ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

U vrlo dobrom stanju, tri knjige u jednom polukožnom povezu. Originalne meke korice zadržane.

Uzničke uspomene. Dio 1 / Stjepan Radić
Jezik hrvatski
Godina 1929
Izdanje 2. izd.
U Zagrebu : Slavenska knjižara St. i M. Radića, 1929
Fizički opis 147 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Radić, Marija (autor dodatnog teksta)
Zbirka Radićeva knjižnica ; knj. 1
Str. 5-7: Predgovor k drugome izdanju `Uzničkih uspomena` / Marija Radić.

Uzničke uspomene. Dio 2 / Stjepan Radić
Jezik hrvatski
Godina 1929
Izdanje 2. izd.
U Zagrebu : Slavenska knjižara St. i M. Radića, 1929
Fizički opis 112 str. ; 20 cm
Radićeva knjižnica ; knj. 2
Sadržaj s nasl. str.: Među pisarima ; Turčin kriomčar i Srbin ženskar ; Dusi u zatvoru.
Str. 5-7: Predgovor k drugome izdanju `Uzničkih uspomena` / Marija Radić.


Uzničke uspomene : III dio. / Stjepan Radić
Jezik hrvatski
Godina 1929
Izdanje [2. izd.]
U Zagrebu : Slavenska knjižara St. I.M. Radića, 1929
Fizički opis 148 str. : autorova slika ; 20 cm
Radićeva knjižnica ; knj. 4
Predmetne odrednice
Radić, Stjepan, 1871-1928
Književnost
Memoari,


`Predgovor k drugomu izdanju „Uzničkih Uspomena“.

„A da se i duševno smirim, počnem jednu od onih nijemih molitava, kod kojih čovjek ni ne šapće ni ne govori, dapače gotovo ni ne misli, već samo silno osjeća, goreći sav od želje i čežnje za dobrotom i istinom, koje je kad i kad tako malo medju ljudima.“ (Uzničke Uspomene I. dio, prvo izdanje, str. 48.)

Prvo izdanje „Uzničkih uspomena“ izašlo je negdje 1903. Bilo je zaplijenjeno, ali tek onda, kad je cijela naklada od 2000 komada bila razpačana.

Knjiga je onda izašla na 140 stranica maloga formata u nakladi piščevoj tiskom Popovića u Novom Sadu.

Bila je to jedna od prvih knjiga, koju je napisao i izdao Stjepan Radić. „Uzničke Uspomene“, knjiga originalna svojim naslovom, no za pisca bilo je faktično najlakše pisati to, što je proživio i pretrpio pa i naviko u tolikim svojim zatvorima, koji se proplitaju kroz čitav njegov mukotrpni život kao crvena nit. No nitko nije nikad od Stjepana Radića čuo ni najmanje pritužbe radi tih zatvora, te se mnogima činilo, kako je njemu lako u zatvoru, da on to mirne duše podnašač, pače su mnogi čak mislili, jer im se nije nikada tužio, da je njemu u zatvoru — dobro.

Tko će pročitati samo gdjekoju Uspomenu iz ove knjige, tko će pročitati makar ovaj spomenuti citat iz „Uzničkih Uspomena“ razabrat će iz toga, zašto je Stjepanu Radiću bilo tako „dobro“, pa bio on i u zatvoru, od duši, koji su bili s njime više puta zatvoreni uzdivljali, i malo da nisu poludjeli. On je bio sretan, kad je imao prilike, namjestio malo svjetla, da može u zatvoru raditi, te svoje misli prenijeti na papir. To mu nije bilo uvijek moguće, jer mu često nisu dozvolili, da ima papir i olovku, a kamo li pero i svjetiljku. Ove „Uzničke Uspomene“ su doslovce Uzničke; jer ne samo da opisuju događaje iz uza, nego su i u uzama napisane. U ovijem je bio baš nekako blaži „Uznički režim“, te je Stjepanu Radiću bilo čak dozvoljeno, da jednomu uzniku diktira.

„Uzničke Uspomene“ pokazuju nam jasno cijeli karakter pisca: vanrednu blagost i dobrotu srca s neobičnom, teći reći zamerenom tvrdoćom i stalnošću karaktera; pokazuju nam sav zanosni i široki njegov pogled, veliko političko iskustvo i znanje piščevo. A crta karaktera, koja je najviše odlikovala čitavo njegovo zatvore i najteže progone, bila je njegovo socijalno shvaćanje, po kojem se zatvor izjednačuje ne samo s najneznatnijim, ali za njega većim i dragocjenijim u dobru i zlu, jer je znao smiriti te najnesretnije ograničene zatvornike pa i za zločince, te bi razgovarao s njima kao sa svojim pravijem drugovima, te im pomagao u svemu koliko mu je bilo dopušteno, da se s njima vidi i sastaje.

Svi progoni, svi zatvori i sve tamnice nisu bile kadre da slome ovaj veliki duh, iz svakoga zatvora i tamnice izlazio je Stjepan Radić kao preporođen i snažniji u svojoj vjeri i političkom borbi. Borio se u tim novim nevoljama s neobičnom jačkošću svoga duha, dok nije zločinačka ruka učinila kraj Njegovu životu.

Baš ljetos kanio je sam izdati ove „Uzničke Uspomene“ pače još ih novima nadopuniti. Sada izdajem ja sama uz pomoć moje kćeri Milice ove „Uzničke Uspomene“ kao prvi svezak Radićeve Knjižnice, gdje će izlaziti u prvom redu Njegove knjige a kasnije i druga vrijedna izdanja.

U ZAGREBU, mjeseca prosinca 1928.
MARIJA RADIĆ.`