ISBN: 159
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Drama u tri cina

`Boleslav Smjeli` iz 1919. godine je prvo izdanje ove čuvene drame Stanisława Wyspiańskog prevedeno na hrvatski jezik.
Ovu rijetku i povijesno vrijednu knjigu objavila je izdavačka kuća Matica hrvatska u Zagrebu.


• Prijevod i uvod: Dramu je s poljskog izvornika (`Bolesław Śmiały`) preveo i opširan uvod napisao cijenjeni hrvatski književnik, prevoditelj i kazališni intendant Julije Benešić.
• Format i struktura: Knjiga ima točno 136 stranica, izdana je u tvrdom uvezu i podijeljena je na uvodnu studiju te samu dramu u tri čina.


Julije Benešić je ovim prijevodom približio južnoslavenskoj publici jedno od najvažnijih djela poljske moderne (pokreta Młoda Polska), u kojem se tematizira tragični i mitski sukob između kralja Boleslava II. i biskupa Stanislava.




Stanisław Mateusz Ignacy Wyspiański (izgovara se [`staˈɲiswaf vɨˈspjaɲskʲi]; 15. siječnja 1869. – 28. studenog 1907.) bio je poljski dramatičar, slikar, pjesnik te dizajner interijera i namještaja. Kao domoljubni pisac, stvarao je simbolične nacionalne drame u skladu s umjetničkim premisama pokreta Mlada Poljska.

Wyspiański bio je jedan od najistaknutijih i najraznolikijih umjetnika u Poljskoj pod stranim podjelama.[1] Kombinirao je modernizam s tradicionalnim poljskim narodnim i romantičnim temama. Neslužbeno je postao poznat kao četvrti poljski bard, nakon ranija Tri barda: Adama Mickiewicza, Juliusza Słowackog i Zygmunta Krasińskog).[2][3]: 147 [4]: 184

Biografija
Stanisław Wyspiański rođen je Franciszeku Wyspiańskom i Mariji Rogowskoj. Njegov otac, kipar, posjedovao je atelje u podnožju brda Wawel, u kući Długosz. Njegova majka umrla je od tuberkuloze 1876. godine kada je Stanisław imao sedam godina. Zbog problema s alkoholom, Stanisławov otac nije mogao ispunjavati svoje roditeljske dužnosti. Stanisława su posvojili njegova teta Joanna Stankiewiczowa i njezin suprug Kazimierz. Obitelj Stankiewicz pripadala je građanskoj intelektualnoj klasi. U njihovoj kući, Wyspiański se upoznao sa slikarom Janom Matejkom, koji je bio čest posjetitelj. Matejko je ubrzo prepoznao da dječak ima umjetnički talent i pružio mu je prvo umjetničko vodstvo. Wyspiański je pohađao srednju školu Svete Ane. Škola je bila jedinstvena iz nekoliko razloga. Prvo, iako je poljski jezik bio zabranjen u obrazovnim ustanovama pod stranom vlašću, predavanja u Svetoj Ani održavala su se na poljskom. Drugo, cilj učitelja bio je opremiti učenike temeljitim znanjem poljske povijesti i književnosti. Treće, diplomanti škole, uključujući Lucjana Rydela, Stanisława Estreichera i Henryka Opieńskog, smatrani su istaknutim osobama u kulturnom životu Krakova. Kao student, Wyspiański se posebno zanimao za umjetnost i književnost. Prema Joanni Stankiewiczowi, mladi Stanisław portretirao je male kućice, životinje, biljke, oklope i ukrase. Wyspiański je također stvorio dramatičnu interpretaciju Matejkove slike Stefan Batory pod Pskowem (Bathory u Pskovu).[potreban citat]

Godine 1887. Wyspiański se upisao na Filozofski fakultet Jagelonskog sveučilišta i Školu likovnih umjetnosti u Krakovu. Tijekom studija na sveučilištu pohađao je predavanja iz umjetnosti, povijesti i književnosti. Jan Matejko, dekan Škole likovnih umjetnosti, ubrzo je prepoznao Wyspiańskog talenta i zamolio ga da se pridruži stvaranju polikromije unutar Marijačke crkve.[5]

Godine 1890.–1895. bile su posvećene putovanjima. Wyspiański je posjetio Italiju, Švicarsku, Njemačku, Prag i Francusku. Njegov boravak u Francuskoj smatra se važnom prekretnicom u njegovom umjetničkom životu. Studirao je na privatnoj Akademiji Colarossi. Budući da je školarina bila vrlo visoka, Wyspiański je podnio zahtjev za stipendiju. Tijekom boravka u Francuskoj upoznao se s Paulom Gauguinom. Zajedno su posjetili umjetničke muzeje, gdje je Wyspiańskog očarala ljepota slika Pierrea Puvisa de Chavannesa. Također je prisustvovao kazališnim predstavama temeljenim na Shakespeareovim i klasičnim dramama. Njegove buduće drame Daniel i Meleager (Daniel i Meleagra) i Powrót Odysa (Povratak Odiseja) temeljile su se na antičkoj tradiciji. U međuvremenu je radio na nekoliko drama, Królowa Polskiej Korony (Kraljica poljske krune), Warszawianka (Varšavska himna) i prvoj verziji Legende (Legenda). Predstava Legenda (Legenda) temeljila se na poznatoj poljskoj legendi o Ratu i Savi. U kolovozu 1894. vratio se u Krakov, gdje se uključio u modernistički pokret. Tada je dizajnirao i djelomično izradio polikrom za franjevačku crkvu koji je bio sastavljen od cvjetnih, geometrijskih i heraldičkih motiva. Štoviše, prior crkve potaknuo je Wyspiańskog da dizajnira razne vitraje, poput Blažene Salomeje, Svetog Franje Stigmate i Boga Oca. Wyspiański je dobio nagradu Poljske akademije učenja za krajolik Kopieca Kościuszkog (Kościuszkovog humka). Kao slikar, dizajner interijera i pjesnik surađivao je s Gradskim kazalištem u Krakovu. Prvo je dizajnirao namještaj i scenografiju za kazališne predstave, a zatim je na pozornici kazališta postavljao razne drame.[potreban citat]

Surađivao je s Krakovskim društvom prijatelja likovne umjetnosti, a sredinom 1898. imenovan je umjetničkim voditeljem tjednika Życie (Život). Nažalost, njegove prve objavljene drame, Legenda (Legenda) (1897.) i Daniel i Meleager (Daniel i Meleagra) (1898.), nisu dobile pohvale kritičara. Upravo je Warszawianka (Varšavska himna) donijela trenutno priznanje svom autoru. Premijera drame označila je njegov debi kao dramatičara nacionalnih drama. Kazališna premijera drame 2. srpnja 1901. godine s Helenom Modrzejewskom u ulozi Marije. Godine 1899.–1900. obilježile su objave djela Protesilas i Laodamija (Protesilas i Laodamija), Lelewel (Lelevel) i Legija. Ova drama je kralj smatra se autorovom polemikom koja prikazuje romantičnu viziju povijesti. Godine 1900. Wyspiański se oženio majkom svoje četvero djece, Teodorom Pytko. U studenom iste godine sudjelovao je na vjenčanju svog prijatelja Lucjana Rydela u Bronowicama, selu u blizini Krakowa. Svadbena zabava bila je inspiracija za njegovu široko hvaljenu dramu Wesele (Svadba). To je duboko kritičan, ali i sarkastičan prikaz poljskog društva 19. stoljeća. `Wesele` je transformirao Wyspianskog od umjereno uspješnog vizualnog i verbalnog umjetnika povezanog s pokretom Mlada Poljska u nacionalnog dramatičara-vizionara čiji je značaj u Poljskoj usporediv s Yeatsom u Irskoj, O`Neillom u Americi ili Maeterlinckom u Belgiji.`[6] Drama se referirala na suvremenu situaciju u Poljskoj i prikazivala nemoćno društvo. Iako je cenzura zabranila prodaju primjeraka Wesele (Svadbe), predstava je postavljena u kazalištu.