Tematika: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: Ms
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

1927

Rad nagradjen nagradom Arh. Nicifora Ducica

Dijalekt ili dijalekat (grč. διάλεκτος [diálektos] — dijalektos) jeste jezički varijetet koji koriste ljudi određene geografske oblasti.[1][2][3] Broj govornika, i veličina oblasti, može se znatno razlikovati. Dijalekt većeg prostranstva može da se sastoji iz posebnih govora, odnosno subdijalekata (ili poddijalekata) koji obuhvataju manje jezičke oblasti. Na drugoj strani, dijalekti koji imaju srodne osobine mogu se grupisati u posebna narečja, odnosno supradijalekate (ili naddijalekate).

Dijalekt je potpun sistem za govornu komunikaciju (ali ne neophodno i pisanu) sa svojim rečnikom i/ili gramatikom. Konceptualno, dijalekti mogu biti: sociolekti, varijeteta jezika kojim govori određena socijalna klasa, standardni jezici, koju su standardizovani radi upotrebe u javnosti (npr. pisani standard), žargoni, koji se razlikuju u rečniku, i sleng. Varijeteti jezika kao što su dijalekti, idiolekti i sociolekti mogu se razlikovati ne samo po rečniku i gramatici, već i po fonologiji (uključujući prosodiju). Ako su razlike samo u fonologiji, za ovakve dijalekte koristi se termin da su akcentski varijetet, umesto varijetet ili dijalekt.

Dijalekt se može odnositi na bilo koji od dva izrazito različita tipa lingvističkih fenomena:

Jedna upotreba se odnosi na raznovrsnost jezika koja je karakteristika određene grupe govornika tog jezika.[4] Prema ovoj definiciji, dijalekti ili varijeteti određenog jezika su usko povezani i, uprkos svojim razlikama, najčešće su međusobno razumljivi, posebno ako su bliski jedan drugom na dijalekatskom kontinuumu. Termin se najčešće primenjuje na regionalne govorne obrasce, ali dijalekt može biti definisan i drugim faktorima, kao što su društvena klasa ili etnička pripadnost.[5] Dijalekt koji je povezan sa određenom društvenom klasom može se nazvati sociolektom, dijalekt koji je povezan sa određenom etničkom grupom može se nazvati etnolektom, a geografski/regionalni dijalekat se može nazvati regiolektom[6] (alternativni termini uključuju `regionalekt`,[7] `geolekt`,[8] i `topolekt`[9]). Prema ovoj definiciji, svaki varijetet datog jezika može se klasifikovati kao „dijalekat“, uključujući sve standardizovane varijante. U ovom slučaju, razlika između „standardnog jezika“ (tj. „standardnog“ dijalekta određenog jezika) i „nestandardnih“ (narodnih) dijalekata istog jezika je često proizvoljna i zasnovana na društvenim, političkim, kulturnim ili istorijskim razmatranjima ili rasprostranjenosti i istaknutosti.[10][11][12] Na sličan način, definicije pojmova „jezik“ i „dijalekt“ se mogu preklapati i često su predmet debate, pri čemu je diferencijacija između ove dve klasifikacije često zasnovana na proizvoljnim ili sociopolitičkim motivima.[13] Međutim, termin „dijalekt“ je ponekad ograničen na „nestandardnu raznolikost“, posebno u nespecijalističkim okruženjima i neengleskim lingvističkim tradicijama.[14][15][16][17]
Druga upotreba termina „dijalekt“, specifična za kolokvijalne sredine u nekoliko zemalja kao što su Italija[18] (vidi dijaleto[19]), Francuska (vidi patva), veći deo istočne centralne Evrope,[20] i Filipini,[21][22] nosi pežorativni prizvuk i podvlači politički i društveno podređen status nenacionalnog jezika jedinstvenom službenom jeziku zemlje. U ovom slučaju, ovi „dijalekti“ nisu stvarni dijalekti u istom smislu kao u prvoj upotrebi, jer ne potiču iz politički dominantnog jezika i stoga nisu jedan od njegovih varijeteta, već su evoluirali na poseban i paralelan način, i stoga mogu bolje odgovarati kriterijumima različitih stranaka za poseban jezik. Ovi „dijalekti“ mogu biti istorijski srodni i deliti genetske korene u istoj potporodici kao dominantni nacionalni jezik i mogu čak, u različitom stepenu, deliti neku zajedničku razumljivost sa ovim potonjim. Međutim, u tom smislu, za razliku od prve upotrebe, ovi „dijalekti“ se mogu bolje definisati kao odvojeni jezici od standardnog ili nacionalnog jezika, a standardni ili nacionalni jezik se sam po sebi ne bi smatrao „dijalektom“, jer je dominantan jezik u određenoj državi, bilo da se radi o jezičkom prestižu, društvenom ili političkom (npr. službenom) statusu, prevlasti ili rasprostranjenosti, ili svemu navedenom. Termin „dijalekt“ koji se koristi na ovaj način implicira političku konotaciju, koja se uglavnom koristi za jezike niskog prestiža (bez obzira na njihov stvarni stepen udaljenosti od nacionalnog jezika), jezike kojima nedostaje institucionalna podrška ili one za koje se smatra da su „neprikladni za pisanje”.[23] Oznaka „dijalekt“ se takođe popularno koristi za označavanje nepisanih ili nekodifikovanih jezika zemalja u razvoju ili izolovanih područja,[24][25] gde bi lingvisti preferirali termin „narodni jezik“.[26]
Standardni i ne-standardni dijalekt
Standardni dijalekt (takođe pod imenom „standardizovan dijalekt“, „standardni jezik“, „standardizovan jezik“, „književni jezik“ u nekim zemljama) je dijalekt koga podržava institucija. Ova podrška može da uključuje podršku od strane države; predstavljen kao „pravilan“ oblik jezika u školama; za koga postoje gramatike, rečnici, i udžbenici koji postavljaju „pravilan“ govorni i pisani oblik; česta formalna upotreba u literaturi korišćenjem ovog dijalekta (proza, poezija, itd.). Mogu da postoje standardni dijalekti povezani sa jezikom. Na primer, standardni američki engleski, britanski engleski, standardni indijski engleski mogu biti smatrani kao standardni dijalekti engleskog jezika.

Nestandardan dijalekt, kao i standardan dijalekt, ima potpun rečnik, gramatiku i sintaksu, ali ne i dobrobit institucije koja ga podržava.