Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
ISBN: Ms
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Prednja korica se odvojila od tabaka, na naslovnoj strani ima dve crte povicene hem olovkom nista strasno, sve ostalo uredno.

Ivan Meštrović (15. 8. 1883 – 16. 1. 1962) je bio jugoslavenski i hrvatski kipar i arhitekta. Prema nekima je među najvećim kiparima religioznih motiva od renesanse do danas.

Meštrović je rođen u malom gradu Vrpolje u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji (oba mjesta su se u to vreme nalazila u Austro-Ugarskoj). Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i historijske balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj porodici, a njegova religioznost oblikovala se pod uticajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.

Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov talenat i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u nakraćem roku naučiti njemački jezik i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprokos brojnim problemima završio studije.

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan uticaj stila Art Nove. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje da zarađuje dovoljno za sudjelovanje na internacionalnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Meštrović....



Kosta Strajnić (Križevci, 29. svibnja 1887. – Dubrovnik, 23. srpnja 1977.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti, konzervator i mecena.

Životopis
29. svibnja 1887. rođen u Križevcima u građanskoj obitelji. Prve poduke iz slikarstva i povijesti umjetnosti dobiva od starijeg brata, te slikara Izidora Junga u bjelovarskoj gimnaziji

1906. – 1907. studira slikarstvo u Beču u privatnoj školi Heinricha Strehblowa

1907. – 1911. studira slikarstvo u Zagrebu na Višoj školi za umjetnost i obrt u klasi Bele Čikoša Sessije i Mencia Clementa Crnčića

1911. – 1912. studira u Beču povijest umjetnosti i estetiku na Institutu za povijest umjetnosti kod poznatog znanstvenika Josefa Strzygowskog

1913. u Zagrebu vodi javnu polemiku s Antunom Gustavom Matošem, te slikarom Roberom Auerom i arhitektom Rudolfom Lubynskim

1913. – 1914. živi u Beogradu gdje radi na projektu kulturnog zbližavanja južnoslavenskih naroda

1914. početkom Prvog svjetskog rata interniran je u Zagrebu

1916. sudjeluje u osnivanju kulturne manifestacije Proljetni salon i objavljuje svoje prve dvije knjige: `Tomislav Krizman` i `Umjetnost i žena`.

1916 – 1917. ponovno je u Beču gdje nastavlja studij povijesti umjetnosti i estetike

1918. objavljuje svoju knjigu eseja `Studije`

1919. objavljuje monografiju o Ivanu Meštroviću, prvu takvu monografiju o velikom umjetniku, i fotomonografiju `Srpske zadužbine`

1918. – 1920. živi u Pragu

1920. objavljuje monumentalnu monografiju o arhitektu Josipu Plečniku, te knjižicu o kiparu Petru Pallaviciniju

1920 – 1922. živi u Parizu gdje se susreo s vodećim ličnostima i strujanjima moderne umjetnosti

1924. vjenčao se sa slikaricom Jovankom Marković iz Zemuna

1925. boravi u Parizu zbog međunarodne izložbe dekorativnih umjetnosti (Art Deco)

1926. objavio knjigu `Svetosavski hram` u kojoj kritizira kulturnu politiku tadašnje države

1922. – 1928. živi najviše u Pragu, ali je u tom razdoblju boravio po nekoliko mjeseci u Krakovu i Varšavi, a putuje i po čitavoj Europi

1928. na nagovor Ivana Meštrovića i Marka Murata doseljava se u Dubrovnik i zapošljava kao pomoćnik konzervatora starina u Nadleštvu za umjetnost i spomenike. Odmah radi na formiranju likovne scene okupljajući oko sebe mlade likovne talente

1930. objavljuje programatski članak `Čuvajmo Dubrovnik` s podnaslovom `Spašavajmo njegov historijski i umjetnički karakter`

1930. vodi javnu polemiku oko zaštite spomenika kulture u Dubrovniku i modernoj arhitekturi, a završio je na sudu zbog javne kritike arhitektonskog projekta o nadogradnji hotela Excelsior. Uz podršku velikog dijela stručne i široke javnosti oslobođen je svih optužbi. U listopadu iste godine objavljuje knjigu `Dubrovnik bez maske`.

1930. – 1931. vodi javnu raspravu sa splitskim novinarom don Vinkom Brajevićem o modernoj arhitekturi na jadranskoj obali, te o čuvanju arhitektonskog nasljeđa u zaštićenim povijesnim cjelinama

1931. zajedno s don Vinkom Brajevićem objavljuje knjigu `Misli o čuvanju dalmatinske arhitekure`

1932. nakon umirovljenja slikara i konzervatora Marka Murata postaje glavni konzervator dubrovačkih spomenika. Na toj funkciji ostaje do 1941. godine

1934. na Strajnićev nagovor u Dubrovnik se doseljava arhitekt Nikola Dobrović koji trajno stvara u gradu i okolici do početka Drugog svjetskog rata

1935. – 1936 vodi polemiku s dubrovačkim slikarom Atanasijem Popovićem o modernom slikarstvu u kojoj su mu i državne institucije i dio likovnih umjetnika dali za pravo

1937. organizira izložbu satire u Sponzi na kojoj su sudjelovali mnogi poznati karikaturisti. Izložba je trebala biti poticaj za stvaranje muzeja humora u Dubrovniku

1940. sudjeluje u organizaciji izložbe starog dubrovačkog slikarstva

1941. – 1944. živi povučeno u Dubrovniku i u svom domu pruža utočište Otonu Postružniku i drugim antifašistički orijentiranim umjetnicima

1944. – 1945. provodi zimu na Visu gdje je radio kao prevoditelj

1945. nakon dugogodišnjih nastojanja osnovana je dubrovačka Umjetnička galerija, kojoj je postao prvi ravnatelj i inicijalni donator

1948. – 1949. bio je ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu

1953. autor je postava Muzeja ikona pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku

1954. nakon višegodišnjeg predanog rada obradio je i objavio katalog grafičke zbirke Biblioteke i zbirke Baltazara Bogišića u Cavtatu, te je postavio prigodnu izložbu grafika

1960. u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik postavljena je izložba akvarela i grafike domaćih i stranih autora iz njegove umjetničke zbirke

1970. nakon smrti supruge povlači se iz javnog života. Pokušaj donacije gradu bogate umjetničke zbirke i biblioteke koju je skupljao cijeli život nije uspio

23. srpnja 1977. umro u Dubrovniku