ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Autor - osoba Masaryk, Tomáš Garrigue, 1850-1937 = Masarik, Tomaš Garig, 1850-1937
Naslov Rusija i Evropa : studije o duhovnim strujama u Rusiji. Sv. 1, Sociologijske skice za rusku filozofiju povijesti i vjere / T. G. Masaryk ; preveo S. Musulin
Vrsta građe knjiga
Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik hrvatski
Godina 1923
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Jugoslovensko novinsko D. D., 1923 (Zagreb : Poligrafija)
Fizički opis 312 str. ; 24 cm
Drugi autori - osoba Musulin, Stjepan, 1885-1969 (prevodilac)
Musulin, Stjepan, 1885-1969 (prevodilac)
Zbirka Izabrana djela T. G. Masaryka ; ǂknj. ǂ2
(Broš.)
Napomene Napomene i bibliografske reference uz tekst
Registar.
Predmetne odrednice Ruska filozofija -- 18-19v
Rusija -- Evropa -- Istorija -- 18-19v

PREDGOVOR
Kad je povodom rusko-japanskoga rata i revolucije poraslo zanimanje za Rusiju, pozvali su me znanci, koji su znali za moje ruske studije, da iz njih nešto napišem. Tako je nastao članak (u „Oesterr. Rundschau“), u kojem sam jače upozorio na usku svezu između revolucije i literature, a napisao sam i nekoliko referata o novim knjigama, koje su baš tada izdavane (Wallace, Ular, Konni, Kropotkin, Petrov, Reiszner, Brückner). Čitajući te knjige naučih da prikažem na Dostojevskom bivstvo ruske revolucije i uopće ruskoga pitanja; ali članak mi nije uspio, vidio sam pri poslu, da se Dostojevski ne može dobro prikazati, ako ne razmotrimo njegove prethodnike i nasljednike, a to znači: prikazati najznatnije probleme filozofije vjere i povijesti i uopće probleme ruske literature.
Rusijom sam se bavio od mladosti; što više mogu reći od svoga djetinjstva. Slušao sam kao dijete različite epizode iz ruske kampanje 1849. godine, koju je doživjela moja porodica u Slovačkoj; a silno su na mene djelovala kalendarska pričanja o svetinjama i čudesima u Rusiji – mučila me sumnja, kako se u nekatoličkoj zemlji mogla događati čudesa, i nisam bio kadar da dokučim, što je crkvena šizma, kako se crkva mogla razdijeliti. Poslije nekoliko godina potresao me 1863. g. poljski ustanak; bio sam na strani revolucije i Poljaka, ali ujedno me to opet navodilo, da proučavam Rusiju. Napokon me je čitanje rukopisnih falzifikata u školi poticalo na studij ruskoga jezika. Učinio sam (bilo je to u Brnu) i razumije se, nije išao od ruke naglasak; ne bijaše ni ruskih knjiga, pa sam tražio prijevode i počeo tako svoj studij Rusije ruskom literaturom. Kasnije sam naučio bolje ruski; iz ruskih pisaca crpao sam poznavanje Rusije i nastojao da ga naknadno dopunim studijem povijesti i t. d. i pohodima same zemlje.
Ove studije idu za tim, da Rusiju zahvate s pomoću literature iz njezine unutrašnjosti; naročito sam se dugo bavio Dostojevskim i njegovom analizom Rusije; pa tako je i u ovim studijama dio o Dostojevskom glavni dio.
Zapravo je cijelo djelo posvećeno samo Dostojevskom, ali nisam bio stilistički tako okretan, te bih bio kadar da u razlaganje o Dostojevskom sve smjestim ispravno i zgodno. Zato sam radnju razdijelio. Prvi dio obuhvata nauk iz filozofije povijesti i vjere u prethodnika i nasljednika Dostojevskoga tako, da je tu skoro dana povijest razvitka tih ideja.
Uvodni dio, i to pregled ruske povijesti mećem sam sprijeda zato, što se kod pojedinih pisaca govori sad o ovoj, sad o onoj historijskoj pojavi; da ne bih oteščavao razlaganje bilješkama i digresijama, dao sam radije sistematski pregled povijesnoga razvitka, a time sam ujedno upozorio na probleme, o kojima će se raspravljati.
Drugi dio donijet će u prvoj polovici filozofiju povijesti i vjere kod Dostojevskoga (Borba za boga. – F. M. Dostojevski i nihilizam), druga polovina sadržava pokušaj da se razloži sveza Dostojevskoga s ruskom literaturom od Puškina i s evropskom literaturom. (Titanizam ili humanitizam? Od Puškina do Gorkoga.)
Sama će radnja dokazati, da je analiz Dostojevskoga za studij Rusije bila dobro odabrana; na prvi mah bi o tom mogle nastati sumnje. Neki su mi poznavaoci zamjerili (usmeno) te sumnje; mislim, da ću dokazati, da je izbor Dostojevskoga bio dobar. Unatoč tome ili upravo zbog toga, što ja sam sasvim zabacujem nazor Dostojevskoga na svijet i život.
Pri svome poslu imao sam posebno dvostruko stajalište: mislio sam na evropske i na ruske čitaoce – za jedne je trebalo često prikazati nepoznate stvari, za druge je često bilo nužno poznate stvari formulirati drukčije i cijelu pomaknuti u drugo svjetlo.
Zato će mi čitatelji oprostiti kao neku nejednaku mjeru, ako gdješto razlažem stvari u Evropi nepoznate ili manje poznate ponešto potanje, nego možda dopuštaju pravila stilske arhitektonike.
Da sam svoju knjigu pisao u Rusiji, bila bi kraća, pa ipak sam i ovdje mnoge stvari smatrao za poznate. To vrijedi naročito za opisni materijal (statistiku i t. d.); u posebnom sam poglavlju sastavio svu najznatniju literaturu.
Hoću još samo da spomenem, da sam to, što ovdje podajem, iznio i naučio na sveučilištu u Chicagu, u predavanjima Craneove zaklade (1902.).
Kod knjige o Rusiji nužno je riješiti nekoliko literarno-tehničkih pitanja.
Poslije duljega kolebanja izostavio sam ruske literaturne podatke; ruske su knjige u Evropi pristupačne samo malome broju pojedinih interesenata, pa zato mislim, da ne moram knjigu oteščavati citatima, koji imaju smisla zapravo samo za Rusiju. S istoga razloga navlaš ne potvrđujem bibliografski ona mjesta, koja su doslovce navedena iz pojedinih autora; ni za jednoga pisca nemam kritičnoga, općenito priznatoga izdanja; zato bi i s toga razloga bilo žališno citirati pojedina izdanja.
Budući da znam, kako su nepristupačne i nepoznate ruske knjige, odričem se, koliko je moguće, također polemike s drukčijim nazorima i sudovima ruskih pisaca.
Pratio sam razvitak ruske literature dosta pažljivo; to vrijedi i za politički razvitak, kako legalni tako nelegalni. Zahvaljujem za to svojim ličnim prijateljima i znancima, što sam o svemu bio informiran i što nisam svojim znanjem zaostao.
Unatoč tome vrlo sam teško osjećao nestašicu ruske knjižnice, naročito zato, što je velik dio ruske znanstvene, filozofijske i lijepe literature pokopan u časopisima. Radnja o Rusiji, koja bi iscrpljivala literaturu i bila potpuna, uopće je izvan Rusije nemoguća; bio sam prinuđen na pr. u nekim prešnim slučajevima da sebi pribavim prijepise cijelih članaka – spominjem to samo zato, da uvjerim čitatelja, da sam za svoju radnju izvršio sve, što je u Evropi moguće izvršiti. Zato dajem također samo studije i crte, i shvaćam tu riječ sasvim ozbiljno.
T. G. M.


Tomaš Garig Masarik (češ. Tomáš Garrigue Masaryk; Hodonjin, 7. mart 1850 – Lani, 14. septembar 1937) je bio prvi predsednik Čehoslovačke, osim toga političar, filozof, sociolog i novinar.
Detinjstvo i školovanje
Masarik je rođen u radničkoj porodici u gradu Hodonjinu koji se nalazi u Moravskoj (tačnije u Moravskoj Slovačkoj), a koja je onda bila deo Austrijskog carstva, a danas se nalazi na teritoriji Češke Republike. Njegov otac je bio Slovak Jozef Masarik, a majka mu je bila Terezija Masarikova, rođ. Kropačkova i bila je poreklom iz Moravske, tačnije iz Hane, odnosno češkog je porekla, ali se kretala u društvu Nemaca, tako da nije dobro znala češki jezik i po nekima, Masarik je skrivao njeno „nemačko“ poreklo.
Osnovno obrazovanje stekao je u Hodonjinu a zatim se školovao u Hustopeču i Beču gde je maturirao. Studirao je filozofiju u Beču i doktorirao 1876. godine. Upoznao se sa Amerikankom Šarlotom Garig, oženio se sa njom i primio ime Tomaš Garig Masarik 1878. godine.
Politička karijera
Godine 1882, postao je vanredni profesor Filozofije na Praškom univerzitetu, nakon što je ovaj podeljen na nemački i češki deo. Imao je jako popularne ideje kao profesor zbog čega je stekao popularnost. Počeo je da se pojavljuje i u političkom životu i biran je za poslanika Carskog veća (austrijski Rajhsrat) 1891. i ponovo 1907. Napadao je Austrougarski savez sa Nemačkom, kao i njenu imperijalističku politiku na Balkanu. Branio je prava Srba i Hrvata, naročito u vreme aneksije Bosne i Hercegovine 1909. godine. Zahvaljujući Masariku, car Franc Jozef bio je primoran da oslobodi Srbe optužene za veleizdaju Habsburške monarhije, u montiranom zagrebačkom procesu u kom su se čule i opasne optužbe na račun Kraljevine Srbije.
Dodeljen mu je Kraljevski orden Karađorđeve zvezde.
Prvi svetski rat
Tomaš Masarik je tokom Prvog svetskog rata putovao po svetu sa pasošima Kraljevine Srbije (izdatim 1915. i 1917). Oni se čuvaju u Pragu u arhivu Akademije nauka.
Početkom 1915. godine emigrirao je u zapadnu Evropu, gde je priznat za predstavnika Češkog pokreta za nezavisnost, i odakle se zalagao za osnivanje države koja bi obuhvatala Češku, Moravsku, Šlesku (čiji se veći deo nalazi na prostoru današnje Poljske) i Slovačku.
Tokom i nakon Prvog svetskog rata, Masarik je podržao ujedinjenje Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore.
Čehoslovačka
Nakon raspada Austrougarske, saveznici priznaju Masarika za predsednika Privremene vlade Čehoslovačke, a 14. novembra 1918. ga je čehoslovačka Narodna skupština izabrala i on je postao prvi predsednik Čehoslovačke. Već 20. decembra se vratio iz emigracije. Masarik biran za predsednika tri puta: 1920, 1927, i 1934. godine. Kao „Oslobodilac” i „Otac Čehoslovačke”, stalno je bio zauzet rešavanjem krize nastale sukobom čeških i slovačkih stranka, kao rešavanjem statusa slovačke manjine. Nakon uspona Hitlera, bio je jedan od prvih političkih lidera u Evropi koji je izrazio javnu zabrinutost. Podneo je ostavku 14. decembra 1935. godine, zbog starosti i lošeg zdravlja, a nasledio ga je Edvard Beneš. Nepune dve godine nakon napuštanja funkcije Masarik je umro, u 87. godini, u Lani češ. Lány (Čehoslovačka, današnja Češka). Bio je pošteđen svedočenja potpisivanju Minhenskog sporazuma i nacističke okupacije svoje zemlje.
Filozofija i religija
Bio je filozof racionalista i humanista. Imao je religiozno, ali ne crkveno mišljenje. On je antiklerikalan, protivnik je katoličkog mišljenja, apsolutizma, konzervativizma, komunizma, marksizma i Sovjetskog Saveza. Bio je humanističkih i socijalno beskonfliktnih mišljenja, a u državničkoj sferi bio je za demokratiju anglosaksonskoga tipa. Svoje filozofsko shvatanje predstavio je u knjigama „Češko pitanje“, „Socijalno pitanje“ i „Rusija i Evropa“.
Češko-slovački odnosi
Masarik je bio ideolog češkoslovakizma i smatrao je Čehe i Slovake za jedan narod. Bio je za autonomiju Slovaka.
Nema slovačkog naroda i to je samo deo mađarske propagande. Dolazim u Slovačku rado jer saosećam sa slovačkim narodom i njegovom tužnom sudbinom koja mu je donosila razdvajanje i uništenje.
Slovačkim problemima se posvećivao u časopisima „Vreme” i „Naše doba”. Kao predsednik je redovno odlazio u Slovačku.

Dela
„Teorija istorije po principima Bukea“, 1883.
„Češko pitanje“, 1895.
„Naša sadašnja kriza“, 1895.
„Karel Havljiček“, 1896.
„Socijalno pitanje“, 1898.
„Ideja Palackog, naroda češkog“, 1912.
„Rusija i Evropa“, 1919–1921.
„Nova Evropa“, 1920.
„Svetska revolucija“, 1925.
„Put demokratije“, 1933–1936.

MG P44 (N)