ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Autor - osoba Ljubiša, Stjepan Mitrov, 1824-1878 = Ljubiša, Stjepan Mitrov, 1824-1878
Naslov Pričanja Vuka Dojčevića. Knj. 2 / skupio i složio Stjepan Mitrov Ljubiša
Vrsta građe knjiga
Jezik srpski
Godina 1903
Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1903 (Beograd : Državna štamparija Kraljevine Srbije)
Fizički opis XXXIV, 137 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Jovanović, Ljubomir, 1865-1928 = Jovanović, Ljubomir, 1865-1928
Zbirka Srpska književna zadruga ; 81
ISBN (Karton)
Napomene Str. III-XXXIV: Život St. M. Ljubiše / Lj. Jovanović.
Predmetne odrednice Ljubiša, Stjepan Mitrov, 1824-1878 -- `Pričanja Vuka Dojčevića`


Pričanja Vuka Dojčevića predstavljaju Ljubišinu pripovedačku zbirku smeštenu u XV vek, u Paštroviće. Uvodni tekst pokazuje da su pričanja zapisivana posle, a ne u toku pripovedanja. Iskazana jezikom naroda i naših narodnih pesama, u epskom stilu, bazirana na naratorovoj dosetljivosti Pričanja verno oslikavaju narodni život, običaje, prošlost – sve to kroz prizmu autorovog duha vremena.

Kao posebna ličnost u periodu formiranja realizma, izdvaja se Stjepan Mitrov Ljubiša (1824–1878). Podstaknut Vukovim i Njegoševim stvaralaštvom (nazivali su ga Njegošem u prozi), te inspirisan italijanskim romansijerom Manconijem (Verenici), Ljubiša je svoja djela stvarao na nasljeđu folklornih pričanja. Po Ivanićevim riječima: On je počeo pisati blisko nekim očekivanjima realističke škole, ali u suštini izvan njene poetike. Njegova proza može se posmatrati kao spoj legende, istorije i literature (Skočidjevojka, 1873), i iz nadgradnje anegdote ili šaljive priče (Prodaja patrijare Brkića, 1870, Krađa i prekrađa zvona, 1875), dok je najpoznatija Ljubišina pripovijetka, Kanjoš Macedonović (1870), pisana po uzoru na Gorski vijenac (motiv vojvoda Draško u Mlecima). Sve ove priče objedinjene su u zbirci Pripovijesti crnogorske i primorske (1876), a ciklus Pričanja Vuka Dojčevića (1877–1879), nije stigao dovršiti.
Pričanja Vuka Dojčevića predstavljaju jedan od bisera naše književnosti 19. vijeka. Prilikom pisanja Priča, Ljubiši je kao obrazac poslužio Bokačov Dekameron. Njegova namjera bila je da objavi sto zasebnih priča, ali je uspio da objavi samo trideset tri.
Ovo je ciklus kratkih priča anegdotskog karaktera, u kojima se nalazi uvijek po jedna ili više poslovica i izreka. Njihova funkcija (misli se na izreke i poslovice) jeste da svakoj priči daju neku vrstu naravoučenija, odnosno poentu ispričanoj situaciji, događaju, zgodi. „Ta poslovička mudrost nalazi se i u samom naslovu ( npr.: Ako laže koza, ne laže rog; Pri muci trista, po muci ništa; Svuda pođi, doma dođi; Ili kamenom o lonac, ili loncem o kamen, teško loncu; Dok se vuci kolju, čobani miruju; Lakše je popovati, nego kneževati; Čini dobro, ne kaj se; Bolje u pamet ikad nego li nikad; Sjedi krivo, al sudi pravo; Nekomu tonu pluta, a nekomu plutaju olova; Nešto nešto izjelo, pak od nešto nešto ostalo; Teško nogama pod mahnitom glavom; Imasmo te, ne znasmo te, izgubismo te, poznasmo te).“
Radnja u ovim pričama vrti se oko Vuka Dojčevića, koji je, kako navodi sam Ljubiša dvorio dobar dio svog vijeka Ivana Crnojevića gospodara nad Zetom i Crnom gorom, poznata u narodu pod imenom Ivanbega. Ovaj lik se veoma dopao Ljubiši da se u izvjesnoj mjeri izjednačio sa njim, a i sama Pričanja smatrao je za svoje glavno djelo. Sa istorijske distance, Vuk Dojčević je bio „pustolov, govordžija i dvorska budala na dvoru Crnojevića u 15. vijeku.“ Dakle, ovom činjenicom potvrđujemo i vrijeme u kome je radnja ovih priča smještena. Iako je radnja ciklizirana oko Vuka Dojčevića, on je, kako navodi Dušan Ivanić, više medij nego lik prilagođen radnji – čas mudar kao Ezop, čas spadalo kao Nasradin, čas crnogorska varijanta probisvjeta, dvorskog zabavljača i dosjetljivog posrednika u sporovima među bratstvenicima. Kroz lik Vuka Dojčevića progovara pisac dajući mu svoje misli i svoja osjećanja (o pozorištu, o zadatku književnosti, o parlamentarizmu i o srpsko – hrvatskom sporu ). Lako možemo zaključiti da je Vuk Dojčević neka vrsta mitske ličnosti, čovjek koji je možda nekada postojao, ali kome su kasnije pridodate razne šaljive dosjetke i priče, kao što su se podvizi raznih junaka pripisivali Marku Kraljeviću. Zahvaljujući pustolovnom duhu mnogo je vidio, mnogo je čuo i mnogo je naučio. On posjeduje tu gorštačku dosjetljivost i prirodnu bistrinu, domišljatost i mudrost koje su u kombinaciji sa slikovitim pričanjem zabavljale mnoge oko njega. Ta pričanja ostala su u narodu i Ljubiša ih je, kao takve, slušao i pomno bilježio. Često i doslovce, trudeći se da ne izgubi ni jednu riječ, ni jednu frazu, pazeći da sve budu u stilu kazivanja narodnog pripovjedača.
Odrastao na narodnoj priči, pod uticajem stvaralačkog duha Njegoša i Vuka, Pričanjima Vuka Dojčevića Ljubiša je želio da upozna širu čitalačku javnost sa narodnim blagom svoga kraja. Glavna pobuda da počne pisati bila je njegova ljubav prema narodnom jeziku. Kako navodi Skerlić „sam Ljubiša najbolje je izrazio taj više etnografsko – filološki no književno – umetnički smer svoga rada, stavivši kao epitaf Pričanjima Vuka Dojčevića ove Vukove reči iz predgovora Srpskim narodnim pripovijetkama: Neka rodoljubivi Mušicki leti za Pindarom i za Horacijem... neka duboku zamišljeni Solarić istražuje i dokazuje kakijem su jezikom govorili zemljaci i vrsnici Rema i Romula; kome Srbinu srpski jezik ne valja, neka ga popravlja po svome vkusu i novi neka gradi; „ne zavidim, na čast svakom svoje“. A ja ću samo gotovo da skupljam ono što je narod srpski već izmislio.“
To oduševljenje narodnim jezikom i narodnim umotvorinama možda i jeste najupečatljiviji dio Ljubišinih Pričanja. Međutim, postoji razlika u odnosu na narodnu književnost koja ovo djelo svrstava u okvire realizma. Folklor u njegovom radu predstavlja samo okvir ili bolje reći pozadinu na kojoj se odigrava realna i umetnički uobličena ljudska drama. Iako je svoju prozu stvarao izvan tadašnjih poimanja književnosti, Ljubiša je, ipak, u dodiru sa realizmom. On prožima legendu sa stvarnošću, stapa ih u jednu cjelinu i prilagođava svom književnom radu. „Struktura Ljubišinih Pričanja potvrđuje patrijahalni model svijeta i model folklorne priče: trenutna, aktuelna situacija razrješava se pričom (poslovicom, anegdotom) o drugoj sličnoj situaciji u neko starije vrijeme, što govori da je tradicija regulator tekuće stvarnosti, a priča neka vrsta njene parabole. Utoliko je Ljubiša u dodiru sa folklornim realizmom.“ Iako je Vuk Dojčević bio učesnik mnogih anegdota koje je narod vezivao uz njegovo ime, Ljubiša je izdvojio samo one koje Dojčevića karakterišu kao čovjeka iz naroda, dovitljivog i visprenog, sposobnog da se snađe u svim situacijama. Živost Vuka Dojčevića dolazi iz Ljubišinog smisla da oživi svoje ličnosti, da uoči karakteristične pojedinosti, da svaki postupak motiviše te da uradi svojevrsnu psihološku analizu. Na ovaj način zaokružen je lik Vuka Dojčevića i date su mu karakteristike stvarnog čovjeka.
Još jedna osobina koja Ljubišu i njegova Pričanja svrstavaju u period realizma jeste humor. Humor je glavno obilježje, kako ovog, tako i svih drugih Ljubišinih djela i on, po riječima Jovana Deretića, održava ravnotežu između legende i stvarnosti. Herojičko viđenje života, princip čojstva i junaštava kao odlike društva, u saglasnosti su sa humorom, u kome su date smiješne strane života i situacija u koje čovjek dospijeva svjesno ili nesvjesno.
Zahvaljujući bogatstvu narodnog jezika i folklornom karakteru pripovijedanja Stjepana Mitrova Ljubiše, Pričanja Vuka Dojčevića prepuna su stilskih sredstava. Ljubiša se pokazao kao izvrstan stilista i poznavalac figurativnih oblika. U obilju stilskih figura, pokušaćemo izdvojiti one koje preovladavaju u ovom djelu.
MG134