Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 413
Autor: Domaći
Tematika: Etnologija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

6. str.

O znacenjiu etnologije za kulturnu historiju slavenkog juga
1939. god.

Dr. Zdenko Vinski

Zdenko Vinski (rođen: Zdenko Weiss) (Zagreb, 3. 5. 1913 - Zagreb, 13. 10. 1996), jugoslavenski i hrvatski arheolog.


Zdenko Vinski je rođen 3. 5. 1913 u Zagrebu. Potječe iz židovske porodice Otona i Štefanije Vinski. Otac mu je bio ugledni zagrebački privrednik i bankar. Sa majčine strane član je ugledne židovske porodice Aleksander, u svoje vrijeme jedna od najbogatijih porodica na području hrvatskih zemalja tokom Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije. 1918 Ivin otac je zatražio promjenu porodičnog prezimena Weiss u Vinski.[1][2][3] Odrastao je uz mlađeg brata Ivu. U Zagrebu je završio osnovnu i srednju školu. Od 1932 do 1937 studirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beču, gdje je 1937 i doktorirao. Doktorsku diplomu nostrificirao je 1938 na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.[4][5]

Početkom Drugog svjetskog rata tj. uspostavom Nezavisne Države Hrvatska (NDH) započelo je mučno razdoblje u životu Zdenka i njegove porodice. Režim NDH je dopustio Zdenku i njegovoj porodici, unatoč tom što su bili Židovi, da stanuju u dotadašnjem stanu. Također su bili oslobođeni nošenja znaka Davidove zvijezde i slova Ž (znak za Židov) na lijevoj nadlaktici i lijevoj strani prsa.[3] Sve to međutim nije spasilo Zdenkovog oca Otona i baku Ilku Aleksander koje su 1942 uhapsile ustaše i deportirali u koncentracijski logor Jasenovac gdje su oboje potom bili ubijeni. Zdenko, brat Ivo i majka Štefanija su samo pukom srećom izbjegli deportaciju u Jasenovac i smrt. Mnogi članovi njegove bliže i šire porodice su stradali za vrijeme Holokausta.[3]

Nakon rata, od 1945 do 1979, radio je Arheološkom muzeju u Zagrebu kao stručnjak-arheolog. Prvo je bio zaposlen kao kustos, a zatim u znanstvenim zvanjima: od 1951 do 1961 kao naučni suradnik, od 1961 do 1967 kao viši naučni suradnik, te kao znanstveni savjetnik od 1967 do 1979. Od 1951 do 1953 bio je direktor muzeja. 1954 prvi je počeo održavati samostalnu nastavu iz srednjovjekovne arheologije na Odsjeku za arheologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, a predavao je i na sveučilištima u Ljubljani, Zadru i njemačkom Göttingenu. Zdenko se prvenstveno bavio srednjevjekovnom arheologijom, a u mnogo manjoj mjeri prethistorijskom. Oformio je srednjevjekovnu zbirku muzeja, sustavno sredio njen depozitarij, a postavio je i nekoliko stalnih i povremenih izložaba. Vršio je niz terenskih istraživanja, među kojima se ističu dugogodišnja sistematska iskopavanja velike srednjevjekovne nekropole u Vukovaru i nekropole iz razdoblja seobe naroda u Kninu. U više navrata boravio je u inozemstvu u svrhu specijalizacije, a sudjelovao je i na mnogim znanstvenim skupovima i simpozijima međunarodnog i domaćeg karaktera: u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Austriji, Švicarskoj, SR Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Beogradu, Novom Sadu i drugim gradovima diljem SFR Jugoslavije. Održao je niz predavanja na znanstvenim kongresima od 1958 na dalje i to: Na 5. Međunarodnom kongresu za prethistorijsku i protohistorijsku arheologiju u Hamburgu, 6. Međunarodnom kongresu u Rimu, 7. Međunarodnom kongresu u Pragu, 1. Međunarodnom kongresu za Slavensku arheologiju u Varšavi, 2. Simpoziju za arheologiju Karpata u Krakovu, jubilarnom Međunarodnom kolokviju `Kneževski grobovi ranog srednjeg vijeka u Evropi` u Mainzu i dr.[4][5]

Paralelno s muzejskim stručnim i znanstvenim radom tekla je i njegova fakultetska karijera. Tako je 1954 habilitirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao naslovni docent, a predavao je na istom fakultetu kao honorarni nastavnik, uz manje prekide, od 1951 do 1961 godine. Od 1967 do 1971 bio je predavač za ranosrednjevjekovnu arheologiju Filozofskog fakulteta Univerze u Ljubljani, gdje je 1969 postao honorarni redovni profesor. Nakon 1971 vršio je povremeno postdiplomsku nastavu u Ljubljani i Zadru. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Gottingenu predavao je kao gost u ljetnom semestru 1963 kolegij: Izabrana poglavlja ranosrednjevjekovne arheologije Jugoistočne Evrope, sa seminarom i konzultacijama. Dr. Zdenko Vinski bio je i član mnogih redakcija časopisa, Savjeta i Društava. Bio je dopisni član Njemačkog i Austrijskog arheološkog instituta.[4]

Bogata znanstvena djelatnost Dr. Zdenka Vinskog bila je usmjerena prije svega na arheologiju ranog srednjeg vijeka iako je povremeno obrađivao i pojedine prethistorijske teme, što je jasno vidljivo iz njegove bibliografije. Posebnu pažnju posvetio je problematici seobe naroda u Jugoistočnoj Evropi i kulturnom kontinuitetu, odredivši dosad znanstveno nesagledani kasnoantički-barbarizirani kulturni i etnički stratum koji je dočekao seobu Južnih Slavena. Druga znanstvena tematika s kojom se također intenzivno bavio je ranoslavenska, odnosno starohrvatska kulturna baština od 8. do 10. vijeka. Osobito je proučavao karolinški kulturni utjecaj u grobnoj ostavštini ranofeudalne hrvatske kneževine tj. u prijelaznom vremenu od kasnog 8. vijeka na 9. vijek, za kristijanizacije Hrvata. Dugogodišnji i kontinuirani stručni i znanstveni rad dr. Zdenka Vinskog u Arheološkom muzeju u Zagrebu, predstavlja bez sumnje, značajan doprinos arheološkoj znanosti u cjelini, a posebno na području arheologije ranog srednjeg vijeka.[4]

Dr. Zdenko Vinski je preminuo u Zagreb 13. 10. 1996, te je pokopan na židovskom dijelu zagrebačkog groblja Mirogoj u porodičnoj grobnici porodice Aleksander..