Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 500
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Tabak nerasecen, znaci knjiga nije ni citana!
Uspomene iz našeg crkveno narodnog života
Dra Todor Mandic
od 1867 do 1876
Dr Teodor Mandić (Novi Sad, 30. mart 1824 — Novi Sad, 13. februar 1903) bio je srpski pravnik, kraljevski savetnik i poslanik u Ugarskom saboru.
Biografija
Spomenik Teodoru Mandiću i članovima njegove porodice na Almaškom groblju u Novom Sadu. Jedan je od trideset nadgrobnih spomenika sa grobnim mestima istaknutih političkih, kulturnih i javnih radnika koji su kao prostorna kulturno-istorijska celina 1999. godine proglašeni za spomenik kulture.[1]
Osnovnu školu i šest razreda gimnazije (1834—1840) pohađao je u Novom Sadu. Potom studirao filozofiju u Segedinu i Požunu, i pravo u Pešti, Beču i Haleu, gde je 1849. postao doktor pravnih nauka.[2]
Krajem 1849. imenovan je za drugog sekretara velikog župana Bačke županije Isidora Nikolića Srbogradskog. Potom postaje sreski načelnik u Baji, a od 1859. je bio činovnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Beču. Kada je ukinuto Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, kraće vreme bio je većnik Namesništva u Temišvaru, a zatim savetnik Odseka Ministarstva prosvete u Budimpešti.
Na funkciji komesara restauracije Novosadskog magistrata ubrzao je izbor Svetozara Miletića za gradonačelnika i time doprineo da 20. marta 1861. dođe do obnove gradske vlasti. Kao pristalica konzervativne politike i vanstranačka ličnost biran je za poslanika u Ugarskom saboru i na Narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima. Veliko negodovanje liberalnog dela srpskog građanstva izazvao je dva puta: davanjem podrške Germanu Anđeliću na izborima za patrijarha (1881) i kada je na konferenciji kod predsednika mađarske vlade Banfija predlagao izmenu državnog zakona na kome je počivala srpska narodna autonomija (1897).[2]
Bio je redovni, a od 1863. počasni član Matice srpske, i od 1901. član njenog Književnog odeljenja. Na izborima za predsednika Matice 1888. bio je protivkandidat Milošu Dimitrijeviću, ali je poražen. Uz Pavla Gostovića i Luku Jocića bio je izvršilac testamenta Marije Trandafil.[2]
Sa Persidom Šilić imao je troje dece - Mariju (koja je preminula sa sedam meseci)[3], Aleksandra (koji je preminuo kada je imao dvadeset godina) i Sofiju (preminula u trideset prvoj godini života). Pošto je nadživeo decu po sopstvenoj želji sahranjen je pored njih na novosadskom Almaškom groblju.[1] Udovica Persida zaveštala je imovinu (kuće u Grčkoškolskoj ulici i 211 jutara zemlje) Srpskoj pravoslavnoj velikoj gimnaziji u Novom Sadu.