ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

kao na slikama

prvo štampano na srpskom pa na nemačkom!

raritet



Ernst Toller (Samotschin, 1. prosinca 1893. – New York, 22. svibnja 1939.), njemački književnik.

Bio je dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu. Razočaran onim što je doživio na fronti, istupa protiv rata, organizirajući u Heidelbergu ligu studenata koji se zalažu za mir. Sudjelovao je u stvaranju Bavarske sovjetske republike, a zbog revolucionarne djelatnosti osuđen je na pet godina tamnice. Nakon Hitlerova dolaska na vlast emigrirao je u Ameriku. Godine 1939. izvršio je samoubojstvo.

Bio je pjesnik, dramatičar, autor memoara, putopisac, jedan od istaknutih predstavnika njemačkog ekspresionizma, a u razdoblju između dva rata istaknuti antifašist čije se književno djelovanje ne može odvojiti od političkoga.

Djela
`Knjiga o lastavicama`,
`Razulareni Wothar`,
`Jedna mladost u Njemačkoj`,
`Pisma iz tamnice`,
`Bio sam Nijemac`.



JEDNA MLADOST U NEMAČKOJ , Ernst Toller , Nolit Beograd 1933 ,
Trvrd povez, format 14,5 x 19,5 cm 244 strane, latinica
Napomena izdavača: `Ovo delo, prevedeno iz originalnog, još neobjavljenog rukopisa, štampano je prvi put u ovom izdanju, dakle pre nego na nemačkom jeziku.`
`U ovoj knjizi nije zabeležena samo moja mladost, nego i mladost čitave jedne generacije, a uz to još i deo istorije današnjice. Raznim putevima išla je ova omladina, sledeći lažne bogove i lažne vođe, ali se stalno borila za jasnoću i za zakone duha.`

Ernst Toler (Samotschin, 1. decembar 1893 — Njujork, 22. maj 1939), nemački pisac.
Bio je dobrovoljac u Prvom svetskom ratu. Razočaran onim što je doživeo na frontu, govorio je protiv rata, organizujući ligu zagovornika mira u Hajdelbergu. Učestvovao je u stvaranju Bavarske sovjetske republike, a zbog svojih revolucionarnih aktivnosti osuđen je na pet godina zatvora. Nakon dolaska Hitlera na vlast, emigrirao je u Ameriku. 1939. godine izvršio je samoubistvo.
Bio je pesnik, dramaturg, memoarist, putopisac, jedan od istaknutih predstavnika nemačkog ekspresionizma, a u periodu između dva rata istaknuti antifašista čije se književno delo nije moglo odvojiti od političkog.
Dela: `Knjiga o lastama`.
`Razulareni Vothar`
`Jedna mladost u Nemačkoj`
Pisma iz tamnice.
`Bio sam Nemac.`

Ernst Toller i Pavle Bihaly: Kako je umirala Europa
Krajem svibnja 1933. u Dubrovniku je održan jedanaesti kongres međunarodnoga PEN kluba. Tri i pol mjeseca po dolasku Hitlera na vlast, i prvih demonstrativnih spaljivanja knjiga, pisci su, pod predsjedavanjem H.G.Wellsa, osudili postupke njemačkih vlasti i izolirali njemačke kolege koji su prihvatili nacizam. Bila je to reakcija očajnika, Židova, komunista, ljevičara i masona, među kojima bi se našao i poneki građanski intelektualac, recimo slovenski pisac i diplomat kraljevine, ali i buduće socijalističke Jugoslavije, Izidor Cankar, koji je bio jedan od projektanata antinacističke deklaracije. Nakon Drugoga svjetskog rata, dubrovačku će gestu kao svoju vlastitu prihvatiti cijela Europa.
U Dubrovniku tada je bio i njemački prognanik, komunist židovskoga podrijetla, dramatičar, pjesnik i prozni pisac Ernst Toller. Dragovoljac u Prvome svjetskom ratu, ponesen idejama njemačkoga militarizma, brzo se razočarao i sudjelovao u stvaranju Bavarske sovjetske republike, koja će potrajati od 6. do 12. travnja 1919. Toller je bio predsjednik te republike, nakon čega je pola godine proveo u zatvorskoj samici. Dvadeset četiri dana štrajkao je glađu. Poslije mu je bavarska vlada, kao značajnome dramskom piscu, čija su se djela izvodila na berlinskim pozornicama, ponudila oprost i amnestiju, ali Toller je to odbio, u ime solidarnosti s drugim političkim zatvorenicima, svojim drugovima komunistima i anarhistima. Pamtimo ga kao jednoga od pionira njemačkoga ekspresionizma.
Prognan je iz Njemačke čim su nacisti došli na vlast. Munjevito mu je oduzeto i njemačko državljanstvo, jer je rođenjem bio iz Samoćina, u Poljskoj. U Dubrovnik je stigao kao egzilant, još uvijek ne i apatrid, ali su ga članovi njemačke delegacije tretirali kao da je okužen. Osim što je bio komunist, neortodoksan, blizak anarhistima, i što je bio ekspresionist, Ernst Toller je bio uvjereni Nijemac. To je bio njegov nacionalni osjećaj, koji je proizlazio iz njegova materinjeg jezika. Židovstvo je bilo Tollerova sudbina.
U Dubrovniku, za trajanja kongresa, Toller piše predgovor za svoj autobiografski roman, koji će nasloviti “Eine jugend in Deutschland”. Predgovor počinje ovako: “Čovek koji piše o svome životu sličan je hirurgu. Ulazeći sondom u bolne rane, ne sme, pored operacije, da zaboravi bilo i rad srca bolesnika.” I dalje: “Ne želimo da ulepšamo greške i krivice, neuspehe i nedoslednosti, kako sopstvene tako ni tuđe; da bismo bili ispravni moramo poznavati stvari, da bismo bili hrabri treba da ih razumemo, a da bismo bili pravični, ne smemo da zaboravljamo. Ako nas tišti jaram varvarstva, moramo se boriti, i ne smemo ćutati. Ko u takvom vremenu ćuti, izdajnik je čovečanstva.”
Tollerov roman trebao je biti politički pamflet, optužba i pesnica antinacističke agitacije, ali on je, istovremeno, veličanstvena legitimacija jednoga kulturnog identiteta – osobna iskaznica i putnica čovjeka kojemu će putnica uskoro biti oduzeta – i neka vrsta ljubavnog pisma Njemačkoj. Drukčijoj Njemačkoj. I iznad svega, to je velika literatura, superiorna u svom vijeku, ali i danas, kada se čitatelju, već po logici kalendara, čini da je daleko od nevolja piščevog vremena.
Prvo izdanje Tollerove knjige objavljeno je iste 1933, na srpskohrvatskome jeziku, u prijevodu Pavla Bihalyja, i uz napomenu s unutarnje strane predlista: “Ovo delo, prevedeno iz originalnog, još neobjavljenog rukopisa, štampano je prvi put u ovom izdanju, dakle pre nego na nemačkom jeziku.” Izdavač je bio Nolit, koji je Pavle Bihaly osnovao s bratom Otom, kasnije poznatim kulturnim radnikom, slikarom i povjesničarom umjetnosti. U vrijeme kada je Pavle Bihaly objavio Tollerov roman, Biblioteku Nolit uređivao je odbor u kojemu su, uz vlasnika i urednika, koji je, uz prevođenje, još i dizajnirao naslovnice knjiga, bili Milan V. Bogdanović, Gustav Krklec i Josip Kulundžić.
Braća Bihaly bili su Židovi, sinovi siromašnoga zemunskog soboslikara, članovi Komunističke partije Jugoslavije. Pavle se protiv Hitlera pokušavao boriti izdavaštvom. Utrkivao se s onima koji su spaljivali knjige i rukopise, pa je objavio i prve srpskohrvatske prijevode Remarquea, Egona Erwina Kischa, Heinricha Manna, Brechta, ali i Babelja, Pilnjaka, Gorkog, Hašeka. Knjige je ilustrirao crtežima Pabla Picassa i Georga Grosza. Pored toga, Pavle Bihaly autor je dragocjenog niza intervjua sa svojim suvremenicima, sasvim integriran u europske kulturne i umjetničke krugove, sugovornik i prijatelj Picassov i Einsteinov, čovjek koji je, zapravo, živio izvan vlastitoga vremena. Kao čovjek židovsko-madžarskoga podrijetla, oženio je Bečanku, katolkinju Mariu Phingstl, a sina Ivana, rođenog 1938, dao je krstiti u pravoslavnoj crkvi.
Nakon 6. travnja 1941. i njemačkoga napada na Jugoslaviju sklonio se u Gornji Milanovac. Gestapo ga je tamo uhitio 17. svibnja, i sproveden je u Beograd, na ispitivanje. Pavle Bihaly strijeljan je 17. srpnja 1941. u Beogradu. Nolit je poslije rata nastavio da živi, kao državno izdavačko poduzeće – jedan od onih elitnih, važnih nakladnika socijalističke Jugoslavije – da bi zatim, u nacionalistička i tranzicijska vremena, bio likvidiran.
Ernst Toller živio je u Londonu, a zatim je 1936. otišao u Ameriku. Živio je u New Yorku, i družio se s njemačkim emigratskim piscima i umjetnicima, s Klausom i Erikom Mann, sa slavnom glumicom – prvom Majkom Hrabrost – Thereseom Giehse. Osiromašio je, jer je sav svoj novac dao za pomoć izbjeglim španjolskim komunistima i anarhistima, koji su u Ameriku stizali nakon poraza u građanskome ratu. Znao je da su mu brat i sestra u Njemačkoj odvedeni u logor. Vrijeme je bilo bez nade, Europa se bez borbe predavala Hitleru. Francuski i britanski premijeri Édouard Daladier i Neville Chamberlain potpisali su s Hitlerom i Mussolinijem Minhenski sporazum, kojim je označen kraj Sudetske krize, Njemačkoj je priznato pravo na teritorijalna posezanja, i potpisana je politička kapitulacija pred nacizmom, nakon čega ni Staljinu nije preostalo ništa drugo nego da šalje svoga ministra vanjskih poslova Molotova da s njemačkim ministrom, bivšim trgovcem jeftinim pjenušcima, Ribbentropom, potpisuje pakt. Ali tada će, 23. kolovoza 1939. Ernst Toller već biti mrtav. Objesio se o svileni pojas svoga kućnog ogrtača, u hotelu Mayflower u New Yorku, 22. svibnja 1939.
Mogla bi se o piscu i njegovu izdavaču napisati zanimljiva knjiga. Ili bi se mogao snimiti dokumentarni film, samo kada bi postojala država, ili kada bi postojala kultura, koja bi danas povezivala Pavla Bihalyja i Ernsta Tollera. Ali nje nema. “Postoji samo jedna moralnost”, pisao je Toller u svome romanu, “ona koja važi za čovečanstvo. Postoji samo jedan duh, onaj koji živi u čovečanstvu.” Sve drugo, za njega su bili zlodusi, koji su ga progonili i koji su najavljivali propast, njegovu i njegova svijeta. Tollerova domovina bila je Njemačka, premda je rođenjem bio Poljak, a duhom Europljanin i Europejac. Takav je postao u vrijeme najkrvavijega rata, kada je prosvjedovao novinskom uredništvu, zbog načina na koji se piše o neprijatelju: “U feljtonima novina nazivaju se Francuzi degenerisanom rasom, Englezi ćiftinskim dušama a Rusi svinjama. Težnja da se neprijatelj ponizi, pogrdi i ukalja toliko je odvratna da sam se u jednom članku, koji sam poslao ‘Kunstwartu’, izrazio protiv toga držanja koje nas same ponižava. Urednik mi je vratio rukopis uz mnoge fraze izvinjavanja, treba, kaže, da se vodi računa o narodnom raspoloženju. U stvari je ovo narodno raspoloženje odgojeno u pozadini, a vojnici na frontu na to ‘pljuju’.” I u to vrijeme su, kao i danas, matere boraca poginulih za domovinu korištene u najgore šovinističke svrhe, protiv onih koji bi se pobunili protiv rata i domovinskih svetinja: “Jedna anonimna ‘nemačka majka’ želi da nas okovane bace u rupu od granate, i da nas engleski meci raznesu. ‘Veteran iz rata 1871’ želi da francuski vojnici, crnci, oderu kožu sa nas živih, i da je ponesu kao trofeje u najcrnju Afriku.”
Ernst Toller ne bavi se u svom romanu “klasnim pitanjem”, premda će ono proizaći iz svake epizode, kao što proizlazi i iz duha vremena, nego se otpočetka do kraja bavi pitanjima identiteta. Nijedna egzilantska ispovijest nije toliko egzilantska kao Tollerova, nitko nije na taj način obuzet pripadnošću, i onim što pripadnost, po nekom usudu, svakome pripadniku donese, kao Toller. On piše u vrlo kratkim rečenicama, kao da deklamira parole. Te su njegove parole šokantno aktualne danas, početkom stoljeća koje je, kažu, razriješilo svoj odnos prema Tollerovim progoniteljima, i čiji početak za nas teče pod zastavom Europe koja se, kažu, ujedinila pod pretpostavkama drukčijim od Hitlerovih, i u kojoj je, i to kažu, čovjek jednako slobodan ako je Nijemac i ako je, naprimjer, Turčin, Arapin ili Bosanac. Način na koji dječak oblikuje svoj odnos prema drugima i svome podrijetlu, slikovit je i prijeteći iskren i istinit: “Samoćin je bio nemačka varoš. Time su se podjednako ponosili protestanti i Jevreji. O varošima Poznanja, u kojima su bili merodavni Poljaci i katolici, koji su stavljani u isti ćup, govorili su sa vidnim prezirom… Mi, deca, govorili smo o Poljacima kao o ‘Poljačinama’, i mislili smo da su potomci Kaina, koji je ubio Avelja, i zato su od boga žigosani… U svim borbama protiv Poljaka sačinjavali su Nemci i Jevreji zajednički front. Jevreji su se osećali kao pioniri nemačke kulture… Na Kajzerov rođendan sedeli su Jevreji za istim stolom sa rezervnim oficirima, sa članovima Ratničkog udruženja i Streljačkog saveza, pili piva i rakije i klicali kajzeru Vilhelmu.” Ernst Toller rodio se 1. prosinca 1893. Njegovo prvo sjećanje je kako djevojčica Ilse trči prema njemu i pruža mu ruku. Tada se čuje glas dadilje, koja ju zove da se vrati: “Nemoj s njim da stojiš, to je Jevrejin.” S odrastanjem, djeca bivaju okrutnija, okrutnost je put u zajednicu i u društvenost: “Sin noćnog čuvara moj je drug. Kad drugi viču ‘Poljačino’, onda i ja vičem. Ali je on ipak moj drug. Poljaci mrze Nemce. To znam od Stanislava.” Kasnije, djeca se dijele, tako što Ilse kreće u protestantsku, Stanislav u katoličku, a Ernst u židovsku školu. U školi mržnja dobiva svoju znanstvenu argumentaciju. U školi se uči da su “Jevreji razapeli na krst našeg Spasitelja.” I svatko vrlo brzo sazna sve što je onaj drugi naučio u školi: “Trčim u šupu, zavlačim se u slamu i briznem u gorki plač. Ja poznajem Spasitelja. On visi kod Stanislava u sobi. Iz očiju mu cure crvene suze, srce mu leži otvoreno na grudima, i krvari. ‘Pustite dečicu k meni’, ispisano je pod njim. Kada sam kod Stanislava, a niko ne vidi, idem Spasitelju, i molim mu se. ‘Molim te, dragi Spasitelju, oprosti mi što su te Jevreji ubili.’ Uveče u krevetu pitam majku: ‘Zašto smo mi Jevreji?’ ‘Spavaj, dete, ne pitaj tako ludasto.’ Ne spavam. Hteo bih da nisam Jevrejin. Hteo bih da deca ne trče za mnom i viču ‘čivo’.”
Odrasle godine se nekako sasvim prirodno nastavljaju na argumente iz djetinjstva. Općenito, u životu kakvim ga vidi Ernst Toller, u njegovome romanu i u biografiji, sve je naravno i logično, kao što zna biti u dobro napisanim knjigama za djecu. Ali kada se tako zgodi u knjizi za odrasle, kao način mišljenja i kao dosljedno provedena narativna strategija, pred sobom imamo jedno od onih trajno neshvaćenih književnih čuda u čijem se otkrivanju ponekad sastoji smisao čitanja. Roman “Jedna mladost u Nemačkoj” ima svoje mjesto u povijestima njemačke i europske književnosti. To mjesto je zaštićeno, pisac je vrlo poštovan, njegov grob lijepo je uređen u svakome boljem leksikonu, kao i u pregledima njemačkog ekspresionizma, ali Toller se drži negdje u drugome redu europskih pisaca i mučenika u dobu nacionalsocijalizma. Razlog je, možda, i u Tollerovom komunizmu, u tome što je bio na čelu jedne, istina šestodnevne, sovjetske republike, ili u tome što njegova figurina ne može stajati na ikonostasima neoliberalnog kapitalizma, čak ni kada se prigodno kite antifašizmom, pobjedom nad mrakobjesima Adolfa Hitlera i njegovih saveznika, velikih industrijalaca, vlasnika njemačkih čeličana, ali i uglednih američkih i britanskih kapitalista, kojemu se njegova vladavina činila sasvim razložnom, gospodarski produktivnom, ekonomski isplativom… Ali ipak, nešto je od svega toga važnije: Tollerova sveta jednostavnost, genijalna razložnost na putu ka kraju, kakva je, činilo se, moguća samo u djetinjstvu, teško može biti do kraja prihvaćena kao krajnji i konačni književni argument. Osim toga, ako je priča tako jednostavna, kako je toliki drugi nisu shvatili? Ako je priča jednostavna, kako je Martin Heidegger mogao biti nacist, i tek naknadno, makar i samo s nekoliko godina zakašnjenja, shvatiti da je u nečemu pogriješio? Ipak je europskoj kulturi više stalo do Heideggera nego do Tollera. Tollerova književnost, kao i njegov besprijekorni moralni princip, čista su estetika, naspram sveobuhvatnoj misaonosti posljednjega velikog filozofa u povijesti. Zaboravljen je stoga i Tollerov dubrovački nastup, a roman “Jedna mladost u Nemačkoj” ostao je, i osamdeset godina nakon svoje beogradske premijere, u svom jedinom izdanju i u prijevodu Pavla Bihalyja. Žrtvama holokausta je, kažu, sva Zemlja grob, pa tako Ernst Toller i njegov izdavač leže u istome grobu.
Knjigu “Jedna mladost u Nemačkoj”, njezino prvo i jedino izdanje, imao sam, prije petnaestak godina, posuđenu od zagrebačkog anarhista i situacionista Ljube Miličevića. Nakon čitanja sam je morao vratiti, što je, sjećam se, obavljeno u nekim po mene neugodnim okolnostima. Nedavno sam Tollera, konačno, dobio u privatni posjed, preko kultnoga zagrebačkog knjižara Dražena Dabića i njegova internetskog dućana “bibliofil.hr”. U međuvremenu sam zaboravio kako “Jedna mladost u Nemačkoj” ima jedan od ljepših završetaka za koje znam: “Ne, ja nikad nisam bio sam za ovih pet godina, u najneutešnijoj napuštenosti, nikada nisam bio sam. Tešilo me je sunce, mesec me je tešio, vetar koji je pirio preko neke bare i mreškao je kružićima koji se bežeći šire, tešila me je trava koja je u proleće nikla između kamenja dvorišta, tešio me je dobar pogled, pozdrav voljenih ljudi, prijateljstvo drugova, vera u jedan svet pravednosti, slobode, čovečnosti, u jedan svet bez straha i bez gladi.