ISBN: 157
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Roman o ratnim nevoljama belgijskih zena


„Vae victis!“ (Jao pobeđenima!) snažan je i potresan roman italijanske književnice britanskog porekla Ani Vivanti (Annie Vivanti), objavljen 1917. godine. Književno delo se bavi jednom od najmračnijih i najtragičnijih tema Prvog svetskog rata – sistematskim nasiljem i ratnim silovanjima žena tokom brutalne nemačke okupacije Belgije 1914. godine.



Radnja je smeštena u mirno belgijsko selo koje preko noći postaje poprište užasa dolaskom neprijateljske vojske.
• Ženska perspektiva rata: Vivanti ogoljuje surovost ratne mašinerije prikazujući sudbine nekoliko žena iz jedne porodice koje se suočavaju sa brutalnošću i poniženjem u sopstvenoj kući.
• Tragedija i izbori: Centralni deo romana prati unutrašnji slom i moralne dileme junakinja koje ostaju trudne nakon preživljenog masovnog nasilja, donoseći potpuno različite, teške i potresne odluke o nerođenoj deci i sopstvenom životu.
• Književni značaj: Zbog otvorene i beskompromisne osude ratnih zločina i naglašavanja stradanja civilnog stanovništva, knjiga je u vreme izlaska imala snažan odjek širom Evrope, a danas predstavlja retko i zaboravljeno svedočanstvo o ženskoj strani ratne katastrofe.


Anna Emilia `Annie` Vivanti Chartres (7. travnja 1866. – 20. veljače 1942.), poznata i kao Anita Vivanti ili Anita Vivanti Chartres, bila je talijanska književnica rođena u Ujedinjenom Kraljevstvu.[1]

Život i karijera
Rođena je u Londonu kao kći Anselma Vivantija, talijanskog političkog izbjeglice židovskog podrijetla, i Anne Lindau, njemačke književnice. Braća njezine majke bili su Paul i Rudolf Lindau. Njezin otac, sljedbenik Mazzinija, dobio je politički azil u britanskoj prijestolnici nakon ustanka u Mantovi 1851. godine. Anselmo, veliki trgovac svilom, bio je predsjednik udruge *Società Reduci dalle Patrie Battaglie* i Talijanske gospodarske komore u New Yorku. Odrasla je u Italiji, Engleskoj, Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1890. objavila je zbirku pjesama *Lirica*, s predgovorom Giosuèa Carduccija. Sljedeće godine objavila je roman *Marion artista di caffè concerto*.[1][2]


S kćeri Vivien Chartres
Godine 1892. udala se za anglo-irskog novinara i odvjetnika Johna Smitha Chartresa.[3] Sljedećih 18 godina živjela je u Engleskoj i SAD-u te pisala isključivo na engleskom jeziku.[1] Njezino najpoznatije djelo iz tog razdoblja je roman *The Devourers*, objavljen 1910. godine, nadahnut njezinom kćeri Vivien Chartres, čudom od djeteta na violini.[4] Knjigu je 1911. godine preradila i objavila na talijanskom jeziku pod naslovom *I divoratori*.

Poput svog supruga, koji je bio član pokreta Sinn Féin, Vivanti je podupirala irsku neovisnost; pisala je članke za razne novine i časopise te pomagala irskom izaslanstvu u Versaillesu 1919. godine. Također je branila talijanske interese u engleskim novinama tijekom Prvog svjetskog rata. Nakon rata podupirala je Mussolinija i pisala za talijanske nacionalističke novine kao što su *Il Popolo d`Italia* i *L`Idea Nazionale*.[1] Godine 1941., dok je živjela u Italiji, stavljena je u kućni pritvor zbog svojih veza s Engleskom; neko je vrijeme njezina djela bilo zabranjeno objavljivati ​​u Italiji zbog njezina židovskog podrijetla. Neki izvori navode da je njezina kći Vivien počinila samoubojstvo u Londonu kasnije te iste godine, iako se čini da je Vivien poginula tijekom zračnog napada na London 1941. godine. Kratko prije vlastite smrti u Torinu sljedeće godine, Annie Vivanti Chartres prešla je na rimokatoličku vjeru.[1]

Pjesničko
`Susret kultura, jezika, različitih nacionalnosti i religija čini iznimnu prirodu životnog i književnog iskustva Annie Vivanti, jedinstvenog u talijanskom kontekstu. Rođena i odrasla u izravnom dodiru s engleskim, talijanskim, njemačkim i američkim elementima, Annie je usvojila i stopila te različite kulturne i duhovne sastavnice, filtrirajući ih kroz prizmu sveobuhvatnog latinskog senzibiliteta, ali i čistog anglosaksonskog pragmatizma, koji su u njoj uzdignuti i sažeti.`

Njezin suprug John Chartres – poslovni čovjek i novinar, ali i aktivist pokreta Sinn Féin koji se zalagao za neovisnost Irske – unio je notu političke strasti u život Annie Vivanti (na koju je već ranije utjecao primjer njezina oca); to ju je potaknulo da se u zreloj dobi aktivno uključi u irska i talijanska politička zbivanja, djelujući na iredentistički način protiv *statusa quo* koji su nametnule velike sile, prvenstveno Engleska. Kao velika putnica, potpuno uklopljena u sredine u kojima je živjela i oblikovala vlastitu stvarnost, Annie Vivanti uvijek je gajila proturječne osjećaje prema Engleskoj – zemlji u kojoj je rođena i čija je državljanka ostala cijeli život; iako joj je američki način života i mentalitet bio blizak, za svoju je domovinu odabrala Italiju. Ipak, svako pripisivanje nacionalne pripadnosti bilo bi pojednostavljivanje s obzirom na njezin kozmopolitski i višestruk temperament: Annie Vivanti u Italiji, Annie Vivanti Chartres u Europi, Anita Vivanti Chartres – ili jednostavno Anita Chartres – u Sjedinjenim Državama; različite slike koje je nudila svojoj brojnoj publici savršeno odražavaju njezinu nepostojanu prirodu, utjelovljenu u jedinoj prostorno-vremenskoj dimenziji koja joj je odgovarala – onoj „ovdje i sada”. Riječ je o neprekidnoj sadašnjosti bez korijena, projekcija ili perspektiva, o vječnom i lepršavom kretanju koje njezinu djelu daje svježinu i spontanu neposrednost, omogućujući joj da čitatelju ponudi niz uzbudljivih i emocionalno dojmljivih zapisa, koji svoj najuspješniji izraz pronalaze u kratkim pričama i novelama. Annie Vivanti ne pripada nijednom pojedinom književnom žanru niti se svrstava uz određeni kulturni pokret, što je uvjetovano i njezinim međunarodnim karakterom te netipičnim putem obrazovanja.