Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 436
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Tabak nerasecen, znaci knjiga nije ni koriscena.
Putnicke slike i dojmovi
Fran Tućan (Divuša, 26. rujna 1878. – Zagreb, 22. srpnja 1954.), hrvatski mineralog i petrograf.
Životopis
Osnovnu školu završio je u Divuši. Srednju školu i studij prirodnih znanosti na Filozofskom fakultetu završio je u Zagrebu. Doktorirao je 1905. godine pod vodstvom profesora Mije Kišpatića, svog znanstvenog uzora, disertacijom Pegmatiti u kristaličinom kamenju Moslavačke gore.[1] Iste godine postaje kustos Mineraloško-petrografskog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu. Po odlasku profesora Kišpatića u mirovinu 1918. godine, postaje profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje predmete iz petrografije i petrologije. Sljedeće godine dobiva zvanje redovitog profesora te povjerenika za prosvjetu i vjeru u Hrvatskoj. Godine 1930. izabran je za stalnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Rad prof. Tućana prekinut je za vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1942. do 1945. godine, kada biva umirovljen i zatočen u logoru. Po završetku rata vraća se na sveučilište i postaje prvim dekanom novoosnovanog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.[1]
Znanstveni rad i doprinos
Veliki dio svoje karijere posvetio je proučavanju boksita, vapnenca i zemlje crvenice. Na temelju svojih istraživanja crvenice Tućan je iznio teoriju o podrijetlu crvenice. Prema toj teoriji crvenica je netopivi ostatak karbonatnih stijena, a boksit je fosilna crvenica. Istraživao je i vapnence i dolomite Hrvatske. Svoja istraživanja objavio je u knjizi Die Kalk-steino und Dolomite des Kroat. Karstgebietes objavljenoj 1911. godine. Zbog doprinosa prof. Tućana geologiji, prof. Karšulin je prema njemu nazvao mineral tućanit. Od 1987. godine Republički komitet za znanost Hrvatske dodjeljuje nagradu Fran Tućan za popularizaciju znanosti. Od 1915. do 1919. godine i od 1945. pa do smrti 1954. godine uređuje časopis Priroda.[2] Autor je i pjesme Na Uni objavljenoj u časopisu Pobratim 1898. godine, te zbirke novela Sa sela, koju je izdao pod pseudonimom F. Borivoj.
Tućan, Fran, hrvatski mineralog i petrograf (Divuša kraj Dvora na Uni, 26. IX. 1878 – Zagreb, 22. VII. 1954). Studij prirodnih znanosti i doktorat završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kod profesora M. Kišpatića, koji mu je bio uzor u znanstvenom radu i na polju popularizacije znanosti. Po završetku studija postao je 1905. kustos u Mineraloško-petrografskom odjelu Narodnoga muzeja u Zagrebu. Godine 1918. bio je imenovan ravnateljem muzeja te predstojnikom Mineraloško-petrografskoga zavoda i 1919. javnim redovitim profesorom Filozofskoga fakulteta. Godine 1919–20. obnašao je i dužnost povjerenika za prosvjetu i vjere u Hrvatskoj. Njegov rad u svojstvu sveučilišnoga profesora bio je prekinut u vremenu 1942–45., bio je umirovljen i neko vrijeme zatočen u logoru. Nakon rata vraćen je na Sveučilište te je 1946–47. bio prvi dekan novoosnovanoga Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Bavio se geokemijom Dinarskoga krša, posebno je proučavao vapnence, crvenicu i boksit. Najpoznatija je njegova teorija o postanku crvenice, prema kojoj je to netopljivi ostatak karbonatnih stijena, a boksit fosilna crvenica. Tućan je bio vrlo angažiran u stručnom i društvenom radu te na popularizaciji znanosti. Bio je predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva (1915–21. i 1945–54) i Matice Hrvatske (1919. i 1920) te član francuskog i češkog mineraloškog društva. Član JAZU postao je 1930., a nakon II. svjetskog rata i član Predsjedništva Akademije. Od 1945. do smrti uređivao je časopis Priroda. Napisao je više od 60 znanstvenih i 80 znanstveno-popularnih radova, šest srednjoškolskih te dva sveučilišna udžbenika: Opća mineralogija (1928), Specijalna mineralogija (1930). Pisao je i prigodne članke, putopise, beletrističke crtice i kazališne kritike. U njegovu čast utemeljena je 1987. Nagrada »Fran Tućan« za popularizaciju znanosti.