pregleda

Dejan Medakovic - Povratak u Rakitje - POSVETA AUTORA


Cena:
1.599 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Beograd-Vračar,
Beograd-Vračar
Prodavac

berkut1 (2087)

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 4094

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Dejan Medakovic - Povratak u Rakitje i druge prica

Kairos, Sremski Karlovci, 1998.
Mek povez, 132 strane, posveta i potpis Dejana Medakovica

RETKO!

Dejan Medaković (Zagreb, 7. jul 1922 — Beograd, 1. jul 2008) bio je srpski istoričar umetnosti, univerzitetski profesor, književnik i akademik. Medaković je bio generalni sekretar i potom predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti (1998—2003), profesor i dekan Filozofskog fakulteta (1971—1973), predsednik Skupštine Vukove zadužbine u tri mandata kao i potpredsednik Srpske književne zadruge.

Rođen je u Zagrebu u uglednoj srpskoj porodici Medaković, koja je dala nekoliko znamenitih ličnosti. Gimnazijsko obrazovanje je stekao u Sankt Galenu, kod franjevaca na Badiji i u Sremskim Karlovcima. Za vreme Drugog svetskog rata, pod pretnjom po život od strane fašističke NDH, izbegao je u Srbiju, gde počinje da volonterski radi u Muzeju kneza Pavla. Osnovne, magistarske i doktorske studije završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, specijalizovao se u Nemačkoj kao stipendista fondacije Aleksandar fon Humbolt. Prošao je sva nastavna zvanja na Filozofskom fakultetu, gde je predavao istoriju umetnosti do 1982. godine. Medaković je po pozivu predavao na više evropskih univerziteta i naučnih ustanova.

Tokom života objavio je ukupno 46 knjiga, od čega 21 knjigu na stručne teme. U fokusu njegovog naučnog rada bila je srpska umetnost perioda baroka, srpska kulturna istorija 18. stoleća te istorija srpske umetnosti 19. stoleća. Takođe se bavio nemanjićkim periodom, opusom pojedinačnih slikara, istorijatom i umetničkim nasleđem manastira Srpske pravoslavne crkve. Pisao je voluminozne sinteze istorije Srba i srpske kulture u gradovima: Beč, Trst, Zagreb, Sentandreja. Jedan je od autora Istorije srpskog naroda objavljene u deset svezaka u izdanju Srpske književne zadruge. Uz stručni rad, uporedo se uspešno bavio književnim stvaralaštvom i pisao poeziju, prozu, putopise. Prevođen je na više jezika. Za svoje delo nagrađen je nizom međunarodnih i nacionalnih odlikovanja, nagrada i drugih priznanja.
Biografija
Rodna kuća akademika Medakovića u Zagrebu, Zrinjevac 15, koju je podigao njegov deda dr Bogdan Medaković. Danas je poznata kao palača Medaković.

Porodica Medaković je poreklom iz sela Medak u Lici.[1] Rođen je kao sin Đorđa Medakovića, ekonomiste, i Anastasije, domaćice. Deda po ocu mu je bio Bogdan Medaković a pradeda Danilo Medaković.[2] Sa majčine strane (Rajić) vuče poreklo od porodice Lonja koja je bila austrijsko vojno plemstvo.[3][4] Medakovićevi preci ostavili su značajno delo u srpskoj kulturi i politici.[5][6]

Osnovnu školu učio je u Zagrebu, nižu gimnaziju u Sankt Galenu u Švajcarskoj[7] i kod franjevaca na Badiji.[8] Svoje iskustvo učenja gimnazije na Korčuli opisao je kao formativno značajno jer je naučio da određene istine o Bogu tumači više racionalno, kao i da ljudi nisu na svetu radi uživanja već kako bi zaradili carstvo nebesko.[9] Višu klasičnu gimnaziju završio u Sremskim Karlovcima (1937—41).[10]

Njegov otac je želeo da se tokom trajanja rata sklone u Trst ali je Dejan Medaković insistirao da idu u Beograd, gde su mu živeli i radili drugovi.[9] On i njegova sestra došli su u Beograd vozom, pošto ih hrvatske ustaše nisu identifikovale kao Srbe, pošto su nosili elegantna odela i međusobno govorili isključivo na nemačkom jeziku.[2] Od 1942. godine je živeo u Beogradu, prvo kao izbeglica, gde je volontirao u Muzeju kneza Pavla.[9][11] Nakon rata, radio je u Muzeju grada Beograda, Ministarstvu za nauku i kulturu i Saveznom zavodu za zaštitu spomenika kulture.[12] Za atmosferu u Beogradu nakon Drugog svetskog rata govorio je da je bila takva da je bilo dovoljno da čovek bez ikakvog suđenja izgubi glavu ako neko pokaže prstom iz bilo kojeg razloga ili ga optuži da je bio špijun Gestapoa.[13] Prema sopstvenoj tvrdnji tokom njegovog rada u Muzeju za vreme okupacije bilo je kolega koje su mi spočitavale što su bežali te da su valjali, ne bi ni morali bežati. Medaković navodi da su za razliku od dela odrođene inteligencije, srbijanski seljaci izuzetno pomagali svim izbeglicama, kako Srbima tako i Slovencima.[9] Za vreme Drugog svetskog rata Narodni muzej bio je smešten u stanu porodice Vučo. Medaković i kolege obilazili su kuće i stanove predratne beogradske elite, za koju je komentarisao da je bila vrlo otmena, i otkupljivali umetnine i predmete za muzej kako ne bi propali tokom rata.[14] Njegova porodica se po završetku rata vratila u Zagreb jer se nisu prilagodili u novoj sredini i jer su isprva planirali da se vrate.[15]

Na početku karijere se anonimno bavio novinarstvom u svojstvu urednika Zadružnog kalendara, gde je pisao biografije ruskih naučnika zaslužnih za dostignuća u poljoprivredi.[4] Nakon kraja Drugog svetskog rata pripadao je neformalnom intelektualnom krugu siminovaca, čiji je neformalni vođa bio Dobrica Ćosić.[16][17] On se među pripadnicima grupe osećao kao stranac. Tvrdio je da ga nikada do kraja nisu prihvatili jer je po rođenju Zagrepčanin.[18]

Studirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Medaković je boravio na tromesečnoj specijalizaciji u Nemačkoj, a 1964/65. godine postao je stipendista fondacije Aleksandar fon Humbolt i tu godinu proveo je mahom na radu u Centralnom institutu za istoriju umetnosti (nem. Zentral institut Kunstgeschichte) u Minhenu.[19][20] Kao asistent radio je na istorijskom institutu SANU[4] od 1952. do 1954. Pred komisijom akademije doktorirao je disertacijom Grafika srpskih štampanih knjiga XV—XVII veka 1954. godine (štampana u izdanjima akademije 1958).[5] Na Grupi za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta prešao je od 1954. put od asistenta do redovnog profesora, za docenta je izabran 1957, za vanrednog profesora 1962. i za redovnog 1967; bio je dekan Filozofskog fakulteta (1971—1973).[21] Na sopstvenu molbu penzionisan je 1982.

Dopisni član SANU postao je 1972.[22] a redovni 1981. godine. Bio je sekretar odeljenja istorijskih nauka SANU, generalni sekretar SANU šest godina (1985),[23] kao i predsednik SANU (1999—2003). Medaković je sarađivao ili bio član niza odbora SANU uključujući: Odbor za istoriju umetnosti, Odbor za renesansu i barok, Odbor za romantizam, Sentandrejski odbor, Hilandarski odbor i Odbor za rečnik pojmova iz oblasti likovne umetnosti.[24] Bio je jedan od 16 autora nacrta grupe akademika za Memorandum SANU i branio je kolege nakon pojave memorandumske afere. Tvrdio je da su pometnju kreirali oni koji su želeli da unište Jugoslaviju kao i da su akademici u Memorandumu prorekli šta će se desiti sa Jugoslavijom.[4] Medaković je bio član Evropske akademije sa središtem u Salcburgu, počasni član Rumunske akademije nauka,[25] član austrijskog društva za proučavanje 18. veka[4] i od 2001. redovni član Lajbnicovog naučnog društva (Leibniz Association) u Berlinu.[25]
Medaković tokom predavanja (2007)

U Matici srpskoj u Novom Sadu rukovodio je programom istraživanja u oblasti istorije umetnosti. Odmah posle osnivanja Odeljenja za likovne umetnosti Medaković je 1964. godine postao sekretar ovog Odeljenja, a istovremeno i član Predsedništva i tu dužnost je vršio do 1986. godine. Bio je član Saveta Matice srpske. Uređivao je časopis Zbornik za likovne umetnosti Matice srpske, a glavni urednik bio je 1965. godine.[26] Od pokretanja Zbornika izašlo je više od 30 tomova.[26] On predstavlja prvi časopis kod Srba posvećen isključivo istoriji umetnosti.

U svom istraživanju interesovao se za široki raspon tema od srednjovekovne umetnosti do modernog slikarstva, ali je težište njegovog rada na srpskom baroknom slikarstvu, srpskim kulturnim prilikama u 18. veku i srpskom slikarstvu u 19. veku. Stvarao je i u oblasti književnosti. Pisao je sve vrste naučnih radova od eseja, prikaza i prigodnih reagovanja na politička i umetnička dešavanja do monografija i sintetičkih pregleda. Njegove studije su brižljivo inventarisane i sabrane u nekoliko knjiga. U knjizi Srpski slikari 18. veka. Likovi i dela (Novi Sad, 1968) sabrana je 21 studija o slikarima od Žefarovića do Jovanovića.[27] U knjizi Putevi srpskog baroka objavljeno je 25 studija o baroknoj umetnosti. Veliki broj studija objavljen je u knjigama Svedočenja (1984), Istraživači srpskih starina (1985) i Barok kod Srba (1988).

Pisao je celovite preglede za Istoriju srpskog naroda (četvrta, peta i šesta knjiga) i u knjigama Srpska umetnost u 18. veku (1980) i Srpska umetnost u 19. veku (1981). Bavio se i pitanjima vezanim za pojedine crkvene spomenike: o Hilandaru (1978), Savina (1978), Sent Andreji (1982). Objavio je i knjigu Letopis Srba u Trstu (1987) koja sumira ukupni istorijat i doprinose srpske zajednice u gradu Trstu.[2]

Obavljao je funkciju predsednika Skupštine Vukove zadužbine sedamnaest godina, kao najduže birani predsednik, u tri mandata.[28][29] Za predsednika zadužbine prvi put je izabran je 6. novembra 1991. godine i bio je njen predsednik sve do smrti 1. jula 2008. godine.[30]

Beogradski izdavačko-grafički zavod (BIGZ) izdao je pet knjiga Medakovićeve proze pod nazivom Efemeris — hronika jedne porodice (I — 1990, II — 1991, III — 1992, IV — 1993, V — 1994).[5] Petoknjižje govori o istoriji njegove porodice i građanskih slojeva i elita Srba u Zagrebu.[2] Za Efemeris je Medakoviću dodeljena Oktobarska nagrada grada Beograda. Nagradu za životno delo Zadužbine „Jakov Ignjatović” dobio je za Efemeris II a nagradu Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda za Efemeris III.[31] Prvi deo memoara štampan je u nekoliko izdanja i ostvario je tiraž od približno 80.000 prodatih primeraka. Delo je nagrađeno u Narodnoj biblioteci Srbije kao najčitanija knjiga za 1994. godinu.[5]

Objavio je ukupno 46 knjiga tokom života.[32]
Molim vas, nama je podmetnuto da smo hteli da rušimo zemlju. Naprotiv, Memorandum je bio spis kojim se pokušao zaustaviti raspad. …Kada se pojavila memorandumska afera, mi smo na Zapadu doživeli aplauz. Onda je to protumačeno kao antikomunistički spis, kao prodor u neku novu demokratsku državu. Zvanična politika u zemlji nas je napala. …U Hagu se sada opet poteže Memorandum. …To je vrtlog dnevne politike.

— Medaković o nacrtu Memoranduma SANU[33]

Preminuo je na Institutu za onkologiju u Beogradu. Sahranjen je u porodičnoj grobnici uz svog pretka vojvodu Milorada Medakovića. Opelo mu je služio episkop šabačko-valjevski g. Lavrentije, žički g. Hrisostom, bački g. Irinej, šumadijski g. Jovan i sveštenstvo SPC, dok je oproštajno slovo pročitao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.[34]
Stavovi

Dejan Medaković je smatrao da geneza mržnje između Srba i Hrvata seže u XVI stoleće, kada su Srbi svojim zaslugama uživali status slobodnih vojnika seljaka, privilegovanih kroz oslobađanje od davanja propisanih za kmetove, dok su njihove komšije Hrvati bili kmetovi i to na zemlji koja je izvorno bila feudalni posed hrvatskog plemstva a koju je Ferdinand I pretvorio u državnu svojinu nakon pražnjenja teritorije pred osmanskom najezdom.[35] Odnose dva naroda komplikuje odluka hrvatskog Sabora koja na svojoj teritoriji dozvoljava isključivo katoličku veru, što je bilo u kontradikciji sa carskim privilegijama koje su Srbima davale pravo na slobodu veroispovesti.[35] Navodio je da su Hrvati za svoj književni jezik preuzeli štokavsko narečje odnosno vukovski jezik.[36]

On tvrdi da je Ante Trumbić smatrao da se Hrvatska mora priključiti Jugoslaviji jer je to bio jedini način da se nađe na pobedničkoj strani. On Trumbićevu izjavu navodi u kontekstu toga da su motivi za ulazak u zajedničku državu 1918. godine bili različiti.[36]

Komentarišući ulogu Alojzija Stepinca u Drugom svetskom ratu Medaković navodi da je njegov najveći greh što je kao crkveni poglavar dao moralnu podršku državi koja je proklamovala rasističke zakone a istu državu je Stepinac proglasio za djelo božije.[8] Smatrao je da je isti obrazac ponašanja imao kardinal Franjo Kuharić devedesetih godina.[37] Dodaje da je Stepinac bio predvodnik krstaškog rata protiv bizantizma odnosno istočnog pravoslavlja[8] te da iz njegovog dnevnika zrači mržnja.[38]

Takođe navodi da je veoma značajna uloga Srba u Zagrebu kao ekonomske prave velesile sa značajnim institucijama poput Privrednika i solventne Srpske banke završena 1941. godine.[39]

On navodi da je general Milan Nedić sasvim svesno pristao na sramotu i žrtvu, verovatno ne verujući u nemačku pobedu. Prema Medakovićevoj tvrdnji, Nedić je pristao na svoju ulogu suočen sa Hitlerovom pretnjom da će, ukoliko se Srbija Nedićevim delovanjem ne smiri, Beograd i Mačvu okupirati hrvatske ustaše, severnu Srbiju mađarske snage, deo Raške odnosno Sandžaka, sve do Kraljeva Albanci, a ostatak zemlje bugarske trupe.[40] Sa pozicije predsednika uređivačkog odbora knjige 100 najznamenitijih Srba Medaković je dao podršku za uključivanje generala Milana Nedića na spisak 100 najznamenitijih Srba,[41] zbog čega je imao problema sa drugim članovima uređivačkog odbora.[42]

Verovao je da srpski narod mora sačuvati onu plemenitu energiju koju je pokazao u vreme novije istorije, a to je duhovna snaga.[4]

Svedočio je da su srpske izbeglice tokom devedesetih bile u gorem položaju nego izbeglice u Srbiji tokom Drugog svetskog rata.[43]
Mi živimo u jednom složenom vremenu, na vrlo dramatičnoj društvenoj raskrsnici. Pre Drugog svetskog rata, u krajevima preko Save i Dunava, a i ovde, u Kraljevini Srbiji, stvarano je jedno društvo sa sistemom vrednosti koji nije bio optimalan, ali je išao ka tome da se život organizuje na pravnoj osnovi, sa izraženom težnjom ka moralu, čestitosti i određenom modelu patriotizma… Takav sistem se 1941. sukobio sa totalitarizmom i njegovim pritokama. Mislim, pre svega, na ustaše, baliste, VMRO, mađarski fašizam… U tom sudaru potpuno je uništen svet građanskog društva. Iz svega toga nastalo je jedno novo društvo koje je funkcionisalo tako što je odbacilo sistem vrednosti građanskog društva, a nije uspelo da izgradi sopstveni sistem vrednosti. Ono je počivalo na partijskoj poslušnosti i ona je bila ključ i za uspeh, i za privilegije, i za egzistenciju.

— Medaković o duhu vremena i našim elitama[44]

Medaković je bio pri uverenju da srpsko pitanje nikako nije trajno rešeno nepovoljno, već da je reč o procesu i da smo trenutno u ko zna kojem činu. Smatrao je da za srpske interese postoje šanse, ne samo za povratak teritorije. Primarni preduslov za ostvarenje nacionalnih ciljeva video je u vraćanju sopstvenog ugleda i upoznavanje sebe (da prepoznamo sebe), što je uslov da krenemo u Evropu.[45]

Kakva će biti sudbina srpskog naroda u Hrvatskoj, prema Medakoviću, videlo se još pedesetih godina dvadesetog veka na osnovu toga što su i tada pronalaženi Srbi koji će sprovoditi antisrpsku (prvašku) politiku kao i kroz to što su likvidirane srpske vođe Duško Brkić i general Rade Žigić.[9]

Držao je da će hrišćanstvo tek čekati borbe u novom milenijumu i da će se hrišćanstvu u predstojećim borbama duboko osvetiti stavljanje u službu ovozemaljskih zakona i postupaka sumnjivog ideološkog porekla, kao što je bio slučaj u Hrvatskoj.[38]
Fotografija Dejana Medakovića

Smatrao je su talentovani mladi ljudi velika nada srpskog društva kao i da je odlazak mladih obrazovanih kadrova van zemlje nacionalna tragedija i da su Srbi u tako teškom stanju da su izgubili pravo na pesimizam.[45][45]

Zastupao je stanovište da je danas teško održati patrijarhalnu porodicu jer živimo u nepatrijarhalnim vremenima.[46]
Lični život
Sa suprugom Verom Veljkov Medaković je bio u braku pedeset godina.

Nije bio član Saveza komunista ili drugih političkih partija. Bio je vernik Srpske pravoslavne crkve i smatrao je da nemamo moralno pravo tražiti od crkve da rešava ono što država ne može.[4]

Imao je dve sestre i dva brata. Jedan od braće borio se na Sremskom frontu i poginuo je 1947. nesrećnim slučajem tokom rukovanja oružjem u igri sa prijateljem.[46]

Njegova supruga bila je pijanistkinja i profesorka univerziteta Vera Veljkov.[46] U braku su bili pedeset godina i imaju sina dirigenta Pavla Medakovića.[46]
Nasleđe

Povodom njegove smrti izdavač Zoran Kulundžija izjavio je: Medaković je za svog dugog i plodnog života pokazao da je najvažnije da treba biti odan svome narodu, njegovoj kulturi, afirmaciji te kulture i povezivanju te kulture sa svetom.[10]

Opisivan je kao polihistor i poslednji barokni Srbin.[30]

Njegov naučni rad odlikovao se kritičnošću i radom bez predubeđenja.[47]

Profesor Vladimir Simić navodi da je Medaković dao izuzetan doprinos na polju izučavanja srpske umetnosti 18. i 19. veka, pritom je otvorio jedno potpuno novo polje istraživanja, to polje je nazvano barokologija, i ona je predstavljala svojevrstan ekvivalent vizantologiji kao etabliranoj naučnoj disciplini koja je do tada bila razvijena.[48] On je opisao Medakovićevo delo kao kapitalnu zaostavštinu, koja prevazilazi mogućnost jednog života.[49]

Profesor Boško Suvajdžić smatra da je Medaković bio jedan od najznačajnijih intelektualaca koga smo imali u 20. veku.[50]

Akademik Vasilije Krestić opisivao je Dejana Medakovića kao čoveka izraženog patriotizma, stvaralačke vatre, ogromne radne energije i sistematičnosti.[49]

Istoričar umetnosti Kosta Vuković navodio je kao Medakovićevu stručnu zaslugu skretanje pažnje na važnost srpskog sakralnog kulturnog nasleđa u kontekstu celokupne srpske istorije umetnosti. posebno 18. stoleća.[49]

Kao istoričar umetnosti radio je na očuvanja srednjovekovnog kulturnog nasleđa, koje je takođe uticalo na njegov poetski opus.[51]
Spomen-soba Dejana Medakovića u Biblioteci „Branko Radičević” u Sremskim Karlovcima

U Medakovićevu čast 2008. godine ustanovljena je Nagrada „Dejan Medaković”.[52]

Povodom stogodišnjice Medakovićevog rođenja u Biblioteci „Branko Radičević” u Sremskim Karlovcima otvorena je njegova spomen-soba, sa ličnim predmetima, odlikovanjima, diplomama i 1600 Medakovićevih knjiga koje je biblioteci darovao njegov sin Pavle.[53] Istim povodom je u decembru 2022. održan naučni skup u Matici srpskoj.[54]

U Biblioteci Matice srpske čuva se Poklon-zbirka akademika Dejana Medakovića o baroku.[55]

Milan Šarac režirao je kratki dokumentarni film o njegovom životu.[56]
Poštanska marka iz 2022. godine sa likom Dejana Medakovića

Javno preduzeće Pošta Srbije izdalo je 2022. poštansku marku sa likom Medakovića.[57][58]

Bista Dejana Medakovića otkrivena je jula 2023. godine u holu Karlovačke gimnazije, u podnožju stepeništa koje vijuga u svečanu salu.[59][60]
Nagrade

Odlikovanja

Orden Svetog Save I stepena (1990)[61]
Veliki krst za zasluge Savezne Republike Nemačke (1990)[61]
Krst prvog reda Republike Austrije za zasluge u nauci i kulturi[61]
Zlatna medalja predsednika Republike Mađarske[61]
Orden Vuka Karadžića I stepena[62]
Orden Katarine grof. Celjske I stepena (2007)[63]

Nagrade

Gindeli nagrada, 1987.[61]
Sedmojulska nagrada, 1989.[61]
Herderova nagrada, 1990.[61]
Nagrada Zadužbine Jakova Ignjatovića, za životno delo, Sentandreja, 1990.[24]
Oktobarska nagrada grada Beograda, 1990.
Povelja Društva konzervatora Srbije, za izuzetan doprinos zaštiti spomenika kulture, 1990.[24]
Nagrada „Miloš Crnjanski”, za knjigu memoara Efemeris, 1991.[64]
Nagrada Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda, za memoare Efemeris I-III, 1992.
Izvanredan Zlatni beočug, za životno delo, 1994.[65]
Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine, za memoare Efemeris I-III, 1994.
Književna nagrada „Bibilos”, za knjigu Efemeris V, 1994.[24]
Izuzetna Vukova nagrada, 1995.[66]
Nagrada „Kruna despota Stefana Lazarevića”, 1998.[61]
Nagrada „Pavle Marković Adamov”, za životno delo, 1998.[24]
Nagrada „Braća Karić”, 1999.[24]
Nagrada „Laza Kostić” (specijalna), za knjigu Srbi u Beču, 1999.[24]
Nagrada „Zlatni prsten despota Stefana Lazarevića”, 2000.
Prosvetina nagrada za književnost, za knjigu Izabrane srpske teme: knjiga druga, 2001.[66]
Plaketa fondacije Aleksander fon Humbolt[24]
Diploma Narodnog muzeja u Beogradu[24]
Diploma Matice srpske[24]
Povelja Saveza društava konzervatora Jugoslavije[24]
Spomen-zahvalnica Univerzitetske biblioteke u Beogradu[24]
Medalja Miloš Crnjanski 1893—1977[24]
Plaketa Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture[24]
Diploma Međunarodnog biografskog centra Kembridž[24]
Diploma Austrijske istraživačke zajednice[24]
Spomen-medalja Slovenačke akademije nauka i umetnosti[24]
Plaketa i dve medalje povodom dvestogodišnjice Karlovačke gimnazije[24]
Povelja Narodne biblioteke u Beogradu[24]
Plaketa počasnog građanina Sremskih Karlovaca[24]
Gramata Saborne crkve[24]
Diploma Evropske akademije nauka i umetnosti[24]
Zahvalnica Humanitarnog fonda „Privrednik”[24]
Medalja Nikola Tesla 1856—1943.[24]
Spomen-medalja Rumunske akademije nauka[24]
Talir Marije Terezije 1780.[24]
Plaketa Etnografskog muzeja[24]
Plaketa Kolarčevog narodnog univerziteta[24]
Zlatna medalja „patrijarh Josif Rajačić”[24]

Dela
Odabrana stručna dela

Medaković, Dejan (1958). Grafika srpskih štampanih knjiga XV-XVII veka. Beograd: Naučno delo.
Medaković, Dejan (1971). Putevi srpskog baroka. Beograd: Nolit.
Medaković, Dejan (1976). Tragom srpskog baroka. Novi Sad: Matica srpska.
Medaković, Dejan (1978). Manastir Savina: Velika crkva, riznica, rukopisi. Beograd: Filozofski fakultet.
Medaković, Dejan (1980). Srpska umetnost u XVIII veku. Beograd: Srpska književna zadruga.
Medaković, Dejan (1981). „Srpska umetnost u XIX veku (do 1870)”. Istorija srpskog naroda. 5. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 416—462.
Medaković, Dejan (1986). „Srpska umetnost XVIII veka”. Istorija srpskog naroda. 4. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 245—349.
Medaković, Dejan; Milošević, Đorđe (1987). Letopis Srba u Trstu. Beograd: Jugoslovenska revija. ISBN 9788674130049.
Medaković, Dejan (1988). Barok kod Srba. Zagreb-Beograd: Prosvjeta; Prosveta. ISBN 9788635300269.
Medaković, Dejan (1990). Kosovski boj u likovnim umetnostima. Beograd: Srpska književna zadruga. ISBN 9788637901983.
Medaković, Dejan (1993). „Stare srpske štamparije”. Istorija srpskog naroda. 3. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 425—440.
Blagojević, Miloš; Medaković, Dejan (2000). Istorija srpske državnosti. 1. Novi Sad: Ogranak SANU.
Medaković, Dejan (2004). Srbi u Zagrebu. Novi Sad: Prometej.
Medaković, Dejan (2006). Josif II i Srbi. Novi Sad: Prometej.
Medaković, Dejan (2007). Sveta gora fruškogorska. Novi Sad: Prometej.

Književna dela

Zbirke poezije

Motivi (na jeziku: srpski). 1946.
Kamenovi (na jeziku: srpski). 1966.
Umir (na jeziku: srpski). 1987.
Niska (na jeziku: srpski). 1989.
Znak na kamenu (na jeziku: srpski). 1994.
Zaveštanje (na jeziku: srpski). 1995.
Sve čudnije je čudno (na jeziku: srpski). Prometej. 2000.

Zbirke kratkih priča

Povratak u Rakitije (na jeziku: srpski).
Ptice (na jeziku: srpski).
Orlov let (na jeziku: srpski).
Parastos u Sremskim Karlovcima (na jeziku: srpski).
Lumen Karlovačke gimnazije (na jeziku: srpski).

Memoari, dnevnici, pisma

Svedočenja (na jeziku: srpski). 1984.
Ephemeris: chronique d`une famille (Ephemeris I) (na jeziku: francuski). Lausanne: Age d`homme. 1995.
Traženje dobra (na jeziku: srpski). 1995.
Pisma (na jeziku: srpski). 1996.
Efemeris I-V (na jeziku: srpski). Beograd: BIGZ. 1998.
Suočavanje sa ljudima i vremenom (na jeziku: srpski). 2000.
Pisma i govori (na jeziku: srpski). Prometej. 2004.
Dani, sećanja I-VIII (na jeziku: srpski). 1996—2006.

Slanje POSLE uplate na racun u banci Intesa ili Postnet uplate.

Predmet: 76012165
Dejan Medakovic - Povratak u Rakitje i druge prica

Kairos, Sremski Karlovci, 1998.
Mek povez, 132 strane, posveta i potpis Dejana Medakovica

RETKO!

Dejan Medaković (Zagreb, 7. jul 1922 — Beograd, 1. jul 2008) bio je srpski istoričar umetnosti, univerzitetski profesor, književnik i akademik. Medaković je bio generalni sekretar i potom predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti (1998—2003), profesor i dekan Filozofskog fakulteta (1971—1973), predsednik Skupštine Vukove zadužbine u tri mandata kao i potpredsednik Srpske književne zadruge.

Rođen je u Zagrebu u uglednoj srpskoj porodici Medaković, koja je dala nekoliko znamenitih ličnosti. Gimnazijsko obrazovanje je stekao u Sankt Galenu, kod franjevaca na Badiji i u Sremskim Karlovcima. Za vreme Drugog svetskog rata, pod pretnjom po život od strane fašističke NDH, izbegao je u Srbiju, gde počinje da volonterski radi u Muzeju kneza Pavla. Osnovne, magistarske i doktorske studije završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, specijalizovao se u Nemačkoj kao stipendista fondacije Aleksandar fon Humbolt. Prošao je sva nastavna zvanja na Filozofskom fakultetu, gde je predavao istoriju umetnosti do 1982. godine. Medaković je po pozivu predavao na više evropskih univerziteta i naučnih ustanova.

Tokom života objavio je ukupno 46 knjiga, od čega 21 knjigu na stručne teme. U fokusu njegovog naučnog rada bila je srpska umetnost perioda baroka, srpska kulturna istorija 18. stoleća te istorija srpske umetnosti 19. stoleća. Takođe se bavio nemanjićkim periodom, opusom pojedinačnih slikara, istorijatom i umetničkim nasleđem manastira Srpske pravoslavne crkve. Pisao je voluminozne sinteze istorije Srba i srpske kulture u gradovima: Beč, Trst, Zagreb, Sentandreja. Jedan je od autora Istorije srpskog naroda objavljene u deset svezaka u izdanju Srpske književne zadruge. Uz stručni rad, uporedo se uspešno bavio književnim stvaralaštvom i pisao poeziju, prozu, putopise. Prevođen je na više jezika. Za svoje delo nagrađen je nizom međunarodnih i nacionalnih odlikovanja, nagrada i drugih priznanja.
Biografija
Rodna kuća akademika Medakovića u Zagrebu, Zrinjevac 15, koju je podigao njegov deda dr Bogdan Medaković. Danas je poznata kao palača Medaković.

Porodica Medaković je poreklom iz sela Medak u Lici.[1] Rođen je kao sin Đorđa Medakovića, ekonomiste, i Anastasije, domaćice. Deda po ocu mu je bio Bogdan Medaković a pradeda Danilo Medaković.[2] Sa majčine strane (Rajić) vuče poreklo od porodice Lonja koja je bila austrijsko vojno plemstvo.[3][4] Medakovićevi preci ostavili su značajno delo u srpskoj kulturi i politici.[5][6]

Osnovnu školu učio je u Zagrebu, nižu gimnaziju u Sankt Galenu u Švajcarskoj[7] i kod franjevaca na Badiji.[8] Svoje iskustvo učenja gimnazije na Korčuli opisao je kao formativno značajno jer je naučio da određene istine o Bogu tumači više racionalno, kao i da ljudi nisu na svetu radi uživanja već kako bi zaradili carstvo nebesko.[9] Višu klasičnu gimnaziju završio u Sremskim Karlovcima (1937—41).[10]

Njegov otac je želeo da se tokom trajanja rata sklone u Trst ali je Dejan Medaković insistirao da idu u Beograd, gde su mu živeli i radili drugovi.[9] On i njegova sestra došli su u Beograd vozom, pošto ih hrvatske ustaše nisu identifikovale kao Srbe, pošto su nosili elegantna odela i međusobno govorili isključivo na nemačkom jeziku.[2] Od 1942. godine je živeo u Beogradu, prvo kao izbeglica, gde je volontirao u Muzeju kneza Pavla.[9][11] Nakon rata, radio je u Muzeju grada Beograda, Ministarstvu za nauku i kulturu i Saveznom zavodu za zaštitu spomenika kulture.[12] Za atmosferu u Beogradu nakon Drugog svetskog rata govorio je da je bila takva da je bilo dovoljno da čovek bez ikakvog suđenja izgubi glavu ako neko pokaže prstom iz bilo kojeg razloga ili ga optuži da je bio špijun Gestapoa.[13] Prema sopstvenoj tvrdnji tokom njegovog rada u Muzeju za vreme okupacije bilo je kolega koje su mi spočitavale što su bežali te da su valjali, ne bi ni morali bežati. Medaković navodi da su za razliku od dela odrođene inteligencije, srbijanski seljaci izuzetno pomagali svim izbeglicama, kako Srbima tako i Slovencima.[9] Za vreme Drugog svetskog rata Narodni muzej bio je smešten u stanu porodice Vučo. Medaković i kolege obilazili su kuće i stanove predratne beogradske elite, za koju je komentarisao da je bila vrlo otmena, i otkupljivali umetnine i predmete za muzej kako ne bi propali tokom rata.[14] Njegova porodica se po završetku rata vratila u Zagreb jer se nisu prilagodili u novoj sredini i jer su isprva planirali da se vrate.[15]

Na početku karijere se anonimno bavio novinarstvom u svojstvu urednika Zadružnog kalendara, gde je pisao biografije ruskih naučnika zaslužnih za dostignuća u poljoprivredi.[4] Nakon kraja Drugog svetskog rata pripadao je neformalnom intelektualnom krugu siminovaca, čiji je neformalni vođa bio Dobrica Ćosić.[16][17] On se među pripadnicima grupe osećao kao stranac. Tvrdio je da ga nikada do kraja nisu prihvatili jer je po rođenju Zagrepčanin.[18]

Studirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Medaković je boravio na tromesečnoj specijalizaciji u Nemačkoj, a 1964/65. godine postao je stipendista fondacije Aleksandar fon Humbolt i tu godinu proveo je mahom na radu u Centralnom institutu za istoriju umetnosti (nem. Zentral institut Kunstgeschichte) u Minhenu.[19][20] Kao asistent radio je na istorijskom institutu SANU[4] od 1952. do 1954. Pred komisijom akademije doktorirao je disertacijom Grafika srpskih štampanih knjiga XV—XVII veka 1954. godine (štampana u izdanjima akademije 1958).[5] Na Grupi za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta prešao je od 1954. put od asistenta do redovnog profesora, za docenta je izabran 1957, za vanrednog profesora 1962. i za redovnog 1967; bio je dekan Filozofskog fakulteta (1971—1973).[21] Na sopstvenu molbu penzionisan je 1982.

Dopisni član SANU postao je 1972.[22] a redovni 1981. godine. Bio je sekretar odeljenja istorijskih nauka SANU, generalni sekretar SANU šest godina (1985),[23] kao i predsednik SANU (1999—2003). Medaković je sarađivao ili bio član niza odbora SANU uključujući: Odbor za istoriju umetnosti, Odbor za renesansu i barok, Odbor za romantizam, Sentandrejski odbor, Hilandarski odbor i Odbor za rečnik pojmova iz oblasti likovne umetnosti.[24] Bio je jedan od 16 autora nacrta grupe akademika za Memorandum SANU i branio je kolege nakon pojave memorandumske afere. Tvrdio je da su pometnju kreirali oni koji su želeli da unište Jugoslaviju kao i da su akademici u Memorandumu prorekli šta će se desiti sa Jugoslavijom.[4] Medaković je bio član Evropske akademije sa središtem u Salcburgu, počasni član Rumunske akademije nauka,[25] član austrijskog društva za proučavanje 18. veka[4] i od 2001. redovni član Lajbnicovog naučnog društva (Leibniz Association) u Berlinu.[25]
Medaković tokom predavanja (2007)

U Matici srpskoj u Novom Sadu rukovodio je programom istraživanja u oblasti istorije umetnosti. Odmah posle osnivanja Odeljenja za likovne umetnosti Medaković je 1964. godine postao sekretar ovog Odeljenja, a istovremeno i član Predsedništva i tu dužnost je vršio do 1986. godine. Bio je član Saveta Matice srpske. Uređivao je časopis Zbornik za likovne umetnosti Matice srpske, a glavni urednik bio je 1965. godine.[26] Od pokretanja Zbornika izašlo je više od 30 tomova.[26] On predstavlja prvi časopis kod Srba posvećen isključivo istoriji umetnosti.

U svom istraživanju interesovao se za široki raspon tema od srednjovekovne umetnosti do modernog slikarstva, ali je težište njegovog rada na srpskom baroknom slikarstvu, srpskim kulturnim prilikama u 18. veku i srpskom slikarstvu u 19. veku. Stvarao je i u oblasti književnosti. Pisao je sve vrste naučnih radova od eseja, prikaza i prigodnih reagovanja na politička i umetnička dešavanja do monografija i sintetičkih pregleda. Njegove studije su brižljivo inventarisane i sabrane u nekoliko knjiga. U knjizi Srpski slikari 18. veka. Likovi i dela (Novi Sad, 1968) sabrana je 21 studija o slikarima od Žefarovića do Jovanovića.[27] U knjizi Putevi srpskog baroka objavljeno je 25 studija o baroknoj umetnosti. Veliki broj studija objavljen je u knjigama Svedočenja (1984), Istraživači srpskih starina (1985) i Barok kod Srba (1988).

Pisao je celovite preglede za Istoriju srpskog naroda (četvrta, peta i šesta knjiga) i u knjigama Srpska umetnost u 18. veku (1980) i Srpska umetnost u 19. veku (1981). Bavio se i pitanjima vezanim za pojedine crkvene spomenike: o Hilandaru (1978), Savina (1978), Sent Andreji (1982). Objavio je i knjigu Letopis Srba u Trstu (1987) koja sumira ukupni istorijat i doprinose srpske zajednice u gradu Trstu.[2]

Obavljao je funkciju predsednika Skupštine Vukove zadužbine sedamnaest godina, kao najduže birani predsednik, u tri mandata.[28][29] Za predsednika zadužbine prvi put je izabran je 6. novembra 1991. godine i bio je njen predsednik sve do smrti 1. jula 2008. godine.[30]

Beogradski izdavačko-grafički zavod (BIGZ) izdao je pet knjiga Medakovićeve proze pod nazivom Efemeris — hronika jedne porodice (I — 1990, II — 1991, III — 1992, IV — 1993, V — 1994).[5] Petoknjižje govori o istoriji njegove porodice i građanskih slojeva i elita Srba u Zagrebu.[2] Za Efemeris je Medakoviću dodeljena Oktobarska nagrada grada Beograda. Nagradu za životno delo Zadužbine „Jakov Ignjatović” dobio je za Efemeris II a nagradu Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda za Efemeris III.[31] Prvi deo memoara štampan je u nekoliko izdanja i ostvario je tiraž od približno 80.000 prodatih primeraka. Delo je nagrađeno u Narodnoj biblioteci Srbije kao najčitanija knjiga za 1994. godinu.[5]

Objavio je ukupno 46 knjiga tokom života.[32]
Molim vas, nama je podmetnuto da smo hteli da rušimo zemlju. Naprotiv, Memorandum je bio spis kojim se pokušao zaustaviti raspad. …Kada se pojavila memorandumska afera, mi smo na Zapadu doživeli aplauz. Onda je to protumačeno kao antikomunistički spis, kao prodor u neku novu demokratsku državu. Zvanična politika u zemlji nas je napala. …U Hagu se sada opet poteže Memorandum. …To je vrtlog dnevne politike.

— Medaković o nacrtu Memoranduma SANU[33]

Preminuo je na Institutu za onkologiju u Beogradu. Sahranjen je u porodičnoj grobnici uz svog pretka vojvodu Milorada Medakovića. Opelo mu je služio episkop šabačko-valjevski g. Lavrentije, žički g. Hrisostom, bački g. Irinej, šumadijski g. Jovan i sveštenstvo SPC, dok je oproštajno slovo pročitao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.[34]
Stavovi

Dejan Medaković je smatrao da geneza mržnje između Srba i Hrvata seže u XVI stoleće, kada su Srbi svojim zaslugama uživali status slobodnih vojnika seljaka, privilegovanih kroz oslobađanje od davanja propisanih za kmetove, dok su njihove komšije Hrvati bili kmetovi i to na zemlji koja je izvorno bila feudalni posed hrvatskog plemstva a koju je Ferdinand I pretvorio u državnu svojinu nakon pražnjenja teritorije pred osmanskom najezdom.[35] Odnose dva naroda komplikuje odluka hrvatskog Sabora koja na svojoj teritoriji dozvoljava isključivo katoličku veru, što je bilo u kontradikciji sa carskim privilegijama koje su Srbima davale pravo na slobodu veroispovesti.[35] Navodio je da su Hrvati za svoj književni jezik preuzeli štokavsko narečje odnosno vukovski jezik.[36]

On tvrdi da je Ante Trumbić smatrao da se Hrvatska mora priključiti Jugoslaviji jer je to bio jedini način da se nađe na pobedničkoj strani. On Trumbićevu izjavu navodi u kontekstu toga da su motivi za ulazak u zajedničku državu 1918. godine bili različiti.[36]

Komentarišući ulogu Alojzija Stepinca u Drugom svetskom ratu Medaković navodi da je njegov najveći greh što je kao crkveni poglavar dao moralnu podršku državi koja je proklamovala rasističke zakone a istu državu je Stepinac proglasio za djelo božije.[8] Smatrao je da je isti obrazac ponašanja imao kardinal Franjo Kuharić devedesetih godina.[37] Dodaje da je Stepinac bio predvodnik krstaškog rata protiv bizantizma odnosno istočnog pravoslavlja[8] te da iz njegovog dnevnika zrači mržnja.[38]

Takođe navodi da je veoma značajna uloga Srba u Zagrebu kao ekonomske prave velesile sa značajnim institucijama poput Privrednika i solventne Srpske banke završena 1941. godine.[39]

On navodi da je general Milan Nedić sasvim svesno pristao na sramotu i žrtvu, verovatno ne verujući u nemačku pobedu. Prema Medakovićevoj tvrdnji, Nedić je pristao na svoju ulogu suočen sa Hitlerovom pretnjom da će, ukoliko se Srbija Nedićevim delovanjem ne smiri, Beograd i Mačvu okupirati hrvatske ustaše, severnu Srbiju mađarske snage, deo Raške odnosno Sandžaka, sve do Kraljeva Albanci, a ostatak zemlje bugarske trupe.[40] Sa pozicije predsednika uređivačkog odbora knjige 100 najznamenitijih Srba Medaković je dao podršku za uključivanje generala Milana Nedića na spisak 100 najznamenitijih Srba,[41] zbog čega je imao problema sa drugim članovima uređivačkog odbora.[42]

Verovao je da srpski narod mora sačuvati onu plemenitu energiju koju je pokazao u vreme novije istorije, a to je duhovna snaga.[4]

Svedočio je da su srpske izbeglice tokom devedesetih bile u gorem položaju nego izbeglice u Srbiji tokom Drugog svetskog rata.[43]
Mi živimo u jednom složenom vremenu, na vrlo dramatičnoj društvenoj raskrsnici. Pre Drugog svetskog rata, u krajevima preko Save i Dunava, a i ovde, u Kraljevini Srbiji, stvarano je jedno društvo sa sistemom vrednosti koji nije bio optimalan, ali je išao ka tome da se život organizuje na pravnoj osnovi, sa izraženom težnjom ka moralu, čestitosti i određenom modelu patriotizma… Takav sistem se 1941. sukobio sa totalitarizmom i njegovim pritokama. Mislim, pre svega, na ustaše, baliste, VMRO, mađarski fašizam… U tom sudaru potpuno je uništen svet građanskog društva. Iz svega toga nastalo je jedno novo društvo koje je funkcionisalo tako što je odbacilo sistem vrednosti građanskog društva, a nije uspelo da izgradi sopstveni sistem vrednosti. Ono je počivalo na partijskoj poslušnosti i ona je bila ključ i za uspeh, i za privilegije, i za egzistenciju.

— Medaković o duhu vremena i našim elitama[44]

Medaković je bio pri uverenju da srpsko pitanje nikako nije trajno rešeno nepovoljno, već da je reč o procesu i da smo trenutno u ko zna kojem činu. Smatrao je da za srpske interese postoje šanse, ne samo za povratak teritorije. Primarni preduslov za ostvarenje nacionalnih ciljeva video je u vraćanju sopstvenog ugleda i upoznavanje sebe (da prepoznamo sebe), što je uslov da krenemo u Evropu.[45]

Kakva će biti sudbina srpskog naroda u Hrvatskoj, prema Medakoviću, videlo se još pedesetih godina dvadesetog veka na osnovu toga što su i tada pronalaženi Srbi koji će sprovoditi antisrpsku (prvašku) politiku kao i kroz to što su likvidirane srpske vođe Duško Brkić i general Rade Žigić.[9]

Držao je da će hrišćanstvo tek čekati borbe u novom milenijumu i da će se hrišćanstvu u predstojećim borbama duboko osvetiti stavljanje u službu ovozemaljskih zakona i postupaka sumnjivog ideološkog porekla, kao što je bio slučaj u Hrvatskoj.[38]
Fotografija Dejana Medakovića

Smatrao je su talentovani mladi ljudi velika nada srpskog društva kao i da je odlazak mladih obrazovanih kadrova van zemlje nacionalna tragedija i da su Srbi u tako teškom stanju da su izgubili pravo na pesimizam.[45][45]

Zastupao je stanovište da je danas teško održati patrijarhalnu porodicu jer živimo u nepatrijarhalnim vremenima.[46]
Lični život
Sa suprugom Verom Veljkov Medaković je bio u braku pedeset godina.

Nije bio član Saveza komunista ili drugih političkih partija. Bio je vernik Srpske pravoslavne crkve i smatrao je da nemamo moralno pravo tražiti od crkve da rešava ono što država ne može.[4]

Imao je dve sestre i dva brata. Jedan od braće borio se na Sremskom frontu i poginuo je 1947. nesrećnim slučajem tokom rukovanja oružjem u igri sa prijateljem.[46]

Njegova supruga bila je pijanistkinja i profesorka univerziteta Vera Veljkov.[46] U braku su bili pedeset godina i imaju sina dirigenta Pavla Medakovića.[46]
Nasleđe

Povodom njegove smrti izdavač Zoran Kulundžija izjavio je: Medaković je za svog dugog i plodnog života pokazao da je najvažnije da treba biti odan svome narodu, njegovoj kulturi, afirmaciji te kulture i povezivanju te kulture sa svetom.[10]

Opisivan je kao polihistor i poslednji barokni Srbin.[30]

Njegov naučni rad odlikovao se kritičnošću i radom bez predubeđenja.[47]

Profesor Vladimir Simić navodi da je Medaković dao izuzetan doprinos na polju izučavanja srpske umetnosti 18. i 19. veka, pritom je otvorio jedno potpuno novo polje istraživanja, to polje je nazvano barokologija, i ona je predstavljala svojevrstan ekvivalent vizantologiji kao etabliranoj naučnoj disciplini koja je do tada bila razvijena.[48] On je opisao Medakovićevo delo kao kapitalnu zaostavštinu, koja prevazilazi mogućnost jednog života.[49]

Profesor Boško Suvajdžić smatra da je Medaković bio jedan od najznačajnijih intelektualaca koga smo imali u 20. veku.[50]

Akademik Vasilije Krestić opisivao je Dejana Medakovića kao čoveka izraženog patriotizma, stvaralačke vatre, ogromne radne energije i sistematičnosti.[49]

Istoričar umetnosti Kosta Vuković navodio je kao Medakovićevu stručnu zaslugu skretanje pažnje na važnost srpskog sakralnog kulturnog nasleđa u kontekstu celokupne srpske istorije umetnosti. posebno 18. stoleća.[49]

Kao istoričar umetnosti radio je na očuvanja srednjovekovnog kulturnog nasleđa, koje je takođe uticalo na njegov poetski opus.[51]
Spomen-soba Dejana Medakovića u Biblioteci „Branko Radičević” u Sremskim Karlovcima

U Medakovićevu čast 2008. godine ustanovljena je Nagrada „Dejan Medaković”.[52]

Povodom stogodišnjice Medakovićevog rođenja u Biblioteci „Branko Radičević” u Sremskim Karlovcima otvorena je njegova spomen-soba, sa ličnim predmetima, odlikovanjima, diplomama i 1600 Medakovićevih knjiga koje je biblioteci darovao njegov sin Pavle.[53] Istim povodom je u decembru 2022. održan naučni skup u Matici srpskoj.[54]

U Biblioteci Matice srpske čuva se Poklon-zbirka akademika Dejana Medakovića o baroku.[55]

Milan Šarac režirao je kratki dokumentarni film o njegovom životu.[56]
Poštanska marka iz 2022. godine sa likom Dejana Medakovića

Javno preduzeće Pošta Srbije izdalo je 2022. poštansku marku sa likom Medakovića.[57][58]

Bista Dejana Medakovića otkrivena je jula 2023. godine u holu Karlovačke gimnazije, u podnožju stepeništa koje vijuga u svečanu salu.[59][60]
Nagrade

Odlikovanja

Orden Svetog Save I stepena (1990)[61]
Veliki krst za zasluge Savezne Republike Nemačke (1990)[61]
Krst prvog reda Republike Austrije za zasluge u nauci i kulturi[61]
Zlatna medalja predsednika Republike Mađarske[61]
Orden Vuka Karadžića I stepena[62]
Orden Katarine grof. Celjske I stepena (2007)[63]

Nagrade

Gindeli nagrada, 1987.[61]
Sedmojulska nagrada, 1989.[61]
Herderova nagrada, 1990.[61]
Nagrada Zadužbine Jakova Ignjatovića, za životno delo, Sentandreja, 1990.[24]
Oktobarska nagrada grada Beograda, 1990.
Povelja Društva konzervatora Srbije, za izuzetan doprinos zaštiti spomenika kulture, 1990.[24]
Nagrada „Miloš Crnjanski”, za knjigu memoara Efemeris, 1991.[64]
Nagrada Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda, za memoare Efemeris I-III, 1992.
Izvanredan Zlatni beočug, za životno delo, 1994.[65]
Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine, za memoare Efemeris I-III, 1994.
Književna nagrada „Bibilos”, za knjigu Efemeris V, 1994.[24]
Izuzetna Vukova nagrada, 1995.[66]
Nagrada „Kruna despota Stefana Lazarevića”, 1998.[61]
Nagrada „Pavle Marković Adamov”, za životno delo, 1998.[24]
Nagrada „Braća Karić”, 1999.[24]
Nagrada „Laza Kostić” (specijalna), za knjigu Srbi u Beču, 1999.[24]
Nagrada „Zlatni prsten despota Stefana Lazarevića”, 2000.
Prosvetina nagrada za književnost, za knjigu Izabrane srpske teme: knjiga druga, 2001.[66]
Plaketa fondacije Aleksander fon Humbolt[24]
Diploma Narodnog muzeja u Beogradu[24]
Diploma Matice srpske[24]
Povelja Saveza društava konzervatora Jugoslavije[24]
Spomen-zahvalnica Univerzitetske biblioteke u Beogradu[24]
Medalja Miloš Crnjanski 1893—1977[24]
Plaketa Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture[24]
Diploma Međunarodnog biografskog centra Kembridž[24]
Diploma Austrijske istraživačke zajednice[24]
Spomen-medalja Slovenačke akademije nauka i umetnosti[24]
Plaketa i dve medalje povodom dvestogodišnjice Karlovačke gimnazije[24]
Povelja Narodne biblioteke u Beogradu[24]
Plaketa počasnog građanina Sremskih Karlovaca[24]
Gramata Saborne crkve[24]
Diploma Evropske akademije nauka i umetnosti[24]
Zahvalnica Humanitarnog fonda „Privrednik”[24]
Medalja Nikola Tesla 1856—1943.[24]
Spomen-medalja Rumunske akademije nauka[24]
Talir Marije Terezije 1780.[24]
Plaketa Etnografskog muzeja[24]
Plaketa Kolarčevog narodnog univerziteta[24]
Zlatna medalja „patrijarh Josif Rajačić”[24]

Dela
Odabrana stručna dela

Medaković, Dejan (1958). Grafika srpskih štampanih knjiga XV-XVII veka. Beograd: Naučno delo.
Medaković, Dejan (1971). Putevi srpskog baroka. Beograd: Nolit.
Medaković, Dejan (1976). Tragom srpskog baroka. Novi Sad: Matica srpska.
Medaković, Dejan (1978). Manastir Savina: Velika crkva, riznica, rukopisi. Beograd: Filozofski fakultet.
Medaković, Dejan (1980). Srpska umetnost u XVIII veku. Beograd: Srpska književna zadruga.
Medaković, Dejan (1981). „Srpska umetnost u XIX veku (do 1870)”. Istorija srpskog naroda. 5. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 416—462.
Medaković, Dejan (1986). „Srpska umetnost XVIII veka”. Istorija srpskog naroda. 4. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 245—349.
Medaković, Dejan; Milošević, Đorđe (1987). Letopis Srba u Trstu. Beograd: Jugoslovenska revija. ISBN 9788674130049.
Medaković, Dejan (1988). Barok kod Srba. Zagreb-Beograd: Prosvjeta; Prosveta. ISBN 9788635300269.
Medaković, Dejan (1990). Kosovski boj u likovnim umetnostima. Beograd: Srpska književna zadruga. ISBN 9788637901983.
Medaković, Dejan (1993). „Stare srpske štamparije”. Istorija srpskog naroda. 3. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 425—440.
Blagojević, Miloš; Medaković, Dejan (2000). Istorija srpske državnosti. 1. Novi Sad: Ogranak SANU.
Medaković, Dejan (2004). Srbi u Zagrebu. Novi Sad: Prometej.
Medaković, Dejan (2006). Josif II i Srbi. Novi Sad: Prometej.
Medaković, Dejan (2007). Sveta gora fruškogorska. Novi Sad: Prometej.

Književna dela

Zbirke poezije

Motivi (na jeziku: srpski). 1946.
Kamenovi (na jeziku: srpski). 1966.
Umir (na jeziku: srpski). 1987.
Niska (na jeziku: srpski). 1989.
Znak na kamenu (na jeziku: srpski). 1994.
Zaveštanje (na jeziku: srpski). 1995.
Sve čudnije je čudno (na jeziku: srpski). Prometej. 2000.

Zbirke kratkih priča

Povratak u Rakitije (na jeziku: srpski).
Ptice (na jeziku: srpski).
Orlov let (na jeziku: srpski).
Parastos u Sremskim Karlovcima (na jeziku: srpski).
Lumen Karlovačke gimnazije (na jeziku: srpski).

Memoari, dnevnici, pisma

Svedočenja (na jeziku: srpski). 1984.
Ephemeris: chronique d`une famille (Ephemeris I) (na jeziku: francuski). Lausanne: Age d`homme. 1995.
Traženje dobra (na jeziku: srpski). 1995.
Pisma (na jeziku: srpski). 1996.
Efemeris I-V (na jeziku: srpski). Beograd: BIGZ. 1998.
Suočavanje sa ljudima i vremenom (na jeziku: srpski). 2000.
Pisma i govori (na jeziku: srpski). Prometej. 2004.
Dani, sećanja I-VIII (na jeziku: srpski). 1996—2006.
76012165 Dejan Medakovic - Povratak u Rakitje - POSVETA AUTORA

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.