pregleda

Stambolijski, njegova ličnost i ideje - Nikola Petkov


Cena:
1.290 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7781)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14498

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani
ISBN: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

1933. god

Aleksandar Stoimenov Stambolijski[1][2][3] (bug. Александър Стоименов Стамболийски) je bio jedan od najistaknutijih bugarskih političara, lider Bugarskog zemljoradničkog narodnog saveza (BZNS), narodni poslanik, novinar, ministar javnih zgrada, puteva i komunalnog uređenja, ministar unutrašnjih poslova i rata. Bio je na čelu bugarske vlade u periodu 1919—1923. g.[4] Odlučno i aktivno se borio protiv bugarskog učešća na strani Nemačke u Prvom svetskom ratu, zbog čega je bio bačen u zatvor,[5] a posle rata je morao da potpiše Nejski ugovor, sa nadom za mirnu reviziju teških ugovornih uslova.[6] Prilikom vojno-fašističkog prevrata 9. juna 1923. godine smenjen je s položaja[7][8] uhvaćen u pokušaju bekstva[9] i ubijen na svirep način u Slavovici.[10][11]

Podržavao je ideju Balkanske federacije i nije se iskazivao kao Bugarin, već kao Jugosloven.[12]

Biografija

Stambolijski potpisuje Nejski sporazum

Razgovor s Krstom Rakovskim za vreme konferencije u Đenovi 1922. godine

Članovi bugarske delegacije na konferenciji u Đenovi

Spomenik Stambolijskom u Slavovici
Rođen 1. marta 1879. g.[13] u Slavovici (Pazardžička oblast) Aleksandar Stambolijski učio je školu u zemljoradničkoj školi u Sadovskom (1893-95) i završava i Školu vina u Plevenu (1895-97). U Plevenu je bio učenik osnivatelja Bugarskog zemljoradničkog saveza (BZS) Janka Zabunova. Godine 1899. učestvuje u osnivanju kongresa BZS-a. U narednim godinama studira filozofiju u Haleu i agronomiju u Minhenu, ali je prekineo studije zbog tuberkuloze.

Po povratku u Bugarsku bavi se političkim aktivnostima. Postaje faktički lider BZNS-a i pod njegovim uticajem savez se preobražava od udruženja zemljoradnika i socijalista u političku partiju. Stambolijski se oštro protivio promeni u Trnovskog ustava 1911. godine i učestvuvanju Bugarske u Prvom svetskom ratu, zbog čega je 1915. odstranjen iz parlamenta i osuđen na doživotnu robiju.

Tokom vojničkog ustanka septembra 1918. godine pušten je i poslat, zajedno s drugim političarima, da pregovara sa učesnicima ustanka radi mirnog rešavanja sukoba. Pod uticajem njegovog kolege Rajka Daskalova, rešava da vodi ustanak. Nakon njegovog neuspeha, krije se, ali je decembra 1918. amnestiran zajedno s većinom učesnika.

Januara 1919. godine. Stambolijski se u uključuje u koalicionu vladu Teodora Teodorova. Učestvuje u pregovorima za zaključivanje mirovnog dogovora na Pariskoj konferenciji. Nakon što je Teodor odbio da prihvati nametnute uslove, on je, nemajući drugog izbora, na čelu vlade 27. novembra 1919. godine potpisao Nejski sporazum po kojem se Bugarska odrekla dela Makedonije u korist Kraljevine SHS, južne Dobrudže u korist Rumunije i zapadne Trakije u korist Grčke.[14] Potpisavši taj sporazum, po svedočenju tadašnjih novinara, slomio je penkalo; a prema rečima bugarskog akademika Georgi Markova, direktora Instituta za istoriju Bugarske akademije nauka (BAN), Stambolijski je odbacio penkalu na stranu i rekao : „Lepa uspomena, ne treba mi, zadržite je.“, pokazavši na taj način svoje neraspoloženje. Nakon parlamentarnih izbora 21. maja 1920. godine vlada je sastavljena samo od predstavnika BZNS-a.

Vlada Aleksandra Stambolijskog pokušavala da je u narednom periodu da izvede zemlju iz međunarodne izolacije posle Prvog svetskog rata, kroz aktivno učešće u Društvu naroda i uspostavljanjem prijateljskih odnosa sa Jugoslavijom. Ovakvom politikom došla je u sukob s vladinim organizacijama makedonskih Bugara, koje su Stambolijskog optužile za nacionalnu izdaju.

Na unutrašnjem planu vlada Stambolijskog je sprovela neke reforme, od kojih su neke kontroverzne. Neke od tih su ograničavale iznos vlasništva nad zemljištem, uvele radne obaveze prema državi, pojednostavile pravopis, a nemetnuta je i autoritativna vladavina.

Godine 1922. održan je i referendum o suđenju krivcima za nacionalne katastrofe. Tada su pristalice BZNS-a i Bugarske komunističke partije (BKP) sa ogromnom većinom odobrili osuđivanje dela političke i vojne elite Bugarske za vreme ratova iz 1913–1918. godine. Nešto kasnije je došlo do represija kako protiv BKP-a, tako i protiv buržoaske opozicije. Osnovni instrument tih represija bila je verna BZNS-u i Stambolijskom tzv. Narandžasta garda – odredi seljaka sa lakim naoružanjem.

Glavni članak: Niški sporazum (1923)
Politički protivnici Aleksandra Stambolijskog bili su užasnuti takvim autoritarnim režimom i optužili su ga da se ponaša kao tiran. Nakon što je potpisao Niški sporazum s Kraljevinom SHS, čime se obavezao da će suzbijati aktivnosti VMRO-a,[15] situacija je bila napeta i 9. juna 1923. protiv vlade Stambolijskog je izveden vojni prevrat, čiji je organizator bio Vojni savez, uz podršku buržoaskih partija i cara. Narandžasta garda je bila razoružana. Za vreme puča Stambolijski je bio u svom rodnom selu i nije mogao da reaguje adekvatno. Lider zemljoradnika je bio uhapšen i ubijen 14. juna na svirep način, tako što su mu odstranili ruku kojom je potpisao Niški sporazum.[15] Tokom prevrata, poslanstvo Kraljevine Bugarske u Beogradu je radilo kod ministra inostranih dela Momčila Ninčića i drugih istaknutih srpskih političara protiv vojne intervencije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u korist Aleksandra Stambolijskog, jer su činovnici bili uvereni da bugarski seljaci iz patriotskih razloga nikada ne bi prihvatili povratak BZNS na vlast uz podršku oružane sile strane države.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 81150697
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

1933. god

Aleksandar Stoimenov Stambolijski[1][2][3] (bug. Александър Стоименов Стамболийски) je bio jedan od najistaknutijih bugarskih političara, lider Bugarskog zemljoradničkog narodnog saveza (BZNS), narodni poslanik, novinar, ministar javnih zgrada, puteva i komunalnog uređenja, ministar unutrašnjih poslova i rata. Bio je na čelu bugarske vlade u periodu 1919—1923. g.[4] Odlučno i aktivno se borio protiv bugarskog učešća na strani Nemačke u Prvom svetskom ratu, zbog čega je bio bačen u zatvor,[5] a posle rata je morao da potpiše Nejski ugovor, sa nadom za mirnu reviziju teških ugovornih uslova.[6] Prilikom vojno-fašističkog prevrata 9. juna 1923. godine smenjen je s položaja[7][8] uhvaćen u pokušaju bekstva[9] i ubijen na svirep način u Slavovici.[10][11]

Podržavao je ideju Balkanske federacije i nije se iskazivao kao Bugarin, već kao Jugosloven.[12]

Biografija

Stambolijski potpisuje Nejski sporazum

Razgovor s Krstom Rakovskim za vreme konferencije u Đenovi 1922. godine

Članovi bugarske delegacije na konferenciji u Đenovi

Spomenik Stambolijskom u Slavovici
Rođen 1. marta 1879. g.[13] u Slavovici (Pazardžička oblast) Aleksandar Stambolijski učio je školu u zemljoradničkoj školi u Sadovskom (1893-95) i završava i Školu vina u Plevenu (1895-97). U Plevenu je bio učenik osnivatelja Bugarskog zemljoradničkog saveza (BZS) Janka Zabunova. Godine 1899. učestvuje u osnivanju kongresa BZS-a. U narednim godinama studira filozofiju u Haleu i agronomiju u Minhenu, ali je prekineo studije zbog tuberkuloze.

Po povratku u Bugarsku bavi se političkim aktivnostima. Postaje faktički lider BZNS-a i pod njegovim uticajem savez se preobražava od udruženja zemljoradnika i socijalista u političku partiju. Stambolijski se oštro protivio promeni u Trnovskog ustava 1911. godine i učestvuvanju Bugarske u Prvom svetskom ratu, zbog čega je 1915. odstranjen iz parlamenta i osuđen na doživotnu robiju.

Tokom vojničkog ustanka septembra 1918. godine pušten je i poslat, zajedno s drugim političarima, da pregovara sa učesnicima ustanka radi mirnog rešavanja sukoba. Pod uticajem njegovog kolege Rajka Daskalova, rešava da vodi ustanak. Nakon njegovog neuspeha, krije se, ali je decembra 1918. amnestiran zajedno s većinom učesnika.

Januara 1919. godine. Stambolijski se u uključuje u koalicionu vladu Teodora Teodorova. Učestvuje u pregovorima za zaključivanje mirovnog dogovora na Pariskoj konferenciji. Nakon što je Teodor odbio da prihvati nametnute uslove, on je, nemajući drugog izbora, na čelu vlade 27. novembra 1919. godine potpisao Nejski sporazum po kojem se Bugarska odrekla dela Makedonije u korist Kraljevine SHS, južne Dobrudže u korist Rumunije i zapadne Trakije u korist Grčke.[14] Potpisavši taj sporazum, po svedočenju tadašnjih novinara, slomio je penkalo; a prema rečima bugarskog akademika Georgi Markova, direktora Instituta za istoriju Bugarske akademije nauka (BAN), Stambolijski je odbacio penkalu na stranu i rekao : „Lepa uspomena, ne treba mi, zadržite je.“, pokazavši na taj način svoje neraspoloženje. Nakon parlamentarnih izbora 21. maja 1920. godine vlada je sastavljena samo od predstavnika BZNS-a.

Vlada Aleksandra Stambolijskog pokušavala da je u narednom periodu da izvede zemlju iz međunarodne izolacije posle Prvog svetskog rata, kroz aktivno učešće u Društvu naroda i uspostavljanjem prijateljskih odnosa sa Jugoslavijom. Ovakvom politikom došla je u sukob s vladinim organizacijama makedonskih Bugara, koje su Stambolijskog optužile za nacionalnu izdaju.

Na unutrašnjem planu vlada Stambolijskog je sprovela neke reforme, od kojih su neke kontroverzne. Neke od tih su ograničavale iznos vlasništva nad zemljištem, uvele radne obaveze prema državi, pojednostavile pravopis, a nemetnuta je i autoritativna vladavina.

Godine 1922. održan je i referendum o suđenju krivcima za nacionalne katastrofe. Tada su pristalice BZNS-a i Bugarske komunističke partije (BKP) sa ogromnom većinom odobrili osuđivanje dela političke i vojne elite Bugarske za vreme ratova iz 1913–1918. godine. Nešto kasnije je došlo do represija kako protiv BKP-a, tako i protiv buržoaske opozicije. Osnovni instrument tih represija bila je verna BZNS-u i Stambolijskom tzv. Narandžasta garda – odredi seljaka sa lakim naoružanjem.

Glavni članak: Niški sporazum (1923)
Politički protivnici Aleksandra Stambolijskog bili su užasnuti takvim autoritarnim režimom i optužili su ga da se ponaša kao tiran. Nakon što je potpisao Niški sporazum s Kraljevinom SHS, čime se obavezao da će suzbijati aktivnosti VMRO-a,[15] situacija je bila napeta i 9. juna 1923. protiv vlade Stambolijskog je izveden vojni prevrat, čiji je organizator bio Vojni savez, uz podršku buržoaskih partija i cara. Narandžasta garda je bila razoružana. Za vreme puča Stambolijski je bio u svom rodnom selu i nije mogao da reaguje adekvatno. Lider zemljoradnika je bio uhapšen i ubijen 14. juna na svirep način, tako što su mu odstranili ruku kojom je potpisao Niški sporazum.[15] Tokom prevrata, poslanstvo Kraljevine Bugarske u Beogradu je radilo kod ministra inostranih dela Momčila Ninčića i drugih istaknutih srpskih političara protiv vojne intervencije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u korist Aleksandra Stambolijskog, jer su činovnici bili uvereni da bugarski seljaci iz patriotskih razloga nikada ne bi prihvatili povratak BZNS na vlast uz podršku oružane sile strane države.
81150697 Stambolijski, njegova ličnost i ideje - Nikola Petkov

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.