Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 780
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Prvi svjetski rat, Turska, turski roman, nezavisnost

Roman `Yaban` (`Tudjinac`), izdat u Turskoj 1934.g. je najpoznatije djelo turskog pisca Jakuba Kadrija koji govori o borbi Turske za nezavisnost krajem Prvog svjetskog rata...

Yakub Kadri Karaosmanoğlu (Kairo, 27. marta 1889. – Ankara, 13. decembra 1974.) je bio turski romanopisac i intelektualac. On je jedan on najznačajnijih turskih pisaca u 20. stoljeću, imao je ključnu ulogu u Turskoj književnosti na prijelazu između Osmanske ere i nove republike, a značajno je djelovao i na političkom polju. U više navrata je bio zastupnik u skupštini, a potom je služio u inozemstvu kao ambasador Republike Turske.

Otac mu je bio Abdülkadir Bey, član poznate obitelji Karaosmanoğlu iz Manise, a majka İkbal Hanım[1]. Karaosmanovići (turski: Karaosmanoğlullari) su bili ugledna plemićka porodica čiji je predak bio Kara Osman Ağa[2]. Potiču iz sela Yaya, što se danas zove Zeytinliova[2] u općini Akhisara pokraj Manise. Vjerojatno su bili turkmenskog podrijetla[2] i negdje između 1666. i 1706. su postali vrlo bogati i moćni u također bitnoj pokrajini Manisi[2]. Bili su uglavnom sultanovi vojni zapovjednici, te su s vremenom mnogi Karaosmanovići postali zemljoposjednici, vlasnici velikih farma i brojnih gostionica u okolici Manise i Izmira, proširujući komercijalnu djelatnost klana na teritoriju[2]. Abdülkadir–beg je se valjda sbližio Ibrahim-paši Kavalskom[3] kada je ovaj okupirao Manisu 1833. i nastanio se u njegovoj vili u Egiptu[1]. Počevši od djetinjstva, Yakub Kadri Karaosmanoğlu je koristio bogatu očevu biblioteku i uživao u čitanju[4]. Prve šest godine je proveo i Kairu, stoga je se 1895. porodica vratila u Manisu u Anatoliji. U Izmiru je upisao srednju školu 1903. godine, prilikom kojem će stvoriti dugoročno prijateljstvo sa Šahabetinom Sulejmanom (1885–1921)[1] zajedno sa Ömerom Seyfettinom (1884–1920) i budućem anarhistom Bahom Tevfikom (1884–1914)[4]. Tih prvih godina zainteresovao je se zanosno za književnost. Nakon očeve smrti nije mogao završiti školovanje i 1905. je se vratio iz Izmira fu Egipat zajedno s majkom[1]. U Egiptu je upoznao Mlade Turke[1], pozanimao se za politiku i odlučno odustao od želje da se vrati u Izmir. Studirao je u francuskoj školi u Aleksandriji i na švicarskoj gimnaziji, poučavao slavne pisce sa Zapada (Flaubert, Maupassant, Daudet i druge) uz pomoć francuskog jezika. U časopisu Türk je objavio svoje prve prevedene priče iz Maupassanta.