Album Ptah the El Daoud Alice Coltrane, objavljen u septembru 1970. godine, predstavlja značajan korak u njenoj karijeri kao jazz pijanistkinje i harpistkinje. Ovaj album je snimljen u njenom domu u Dix Hillsu, New York, i obeležen je bogatom duhovnom tematikom koja se provlači kroz sve četiri kompozicije.

Ptah the El Daoud sadrži impresivne saradnike, uključujući Pharoah Sandersa na tenorsaksu i Joea Hendersona, koji takođe svira tenorsaks i alt flautu. Ova kombinacija donosi jedinstvenu dinamiku, gde se Sandersova apstraktna i transcendentna igra savršeno uklapa sa Hendersonovim intelektualnijim pristupom. Sam naziv albuma oslanja se na egipatskog boga Ptaha, uz dodatak arapskog "El Daoud", što znači "voljeni", čime se dodatno naglašava duhovna dimenzija dela.

Svaka pesma na albumu nosi duboku emotivnu težinu; od naslovne kompozicije "Ptah the El Daoud" do "Turiya and Ramakrishna", koja istražuje teme meditacije i unutrašnjeg mira. U pesmi "Blue Nile", Alice prelazi sa klavira na harp, stvarajući hipnotičku atmosferu koja dodatno obogaćuje zvučni pejzaž. Album završava sa "Mantra", koja donosi snažan osećaj potrage za smirenjem u turbulentnim vremenima.

Produkcija ovog izdanja, koju potpisuje Ed Michel, omogućava da svaka nota zasija, stvarajući bogatu zvučnu sliku koja poziva slušaoce na introspekciju. Kritičari su album pohvalili kao jedno od skrivenih blaga tog perioda, ističući njegovu sposobnost da spoji transcendentne i duhovne elemente sa čvrstim temeljima bluesa.

Ptah the El Daoud ostaje relevantan više od pet decenija kasnije, pozivajući nove generacije slušalaca da istraže njegov bogat zvučni pejzaž i emotivne poruke. Ovaj album ne samo da definiše Alice Coltrane kao umetnicu, već i kao moćnu glasnicu svoje ere, čineći ga nezaobilaznim delom jazz kanona.