Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Književnost
ISBN: Ms
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Sestra San Sulpisio 1. deo
Sestra San Sulpisio 2. deo

Armando Francisco Bonifacio Palacio y Rodríguez-Valdés (4. listopada 1853. - 29. siječnja 1938.) bio je španjolski romanopisac i kritičar.

Biografija
Palacio je rođen u Entrialgu u pokrajini Asturias 4. listopada 1853. kao najstariji sin Silverija Palacia y Carcabe, odvjetnika, i Eduarde Rodríguez-Valdés y Alas, aristokratkinje. Njegova braća, Atanasio i Leopoldo, također su bili pisci.

Njegovi prvi spisi tiskani su u časopisu Revista Europea. To su bili oštri eseji, izvanredni po neovisnom prosuđivanju i profinjenom humoru, te su stekli toliku naklonost publike da je mladi početnik ubrzo imenovan urednikom Reviste. Najbolje od njegovih kritičkih radova sakupljeno je u Los Oradores del Ateneo (1878), Los Novelistas españoles (1878), Nuevo viaje al Parnaso i La Literatura en 1881 (1882), a ovo posljednje je napisano u suradnji s Leopoldom Alasom.

Godine 1881. objavio je roman El señorito Octavio, koji pokazuje neuobičajenu moć zapažanja i optimistično obećanje boljih stvari koje dolaze. U djelu Marta y Maria (1883.), prikazu borbe između religioznog poziva i zemaljske strasti, donekle na način Valere, Palacio Valdés postigao je popularni trijumf.[1]

Prema suvremenoj procjeni Jamesa Fitzmaurice-Kellyja u jedanaestom izdanju Encyclopædie Britannice:

`El Idilio de un enfermo` (1884.), vrlo zanimljiv ulomak autobiografije, teško je dočekao priznanje koje zaslužuje: možda zato što je patos priče previše neukrašen. Objavljivanje djela Peredas Sotileza nesumnjivo je zaslužno za koncepciju djela José (1885.), u kojem Palacio Valdés daje realističnu sliku manira i običaja pomoraca, stvara dva uvjerljiva lika kojima daje imena José i Leonarda te ukrašava cjelinu odlomcima živopisnih opisa koje je jedva upisao sam izvrsni pennist Pereda. Emocionalna mašta spisateljice ponovno se izrazila u šarmantnoj priči Riverita (1886.), čiji se jedan od privlačnih likova razvija u junakinju Maximine (1887.); a iz Maximine je pak uzeta novakinja koja se pojavljuje kao redovnica među likovima u djelu La Hermana San Sulpicio (1889.), u kojem su ljubavni odlomci između Zeferina Sanjurja i Glorije Bermúdez nastavljeni razrađenim, romantičnim opisima Seville. El Cuarto porlu (1888.), kao što mu i samo ime govori, bavi se detaljima novinarskog života, ne uvijek poučnima. Dva romana objavljena 1892., La Espuma i La Fe, oduševljeno su hvaljena u stranim zemljama, ali u Španjolskoj njihova je recepcija bila hladna ... Kasnije se Palacio Valdés vratio svom ranijem i boljem načinu rada u Los Majos de Cádiz (1896) i u La Alegría del Capitán del Ribot (1899). U tim romanima, a još više u romanu Tristán, ó el pesimisme (1906.), oslobađa se prigovora pretjerane podložnosti francuskim utjecajima. U svakom slučaju, on zauzima istaknuto mjesto u modernoj španjolskoj književnosti kao oštrouman analitičar emocija i suosjećajan, delikatan i duhovit promatrač.

Palacio je izabran za k-tog zastupnika u Kraljevskoj akademiji Španjolske 3. svibnja 1906., a svoju je dužnost preuzeo 12. prosinca 1920.

Zbirka[koja?] njegovih kratkih priča pojavila se u engleskom prijevodu 1935. godine.