postaje ljudsko biće.[24]

Andersen je nastavio sa pisanjem i objavljivanjem bajki do 1872.[25]

Putopisi
Godine 1851, on je objavio veoma dobro prihvaćeni tom putopisnih skica U Švedskoj. Veliki zaljubljenik u putovanja, Andersen je objavio nekoliko drugih dugih putopisa: „Slike iz senke putovanja u Harc, Saksonsku Švajcarsku, itd. itd. u leto 1831”, „Pesnikov bazar”, „U Španiji” i „Poseta Portugalu 1866. godine”. (Zadnji opisuje njegovu posetu svojim portugalskim prijateljima Horheu i Hozeu O’Nil, koji su bili njegovi prijatelji tokom sredine 1820-ih, dok je živeo u Kopenhagenu.) U svojim putopisima, Andersen je uzimao u obzir neke od savremenih konvencija o pisanju putovanja, ali je uvek razvijao žanr koji odgovarao njegovim sopstvenim ciljevima. Svaki od njegovih putopisa kombinuje dokumentarno i opisno svedočanstvo prizora koje je video sa više filozofkim pasusima o temama poput autorstva, besmrtnosti, i o prirodi fikcije u izveštaju o književnom putovanju. Neki od njegovih putopisa, kao što je U Švedskoj, čak sadrže bajke.

Tokom 1840-ih, Andersenova pažnja se vratila na pozorišne komade, ali nije imao većeg uspeha. On je imao više sreće sa objavljivanjem dela Slikovnica bez slika (1840). Druga serija bajki je počela 1838, a treća 1845. Andersen je sada bio proslavljen širom Evrope, mada je njegova rodna Danska još uvek pokazivala izvesnu rezervisanost prema njegovim delima.

Između 1845. i 1864, H. C. Andersen je živeo u Kopenhagenu, na lokaciji 67 Nihavn (dan. Nyhavn), gde sada stoji memorijalna ploča.[26]

Motivi
Andersenove bajke su zasnovane na piščevoj mašti i njegovom životnom iskustvu. Sam piše da je „Većina onoga što je napisao odraz mene samog. Svaki lik je iz moga života. Znam ih i znao sam ih sve”.[27]

Tako je Palčica i princeza iz bajke „Princeza na zrnu graška“ u stvari Henrieta, kći admirala Vulfa, a u priči „Zaručnici“ se javlja Riborga Voigtova, u koju je pisac dugo bio zaljubljen.

Andersen je, osim tipičnih životinja koje su do tada bile likovi u bajkama, uveo i neke druge. Tako se javljaju bajke „Sretna porodica“ — puževi, „Klin čorba“ — miševi, „Rode“, „Ružno pače“ — labudovi i patke itd. On je uviđao sličnost pojedinih životinja sa ljudima i o njima je pisao baš onako kakve one jesu u stvarnosti.

U svoje bajke je uveo i biljke, uvidevši i njihovu sličnost sa ljudima prema boji, cvetu, držanju i sl. Ovde treba spomenuti bajke „Cveće male Ide“, „Porodica iz susedstva“ i „Puž i ružin grm“ u kojima se javlja ružin grm.

Andersen je oživljavao i mnoge predmete: igračke, figure, stare kuće, svakodnevne predmete, portrete, kipove, ormare, ogledala, posuđe itd. — „Olovni vojnik“, „Kresivo“, „Srećne kaljače“, „Crvene cipelice“, „Stara kuća“...

Ovako se ostvaruje spona između fantazije i realnosti, bajke i života, poezije i priče, simbolike i realizma, i u ovom leži sva Andersenova veličina.

Hans Kristijan Andersen je umro 4. avgusta 1875. godine.

Dela
Pesme
Pešačenje od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera
Bajke (9 knjiga)
Pripovesti
Nove bajke i priče
Slikovnica bez slika
Biti ili ne biti
Ružno pače (1843)
Carevo novo odelo (1837)
Mala sirena
Mala princeza (1837)
Princeza na zrnu graška
Ašasver (drama)
Dve baronese (roman)
Improvizator (roman)
Palčica


Vladimir Kirin (Zagreb, 31. svibnja 1894. – Zagreb, 5. listopada 1963.)

Rodio se kao drugo od šestero djece u obitelji Franje Kirin i Marije Kelemenec. Otac Franjo bijaše operetni pjevač i glumac Hrvatskoga zemaljskoga kazališta kojega je sam Freudenreich iz Samobora doveo u Zagreb i stipendirao tijekom školovanja. Majka Marija Kelemenec bila je lijepa glasa i odličnoga glazbenoga obrazovanja. Vladimir se rano susreo s umjetničkim miljeom ondašnjeg Zagreba. U kući Kirinovih su dolazili Nikola Mašić, Menci Klement Crnčić. Nikola Mašić je kumovao na kršenju budućem slikaru Vladimira. U Zagrebu je pohađao pučku školu i četiri razreda niže Realne gimnazije. Godine 1909. polazi srednju graditeljsku školu u Zagrebu. Na Građevinskoj stručnoj školi u Zagrebu su mu bili profesori: perspektive Ivan Tišov, prostoručnog risanja Oton Iveković i Ferdo Kovačević. S Kirinom na toj školi su tehničko znanje stjecali i budući slikari Marino Tartagia i Ernest Tomašević, kipar Frano Kršinić i arhitekt Alfred Albini. Prvi svjetski rat i mobilizacija prekidaju školovanje i odlazi u rat. Nakon završene časničke škole služio je u Šestome domobranskom artiljerijskom puku i tijekom dvije godine rata napredovao do natporučnika. Teško ranjen dobio je dužu poštedu i prekomandu u Pardubice. Uspijeva maturirati na Graditeljskoj školi 1919 i u jesen odlazi u London da studira grafiku. U Jesen 1924. odlazi u Beč i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti – grafički odjel. Nekoliko se mjeseci usavršava kod Ferdinanda Schmutzera U Kirinovom domu na Prilazu 2, - koji je bio ispunjen kućnim ljubimcima, mačkama, papigama – u braku s Maksimilijanom Borošić živi sretno, te u siječnju 1932. dobiva kćerku Maju. Agodine 1936. kćer Nevu.

Umjetnički rad
Još u školi je Vladimir iskazivao izvanredan crtački dar. Njegove risanke su bile ispunjene crtežima – precrtavajući Mašićeve i Crnčićeve crteže. Za boravka u Pardubicama je uradio niz crteža, a u zagrebu kompletira mapu Iz češkog baroka.


Vladimir Kirin:Motiv iz Pardubica 1918.
Za vrijeme boravka u Londonu 1919. izabrao je glasoviti Waterloo Bridge koji radi suhom iglom i prvu litografiju London – na Temzi Kratko radi kod arhitekta Tannera-Voysa, zatim dobiva stalni angažman u časopisu The Studio, a dobiva i preporuku za Langham Studio. Radi kao ilustrator priča, crtač arhitektonskih spomenika, cjelina i gradskih veduta, kao karikaturist. Usporedo s radom posjećuje londonske muzeje i grafičke zbirke gdje proučava djela starih talijanskih i francuskih majstora. Zanimaju ga i moderniji grafičari kao Francuz Charles Meryon bakrorezac, a oduševljava ga Franck Brangwyn bakropisac velikog formata i Amerikanac Joseph Pennell koji je dva desetljeća boravio u Londonu.

Za vrijeme božićnih blagdana 1919. i uskrsnih 1920. boravi u Zagrebu. Crta i akvarelira motive iz starog Zagreba. Ilustrira knjigu povjesničara i arhivista Josipa Matasović Iz galantnog stoljeća


Vladimir Kirin:Stara zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom, kulama i voćnjakom, 1919.
1921. dobiva narudžbu za ilustriranje knjige priča Oscara Wildea i Fantastične pripovijesti Edgara Allana Poea. U proljeće 1921. napušta London i kreće na putovanje po europskim kulturnim i umjetničkim središtima. Obilazi Amsterdam, Pariz, Veneciju i Firencu. Po povratku u Zagreb objavljuje prvu grafičku mapu Litografije s motivima Londona, pariza, Amsterdama, Venecije i Firence.

Surađuje s engleskim časopisima The Architectural Review, The Studio, grafičkim revijama The Apple i Colour i njemačkim časopisom za umjetnost Die Kunst. Grafički oblikuje suvremenik i knjige izdanja Društva sv. Jeronima. Dobiva atelje u Zagrebu, Trg kralja Tomislava 21 u potkrovlju zgrade Društva sv. Jeronima.

U proljeće 1922. dobiva poziv od općine grada Splita da načini seriju crteža i za mapu litografija s motivima Splita. Odmah i grad Trogir pokazuje zanimanje za portretiranje stare gradske jezgre. Slijedili su Šibenik i Hvar. Mnoge je crteže i akvarelirao. Krajem 1922. predstavljena je prva mapa Split (14 listova) s predgovorom Luje Vojnovića, zatim mapa Trogir (14 listova) s predgovorom Ivana Delalle i mapa Šibenik(12 listova) s predgovorom Ćirila Metoda Ivekovića gdje Iveković Kirina naziva pravom pjesničkom dušom. Napokon 1925. otisnuo je mapu Zagreb s 24 bakropisna lista. Kao prijatelj sina Ivane Brliž-Mažuranić dolazi u kontakt s spisateljicom. Tijekom 1922. Kirin radi na ilustriranju engleskog izdanja priča Ivane Brlić-Mažuranić Priče iz davnina. Englesko izdanje Priča iz davnina izlazi iz tiska u Londonu 1924., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1926. Definitivno treće hrvatsko izdanje Priča iz davnina doživljava svoj uspjeh.

1923. godine Kirin pokreće časopis Grafička revija koji je neprekidno izlazio u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu sve do 1940. godine.

O tisućoj obljetnici Hrvatskog kraljevstva od slobodnog i kraljevskog grada Zagreba dobiva narudžbu grefičke mape Zagreb. Grafički oblikuje Zbornik kralja tomislava, a uredništvo Matice hrvatske poziva ga da oblikuje poseban Zbornik Matice hrvatske posvećen 1000- godišnjici Hrvatskog kraljevstva.

U Zagrebu bilježi promjene, a često na osnovu starih fotografija crtački i slikarski rekonstruira arhitektonske dijelove kojih više nije bilo. Nakana mu je bila perom i kistom snimiti povijesni biskupski Kaptol i svjetovni Grič i tako pred navalom nove i bezobzirne regulacije za naraštaje sačuva sliku zagreba kako je nekada izgledao. 1927. ilustrira Čitanku o zdravlju na stihove Ivane Brlić Mažuranić koja je izašla u nakladi Higijenskg zavoda. Bila je to prva slikovnica objavljena u Zagrebu s ilustracijama jednog hrvatskog autora. Grafičku uređuje knjigu austrijskog teoretičara Josefa Strzygowskog Starohrvatska umjetnost.


Vladimir Kirin: Dolac, 1938.
Godine 1928. imenovan je umjetničkim urednikom Hrvatske revije i Kola, dvaju mjesečnika Matice Hrvatske. Također je izabran, nakon natječaja, za ravnatelja Zaklade tiskare Narodnih novina gdje ostaje sve do 1940. godine. Odmah po stupanju na dužnost kupuje novi stroj za izradu litografija fotomehaničkim putem Hausleiterovim postupkom, te se pobrinuo za modernizaciju knjigotiskarstva. Sam je izradio nacrt novog tipa slova, te je proširio nakladnički program i unapredio hrvatski tiskarski zavod. U ljeto 1929. boravi u Istri i crta, na Hvaru gradi kuću na osnovu vlastitih nacrta.

U Londonu je u proljeće priređena velika izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva na kojoj je i Kirin izlagao. na toj izložbi je bio izložen trogirski motiv. U Beogradu učestvuje na izložbi s četiri litografije iz mapa Split, Trogir i Zagreb

U povodu 500. obljetnice početka izgradnje šibenske katedrale, 1931., u Hrvatskoj reviji je objavljen članak Ljube Karamana s pet reprodukcija Kirinovih crteža.

Ljeti 1933. na poziv Milutina Cihlara Nehajeva odlazi u Senj gdje crta i slika Uskočku ulicu, Nehaj kulu i druge znamenitosti Senja. Potom obilazi manje gradove Hrvatskog primorja: Vrbnik, Zrinski grad u Kraljevici, rapske zvonike, Zrinskog ulicu u Bakru te je litografirana i objavljena tek 1943. godine u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Mapa sadržava 24 lista s motivima koji prikazuju, osim već spomenutih i Bribir, Bašku, Grižane, Krk, Omišalj i Novi,a predgovor je napisao Đuro Szabo.

1934. učestvuje na Prvoj izložbi zagrebačkih umjetnika. Izlaže crteže s motivima iz Hrvatskog primorja

1936. godine je poslao nekoliko svojih rješenja na pariški salon lijepe knjige u Petit Palaisu, a najveći uspjeh je postigao s Pričama iz davnina. Nakon pariškog salona uslijedila je izložba u Rimu – Vatikan koja je prezentirala onodobne radove iz „tiska“. Na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti zastupljen je sa jednim svojim radom – uljanom slikom Dolac.

U siječnju 1941. dobiva zadatak, a na poziv Mate Ujevića, opremanje Hrvatske enciklopedije. Načinio je nacrt za naslovnicu i za hrbat.


Vladimir Kirin: Nacrt za hrbat Hrvatske enciklopedije, 1941.
Uspostavom NDH mijenja se Kirinov položaj u tiskari. Kirin biva poslan kao cenzor pošte u Suboticu. No zbog svoje stručnosti i iskustva u tiskarskim poslovima, izvanrednih organizacijskih sposobnosti i ugleda koji je imao u zagrebačkom kulturnom krugu nova ga vlast imenuje nadstojnikom umjetničkog odsjeka vlade NDH. Dodijeljen mu je zahtjevan posao u pripremi nastupa hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bienalu u ljeto 1942. godine. Uz pomoć Ive Šrepela i Ljube Babića odabire umjetnička djela za tu izložbu. Uz bistu Ante Pavelića koju je uradio Antun Augustinčić, izbornički trojac odabire i djela Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića.

U siječnju 1943. postaje posebni vladin povjerenik za pripremu velikih izložbi hrvatske moderne umjetnosti u „kulturnim središtima Reicha“. Prvu izložbu je organizirao u berlinskoj Pruskoj akademiji umjetnosti već krajem siječnja, drugu u bečkom Umjetničkom paviljonu u travnju, a posljednja treća u Slovačkom muzeju u Bratislavi. Bečka Albertina je otkupila osam Kirinovih litografija za 100 Reichsmaraka za svaku.


Vladimir Kirin: 1000 kuna iz 1943., desno uvečan avers s inicijalima V.K.
U Jesen 1943. postaje redovitim profesorom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu iz predmeta Primijenjeno crtanje i perspektiva. Istodobno izlaže na Trećoj izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu. Izložio je dva ulja s pariškim motivima i Portret Vladimira Becića. Na Četvrtoj izložbi hrvatskih umjetnika Nezavisne Države Hrvatske izlaže Mrtvu prirodu.

Tijekom ratnih godina dizajnirao je drugu i treću seriju novca Nezavisne države Hrvatske, a Hrvatsko numizmatičko društvo danas čuva skicu za nacrt zadnje novčanice najvećeg apoena. Na novčanicama iz 1943. godine javljaju se prvi put kod Kirina folklorni motivi. U povodu zagrebačke filatelističke izložbe 12. rujna 1943. puštena je u promet peigodna poštanska marka s reprodukcijom Kirinova ulja Dolac s pretiskom „Hrvatsko more – 8. IX. 1943.“

Poslije rata Kirin dobiva otkaz na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, što je bila posljedica Tiljkovog suda časti.[1]


U svom ateljeu radi na ilustraciji Cervantesova Don Quijotea i to u ulju, a knjiga izlazi u nakladi zagrebačke Prosvjete s 16 reprodikcija u boji s predgovorom Mate Ujevića. Tijekom 1950. godine, a u prigodi pedesete obljetnice utemeljenja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, slika za samostan na Kaptolu Prikazanje Bogorodice sv. Franji, a za samostan na Trsatu pet velikih uljanih slika na temu Gospe Trsatske i čudotvornog prijenosa svete kućice iz Nazareta . Slike su na Trsat postavljene 1953. godine u crkvi posvećenoj Gospi od Milosti. U ljeto 1953. vraća se crtanju i dalmatinskim motivima, te 1954. objavljuje litografsku mapu Zadar s predgovorom Vjekoslava Maštrovića Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća intezivno surađuje s izdavačkom kućom Naklada Naša djeca i tiskarskim zavodom „Ognjen Prica“. Publicirao je pet albuma reprodukcija Narodne nošnje i plesovi Jugoslavije i dva albuma razglednica.

U Nakladi „Color“ izlazi nekoliko edukativnih slikovnica o voću, povrću, cvijeću i životinjama s tekstovima Zlate Kolarić-Kišur. Zatim radi crteže za knjigu Slavka Kolara „Petrica Kerempuh“. Najzahtjevniji višegodišnji rad je bio ilustriranje prizora za Andresenove priče I. i II. 1959. Za pjesmaricu Milana Sachsa Miško među životinjama naslikao je 21. ilustraciju. U Samoborskom muzeju 1956. godine je održana samostalna izložba Vladimira Kirina. Izložio je slike sa samoborskim motivima.