ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Jezik: hrvatski
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine

U dobrom stanju


Eseji i članci / Ljubo Karaman
Jezik hrvatski
Godina 1939
Zagreb : Matica hrvatska, 1939
Fizički opis 208 str., [16] str. s tablama : ilustr. ; 22 cm


SADRŽAJ
Stari vijek
Iliri
Grci
Rimljani
Palača cara Dioklecijana u Splitu
Kršćanstvo
Seoba naroda
Rani srednji Vijek: Vrijeme Hrvatskih vladara
Pokrltenje Hrvata
Hrvatski narodni knezovi (oko g 800.-925)
Hrvatski narodni kraljevi (oko g. 925-1102)
Hrvatska narodna crkva
Slaveni i Venecija
Južna Dalmacija
Spomenici umjetnosti: graditeljstvo
Pleterni ukras crkvenog namještaja
Oružje, nakit i blago riznica
Venecija i Ugarska
Moć knezova Šubića
Ljudevit Veliki .
Nemiri i borbe oko g. 1400.
Prilike u unutrašnjosti Dalmacije
Slobodne građske općine Primorja
Južna Dalmacija: Kotor i Dubrovnik
Katedrale
Umjetnosti u Primorskim gradovima
Zvonici
Buvina i Radovan
Umjetnost gotike
Slikarstvo
Riznice katedrala i samostana
Književnost.
Kovi vijek: Doba mletačke vlade (g. 1420.—1797)
Tursko gospodstvo u unutrašnjosti
Uskoci
Zauzeće Klisa g. 1596.
Veliki ratovi XVII. vijeka
Konac Venecije (XVIII. vijek)
Vladanje Mlečića u Dalmaciji
Dubrovnik i Boka Kotorska
Književnost
Spomenici umjetnosti
Tri struje umjetnosti početkom XV. vijeka
Južno-italska gotika
Lombardska gotika
Venecijanska gotika
Juraj Dalmatinac, predstavnik cvjetne gotike Andrija Aleši (prefazna gotičko-renesansna faza)
Michelozzo u Dubrovniku
Nikola Firentinac (rana renesansa)
XVI. vijek u umjetnosti
Slikarstvo
Barok (XVII. i XVIII. vijek)
Zaključak
Žrtvenik sv. Duje u Splitu
Oko drevne kliske tvrđave
Uvod
Kliški klanac prije dolaska Hrvata
Vrijeme vladara narodne krvi
Klis u XII. vijeku
Knez Domaldo
Tatari pod Klisom
Borbe Klisa sa Splitom
Moć knezova Subića
Čvrsta ruka kralja Ljudevita
Dvadesetpetgodišnji pokret Hrvata za slobodu Knez Ivaniš Nelipić i njegovi nasljednici na Klisu
Junak Petar Kružić
Klis pod Turcima
Epizoda iz g. 1596
Oslobođenje Klisa
Klis u rukama Mlečića, Francuza i Austrije .
Šetnjom krd`z Korčulu i njezine spomenike ....
O Umjetničkoj opremi knjige u Dalmaciji
Rani srednji vijek
Doba romanike
Bolonjski stil kasnoga srednjega vijeka ....
Petnaesti vijek
Konac minijature
Razmilovićevi korali
Štampana knjiga
Korice knjiga
O Grguru Kinskome
O djelu i značenju Grgura Ninskoga
Hrvatska crkva do vremena Grgura Ninskoga
Prvi crkveni sabor u Splitu g. 925
Drugi crkveni sabor u Splitu g. 928
Razrožni sudovi o Grguru Ninskome .
Grgur Ninski i glagoljica
Hrvatski vladari i hrvatska narodna crkva Kralj Tomislav i narodna crkva
Kralj Petar Krešimir i crkva u Hrvatskoj
Historijsko i nacionalno značenje Grgura Ninskoga
S narodnim vodičem u srcu Dioklecijanove palače
U srcu careve palače u Splitu


KARAMAN, Ljubo, povjesničar i teoretičar umjetnosti te konzervator (Split, 15. VI. 1886 — Zagreb, 19. IV. 1971). Klasičnu gimnaziju završio 1904. u Splitu, Filozofski fakultet (povijest i zemljopis) 1910. u Beču, gdje je 1912–14. studirao povijest umjetnosti u J. Strzygowskoga i 1920. doktorirao u M. Dvořáka tezom Die romanische Plastik in Spalato. God. 1911. kratko nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, potom u dubrovačkoj gimnaziji, od 1919. asistent Pokrajinskoga konzervatorskoga ureda za Dalmaciju, od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu. Pod pritiskom talijanske okupacijske vlasti 1941. napustio Split i do umirovljenja 1950. ravnao Konzervatorskim zavodom u Zagrebu. Sljedbenik je teoretičarâ umjetnosti i konzervatorâ A. Riegla i Dvořáka i stvaralački nastavljač tzv. bečke škole povijesti umjetnosti. Njegov opsežan znanstveni opus obuhvaća desetak knjiga i oko 400 rasprava, dijelom objavljenih i u knjigama (Eseji i članci, 1939; Odabrana djela, 1986) te kao posebni otisci. Najviše je obrađivao umjetničke spomenike Dalmacije, od kasne antike do baroka, a pisao je i o srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, sjeverne Hrvatske i Slavonije te BiH. Povijesno-umjetničko istraživanje produbio je poznavanjem arheologije, opće kulturne, političke i društvene povijesti, poglavito najranije hrvatske, uvodeći pritom nove metode i znanstveno-sustavno interpretiranje, pa je utemeljitelj suvremene hrvatske povijesno-umjetničke znanosti. Shvaćanjem složenosti različitih kulturnih krugova i uočavanjem značenja prijelaznih stilova pridonio je razradbi umjetničkih razdoblja u Dalmaciji, kasne antike i ranoga srednjega vijeka, vrjednovanju umjetničkoga izraza od Radovana i Buvine do Jurja Dalmatinca i dalmatinsko-dubrovačke slikarske škole. Posvećen promicanju vrijednosti hrvatske stvaralačke okoline, otkrivao je nepoznato i uvodio nove pojmove tumačeći pokrajinske posebnosti i naglašujući udio domaćih u preradbi i uskladbi vanjskih utjecaja, te zacrtao obrise likovnoga izraza u Dalmaciji. Znanstvenim je tvrdnjama ustrajno branio istinitost i vrijednost naše likovne baštine. Zaokupljen predromaničkom (starohrvatskom) umjetnošću od početka svojega znanstvenoga djelovanja, pisao o crkvici sv. Petra u Priku i graditeljstvu ranoga srednjega vijeka u Dalmaciji (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, VAHD, 1923), reljefu u krstionici splitske stolne crkve s likom kralja (VAHD, 1924–25; Zbornik kralja Tomislava. Zagreb 1925; Hauptmannov zbornik. Ljubljana 1966), sarkofagu Ivana Ravenjanina u Splitu i ranosrednjovjekovnoj pleternoj ornamentici u Dalmaciji (Starinar, Beograd 1925), predromaničkoj crkvici sv. Mihajla kraj Stona i njezinim ranoromaničkim freskama (Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, VHAD, 1928). U knjizi Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930) uz »prvu argumentiranu kritičku reviziju svih dotadašnjih pokušaja rješavanja problema u vezi s razvojem umjetnosti u Dalmaciji između VII. i XII. stoljeća« (M. Prelog, 1954) dao je sintezu starohrvatske umjetnosti promatrane u regionalnom okviru i posebnim prilikama periferijske okoline, uvjerljivo pobivši tezu Strzygowskoga da su Hrvati prenijeli sjevernjačke uzore drvene gradnje na Jadran te mišljenja o bizantskom stilu predromaničke umjetnosti. Izdvojio je dvije cjeline spomenika različitih izvora: presvođene crkvice slobodnih oblika kao izvorno djelo domaćih majstora i pleternu skulpturu crkvenoga namještaja, koja je nastala pod utjecajem sjevernotalijanske i nesmetano se dalje razvijala do originalnih predromaničko-romaničkih prijelaznih oblika u drugoj pol. XI. st. Proučavajući spomenike nastale prije pleterne skulpture (O počecima srednjovjekovnog Splita do godine 800. Hoffillerov zbornik. Zagreb 1940; O spomenicima VII i VIII stoljeća u Dalmaciji i o pokrštenju Hrvata. VHAD, 1942–43), također je uočio prijelazne oblike. Polemizirao s E. Dyggveom o odnosu starokršćanske i starohrvatske umjetnosti (Glose djelu: E. Dyggve und R. Egger, Der altchristliche Friedhof Marusinac. VAHD, 1930–34). Posljednju je sažeto prikazao u Časopisu za hrvatsku poviest (1943), u kojem su i njegove recenzije novijih djela o ranosrednjovjekovnoj umjetnosti, a na popularan način u knjižicama Živa starina (1943) i Baština djedova (1944). Monografske obradbe remek-djela romaničkoga kiparstva Portal majstora Radovana u Trogiru (Rad JAZU, 1938) i Buvinove vratnice i drveni kor splitske katedrale (Ibid., 1942, proširena doktorska teza) drže se njegovim znanstvenim vrhuncem (K. Prijatelj, 1986). Osebujnost gotičko-renesansnih prijelaznih oblika naglasio je u pregledu kasnogotičkoga i renesansnoga razdoblja Umjetnost u Dalmaciji. XV. i XVI. vijek (1933). Objelodanio je zapažene studije o Jurju Dalmatincu (Almanah Jadranska straža, AJS, Beograd 1926; Hrvatsko kolo, 1952; Peristil, 1954, 1960–62), šibenskoj i korčulanskoj katedrali (Hrvatska revija, HR, 1931, 1939), korčulanskim (Šetnjom kroz Korčulu i njene spomenike. Zagreb 1932, pretisak u knjizi Ornamente od svijeta, famoza Korčulo. Zagreb 1999) i zadarskim spomenicima (Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, AHID, 1962), dalmatinskim katedralama (Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1963), umjetničkoj opremi knjiga u Dalmaciji (HR, 1933) te dalmatinskom zlatarstvu (Hrvatski narod, 1943). Polemizirao s C. Fiskovićem o vremenu gradnje dubrovačke Divone (Historijski zbornik, HZ, 1951; Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, PPUD, 1960). Prvi je među domaćim stručnjacima »slikarska djela analizirao kao povjesničar umjetnosti« (R. Tomić), usmjeren uglavnom na romaničko, gotičko i renesansno slikarstvo te djelovanje domaćih radionica. U pionirskom radu O domaćem slikarstvu u Dalmaciji za vrijeme mletačkog gospodstva (AJS, 1927) istaknuo je postojanje dalmatinske slikarske škole u XV. i XVI. st., obrazložio naziv pseudobizantske ikone te prikazao minijature. Dalmatinskomu je slikarstvu posvetio i rasprave Stari dubrovački slikari (HR, 1943), O staroj slikarskoj školi u Dubrovniku (AHID, 1953), O mjesnim grupama dalmatinske slikarske škole u XV. st. (PPUD, 1955), O dubrovačkom slikaru 16. stoljeća Frani Matejevu Matkovu (Beritićev zbornik. Dubrovnik 1960), a prvi katalog dalmatinske slikarske škole dao je u raspravi Notes sur l’art byzantin et les Slaves catholiques de Dalmatie (L’art byzantin chêz les Slaves. Pariz 1932). Baveći se bizantskim stilom u Dalmaciji, ograničio ga je na pojedine elemente i spomenike (Spomenici u Dalmaciji u doba hrvatske narodne dinastije i vlast Bizanta na istočnom Jadranu u to doba. Šišićev zbornik. Zagreb 1929; O putovima bizantskih crta u umjetnosti istočnog Jadrana. Starohrvatska prosvjeta, SP, 1958). Sklonost sintezi pokazao je već u raspravi Kulturni spomenici na našem Jadranu (AJS, 1925), u predavanju 1930. u Splitu O slijedu historijsko-umjetničkih perioda u Dalmaciji sa osobitim obzirom na spomenike Splita i Trogira (Obzor, 1931–32) te u sažetu prikazu umjetnosti na istočnom Jadranu od starohrvatskoga do mletačkoga doba (Naš Jadran, 1938. i kao p. o. u Splitu). Vrhunac istraživanja i tumačenja razvojnoga slijeda umjetnosti dosegnuo je knjigom Pregled umjetnosti u Dalmaciji (1952), u kojoj je umjetničku djelatnost Hrvata, od njihova doseljenja do potkraj XVIII. st., rasporedio prema kulturno-povijesnim razdobljima dalmatinske prošlosti. U posljednjoj velikoj sintezi, O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva (1963), vrjednovao je umjetnost na našem tlu sagledavajući nastajanje umjetničkih djela u provincijaliziranoj, graničnoj te periferijskoj okolini, koja je pogodna za slobodu stvaranja i stvaralačku sintezu, dugotrajne retardacije i pojavu razdoblja prijelaznih ili miješanih stilova. Kategorijalnim pojmovima granične, provincijalizirane i periferijske umjetnosti K. se »uključuje u tokove opće teorije umjetnosti« (R. Ivančević, 1971–72). Proučavao je istarske spomenike (Afreski hrvatskog majstora u Sv. Mariji kod Berma u Istri. Alma mater Croatica, 1943; O srednjovjekovnoj umjetnosti Istre. HZ, 1949), srednjovjekovnu umjetnost u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, posebno zagrebačku katedralu (HZ, 1948, 1950; Bulletin JAZU, 1963), te starohrvatsku umjetnost u BiH (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1942). Objavio članke o euharistiji na spomenicima u Dalmaciji (Svijet, 1930), Kristovoj muci na spomenicima u Splitu (Novo doba, 1931), Božiću u hrvatskoj umjetnosti (Spremnost, 1942–43; Pokret, 1944–45), mostarskom starom mostu (Hrvatski radnik, 1943) i bosanskim srednjovjekovnim stećcima (SP, 1952). Istražujući groblja starohrvatskoga doba, potanko je obradio njihove oblike i predmete, osobito nakit (Starohrvatsko groblje na »Majdanu« kod Solina. VAHD, 1930–34; Iskopine društva »Bihaća« u Mravincima i starohrvatska groblja. Rad JAZU, 1940). Prinos arheologiji dao je i radovima Zlatni nalaz na Trilju nedaleko Sinja (VAHD, 1921), Arheološka istraživanja u Grohotama na Šolti (Novo doba, 1927), Otkriće kraljevskog samostana XI vijeka sv. Mojsija u »Šupljoj crkvi« u Solinu (Split 1931), Glose nekojim pitanjima slavenske arheologije (VHAD, 1952), O reviziji iskopina u Biskupiji kod Knina (SP, 1955). Prikazao je razvoj klasične arheologije u Dalmaciji (Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936), razmatrao potrebu za povezivanjem rada arheologâ, povjesničarâ umjetnosti i povjesničarâ u proučavanju ranosrednjovjekovnoga razdoblja sjeverne Hrvatske (HZ, 1952), te probleme hrvatske arheologije i povijesti umjetnosti (AHID, 1959). Povjesničara umjetnosti i povjesničara povezao je već u djelu Dalmacija kroz vjekove (1934, franc. izd. 1933). Zapažena su i njegova djela iz povijesti i epigrafike Tragom hrvatskih kraljeva. O zadnjim iskopinama društva »Bihaća« u okolici Splita i Solina (HR, 1930), Natpis djakona Dobra iz vremena narodne hrvatske dinastije (Split 1931), Uspomene hrvatskih vladara i odličnika u gradu Zadru (Alma mater Croatica, 1944), O nekim pitanjima hrvatske povijesti do XIII st. (HZ, 1960). U skupini kritika O nekim novijim publikacijama o historiji umjetnosti u Dalmaciji (VAHD, 1922) ističe važnost objavljivanja arhivskoga gradiva za povijest umjetnosti, a u Osvrtu na neke novije publikacije i tvrdnje iz područja historije umjetnosti Dalmacije (Peristil, 1954) kritizira metode kojima se dolazi do teza i rezultata. Suautor je knjige o Dioklecijanovoj palači (1927), u kojoj je napisao poglavlje o njezinoj recepciji u povijesti umjetnosti. Konzervatorsko djelovanje započeo je kao pomoćni konzervator F. Bulića, a svoj prvi objavljeni rad posvetio je pitanju odstranjenja zgrade stare biskupije u Dioklecijanovoj palači (VAHD, 1920). Suprotstavio se postavljanju Meštrovićeva spomenika na Peristilu zbog narušavanja estetske ravnoteže (O Grguru Ninskomu i Meštrovićevu spomeniku u Splitu. Split 1929). Zastupao je stvaralačko konzervatorsko stajalište, a napustio borbeno (Anđela Horvat, 1944). Razvijajući Riegl-Dvořákovu teoriju konzervatorstva, utemeljio je znanstveni pristup u proučavanju, valorizaciji i zaštiti nacionalne spomeničke baštine, rješavajući raznovrsna konzervatorska pitanja (Izoliranje tzv. Hrvojeve kule u Splitu. Jugoslovenski istoriski časopis, 1938; O organizaciji konzervatorske službe u NR Hrvatskoj i Stav ranijih stoljeća prema spomenicima prošlosti i jedno konzervatorsko pitanje u Splitu 1685. godine. Zbornik zaštite spomenika kulture. Beograd 1950, 1951). Sprječavao je nagrđivanja i rušenja spomenika i s posebnom pozornošću prilazio konzerviranju dalmatinskih spomeničkih cjelina, a restauriranje je prihvaćao u ograničenom opsegu i uz određene uvjete. U razmatranjima Dvořákove krilatice »konzervirati a ne restaurirati« (Bulletin JAZU, 1965) osvrnuo se na povijest čuvanja spomenika, genezu principa konzervatorstva i metode zaštite spomenika arhitekture, skulpture i slikarstva. Osim navedenoga, radovi su mu objavljeni u periodicima VAHD (1920–25, 1940, 1952, 1954), Bulletin de la Section historique (Bukurešt 1924), SP (1927, 1956), Obzor (1928, 1930–32, 1935–37), Byzantion (Liège 1929), Dubrovnik (1929, 1937), Nova Evropa (1929–30), Novo doba (1929–30, 1932–41), Novosti (1929, 1936), Svijet (1929–34, 1936), Hrvatska straža (1930), HR (1931–34, 1937–40, 1943), Hrvatski list (1932), Hrvatsko kolo (1934, 1952), Hrvatski dnevnik (1936–37), Jadranska straža (1936), Jugoslovenski istoriski časopis (1936–38), Glasnik Primorske banovine (1938–39), Dom i svijet (1939), Hrvatski glasnik (1939), Život s crkvom (1939), Hrvatski narod (1941–44), Jutarnji list (1941), Savremenik (1941), Deutsche Zeitung in Kroatien (1942–45), Hrvatski radnik (1942–43), Neue Ordnung (1942–44), Preporod (1942), Prosvjetni život (1942–43), Spremnost (1942–44), Viestnik Hrvatskoga arheoložkoga družtva (1942–43), Nova Hrvatska (1943–45), Pokret (1944–45), Die Südost-Illustrierte (1945), Arhitektura (1948), Narodni list (1951), Urbanizam i arhitektura (1951), Vjesnik (1951–52), Zgodovinski časopis (Ljubljana 1952–53), Archaeologia Iugoslavica (Beograd 1954–59), PPUD (1954–55, 1959, 1962), Bulletin JAZU (1957, 1959–62), Zbornik za umetnostno zgodovino (Ljubljana 1959), Mogućnosti (1960), Peristil (1960–61), Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (1960) te zbornicima Bulićev zbornik (Zagreb—Split 1924), Camilla Lucerna (Graz 1938), Tkalčićev zbornik (Zagreb 1955), Zadar. Zbornik (Zagreb 1964), Zbornik Narodnog muzeja u Beogradu (1964). Surađivao u leksikonu Minerva (1936), Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a (1941, 1945), Našoj domovini, 1 (1943), Enciklopediji Jugoslavije LZ (1955–56, 1959), sve zagrebačka izd., a s M. Baradom uredio Časopis za hrvatsku poviest (1943). Redoviti član JAZU od 1965. i dobitnik Nagrade za životno djelo 1964. God. 1957. posvećen mu je Peristil, a 1986. Starohrvatska prosvjeta te u Zagrebu održan znanstveni skup. Portretirali su ga J. Miše, K. Angeli Radovani i T. Rosandić. Lik mu se nalazi i na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2006). Njegova ostavština čuva se u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu.

DJELA: Palača cara Dioklecijana u Splitu (suautor F. Bulić). Zagreb 1927. — Iz kolijevke hrvatske prošlosti. Zagreb 1930. — La Dalmatieà travers les âges. Split 1933, Zagreb 19442, 19973 (Dalmacija kroz vjekove u historiji i umjetnosti. Split 1934). — Umjetnost u Dalmaciji. XV. i XVI. vijek. Zagreb 1933. — Bratovština i crkva sv. Križa u Velom Varošu u Splitu (suautor A. Belas). Split 1939. — Eseji i članci. Zagreb 1939. — Živa starina. Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara. Zagreb 1943. — Baština djedova. Zagreb 1944, 19922. — Pregled umjetnosti u Dalmaciji od doseljenja Hrvata do pada Mletaka. Zagreb 1952. — Andrija Buvina – vratnice splitske katedrale – drveni kor u splitskoj katedrali. Zagreb 1960. — O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva. Zagreb 1963, 20012 (Problemi periferijske umjetnosti). — Odabrana djela. Split 1986. — Potpuniji popis radova u: Peristil, 1957, 2, str. 7–18; 1971–72, 14/15, str. 24–36.