pregleda

Zivot i rad Dra Jovana Hadzica Svetica, 1899. god


Cena:
1.990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7791)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14515

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
ISBN: Ss

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Jovan Hadžić (pseudonim Miloš Svetić; Sombor, 8/19. septembar 1799 — Novi Sad, 4. maj 1869) bio je srpski književnik. Hadžić je bio aktivan protivnik Vukove jezičke reforme.[1][2] Bio je osnivač i prvi predsednik Matice srpske, dopisni član Društva srpske slovesnosti i Srpskog učenog društva.

Biografija
Rođen je u Somboru na Malu Gospojinu[3] 1799. godine, i potiče iz najbogatijeg sloja srpskog građanstva u Ugarskoj. Roditelji su mu bili, otac Nikola bogati somborski trgovac i majka Sofija, rođ. Petrović. Kako je ostao rano bez roditelja, uzeo ga je 1812. godine pod svoje ujak, bački vladika Gedeon Petrović.[4]

Osnovnu školu završava na srpskom jeziku i nakon toga upisuje jednogodišnju nemačku školu u Sremskim Karlovcima. Gimnaziju završava sa odličnim uspehom i tada počinje njegovo interesovanje za pravopis i poeziju.

U Pešti upisuje filozofiju, ali nakon tri godine studiranja on odustaje i započinje studije prava. Još tokom studiranja filozofije interesovao se za antiku i starogrčki jezik, a na pravnom fakultetu se istakao kao jedan od najboljih studenata rimskog prava. Ova činjenica umnogome objašnjava uplive izvornog rimskog prava u Srbijanski građanski zakonik. U to vreme Hadžić počinje i sa pisanjem poezije pod pseudonimom Miloš Svetić.[5] Godine 1822. nastavlja svoje školovanje u Beču gde se upoznaje sa austrijskim pravom. Studije završava 1824. godine. Tokom svog boravka u Beču imao je prilike da upozna mnoge velike ličnosti tog vremena koje će imati neposrednog uticaja na njegov dalji rad tj. formiranje njegovog pravnog načina razmišljanja. Zvanje doktora svih prava stiče 1826. godine[6], nastanjuje se u Novom Sadu gde je 1834. godine postavljen za varoškog senatora. Oženio se 1829. godine u Novom Sadu sa Marijom Desančić.

U Srbiju stiže 1837. godine, gde je kao jedan od vodećih pravnika bio je istaknuta ličnost javnog života, učesnik u političkim borbama i protivnik kneza Miloša[traži se izvor]. Ostaje u Kneževini Srpskoj do 1846. godine, gde se pokazao velikim `rođenim` zakonodavcem. Sastavljao je predloge zakona na osnovu Ustava Kneževine Srbije 1838. godine. Njegovo delo je srpski Građanski zakonik. Radio je na ustrojstvu Vrhovnog suda kneževine Srbije, ali nije stigao da završi Zakonik o sudskom postupku. Doprineo je poboljšanju položaja državnih i sudskih činovnika.[7]

U Novom Sadu ga 1847. godine biraju za poslanika za Ugarski sabor u Požunu. Dvaput je pozivan 1848. godine za ministarskog savetnika u Ministarstvu pravde u Pešti. Nakon revolucije, morao se primiti organizacije sudstva u Srpskom Vojvodstvu. Posle podnošenja ostavke 1850. godine, postaje predsednik Oblasnog suda u Novom Sadu do 1854. godine, kada je penzionisan.[8]

Bio je 19 godina besplatni upravitelj i do smrti patron Velike srpske gimnazije u Novom Sadu. Pomogao je tada darovitom gimnazijalcu Svetozaru Miletiću da dobije od episkopa Josifa Rajačića stipendiju od 100 f.[9]

Bio je značajna ličnost i u kulturnom životu: osnivač je i 1826. godine prvi predsednik Matice srpske, urednik Letopisa i u početku saradnik Vuka Karadžića. Međutim, sredinom 30-ih dolazi u sukob sa njim oko shvatanja književnog jezika. Hadžić se smatra za najvećeg protivnika Karadžićevog, koji je međutim 1866. godine dozvolio da se u Velikoj srpskoj gimnaziji u Novom Sadu, u kojoj je bio upravitelj, predaje po Vukovom i Daničićevom pravopisu, a staroslovenski po Miklošiču.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 80067857
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Jovan Hadžić (pseudonim Miloš Svetić; Sombor, 8/19. septembar 1799 — Novi Sad, 4. maj 1869) bio je srpski književnik. Hadžić je bio aktivan protivnik Vukove jezičke reforme.[1][2] Bio je osnivač i prvi predsednik Matice srpske, dopisni član Društva srpske slovesnosti i Srpskog učenog društva.

Biografija
Rođen je u Somboru na Malu Gospojinu[3] 1799. godine, i potiče iz najbogatijeg sloja srpskog građanstva u Ugarskoj. Roditelji su mu bili, otac Nikola bogati somborski trgovac i majka Sofija, rođ. Petrović. Kako je ostao rano bez roditelja, uzeo ga je 1812. godine pod svoje ujak, bački vladika Gedeon Petrović.[4]

Osnovnu školu završava na srpskom jeziku i nakon toga upisuje jednogodišnju nemačku školu u Sremskim Karlovcima. Gimnaziju završava sa odličnim uspehom i tada počinje njegovo interesovanje za pravopis i poeziju.

U Pešti upisuje filozofiju, ali nakon tri godine studiranja on odustaje i započinje studije prava. Još tokom studiranja filozofije interesovao se za antiku i starogrčki jezik, a na pravnom fakultetu se istakao kao jedan od najboljih studenata rimskog prava. Ova činjenica umnogome objašnjava uplive izvornog rimskog prava u Srbijanski građanski zakonik. U to vreme Hadžić počinje i sa pisanjem poezije pod pseudonimom Miloš Svetić.[5] Godine 1822. nastavlja svoje školovanje u Beču gde se upoznaje sa austrijskim pravom. Studije završava 1824. godine. Tokom svog boravka u Beču imao je prilike da upozna mnoge velike ličnosti tog vremena koje će imati neposrednog uticaja na njegov dalji rad tj. formiranje njegovog pravnog načina razmišljanja. Zvanje doktora svih prava stiče 1826. godine[6], nastanjuje se u Novom Sadu gde je 1834. godine postavljen za varoškog senatora. Oženio se 1829. godine u Novom Sadu sa Marijom Desančić.

U Srbiju stiže 1837. godine, gde je kao jedan od vodećih pravnika bio je istaknuta ličnost javnog života, učesnik u političkim borbama i protivnik kneza Miloša[traži se izvor]. Ostaje u Kneževini Srpskoj do 1846. godine, gde se pokazao velikim `rođenim` zakonodavcem. Sastavljao je predloge zakona na osnovu Ustava Kneževine Srbije 1838. godine. Njegovo delo je srpski Građanski zakonik. Radio je na ustrojstvu Vrhovnog suda kneževine Srbije, ali nije stigao da završi Zakonik o sudskom postupku. Doprineo je poboljšanju položaja državnih i sudskih činovnika.[7]

U Novom Sadu ga 1847. godine biraju za poslanika za Ugarski sabor u Požunu. Dvaput je pozivan 1848. godine za ministarskog savetnika u Ministarstvu pravde u Pešti. Nakon revolucije, morao se primiti organizacije sudstva u Srpskom Vojvodstvu. Posle podnošenja ostavke 1850. godine, postaje predsednik Oblasnog suda u Novom Sadu do 1854. godine, kada je penzionisan.[8]

Bio je 19 godina besplatni upravitelj i do smrti patron Velike srpske gimnazije u Novom Sadu. Pomogao je tada darovitom gimnazijalcu Svetozaru Miletiću da dobije od episkopa Josifa Rajačića stipendiju od 100 f.[9]

Bio je značajna ličnost i u kulturnom životu: osnivač je i 1826. godine prvi predsednik Matice srpske, urednik Letopisa i u početku saradnik Vuka Karadžića. Međutim, sredinom 30-ih dolazi u sukob sa njim oko shvatanja književnog jezika. Hadžić se smatra za najvećeg protivnika Karadžićevog, koji je međutim 1866. godine dozvolio da se u Velikoj srpskoj gimnaziji u Novom Sadu, u kojoj je bio upravitelj, predaje po Vukovom i Daničićevom pravopisu, a staroslovenski po Miklošiču.
80067857 Zivot i rad Dra Jovana Hadzica Svetica, 1899. god

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.