pregleda

Milutin Uskoković - VITAE FRAGMENTA (1908, 1. izdanje)


Cena:
24.990 din
Želi ovaj predmet: 4
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (3825)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 7850

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Prvo izdanje druge knjige priča Milutina Uskokovića iz 1908. Ekstremno retko u ponudi s originalnim mekim koricama. Spolja kao na fotografijama, unutra veoma dobro očuvano. Vinjeta na prednjoj korici Beta Vukanović. Izdato u Mostaru u okviru čuvene „Male biblioteke“ Štamparsko umjetničkog zavoda Pahera i Kisića.

Autor - osoba Uskoković, Milutin, 1884-1915 = Uskoković, Milutin, 1884-1915
Naslov Vitae fragmenta : knjiga za umorne ljude / Milutin M. Uskoković
Vrsta građe kratka proza
Jezik srpski
Godina 1908
Izdavanje i proizvodnja U Mostaru : Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića, 1908
Fizički opis 59 str. ; 15 cm
Zbirka Mala biblioteka ; ǂsv. ǂ153
(Broš.)

VITAE FRAGMENTA
Bio sam mu juče.
Zaključano.
Ne bješe ga doma.
Odavno se znamo, al odavno se ne viđesmo.
Ja na vrata, al vrata od kapije ne mož viđet.
Osmi sprat! Državna zgrada s liftom.
Posagni se, da nijesam pobrka, kad ono, ne jedna no dvije zlatne, niklovane, kaligrafske pločice. Rad emancipacije bješe njeno ime prvo, a njegovo drugo.
Ono, vazda se znalo ko đe živi, pa se po kapiji i po kući moglo poznat i ko se tu skućio.
Sad, kako se živi po stanovima mož po vratima, iako je osmi sprat, viđet ko se tu stanio. Mož čak viđet i ko je ko, okle je ko i dokle je ko dospio.
Dok sam se penja uz stepenice, puva sam na usta držeći se za glender, jer lift bješe pokvaren. A neko bješe ponio spisak stanara, pa sam ti gleda od vrata do vrata da nađem onoga moga.
I sve pisaše o onima unutra – na vratima!
Na prvome spratu uselio Marko Nikolić. S obije strane ulaza u njegov stan stajaše po velika vazna sa zelenim cvijećem. Da l bor, da l jela? Šimšir... nije, ni kunovina...
Na drugome, s desne strane lifta koji bješe sav izguljen, ka da ima kakvu kožni bolest, stanili su se Ružica i Cvetko Miloduh. Ravnopravno, ali opet malo prenaglašeno ukoso ispisano njeno ime. Njegovo je bilo sitnije napisano i – niže. Vezivalo ih je samo ono `i`.
Na trećem, naslonjena na zid kesa smeća, razbučena, a na vratima mašinom otkucana i zalijepljena dva prezimena. Vesna Stojić i Nidžo K. Dimitrijević. Biće da je neko od njih iz preduzeća uzeo traku, prekuca i zalijepio. U međuvremenu su se posvađali, jer su flomasterom, crtom, razdvojena imena, pa sad svako iznosi svoje smeće. A dok iznosi slučajno zakači kesu onoga drugoga...
Oni iznad njih napisali su samo – Popović, a na vrata lifta zalijepili papir na kome ćirilicom, štampanim slovima pisaše `ne lupaj vratima, ljudi se odmaraju`.
Dok sam vata dah, viđeh na petom su se ugnijezdili Kaufer Zoe, na staroj mesinganoj pločici, starijoj nego ova zgrada i odnekud ovđe donijeta, i rukom, na papiru na kocke, dopisan Novak Zdravković. Veza starog i novog i bez pločica bila je više nego očigledna.
Oni imaju šanse.
A na spratu iznad, sve bješe ispunjeno mirisom kiselog kupusa, a pred samim vratima čista i vlažna krpa. Da dolaznik obriše cipele ... Da ne povjeruješ. Na vratima samo ono što se kroz njega viri i – broj. Sigurni u sebe, znaju šta hoće i vidiš da im nije po volji da im se dođe i dolazi. A ako neko i bane – briši svoj glibež. Čisto i jasno. Ko zna i ko treba, zna i kako da uđe.
A na spratu ispod onoga mojega neki naučnik, jer mu latinicom, ispisanim rukopisom pisaše i nekoliko titula i ime, na kraju malo stisnuto i savijeno nagore. Na prekidaču pored vrata, iznad, istim rukopisom pisaše `zvonce`.
Kad sam dospio do onoga mojega, duša mi je bila u vrh nosa. Sjeo sam da danem i kroz kapiju, metalnu, koja bješe izgrađena od kovanoga gvožđa i pribijena ispred njegovih ulaznih vrata, vidio malu prikucanu pločicu – pas, kučak, bizin. Sa novim slovom.
Digni se i pogledni.
Kapija jaka, masivna i prelijepa, taman kao kod onoga mu rođaka na selo.
Biće da je stavio da mu lupeži ne ponesu regal, i druge unikate. Ima, zamoga je, pa bi i da pokaže, al i da ne panu u napast... pa da mu to ne mogu ponijet.
A ja, pošto viđeh da niko od njih troje ne otvara, predahnuh i polako siđoh niza stepenice.

Milutin Uskoković (Užice 4./16. jun 1884 – Kuršumlija 15./28. oktobar 1915) bio je srpski književnik, pravnik, doktor nauka. Završio je osnovnu školu u Užicu a gimnaziju u Beogradu. Studirao je prava u Beogradu. U Ženevi je 1910. odbranio disertaciju o carinskoj uniji i međunarodnom pravu i stekao titulu doktora pravnih nauka. Zaposlio se 1906. u Carinskoj upravi u Beogradu, a 1907. je postavljen za diplomatskog službenika u Srpskom konzulatu u Skoplju. Radio je kao sekretar u Odeljenju za trgovinu, radinost i saobraćaj Ministarstva narodne privrede, a od 1914. u trgovinskom inspektoratu Ministarstva narodne privrede u Skoplju. Povlačeći se ispred bugarske vojske iz Skoplja , stigao je preko Prištine u Kuršumliju. Potresen tragedijom svoga naroda 1915. godine izvršio je samoubistvo. Kolo srpskih sestara iz Užica 1936. godine postavilo je spomen ploču na kući u kojoj je živeo Milutin Uskoković.
Književni rad
Pisao je crtane, pripovetke i romane. Bio je saradnik i član redakcije Politike od njenog osnivanja 1904. Književne tekstove je objavljivao u časopisima: Savremenik, Delo, Nova iskra, Srpski književni glasnik, Samouprava, Štampa, Slovenski jug, Srpska domaja, Brankovo kolo, Beogradske novine, Građanin, Bosanska vila, Carigradski glasnik, Venac, Vardar, Letopis Matice srpske i dr. U časopisu Sudslawische Revue objavio je 1912. godine prilog o novopazarskom sandžaku. Njegov lirski temperament bio je ispunjen priličnom dozom sentimentalnosti. Pripadao je generaciji mladih srpskih pisaca koji su početkom XX veka smelo napuštali tradicije srpske realističke proze i ugledali se na modernu evropsku literaturu. Smatran je predstavnikom tzv. beogradskog društvenog romana. Ulazeći u dramatične sudare ličnosti sa gradskom sredinom, više je davao unutrašnja stanja naših intelektualaca nego kompleksnu sliku vremena i sredine; u njegovoj literaturi osetna je protivrečnost između starinskog romantizma i modernog shvatanja života i sveta. Najznačajniji je pisac koga je Užice imalo do Prvog svetskog rata.
Političko delovanje
Učestvovao je u organizovanju Male konferencije jugoslovenskih književnika i umetnika, Prvog đačkog jugoslovenskog kongresa u Beogradu i Prve jugoslovenske umetničke izložbe. Zalagao se za konfederaciju jugoslovenskih država. Na konferenciji jugoslovenskih studenata u Sofiji 1906. godine podneo je referat Balkanska konfederacija i jugoslovenska zajednica.
Dela
Pod životom : crtice, pesme u prozi, pesme, članci o književnosti, Beograd, 1905.
Vitae fragmenta, Mostar,1908
Došljaci, Beograd, 1910
Kad ruže cvetaju, Beograd, 1912
Les traites d Union douaniere en droit international, Geneve, 1910
Čedomir Ilić, Beograd, 1914
Dela, Beograd, 1932
Usput, Beograd, Užice, 1978

Beta Vukanović (1872–1972). Beta Vukanović, ili kako je njeno pravo ime, Babet Bahmajer, je rođena 18. aprila 1982. godine u Bambergu, Nemačka. Učila je slikarstvo u Minhenu i Parizu. Udala se za kolegu sa Akademije, Ristu Vukanovića i promenila ime u ono po kome je danas poznata u Srbiji. Ona je zaslužna za uvođenje u domaću umetnost mnogih likovnih vrsta, koje pre nje kod nas nisu postojale. Preselila se u Beograd i prvi put ovde izlagala 20. septembra 1898. godine. Izložbi je prethodilo svečano otvaranje, što je u to vreme bila prava retkost, kao i izlaganje u prostoru kao što je sala Narodne skupštine. Izložbi je prisustvovao i kralj Milan Obrenović i tom prilikom pozvao nju i drugih dvojicu izlagača (Rista Vukanović, Simeon Roksandić) da izlažu na Dvoru. Ona je uticala na tadašnje umetnike da izađu iz ateljea i stvaraju u prirodnom okruženju, otud termin „plain air“, koji se vezuje za njeno ime. Preminula je u Beogradu, nakon čitav vek duge životne priče, 31. oktobra 1972. godine.


U trenutku kada su, aprila mjeseca 1899. godine Paher i Kisić dali prvu, temeljno pripremljenu objavu da pokreću „Malu Biblioteku”, oni su istovremeno bili u prilici da ponude petnaestak dotad objavljenih knjiga u vlastitom izdanju. Svoj izravni uzor izdavačka knjižarnica i štamparija Pahera i Kisića i izričito je naznačila u oglasu o pokretanju, objavljenom u posebnoj, nultoj svesci („sveska za prikaz”), gdje se kaže da će ova biblioteka „biti u srpskoj književnosti slična Reklamovoj `Univerzalnoj biblioteci` u Njemačkoj”.
U dvanaestogodišnjem životu mostarske „Male Biblioteke” (1899–1910) objavljeno je ukupno 110 naslova, tj. djela, u 185 numerisanih sveski (neka djela izlazila su u više sveski), na kraju uvezanih u 36 knjiga. Iako treba imati na umu da se radi o malim sveskama, sa četiri do šest tabaka džepnog formata, u cjelini se može govoriti o zaista impozantnom izdavačkom poduhvatu za to vrijeme. Kada se govori o odnosu broja i kvaliteta knjiga, u kome je sadržana trajna potreba za usaglašavanjem umjetničke vrijednosti literarnih djela sa brojnošću čitalačke publike, a koju su osnivači i vlasnici „M. B.” nastojali da zadovolje na optimalan način, taj odnos doveden je u onaj omjer koji je omogućio dosta dug vijek edicije i njen opstanak na tržištu knjige u jednom reprezentativnom periodu srpske književnosti. To je podrazumijevalo da se biblioteka prvenstveno i u većoj mjeri morala oslanjati na kraće forme i lakše, zabavno štivo satirično-humorističkog karaktera, pa tek onda na poznata i provjerena djela i pisce domaće i strane književnosti. Iz istih razloga, a i zbog toga što je bila dominantna u tadašnjoj srpskoj književnosti, najviše je zastupljena pripovijetka, ali značajno mjesto imala je i dramska književnost, nešto više komadi humorističkog karaktera, mada je bilo dosta djela i sa melodramskim sadržajem i tragičnim ishodom, što je sve, opet, u vezi sa standardima i praktičnim kulturnim potrebama toga doba. Mnogo manje je poezije, a najmanje književnih studija, ali sama činjenica da ih je uopšte i bilo dovoljno svjedoči o potrebi da se zadovolje i neki ekskluzivniji zahtjevi književnog ukusa.
Mada su, dakle, u većoj mjeri bili zastupljeni manje poznati pisci sa radovima više primijenjenog karaktera, bilo je i mnogo najpoznatijih pisaca tog vremena, a neki od njih su objavili i po nekoliko knjiga. Svetozar Ćorović i Branislav Nušić, na primjer, imali su po pet naslova, Simo Matavulj i Svetislav Stefanović po četiri, Stevan Sremac tri, Milan Begović dva, dok su po jednim naslovom bili zastupljeni nešto manje ili više značajni pisci kao što su Ilija Vukićević, Ivo Ćipiko, Mileta Jakšić, Milorad P. Šapčanin, Janko Veselinović, Čedomir Mijatović, Marko Car, Dragutin Ilić, Ksaver Šandor Đalski, Milan Budisavljević, Pera S. Taletov, Vojislav Jovanović, Milutin Uskoković, Jovan Skerlić, Sima Pandurović, Grigorije Božović, i drugi. Ranije je već rečeno da su češće objavljivana manje značajna djela poznatih pisaca, što je valjda i normalno, jer takvih djela je mnogo više nego onih drugih. Ali ni to ne umanjuje značaj ove edicije, jer su u njoj objavljena i neka važna djela srpske književnosti tog doba, kao što su: „Ženidba Pere Karantana“, „Stojan Mutikaša“ i zbirka priča „Moji poznanici“ Svetozara Ćorovića, drama „Knez od Semberije“ Branislava Nušić, „Pošljednji vitezovi“ i „Svrzimantija“ Sime Matavulja, „Sa jadranskih obala“ Ive Ćipika, „Moje simpatije“ i „Niz rodno Primorje“ Marka Cara, „Vitae fragmenta“ Milutina Uskokovića, prva zbirka poezije „Posmrtne počasti“ Sime Pandurovića, prva zbirka priča „Iz Stare Srbije“ Grigorija Božovića, kao i četiri knjige Svetislava Stefanovića, itd. Biblioteka je imala veliki ugled i kod najznačajnijih pisaca toga doba. A. G. Matoš koji u to vrijeme „kao vojni bjegunac živi u potkrovljima Pariza, traži da mu se „šalju izdanja `Male Biblioteke`“, a Bora Stanković „kaže da bi voleo da mu `Koštana` izađe u izdanjima `Male Biblioteke` više nego i u jednom preduzeću Beograda“.
„Mala Biblioteka” ugasila se kada više nije mogla da opstane na tržištu knjige. U Bosanskoj vili 1909. godine uz obavijest da je obustavljen njen časopis Prijegled, data je i prognoza da će do kraja te godine morati da se „obustavi izlaženje same biblioteke”. Prema podacima sa tog mjesta u tom periodu do čitalaca je stizalo svega 329 primjeraka njenih knjiga, pri čemu je 115 primjeraka išlo po osnovu godišnje, 39 polugodišnje, a 4 tromjesečne pretplate, dok su 92 primjerka išla za razmjenu i saradnicima. Druga, veća polovina tiraža praktično je završavala kod neurednih platiša i tu se zapravo i krije razlog što je iduće 1910. godine biblioteka morala da se ugasi.
Koliki je značaj i ugled imala „Mala Biblioteka” svjedoči i podatak da ju je „kupio Iso Đurđević, knjižar iz Sarajeva, i 1918. godine nastavio da štampa knjige od 186. sv. nadalje, a istovremeno da doštampa i brojeve od 1. do 185. sv., kako bi stvorio svoju, novu biblioteku”. Preuzetu biblioteku novi izdavač je izdavao do 1931. godine, ali kontinuitet od 1–185 sveske nije uspio popuniti svojim knjigama.
Ideja „Male Biblioteke” ponovo je oživjela sedamdesetih godina ovog vijeka kada je Ihsan (Ico) Mutevelić u Mostaru osnovao Prvu književnu komunu, koja je bila inspirisana davnim Paher – Kisićevim izdavačkim poduhvatom. U okviru te kulturno veoma široko zasnovane izdavačko-knjižarske institucije, koja je umnogome podsjećala na „Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića” bila je pokrenuta i jedna edicija pod imenom „Mala Biblioteka”, koja, međutim, nije dostigla značaj svog uzora i prethodnika
KNJIGE OBJAVLJENE U „MALOJ BIBLIOTECI“
1899.
0. Ljubav prema knjizi po Edmondu de Amicisu. Sa napomenama nekoliko srpskih književnika (sveska za prikaz);
1. Jovan Protić: Šareni šljunci. Humoristične crtice;
2. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. I svezak;
3. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. I sveska;
4. Simo Matavulj: Tri pripovijetke;
5. Svetozar Ćorović: Dvije šaljive igre. I. Poremećen plan. II. Izdaje stan pod kiriju;
6–7. Od srpskih pripovjedača: Božićne priče. # zastupljeni: Jovan Maksimović, Ilija I. Vukićević, Svetozar Ćorović, Ivan Ivanić, Milan Budisavljević, Marko Car;
8. Ilija I. Vukićević: Arnautske slike;
1900.
9. Stevan Sremac: Dve pripovetke;
10. Ivo Ćipiko: Sa jadranskih obala. Kratke priče;
11–12. Jovan Protić: Seoske fotografije;
13. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. II svezak;
14. Branislav Đ. Nušić: Knez od Semberije. Istoriska scena;
15. Mileta Jakšić: Priče;
16. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. II sveska;
1901.
17–18. Svetozar Ćorović: Crtice;
1902.
19. Od srpskih pisaca: Humoristikon. I sveska; # zastupljeni: Branislav Đ. Nušić, Milorad M. Petrović, Dr. Branislav Stojanović, Čiča Ilija Stanojević, Jovan Protić.
20. Jovan Protić: Pripovetka kako se pokojni Avram Nestorović svadio sa pokojnim Nestorom Avramovićem;
21–22. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, I sveska;
23–24. Nikolaj V. Gogolj: Ženidba. Sasvim neobičan događaj. Komedija u dva čina. Prevela Vukosava Ivanišević Ćuković;
25. Luka Grđić Bjelokosić: Stotina šaljivih priča. Iz srpskog narodnog života u Hercegovini;
26–27. Milan Budisavljević: Priče. Nova zbirka. „Bijedni ljudi”;
28–29. Milorad P. Šapčanin: Posljednje pripovetke. Predgovor Dimitrije Gligorić;
30. Jovan Fil. Ivanišević: Vragolije Vuka Zloćevića. Pripovijetke iz crnogorskog života;
31–32. Od srpskih pisaca: Humoristikon. Kozerije II–III sveska; # zastupljeni: Milovan Đ. Glišić, Stevan Sremac, Dragomir M. Janković, Jevta Ugričić, Radoje D. Domanović, Ilija I. Vukićević, S. H., O.
33–34. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, II sveska;
35. Nikolaj V. Gogolj: Šinjel. Preveo Ljubomir Miljković;
36. Vladoje S. Jugović: Sjene. Male pripovijesti;
37. Branislav Đ. Nušić: Šopenhauer. Humoreska u jednom činu;
38. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Dve pripovetke. S engleskog preveo Svetislav Stefanović;
39. Joanikije Pamučina: Šaljive srpske narodne pripovijetke. I sveska;
40. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika. III sveska;
41–42. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Julije Cezar. Tragedija. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
1903.
43. Simo Matavulj: Pošljednji vitezovi;
44. Jean Baptiste Racine (Žan Batist Rasin): Fedra. Tragedija u pet činova. S francuskog preveo Dr. Nikola Đorić.
45. Simo Matavulj: Svrzimantija;
46–47. Miloš P. Ćirković: Iz mojih uspomena;
48. Gyy de Maupassant (Gi de Mopasan): Orla. S francuskog preveo Veljko M. Milićević. Predgovor M. Milićević;
49. Jovan Đorđević: Čučuk-Stana. Biografijska crta;
50. Brankovinski (Đoka Nenadović): Pripovetke. I sveska;
51–52–53. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Hamlet kraljević danski. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić;
54–55. Dr. Jovan Subotić: Miloš Obilić. Tragedija u pet činova;
56. Maksim Gorki: Čelkaš. S ruskog preveo Nikola Nikolajević;
57–58–59. Janko M. Veselinović: Ciganče. Iz zbirke sitih i gladnih;
60. Ferenc Herceg: Šest pričica. S mađarskog preveo Jovan Grčić;
61–62. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Magbet. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
63. Branislav Đ. Nušić: Malo Pozorište. I. Pod starost. II. Naša deca. I sveska;
64–65. Franz Grillparzer (Franc Grilparcer): Jevrejka Toleđanka. Istoriska žalosna igra u pet činova. S njemačkog preveo Jovan Grčić;
66. Stevan Sremac: Čiča-Jordan. Jedna slika;
1904.
67–68. Čeda Mijatović: Siromah Marko;
69. Matilda Serao – Enriko Kastelnuovo – Đovani Verga: Iz Italije. Pripovetke. S talijanskog preveo Svetolik A. Popović;
70. Dr. Svetislav Stefanović: Skice;
71–72–73. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Ričard III. Tragedija u pet činova. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić;
74. Marko Car: S bojnog i ljubavnog polja. Prigodne priče;
75. Luka Grđić Bjelokosić: Moje crtice;
76–77. I. E. Poricki: Naličje života. Skice iz anatomije. S njemačkog preveo Gerasim P. Ivezić;
78. Stevan Sremac: Jeksik-adžija. Pripovetka;
79–80. Camille Debans (Kamil Deban): Prepreka. S francuskog preveo Vladimir T. Spasojević;
81–82–83. Milan Pribićević: U mraku i magli;
84–85. Lav Nikolajević Tolstoj: Jutro jednog spahije. S ruskog preveo Nikola Nikolajević;
86–87. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. II knjiga;
88. Ivan Vazov: Kratke priče. S bugarskog preveo Svetolik A. Popović;
89. Jovan Protić: U Zavetrincima;
90. Evripid: Alkesta. Antička drama u tri čina sa prologom. Preradio Ž. Rivole. Preveo Risto J. Odavić;
1905.
91. Dragutin J. Ilijć: Pripovetke. I sveska;
92. Jeremije Obrad Karadžić: Srpske narodne pripovijetke;
93–95. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Stradanje mladoga Vertera. S nemačkog preveo Branko Mušicki;
96–97. Ksaver Šandor Đalski (Ljubomir Babić): Pripovijetke. I sveska;112
98–99. Vaclav Steh (Vaclav Šteh): Zvoni treći put. Vesela igra u tri čina. S češkog preveo Dr. Ilija Bajić;
100. Branislav Đ. Nušić: Malo pozorište. I. Greh za greh. II. Pod oblacima, II sveska;
101. Stevan Sremac: Skice;
102–103. Petar J. Odavić: Novele. I sveska;
104–105. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mletački trgovac. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
106. Nikola T. Janković: Pripovetke. I sveska;
107. Géza Gardonui (Geza Gardonji): Male priče. S mađarskog preveo Jovan Protić;
108. Milan Begović: Vojislav Ilijć. Studija;
109–110. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. III sveska;
111–112. Henrik Ibsen (Henrik Ipsen): Rosmersholm. Drama u četiri čina. Preveo Vojislav Jovanović;
113–114. Svetozar Ćorović: Ženidba Pere Karantana;
1906.
115. Simo Matavulj: Car Duklijan;
116–118. Milan Budisavljević: Tmurni dnevi. Pripovijesti;
119. Svetozar Hruban-Vajanski: Bura u zatišju. Novela. Sa slovačkoga preveo Jovan Vučerić. Predgovor od prevodioca;
120. Detlev Liliencron (Detlev Lilienkron): Ratne novele. S nemačkog Mirko Damnjanović;
121. Ž. M. Romanović: Psihodrame;
122–123. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mnogo vike ni oko šta. S engleskog Dr. Svetislav Stefanović;
124. Milan Begović: Meniet. Kaprisa u jednom činu;
125. Aleksandar Valentinovič Amfiteatrov: Stara vrlina. Dramska kaža u jednom činu. S. Ruskog preveo Risto J. Odavić;
126–132. Pera S. Taletov: Novac. Roman iz beogradskog života;
133. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Tri pripovetke. S engleskog preveo Dr. Dušan Rajičić;
134–135. Jovan Protić: Iz seoskog albuma; 1907.
136–138. Svetislav Stefanović: Iz engleske književnosti. Eseji. I knjiga;
139–140. Vojislav Jovanović: Naši sinovi. Komad u četiri čina s epilogom;
141–147. Svetozar Ćorović: Stojan Mutikaša. Roman;
148–149. Maksim Gorki: Na dnu. Dramska slika u četiri čina. S ruskog prevela Maga Magazinović;
1908.
150. Aleksa Šantić: Pod maglom. Slika iz Gornje Hercegovine;
151–152. Grigorije Božović: Iz Stare Srbije. Pripovetke. I sveska;
153. Milutin Uskoković: Vitae fragmenta . Knjiga za umorne ljude;
154–155. Milutin Jovanović: Pjesme;
156. Jean Baptiste Moliere (Žan Batist Molijer): Smiješne precioze. Komedija. S francuskog preveo Dušan L. Đukić. Predgovor P. Popovića;
157. Jovan Skerlić: Francuski romantičari i srpska narodna poezija;114
158–160. Aleksandar Vasiljevič Družinjin: Paulina Sasovica. Pripovetka. S ruskog preveo Stojan Novaković;
161–162. Sima Pandurović: Posmrtne počasti;
1909.
163. Branislav Nušić: Danak u krvi. Dramski fragment u jednom činu;
164–165. Svetozar Ćorović: Moji poznanici;
166–168. Mađarski pripovjedači. Dvadeset pripovjedaka. S mađarskog preveo Slavko M. Kosić; #Zastupljeni: Đula Sini, Zoltan Turi, Đula Varteši, Geza Gardonji, Adi Endre, Ferenc Herceg, Lajoš Biro, Žigmond Seleši, Jene Heltai, Zoltan Ambruš, Šandor Brodi, Viktor Rakoši, Tomaš Kobor, Bela Tot, Ferenc Molnar, Đula Krudi, Marton Zoldi, Geza Lenđel, Ištvan Baršol, Kalman Miksat;
169–170. Jovan Protić: Perom i olovkom. Ćeretanja;
171–174. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Gvozdenšaka Gec od Berlihingena. Pozorišna igra u pet činova. S njemačkog originala od 1773 g. Preveo Ivan Vasin Popović;
175. Mita Dimitrijević: Priče;
176–177. Maksim Gorki: Konovalov. Pripovetka. S ruskog prevela Ljuba A. Marjanovića;
1910.
178–181. Andre Theuriet (Andre Terije): Žerarova ženidba. Roman. S francuskog preveo Mihailo S. Dojčinović;
182–185. Aleksa Šantić: Iz njemačke lirike.
KC


Predmet: 73870129
Prvo izdanje druge knjige priča Milutina Uskokovića iz 1908. Ekstremno retko u ponudi s originalnim mekim koricama. Spolja kao na fotografijama, unutra veoma dobro očuvano. Vinjeta na prednjoj korici Beta Vukanović. Izdato u Mostaru u okviru čuvene „Male biblioteke“ Štamparsko umjetničkog zavoda Pahera i Kisića.

Autor - osoba Uskoković, Milutin, 1884-1915 = Uskoković, Milutin, 1884-1915
Naslov Vitae fragmenta : knjiga za umorne ljude / Milutin M. Uskoković
Vrsta građe kratka proza
Jezik srpski
Godina 1908
Izdavanje i proizvodnja U Mostaru : Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića, 1908
Fizički opis 59 str. ; 15 cm
Zbirka Mala biblioteka ; ǂsv. ǂ153
(Broš.)

VITAE FRAGMENTA
Bio sam mu juče.
Zaključano.
Ne bješe ga doma.
Odavno se znamo, al odavno se ne viđesmo.
Ja na vrata, al vrata od kapije ne mož viđet.
Osmi sprat! Državna zgrada s liftom.
Posagni se, da nijesam pobrka, kad ono, ne jedna no dvije zlatne, niklovane, kaligrafske pločice. Rad emancipacije bješe njeno ime prvo, a njegovo drugo.
Ono, vazda se znalo ko đe živi, pa se po kapiji i po kući moglo poznat i ko se tu skućio.
Sad, kako se živi po stanovima mož po vratima, iako je osmi sprat, viđet ko se tu stanio. Mož čak viđet i ko je ko, okle je ko i dokle je ko dospio.
Dok sam se penja uz stepenice, puva sam na usta držeći se za glender, jer lift bješe pokvaren. A neko bješe ponio spisak stanara, pa sam ti gleda od vrata do vrata da nađem onoga moga.
I sve pisaše o onima unutra – na vratima!
Na prvome spratu uselio Marko Nikolić. S obije strane ulaza u njegov stan stajaše po velika vazna sa zelenim cvijećem. Da l bor, da l jela? Šimšir... nije, ni kunovina...
Na drugome, s desne strane lifta koji bješe sav izguljen, ka da ima kakvu kožni bolest, stanili su se Ružica i Cvetko Miloduh. Ravnopravno, ali opet malo prenaglašeno ukoso ispisano njeno ime. Njegovo je bilo sitnije napisano i – niže. Vezivalo ih je samo ono `i`.
Na trećem, naslonjena na zid kesa smeća, razbučena, a na vratima mašinom otkucana i zalijepljena dva prezimena. Vesna Stojić i Nidžo K. Dimitrijević. Biće da je neko od njih iz preduzeća uzeo traku, prekuca i zalijepio. U međuvremenu su se posvađali, jer su flomasterom, crtom, razdvojena imena, pa sad svako iznosi svoje smeće. A dok iznosi slučajno zakači kesu onoga drugoga...
Oni iznad njih napisali su samo – Popović, a na vrata lifta zalijepili papir na kome ćirilicom, štampanim slovima pisaše `ne lupaj vratima, ljudi se odmaraju`.
Dok sam vata dah, viđeh na petom su se ugnijezdili Kaufer Zoe, na staroj mesinganoj pločici, starijoj nego ova zgrada i odnekud ovđe donijeta, i rukom, na papiru na kocke, dopisan Novak Zdravković. Veza starog i novog i bez pločica bila je više nego očigledna.
Oni imaju šanse.
A na spratu iznad, sve bješe ispunjeno mirisom kiselog kupusa, a pred samim vratima čista i vlažna krpa. Da dolaznik obriše cipele ... Da ne povjeruješ. Na vratima samo ono što se kroz njega viri i – broj. Sigurni u sebe, znaju šta hoće i vidiš da im nije po volji da im se dođe i dolazi. A ako neko i bane – briši svoj glibež. Čisto i jasno. Ko zna i ko treba, zna i kako da uđe.
A na spratu ispod onoga mojega neki naučnik, jer mu latinicom, ispisanim rukopisom pisaše i nekoliko titula i ime, na kraju malo stisnuto i savijeno nagore. Na prekidaču pored vrata, iznad, istim rukopisom pisaše `zvonce`.
Kad sam dospio do onoga mojega, duša mi je bila u vrh nosa. Sjeo sam da danem i kroz kapiju, metalnu, koja bješe izgrađena od kovanoga gvožđa i pribijena ispred njegovih ulaznih vrata, vidio malu prikucanu pločicu – pas, kučak, bizin. Sa novim slovom.
Digni se i pogledni.
Kapija jaka, masivna i prelijepa, taman kao kod onoga mu rođaka na selo.
Biće da je stavio da mu lupeži ne ponesu regal, i druge unikate. Ima, zamoga je, pa bi i da pokaže, al i da ne panu u napast... pa da mu to ne mogu ponijet.
A ja, pošto viđeh da niko od njih troje ne otvara, predahnuh i polako siđoh niza stepenice.

Milutin Uskoković (Užice 4./16. jun 1884 – Kuršumlija 15./28. oktobar 1915) bio je srpski književnik, pravnik, doktor nauka. Završio je osnovnu školu u Užicu a gimnaziju u Beogradu. Studirao je prava u Beogradu. U Ženevi je 1910. odbranio disertaciju o carinskoj uniji i međunarodnom pravu i stekao titulu doktora pravnih nauka. Zaposlio se 1906. u Carinskoj upravi u Beogradu, a 1907. je postavljen za diplomatskog službenika u Srpskom konzulatu u Skoplju. Radio je kao sekretar u Odeljenju za trgovinu, radinost i saobraćaj Ministarstva narodne privrede, a od 1914. u trgovinskom inspektoratu Ministarstva narodne privrede u Skoplju. Povlačeći se ispred bugarske vojske iz Skoplja , stigao je preko Prištine u Kuršumliju. Potresen tragedijom svoga naroda 1915. godine izvršio je samoubistvo. Kolo srpskih sestara iz Užica 1936. godine postavilo je spomen ploču na kući u kojoj je živeo Milutin Uskoković.
Književni rad
Pisao je crtane, pripovetke i romane. Bio je saradnik i član redakcije Politike od njenog osnivanja 1904. Književne tekstove je objavljivao u časopisima: Savremenik, Delo, Nova iskra, Srpski književni glasnik, Samouprava, Štampa, Slovenski jug, Srpska domaja, Brankovo kolo, Beogradske novine, Građanin, Bosanska vila, Carigradski glasnik, Venac, Vardar, Letopis Matice srpske i dr. U časopisu Sudslawische Revue objavio je 1912. godine prilog o novopazarskom sandžaku. Njegov lirski temperament bio je ispunjen priličnom dozom sentimentalnosti. Pripadao je generaciji mladih srpskih pisaca koji su početkom XX veka smelo napuštali tradicije srpske realističke proze i ugledali se na modernu evropsku literaturu. Smatran je predstavnikom tzv. beogradskog društvenog romana. Ulazeći u dramatične sudare ličnosti sa gradskom sredinom, više je davao unutrašnja stanja naših intelektualaca nego kompleksnu sliku vremena i sredine; u njegovoj literaturi osetna je protivrečnost između starinskog romantizma i modernog shvatanja života i sveta. Najznačajniji je pisac koga je Užice imalo do Prvog svetskog rata.
Političko delovanje
Učestvovao je u organizovanju Male konferencije jugoslovenskih književnika i umetnika, Prvog đačkog jugoslovenskog kongresa u Beogradu i Prve jugoslovenske umetničke izložbe. Zalagao se za konfederaciju jugoslovenskih država. Na konferenciji jugoslovenskih studenata u Sofiji 1906. godine podneo je referat Balkanska konfederacija i jugoslovenska zajednica.
Dela
Pod životom : crtice, pesme u prozi, pesme, članci o književnosti, Beograd, 1905.
Vitae fragmenta, Mostar,1908
Došljaci, Beograd, 1910
Kad ruže cvetaju, Beograd, 1912
Les traites d Union douaniere en droit international, Geneve, 1910
Čedomir Ilić, Beograd, 1914
Dela, Beograd, 1932
Usput, Beograd, Užice, 1978

Beta Vukanović (1872–1972). Beta Vukanović, ili kako je njeno pravo ime, Babet Bahmajer, je rođena 18. aprila 1982. godine u Bambergu, Nemačka. Učila je slikarstvo u Minhenu i Parizu. Udala se za kolegu sa Akademije, Ristu Vukanovića i promenila ime u ono po kome je danas poznata u Srbiji. Ona je zaslužna za uvođenje u domaću umetnost mnogih likovnih vrsta, koje pre nje kod nas nisu postojale. Preselila se u Beograd i prvi put ovde izlagala 20. septembra 1898. godine. Izložbi je prethodilo svečano otvaranje, što je u to vreme bila prava retkost, kao i izlaganje u prostoru kao što je sala Narodne skupštine. Izložbi je prisustvovao i kralj Milan Obrenović i tom prilikom pozvao nju i drugih dvojicu izlagača (Rista Vukanović, Simeon Roksandić) da izlažu na Dvoru. Ona je uticala na tadašnje umetnike da izađu iz ateljea i stvaraju u prirodnom okruženju, otud termin „plain air“, koji se vezuje za njeno ime. Preminula je u Beogradu, nakon čitav vek duge životne priče, 31. oktobra 1972. godine.


U trenutku kada su, aprila mjeseca 1899. godine Paher i Kisić dali prvu, temeljno pripremljenu objavu da pokreću „Malu Biblioteku”, oni su istovremeno bili u prilici da ponude petnaestak dotad objavljenih knjiga u vlastitom izdanju. Svoj izravni uzor izdavačka knjižarnica i štamparija Pahera i Kisića i izričito je naznačila u oglasu o pokretanju, objavljenom u posebnoj, nultoj svesci („sveska za prikaz”), gdje se kaže da će ova biblioteka „biti u srpskoj književnosti slična Reklamovoj `Univerzalnoj biblioteci` u Njemačkoj”.
U dvanaestogodišnjem životu mostarske „Male Biblioteke” (1899–1910) objavljeno je ukupno 110 naslova, tj. djela, u 185 numerisanih sveski (neka djela izlazila su u više sveski), na kraju uvezanih u 36 knjiga. Iako treba imati na umu da se radi o malim sveskama, sa četiri do šest tabaka džepnog formata, u cjelini se može govoriti o zaista impozantnom izdavačkom poduhvatu za to vrijeme. Kada se govori o odnosu broja i kvaliteta knjiga, u kome je sadržana trajna potreba za usaglašavanjem umjetničke vrijednosti literarnih djela sa brojnošću čitalačke publike, a koju su osnivači i vlasnici „M. B.” nastojali da zadovolje na optimalan način, taj odnos doveden je u onaj omjer koji je omogućio dosta dug vijek edicije i njen opstanak na tržištu knjige u jednom reprezentativnom periodu srpske književnosti. To je podrazumijevalo da se biblioteka prvenstveno i u većoj mjeri morala oslanjati na kraće forme i lakše, zabavno štivo satirično-humorističkog karaktera, pa tek onda na poznata i provjerena djela i pisce domaće i strane književnosti. Iz istih razloga, a i zbog toga što je bila dominantna u tadašnjoj srpskoj književnosti, najviše je zastupljena pripovijetka, ali značajno mjesto imala je i dramska književnost, nešto više komadi humorističkog karaktera, mada je bilo dosta djela i sa melodramskim sadržajem i tragičnim ishodom, što je sve, opet, u vezi sa standardima i praktičnim kulturnim potrebama toga doba. Mnogo manje je poezije, a najmanje književnih studija, ali sama činjenica da ih je uopšte i bilo dovoljno svjedoči o potrebi da se zadovolje i neki ekskluzivniji zahtjevi književnog ukusa.
Mada su, dakle, u većoj mjeri bili zastupljeni manje poznati pisci sa radovima više primijenjenog karaktera, bilo je i mnogo najpoznatijih pisaca tog vremena, a neki od njih su objavili i po nekoliko knjiga. Svetozar Ćorović i Branislav Nušić, na primjer, imali su po pet naslova, Simo Matavulj i Svetislav Stefanović po četiri, Stevan Sremac tri, Milan Begović dva, dok su po jednim naslovom bili zastupljeni nešto manje ili više značajni pisci kao što su Ilija Vukićević, Ivo Ćipiko, Mileta Jakšić, Milorad P. Šapčanin, Janko Veselinović, Čedomir Mijatović, Marko Car, Dragutin Ilić, Ksaver Šandor Đalski, Milan Budisavljević, Pera S. Taletov, Vojislav Jovanović, Milutin Uskoković, Jovan Skerlić, Sima Pandurović, Grigorije Božović, i drugi. Ranije je već rečeno da su češće objavljivana manje značajna djela poznatih pisaca, što je valjda i normalno, jer takvih djela je mnogo više nego onih drugih. Ali ni to ne umanjuje značaj ove edicije, jer su u njoj objavljena i neka važna djela srpske književnosti tog doba, kao što su: „Ženidba Pere Karantana“, „Stojan Mutikaša“ i zbirka priča „Moji poznanici“ Svetozara Ćorovića, drama „Knez od Semberije“ Branislava Nušić, „Pošljednji vitezovi“ i „Svrzimantija“ Sime Matavulja, „Sa jadranskih obala“ Ive Ćipika, „Moje simpatije“ i „Niz rodno Primorje“ Marka Cara, „Vitae fragmenta“ Milutina Uskokovića, prva zbirka poezije „Posmrtne počasti“ Sime Pandurovića, prva zbirka priča „Iz Stare Srbije“ Grigorija Božovića, kao i četiri knjige Svetislava Stefanovića, itd. Biblioteka je imala veliki ugled i kod najznačajnijih pisaca toga doba. A. G. Matoš koji u to vrijeme „kao vojni bjegunac živi u potkrovljima Pariza, traži da mu se „šalju izdanja `Male Biblioteke`“, a Bora Stanković „kaže da bi voleo da mu `Koštana` izađe u izdanjima `Male Biblioteke` više nego i u jednom preduzeću Beograda“.
„Mala Biblioteka” ugasila se kada više nije mogla da opstane na tržištu knjige. U Bosanskoj vili 1909. godine uz obavijest da je obustavljen njen časopis Prijegled, data je i prognoza da će do kraja te godine morati da se „obustavi izlaženje same biblioteke”. Prema podacima sa tog mjesta u tom periodu do čitalaca je stizalo svega 329 primjeraka njenih knjiga, pri čemu je 115 primjeraka išlo po osnovu godišnje, 39 polugodišnje, a 4 tromjesečne pretplate, dok su 92 primjerka išla za razmjenu i saradnicima. Druga, veća polovina tiraža praktično je završavala kod neurednih platiša i tu se zapravo i krije razlog što je iduće 1910. godine biblioteka morala da se ugasi.
Koliki je značaj i ugled imala „Mala Biblioteka” svjedoči i podatak da ju je „kupio Iso Đurđević, knjižar iz Sarajeva, i 1918. godine nastavio da štampa knjige od 186. sv. nadalje, a istovremeno da doštampa i brojeve od 1. do 185. sv., kako bi stvorio svoju, novu biblioteku”. Preuzetu biblioteku novi izdavač je izdavao do 1931. godine, ali kontinuitet od 1–185 sveske nije uspio popuniti svojim knjigama.
Ideja „Male Biblioteke” ponovo je oživjela sedamdesetih godina ovog vijeka kada je Ihsan (Ico) Mutevelić u Mostaru osnovao Prvu književnu komunu, koja je bila inspirisana davnim Paher – Kisićevim izdavačkim poduhvatom. U okviru te kulturno veoma široko zasnovane izdavačko-knjižarske institucije, koja je umnogome podsjećala na „Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića” bila je pokrenuta i jedna edicija pod imenom „Mala Biblioteka”, koja, međutim, nije dostigla značaj svog uzora i prethodnika
KNJIGE OBJAVLJENE U „MALOJ BIBLIOTECI“
1899.
0. Ljubav prema knjizi po Edmondu de Amicisu. Sa napomenama nekoliko srpskih književnika (sveska za prikaz);
1. Jovan Protić: Šareni šljunci. Humoristične crtice;
2. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. I svezak;
3. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. I sveska;
4. Simo Matavulj: Tri pripovijetke;
5. Svetozar Ćorović: Dvije šaljive igre. I. Poremećen plan. II. Izdaje stan pod kiriju;
6–7. Od srpskih pripovjedača: Božićne priče. # zastupljeni: Jovan Maksimović, Ilija I. Vukićević, Svetozar Ćorović, Ivan Ivanić, Milan Budisavljević, Marko Car;
8. Ilija I. Vukićević: Arnautske slike;
1900.
9. Stevan Sremac: Dve pripovetke;
10. Ivo Ćipiko: Sa jadranskih obala. Kratke priče;
11–12. Jovan Protić: Seoske fotografije;
13. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. II svezak;
14. Branislav Đ. Nušić: Knez od Semberije. Istoriska scena;
15. Mileta Jakšić: Priče;
16. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. II sveska;
1901.
17–18. Svetozar Ćorović: Crtice;
1902.
19. Od srpskih pisaca: Humoristikon. I sveska; # zastupljeni: Branislav Đ. Nušić, Milorad M. Petrović, Dr. Branislav Stojanović, Čiča Ilija Stanojević, Jovan Protić.
20. Jovan Protić: Pripovetka kako se pokojni Avram Nestorović svadio sa pokojnim Nestorom Avramovićem;
21–22. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, I sveska;
23–24. Nikolaj V. Gogolj: Ženidba. Sasvim neobičan događaj. Komedija u dva čina. Prevela Vukosava Ivanišević Ćuković;
25. Luka Grđić Bjelokosić: Stotina šaljivih priča. Iz srpskog narodnog života u Hercegovini;
26–27. Milan Budisavljević: Priče. Nova zbirka. „Bijedni ljudi”;
28–29. Milorad P. Šapčanin: Posljednje pripovetke. Predgovor Dimitrije Gligorić;
30. Jovan Fil. Ivanišević: Vragolije Vuka Zloćevića. Pripovijetke iz crnogorskog života;
31–32. Od srpskih pisaca: Humoristikon. Kozerije II–III sveska; # zastupljeni: Milovan Đ. Glišić, Stevan Sremac, Dragomir M. Janković, Jevta Ugričić, Radoje D. Domanović, Ilija I. Vukićević, S. H., O.
33–34. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, II sveska;
35. Nikolaj V. Gogolj: Šinjel. Preveo Ljubomir Miljković;
36. Vladoje S. Jugović: Sjene. Male pripovijesti;
37. Branislav Đ. Nušić: Šopenhauer. Humoreska u jednom činu;
38. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Dve pripovetke. S engleskog preveo Svetislav Stefanović;
39. Joanikije Pamučina: Šaljive srpske narodne pripovijetke. I sveska;
40. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika. III sveska;
41–42. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Julije Cezar. Tragedija. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
1903.
43. Simo Matavulj: Pošljednji vitezovi;
44. Jean Baptiste Racine (Žan Batist Rasin): Fedra. Tragedija u pet činova. S francuskog preveo Dr. Nikola Đorić.
45. Simo Matavulj: Svrzimantija;
46–47. Miloš P. Ćirković: Iz mojih uspomena;
48. Gyy de Maupassant (Gi de Mopasan): Orla. S francuskog preveo Veljko M. Milićević. Predgovor M. Milićević;
49. Jovan Đorđević: Čučuk-Stana. Biografijska crta;
50. Brankovinski (Đoka Nenadović): Pripovetke. I sveska;
51–52–53. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Hamlet kraljević danski. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić;
54–55. Dr. Jovan Subotić: Miloš Obilić. Tragedija u pet činova;
56. Maksim Gorki: Čelkaš. S ruskog preveo Nikola Nikolajević;
57–58–59. Janko M. Veselinović: Ciganče. Iz zbirke sitih i gladnih;
60. Ferenc Herceg: Šest pričica. S mađarskog preveo Jovan Grčić;
61–62. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Magbet. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
63. Branislav Đ. Nušić: Malo Pozorište. I. Pod starost. II. Naša deca. I sveska;
64–65. Franz Grillparzer (Franc Grilparcer): Jevrejka Toleđanka. Istoriska žalosna igra u pet činova. S njemačkog preveo Jovan Grčić;
66. Stevan Sremac: Čiča-Jordan. Jedna slika;
1904.
67–68. Čeda Mijatović: Siromah Marko;
69. Matilda Serao – Enriko Kastelnuovo – Đovani Verga: Iz Italije. Pripovetke. S talijanskog preveo Svetolik A. Popović;
70. Dr. Svetislav Stefanović: Skice;
71–72–73. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Ričard III. Tragedija u pet činova. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić;
74. Marko Car: S bojnog i ljubavnog polja. Prigodne priče;
75. Luka Grđić Bjelokosić: Moje crtice;
76–77. I. E. Poricki: Naličje života. Skice iz anatomije. S njemačkog preveo Gerasim P. Ivezić;
78. Stevan Sremac: Jeksik-adžija. Pripovetka;
79–80. Camille Debans (Kamil Deban): Prepreka. S francuskog preveo Vladimir T. Spasojević;
81–82–83. Milan Pribićević: U mraku i magli;
84–85. Lav Nikolajević Tolstoj: Jutro jednog spahije. S ruskog preveo Nikola Nikolajević;
86–87. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. II knjiga;
88. Ivan Vazov: Kratke priče. S bugarskog preveo Svetolik A. Popović;
89. Jovan Protić: U Zavetrincima;
90. Evripid: Alkesta. Antička drama u tri čina sa prologom. Preradio Ž. Rivole. Preveo Risto J. Odavić;
1905.
91. Dragutin J. Ilijć: Pripovetke. I sveska;
92. Jeremije Obrad Karadžić: Srpske narodne pripovijetke;
93–95. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Stradanje mladoga Vertera. S nemačkog preveo Branko Mušicki;
96–97. Ksaver Šandor Đalski (Ljubomir Babić): Pripovijetke. I sveska;112
98–99. Vaclav Steh (Vaclav Šteh): Zvoni treći put. Vesela igra u tri čina. S češkog preveo Dr. Ilija Bajić;
100. Branislav Đ. Nušić: Malo pozorište. I. Greh za greh. II. Pod oblacima, II sveska;
101. Stevan Sremac: Skice;
102–103. Petar J. Odavić: Novele. I sveska;
104–105. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mletački trgovac. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
106. Nikola T. Janković: Pripovetke. I sveska;
107. Géza Gardonui (Geza Gardonji): Male priče. S mađarskog preveo Jovan Protić;
108. Milan Begović: Vojislav Ilijć. Studija;
109–110. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. III sveska;
111–112. Henrik Ibsen (Henrik Ipsen): Rosmersholm. Drama u četiri čina. Preveo Vojislav Jovanović;
113–114. Svetozar Ćorović: Ženidba Pere Karantana;
1906.
115. Simo Matavulj: Car Duklijan;
116–118. Milan Budisavljević: Tmurni dnevi. Pripovijesti;
119. Svetozar Hruban-Vajanski: Bura u zatišju. Novela. Sa slovačkoga preveo Jovan Vučerić. Predgovor od prevodioca;
120. Detlev Liliencron (Detlev Lilienkron): Ratne novele. S nemačkog Mirko Damnjanović;
121. Ž. M. Romanović: Psihodrame;
122–123. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mnogo vike ni oko šta. S engleskog Dr. Svetislav Stefanović;
124. Milan Begović: Meniet. Kaprisa u jednom činu;
125. Aleksandar Valentinovič Amfiteatrov: Stara vrlina. Dramska kaža u jednom činu. S. Ruskog preveo Risto J. Odavić;
126–132. Pera S. Taletov: Novac. Roman iz beogradskog života;
133. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Tri pripovetke. S engleskog preveo Dr. Dušan Rajičić;
134–135. Jovan Protić: Iz seoskog albuma; 1907.
136–138. Svetislav Stefanović: Iz engleske književnosti. Eseji. I knjiga;
139–140. Vojislav Jovanović: Naši sinovi. Komad u četiri čina s epilogom;
141–147. Svetozar Ćorović: Stojan Mutikaša. Roman;
148–149. Maksim Gorki: Na dnu. Dramska slika u četiri čina. S ruskog prevela Maga Magazinović;
1908.
150. Aleksa Šantić: Pod maglom. Slika iz Gornje Hercegovine;
151–152. Grigorije Božović: Iz Stare Srbije. Pripovetke. I sveska;
153. Milutin Uskoković: Vitae fragmenta . Knjiga za umorne ljude;
154–155. Milutin Jovanović: Pjesme;
156. Jean Baptiste Moliere (Žan Batist Molijer): Smiješne precioze. Komedija. S francuskog preveo Dušan L. Đukić. Predgovor P. Popovića;
157. Jovan Skerlić: Francuski romantičari i srpska narodna poezija;114
158–160. Aleksandar Vasiljevič Družinjin: Paulina Sasovica. Pripovetka. S ruskog preveo Stojan Novaković;
161–162. Sima Pandurović: Posmrtne počasti;
1909.
163. Branislav Nušić: Danak u krvi. Dramski fragment u jednom činu;
164–165. Svetozar Ćorović: Moji poznanici;
166–168. Mađarski pripovjedači. Dvadeset pripovjedaka. S mađarskog preveo Slavko M. Kosić; #Zastupljeni: Đula Sini, Zoltan Turi, Đula Varteši, Geza Gardonji, Adi Endre, Ferenc Herceg, Lajoš Biro, Žigmond Seleši, Jene Heltai, Zoltan Ambruš, Šandor Brodi, Viktor Rakoši, Tomaš Kobor, Bela Tot, Ferenc Molnar, Đula Krudi, Marton Zoldi, Geza Lenđel, Ištvan Baršol, Kalman Miksat;
169–170. Jovan Protić: Perom i olovkom. Ćeretanja;
171–174. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Gvozdenšaka Gec od Berlihingena. Pozorišna igra u pet činova. S njemačkog originala od 1773 g. Preveo Ivan Vasin Popović;
175. Mita Dimitrijević: Priče;
176–177. Maksim Gorki: Konovalov. Pripovetka. S ruskog prevela Ljuba A. Marjanovića;
1910.
178–181. Andre Theuriet (Andre Terije): Žerarova ženidba. Roman. S francuskog preveo Mihailo S. Dojčinović;
182–185. Aleksa Šantić: Iz njemačke lirike.
KC
73870129 Milutin Uskoković - VITAE FRAGMENTA (1908, 1. izdanje)

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.