| Stara cena | 3.490din | |
| Cena: | ||
| Želi ovaj predmet: | 3 | 
| Stanje: | Polovan bez oštećenja | 
| Garancija: | Ne | 
| Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje | 
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično | 
| Grad: | Novi Sad, Novi Sad | 
                                                                                        Godina izdanja: 1900 - 1949.
                                                                                                                        Autor: Domaći
                                                                                                                        Tematika: Istorija
                                                                                                                        Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
                                                                                                                        Jezik: Srpski
                                                                                                                        ISBN: Ss
                                                                                
                        Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 
 
Prvo izdanje! 
 
Uspomene iz našeg crkveno narodnog života  
 
Dra Todor Mandic 
od 1867 do 1876 
 
Dr Teodor Mandić (Novi Sad, 30. mart 1824 — Novi Sad, 13. februar 1903) bio je srpski pravnik, kraljevski savetnik i poslanik u Ugarskom saboru. 
 
Biografija 
 
Spomenik Teodoru Mandiću i članovima njegove porodice na Almaškom groblju u Novom Sadu. Jedan je od trideset nadgrobnih spomenika sa grobnim mestima istaknutih političkih, kulturnih i javnih radnika koji su kao prostorna kulturno-istorijska celina 1999. godine proglašeni za spomenik kulture.[1] 
Osnovnu školu i šest razreda gimnazije (1834—1840) pohađao je u Novom Sadu. Potom studirao filozofiju u Segedinu i Požunu, i pravo u Pešti, Beču i Haleu, gde je 1849. postao doktor pravnih nauka.[2] 
 
Krajem 1849. imenovan je za drugog sekretara velikog župana Bačke županije Isidora Nikolića Srbogradskog. Potom postaje sreski načelnik u Baji, a od 1859. je bio činovnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Beču. Kada je ukinuto Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, kraće vreme bio je većnik Namesništva u Temišvaru, a zatim savetnik Odseka Ministarstva prosvete u Budimpešti. 
 
Na funkciji komesara restauracije Novosadskog magistrata ubrzao je izbor Svetozara Miletića za gradonačelnika i time doprineo da 20. marta 1861. dođe do obnove gradske vlasti. Kao pristalica konzervativne politike i vanstranačka ličnost biran je za poslanika u Ugarskom saboru i na Narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima. Veliko negodovanje liberalnog dela srpskog građanstva izazvao je dva puta: davanjem podrške Germanu Anđeliću na izborima za patrijarha (1881) i kada je na konferenciji kod predsednika mađarske vlade Banfija predlagao izmenu državnog zakona na kome je počivala srpska narodna autonomija (1897).[2] 
 
Bio je redovni, a od 1863. počasni član Matice srpske, i od 1901. član njenog Književnog odeljenja. Na izborima za predsednika Matice 1888. bio je protivkandidat Milošu Dimitrijeviću, ali je poražen. Uz Pavla Gostovića i Luku Jocića bio je izvršilac testamenta Marije Trandafil.[2] 
 
Sa Persidom Šilić imao je troje dece - Mariju (koja je preminula sa sedam meseci)[3], Aleksandra (koji je preminuo kada je imao dvadeset godina) i Sofiju (preminula u trideset prvoj godini života). Pošto je nadživeo decu po sopstvenoj želji sahranjen je pored njih na novosadskom Almaškom groblju.[1] Udovica Persida zaveštala je imovinu (kuće u Grčkoškolskoj ulici i 211 jutara zemlje) Srpskoj pravoslavnoj velikoj gimnaziji u Novom Sadu.