pregleda

Celokupna dela Ljube Nenadovica, Knjiga II


Cena:
3.990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7786)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14506

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
ISBN: Ms
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

1939. god



Ljubomir Nenadović (Brankovina, 14/26. septembar 1826 — Valjevo, 21. januar/2. februar 1895) bio je srpski književnik, diplomata i političar.[1]

Biografija
Rođen je 14/26. septembra 1826. godine u Brankovini kod Valjeva, u porodici Nenadovića.[2] Otac mu je prota Matija Nenadović, a deda knez Aleksa. Osnovnu školu je završio u Brankovini i Valjevu, a Gimnaziju u Beogradu. Studirao je prvo na beogradskom Liceju, a potom u Pragu i Nemačkoj, u Berlinu i na Univerzitetu u Hajdelbergu.[3] Kad se vratio 1848. godine, bio je kratko vreme profesor Liceja u Beogradu, viši činovnik ministarstva i diplomata. Tokom 1860. godine bio je ministar prosvete i po položaju predsednik Društva srpske slovesnosti. Nekoliko godina je proveo u Crnoj Gori, kao gost kneza Nikole. Na svoj zahtev penzionisan je 1868. godine, a penziju je provodio najčešće ili u Valjevu ili u nemačkim banjama u Visbadenu i Homburgu. Puno je radio na razvoju kulturnog života u Valjevu, a zaposlio se i u jednom valjevskom lokalnom listu i maloj štampariji.[4] Bio je jedan od prvih Srba koji su se školovali u inostranstvu i započeli rad na književnosti. Bio je među prvih 16 redovnih članova Srpske kraljevske akademije koje je 1887. imenovao kralj Milan Obrenović.[2][5] Godine 1892. Narodna skupština mu je dodelila dodatnu, državnu penziju u iznosu od 4000 dinara. Naredne godine Književničko-umetnička zajednica u Beogradu je organizovala veliku proslavu pola veka Nenadovićevog književnog rada.[4]

Kao penzioner, živeo je u Valjevu do smrti 21. januara/2. februara 1895. godine, sahranjen je po svojoj želji u porti crkve u Brankovini. Bio je pod starost mecena budućem slikaru Dragomiru Glišiću iz Valjeva.[6]



Nenadović je počeo da piše još kao đak i na književnosti je radio ozbiljno i bez prekida. Njegove prve pesme su objavljene 1843. godine u časopisu Podunavka.[3] On je imao široko filozofsko obrazovanje, dosta je putovao i bio upoznat sa savremenim idejama i kulturom zapadnih naroda. On je pristalica racionalističke filozofije i poštovalac Dositeja Obradovića, na koga inače umnogome podseća. Kao i Dositej, i Nenadović je više praktičan duh i reformator, koji književnost uzima samo kao sredstvo za popularisanje naprednih i slobodoumnih ideja. Napisao je dve zbirke pesama, šaljivih, programskih i u obliku epigrama i basni. Neke od njih, kao „Popara“ i „Maniti glumac“, bile su veoma popularne i visoko cenjene. Kao poezija, njegove pesme su slabe, bez zanosa i prave pesničke dikcije. To je pouka u stihu, napredne i dobronamerne ideje kazane vedro, duhovito i intimno.

Znatno su važniji Nenadovićevi putopisi, pet knjiga, pisani u obliku pisama. To su Pisma iz Švajcarske, Prva pisma iz Nemačke, Pisma iz Italije, u kojima najviše govori o Njegošu, Druga pisma iz Nemačke i Pisma o Crnogorcima.[5] Sva su ta pisma puna humora, vedrine i dosetljivosti. „Svaki čitatelj, kaže on, može držati da su upravo njemu pisana“. I pisma nemaju više umetničke, pa ni filozofske vrednosti, jer nisu tako ni zamišljena. U njima nema plastičnih opisa prirode i dubljih filozofskih zapažanja o narodima i kulturama. Nenadović izbegava taj način namerno i uvek ostaje samo zanimljiv, jednostavan i srdačan. Njegov je cilj da pouči, da zabavi i razvedri dušu čitaočevu. Pisma o Crnogorcima su svakojako najinteresantnija. On je Crnu Goru i Crnogorce posmatrao iz kneževe pratnje, pa je zbog toga njegovo prikazivanje odveć idealisano, ali u svakom slučaju zanimljivo. Ma koliko da je Nenadović bio Evropljanin i racionalista, on je nagonski osetio visoku vrednost srpskog patrijarhalnog morala, i u toj pokrajini, u zaklonu od svih kulturnih uticaja, gde su narodni život i običaji sačuvali najstarije oblike, on je zapazio mnoge lepe osobine „čojstva i obraza“ našeg naroda. U pismima o Crnogorcima on je te osobine naročito isticao i opisivao.

Kada je 1858. godine bio postavljen za sekretara Srpske agencije u Carigradu, Nenadović je to iskoristio da obiđe Grčku, Svetu Goru, Solun i Arhipelag. Ovo putovanje je inspirisalo njegov spev Dojčinović Vojin.

Po njemu su nazvane OŠ „Ljuba Nenadović” Čukarica i OŠ „Ljubomir-Ljuba Nenadović” Ranilović.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 82209437
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

1939. god



Ljubomir Nenadović (Brankovina, 14/26. septembar 1826 — Valjevo, 21. januar/2. februar 1895) bio je srpski književnik, diplomata i političar.[1]

Biografija
Rođen je 14/26. septembra 1826. godine u Brankovini kod Valjeva, u porodici Nenadovića.[2] Otac mu je prota Matija Nenadović, a deda knez Aleksa. Osnovnu školu je završio u Brankovini i Valjevu, a Gimnaziju u Beogradu. Studirao je prvo na beogradskom Liceju, a potom u Pragu i Nemačkoj, u Berlinu i na Univerzitetu u Hajdelbergu.[3] Kad se vratio 1848. godine, bio je kratko vreme profesor Liceja u Beogradu, viši činovnik ministarstva i diplomata. Tokom 1860. godine bio je ministar prosvete i po položaju predsednik Društva srpske slovesnosti. Nekoliko godina je proveo u Crnoj Gori, kao gost kneza Nikole. Na svoj zahtev penzionisan je 1868. godine, a penziju je provodio najčešće ili u Valjevu ili u nemačkim banjama u Visbadenu i Homburgu. Puno je radio na razvoju kulturnog života u Valjevu, a zaposlio se i u jednom valjevskom lokalnom listu i maloj štampariji.[4] Bio je jedan od prvih Srba koji su se školovali u inostranstvu i započeli rad na književnosti. Bio je među prvih 16 redovnih članova Srpske kraljevske akademije koje je 1887. imenovao kralj Milan Obrenović.[2][5] Godine 1892. Narodna skupština mu je dodelila dodatnu, državnu penziju u iznosu od 4000 dinara. Naredne godine Književničko-umetnička zajednica u Beogradu je organizovala veliku proslavu pola veka Nenadovićevog književnog rada.[4]

Kao penzioner, živeo je u Valjevu do smrti 21. januara/2. februara 1895. godine, sahranjen je po svojoj želji u porti crkve u Brankovini. Bio je pod starost mecena budućem slikaru Dragomiru Glišiću iz Valjeva.[6]



Nenadović je počeo da piše još kao đak i na književnosti je radio ozbiljno i bez prekida. Njegove prve pesme su objavljene 1843. godine u časopisu Podunavka.[3] On je imao široko filozofsko obrazovanje, dosta je putovao i bio upoznat sa savremenim idejama i kulturom zapadnih naroda. On je pristalica racionalističke filozofije i poštovalac Dositeja Obradovića, na koga inače umnogome podseća. Kao i Dositej, i Nenadović je više praktičan duh i reformator, koji književnost uzima samo kao sredstvo za popularisanje naprednih i slobodoumnih ideja. Napisao je dve zbirke pesama, šaljivih, programskih i u obliku epigrama i basni. Neke od njih, kao „Popara“ i „Maniti glumac“, bile su veoma popularne i visoko cenjene. Kao poezija, njegove pesme su slabe, bez zanosa i prave pesničke dikcije. To je pouka u stihu, napredne i dobronamerne ideje kazane vedro, duhovito i intimno.

Znatno su važniji Nenadovićevi putopisi, pet knjiga, pisani u obliku pisama. To su Pisma iz Švajcarske, Prva pisma iz Nemačke, Pisma iz Italije, u kojima najviše govori o Njegošu, Druga pisma iz Nemačke i Pisma o Crnogorcima.[5] Sva su ta pisma puna humora, vedrine i dosetljivosti. „Svaki čitatelj, kaže on, može držati da su upravo njemu pisana“. I pisma nemaju više umetničke, pa ni filozofske vrednosti, jer nisu tako ni zamišljena. U njima nema plastičnih opisa prirode i dubljih filozofskih zapažanja o narodima i kulturama. Nenadović izbegava taj način namerno i uvek ostaje samo zanimljiv, jednostavan i srdačan. Njegov je cilj da pouči, da zabavi i razvedri dušu čitaočevu. Pisma o Crnogorcima su svakojako najinteresantnija. On je Crnu Goru i Crnogorce posmatrao iz kneževe pratnje, pa je zbog toga njegovo prikazivanje odveć idealisano, ali u svakom slučaju zanimljivo. Ma koliko da je Nenadović bio Evropljanin i racionalista, on je nagonski osetio visoku vrednost srpskog patrijarhalnog morala, i u toj pokrajini, u zaklonu od svih kulturnih uticaja, gde su narodni život i običaji sačuvali najstarije oblike, on je zapazio mnoge lepe osobine „čojstva i obraza“ našeg naroda. U pismima o Crnogorcima on je te osobine naročito isticao i opisivao.

Kada je 1858. godine bio postavljen za sekretara Srpske agencije u Carigradu, Nenadović je to iskoristio da obiđe Grčku, Svetu Goru, Solun i Arhipelag. Ovo putovanje je inspirisalo njegov spev Dojčinović Vojin.

Po njemu su nazvane OŠ „Ljuba Nenadović” Čukarica i OŠ „Ljubomir-Ljuba Nenadović” Ranilović.
82209437 Celokupna dela Ljube Nenadovica, Knjiga II

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.