ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Jezik: hrvatski
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine

U dobrom / vrlo dobrom stanju

Sabrana djela Vjenceslava Novaka u 12 knjiga


Težina 3519 g
Format 15 × 23 cm
Autor Vjenceslav Novak
Izdavač Minerva
Mjesto izdanja Zagreb
Godina 1932
Broj stranica 2000
Uvez Tvrdi
Stanje knjige Vrlo dobro



1.PAVAO ŠEGOTA 1931 god.
2.POD NEHAJEM 1931 god.
3.INFORMATOR 1932 god.
4.PODGORKA 1932 god.
5.NIKOLA BARETIĆ 1932 god.
6.POSLEDNJI STIPANČIĆI 1932 god.
7.DVA SVIJETA 1932 god.
8.ZAPREKE 1932 god.
9.TITO DORČIĆ 1933 god.
10.PODGORSKE PRIPOVIJETKE 1933 god.
11.TEŠKI ŽIVOTI 1933. god.
12.ZA NAROD I OMLADINU 1933 god.

Novak, Vjenceslav, hrvatski književnik, glazbeni pisac, pedagog, teoretičar i skladatelj (Senj, 11. IX. 1859 – Zagreb, 20. IX. 1905). Nakon završene preparandije u Zagrebu radio je kao učitelj u Senju, a zatim je 1884–87. studirao na Praškome konzervatoriju, gdje je stekao zvanje orguljaša (1886) te nastavnika pjevanja i teorije glazbe (1887). Do smrti je bio zaposlen kao profesor glazbe u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu; uz to 1890–94. predavao je teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Uređivao je glazbeni časopis Gusle (1892., s V. Klaićem) i izdavao list Glazba (1893).

Premda je njegovo prvo objavljeno djelo pjesma Lavoslavu Vukeliću (Vienac, 1874), poslije je pisao samo prozne tekstove. Prva tiskana novela Maca (Hrvatska vila, 1881) još uvijek pripada književnom razdoblju romantizma i nastavlja se na hajdučko-tursku novelistiku. Potonje novele, poput antologijske Lutrijašice, okupljene u zbirci Podgorske pripovijesti (1889), oblikovane su konvencijama realizma, s građom iz podgorske i senjske svagdašnjice. U njegovim najcjenjenijim novelama U glib (1901) i Iz velegradskog podzemlja (1905) prevladava socijalna analiza teškoga života potlačenih društvenih slojeva, a probleme siromaštva, gladi, društvene neravnopravnosti i nepravde obrađuje naturalistički objektivno. Zato je uvriježeno mišljenje (K. Nemec) da se Novak od svih hrvatskih pisaca toga razdoblja najviše približio stilskoj paradigmi europskog realizma.

U njegovu prvom romanu Pavao Šegota (1888), u kojem glavni junak stradava kao žrtva kobne žene, još uvijek prevladavaju tematika i stil Šenoina Prijana Lovre, no sličnu je priču o tragičnoj sudbini intelektualca suočenoga s nepoticajnim društvenim okolnostima autor obradio u romanima Tito Dorčić i Dva svijeta. Novak je napisao niz romana regionalne senjsko-podgorske tematike (Pod Nehajem, 1892; Podgorka, 1894; Posljednji Stipančići, 1899; Tito Dorčić, 1906), a u Zaprekama (1905) otvorio je zanimljivu problematiku svećenikova ljubavnoga života. U Posljednjim Stipančićima, vjerojatno najboljem romanu hrvatskog realizma (K. Nemec), Novak s jedne strane opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici XIX. stoljeća, koji obilježavaju propadanje pomorske trgovine, klasna i politička previranja te osobito rađanje ilirskih ideja, a s druge privatni život obitelji Stipančić, s naglaskom na muško-ženske odnose.

Novak je za hrvatsku književnu historiografiju značajan kao dosljedan realist, ali i autor romana pisanoga u modernističkom stilu mnogo prije Nehajevljeva Bijega. Međutim, treba ga bilježiti i kao autora najkompleksnijih i najpromišljenije konstruiranih ženskih likova u hrvatskoj književnosti uopće.