ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1850 - 1899.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Izdanje iz 1899. Izuzetno retko u ponudi s originalnim mekim koricama, nedostaje zadnja korica. Spolja kao na fotografijama, unutra veoma dobro očuvano. Izdato u Mostaru u okviru čuvene „Male biblioteke“ Štamparsko umjetničkog zavoda Pahera i Kisića.

Autor - osoba Vukićević, Ilija I.
Naslov Arnautske slike / Ilija I. Vukićević
Vrsta građe kratka proza
Jezik srpski
Godina 1899
Izdavanje i proizvodnja U Mostaru : Paher i Kisić, 1899 (Mostar : Paher i Kisić)
Fizički opis 96 str. : portret autora ; 15 cm
Napomene Ilija I. Vukićević: str. 3-16.

Ilija Vukićević (1866–1899) bio je srpski realistički pisac, koji je u srpsku književnost uneo mnoge novine, a nikada za to nije dobio zasluženo priznanje i istaknuto mesto među drugim piscima.
U prvoj fazi svog književnog rada u periodu 1887–1890. objavio je u časopisima petnaestak pripovedaka, od kojih je odabrao pet za svoju prvu zbirku. U tim pričama se iz idilične situacije prelazi u problemsku, neki spoljašnji činilac narušava ravnotežu. Pa ipak, mnogi srpski kritičari su zamerali Vukićeviću da se drži pravolinijske fabule, pojednostavljuje junake, deleći ih na dobre i loše, ima razvučenu naraciju i izveštačen dijalog. Pre svega, kritika je smatrala da on nije uveo ništa novo u realističku srpsku pripovetku. Ne može se, naravno, prevideti sposobnost ovog srpskog pisca da u izvesnom lirsko-meditativnom tonu govori o određenim gotovo filozofskim pitanjima – života, ljubavi… Primećuje se u njegovom stvaralaštvu i naturalizam, kao i moderni motivi halucinacija i snova, koji jesu novina u domaćim pričama. Tako je na neki način Ilija Vukićević preteča srpskih književnika Sima Matavulja, Iva Ćipika, Borisava Stankovića.
Druga faza njegovog stvaranja počinje na samom kraju 19.veka, kada se Vukićević potpuno odvaja od dotadašnje pripovedne tradicije, i piše pod uticajem novih evropskih pripovedača koje je upoznao tokom jednogodišnjeg boravka u Ženevi. Za sedam godina uspeva da napiše preko dvadeset pripovedaka… U tim pričama konačno se ispoljava svežina, talenat, Vukićevićev potencijal dobrog pisca, sposobnost da asimiluje različite motive i ideje.
Još jedan period kod njega je specifičan – vreme kada piše pripovetke-slike. Ta forma u srpskoj književnoj tradiciji nije nova – koristili su je pre njega i Svetolik Ranković i Janko Veselinović. Svi ovi pisci srpske realističke pripovetke žele zapravo da što realnije oslikaju stvarnost – otud „slika”.
Postoje i podele Vukićevićevih „slika” u tri grupe, graničarske, one napisane pod uticajem Turgenjeva i treće, nastale po uzoru na Čehovljeve. Pored evropskih, Vukićević je imao uzore i u drugim piscima srpskog realizma. Otuda se kod njega oseća snažan uticaj pre svega Laze Lazarevića, baveći se često negativnim junacima, onim strašnim karakterima koji se u književnosti prethodno pojavljuju samo kao simbol zla, a sada se kod Vukićevića ovi karakteri približavaju čitaocu. Ilija Vukićević je kao i Veselinović i drugi dublji realistički pisci iskoračio iz standarda seoske pripovetke, u kojoj se porodica i život prikazuju idilično – on počinje da razotkriva razna iščašenja, nepravde, psihološke poremećaje u ljudima i odnosima…
Ilija Vukićević je uz Svetolika Rankovića i jedan od autora koji počinju da u književnost uvode unutrašnju dramu likova, koja će se vremenom pretvoriti u pripovetke i romane toka svesti. Jedna od priča gde se smanjuje značaj radnje, a povećava fokus ka unutrašnjem, ka duši junaka je Škrbo i Fejzula.
Lik ubice ima posebno mesto u Vukićevićevoj književnosti, što ga posredno povezuje i sa Dostojevskim. On će tako poput ovog velikog pisca težiti da na psihološkoj ravni ispituje psihološke uslove da neko postane ubica; Vukićević prikazuje kako se odnosi prema tome, kako umiruje savest, kakva je njegova moralna lestvica vrednosti. Tu se naravno ne sme zaobići opet uticaj Turgenjeva i običaj da se govori o čudacima. Ali sa ciljem da se kroz njih nešto sazna o ljudskoj prirodi. To je ona tačka gde se srpska pripovetka približava psihoanalizi – gde se kroz poremećene pojedince razmatra ljudska slabost, teški životni uslovi koji psihu poremete ili unište, mada priča na sve to i dalje gleda fatalistički… Možda najuspelija, priča Na straži prikazuje arhetip odnosa roditelja i dece, strepnje za njihovu budućnost, a istovremeno je to jedna od retkih srpskih priča u kojima autor menja vremena o kojima je reč, idući lako od prošlosti ka budućnosti kroz misli junaka. Taj postupak kasnije će biti upečatljiv u Ćosićevim Korenima.
Ipak, najspecifičnija je svakako Priča o selu Vračima i Simi Stupici. To je najsloženije Vukićevićevo delo, u kome se prepliću satira, fantastika i realizam. I u nekim drugim pričama on se poigrava bajkom, koristi njenu formu kako bi izrazio neku svoju, moderniju ideju, odnosno da bi stvorio antibajku i poručio da je stvarnost nešto sasvim drugo.

Ovo je potpun spisak Vukićevićevih sačuvanih i objavljenih književnih dela.

I Pripovetke i slike

„Patak” (humoreska)
„Komšije” (pripovetka iz seoskog života u Srbiji)
„Sve sam znaš” (pripovetka iz seoskog života)
„Jemac” (pripovetka iz palanačkog života u Srbiji)
„Prvo unuče”
„Pod bagrenom” (pripovetka iz palanačkog života)
„Svoj greh” (pripovetka iz palanačkog života)
„Kad nije suđeno” (slika iz seoskog života)
„Najbolji lov” (šala)
„Je li živ?” (pripovetka)
„Dva rastanka”
„Podsvojče” (pripovetka iz seoskog života)
„Nad grotlom” (slika iz seoskog života)
„Zlatna žica”
„U novoj kući” (pripovetka)
„Na mesečini” (slika iz planine)
„Graničari”
„Nekoliko slika iz života jednoga junaka”
„Pod suncem”
„Škrbo i Fejzula”
„Mala pogreška”
„Na straži”
„Stika” (slika)
„Miško ubojica” (slika)
„Iskušenje” (slika)
„Gorak hleb” (slika)
„Roždestvo tvoje” (slika)
„Priča o selu Vračima i Simi Stupici”
„Jedan borac” (slika)
„Kako je Nastas nalbantin tražio i našao sreću” (priča)
„Ljuta rana” (sličica sa granice)
II Bajke

„Strašan san”
„Lekovit štap”
„Mala vila”
„Prokleta lepota”
„Đavo i devojka”
„Car Goran”
„Srce”
III Dramski komadi

„Sreća i ljudi” (šala u jednom činu)
„Lepa bula” (šala u jednom činu)


U trenutku kada su, aprila mjeseca 1899. godine Paher i Kisić dali prvu, temeljno pripremljenu objavu da pokreću „Malu Biblioteku”, oni su istovremeno bili u prilici da ponude petnaestak dotad objavljenih knjiga u vlastitom izdanju. Svoj izravni uzor izdavačka knjižarnica i štamparija Pahera i Kisića i izričito je naznačila u oglasu o pokretanju, objavljenom u posebnoj, nultoj svesci („sveska za prikaz”), gdje se kaže da će ova biblioteka „biti u srpskoj književnosti slična Reklamovoj `Univerzalnoj biblioteci` u Njemačkoj”.
U dvanaestogodišnjem životu mostarske „Male Biblioteke” (1899–1910) objavljeno je ukupno 110 naslova, tj. djela, u 185 numerisanih sveski (neka djela izlazila su u više sveski), na kraju uvezanih u 36 knjiga. Iako treba imati na umu da se radi o malim sveskama, sa četiri do šest tabaka džepnog formata, u cjelini se može govoriti o zaista impozantnom izdavačkom poduhvatu za to vrijeme. Kada se govori o odnosu broja i kvaliteta knjiga, u kome je sadržana trajna potreba za usaglašavanjem umjetničke vrijednosti literarnih djela sa brojnošću čitalačke publike, a koju su osnivači i vlasnici „M. B.” nastojali da zadovolje na optimalan način, taj odnos doveden je u onaj omjer koji je omogućio dosta dug vijek edicije i njen opstanak na tržištu knjige u jednom reprezentativnom periodu srpske književnosti. To je podrazumijevalo da se biblioteka prvenstveno i u većoj mjeri morala oslanjati na kraće forme i lakše, zabavno štivo satirično-humorističkog karaktera, pa tek onda na poznata i provjerena djela i pisce domaće i strane književnosti. Iz istih razloga, a i zbog toga što je bila dominantna u tadašnjoj srpskoj književnosti, najviše je zastupljena pripovijetka, ali značajno mjesto imala je i dramska književnost, nešto više komadi humorističkog karaktera, mada je bilo dosta djela i sa melodramskim sadržajem i tragičnim ishodom, što je sve, opet, u vezi sa standardima i praktičnim kulturnim potrebama toga doba. Mnogo manje je poezije, a najmanje književnih studija, ali sama činjenica da ih je uopšte i bilo dovoljno svjedoči o potrebi da se zadovolje i neki ekskluzivniji zahtjevi književnog ukusa.
Mada su, dakle, u većoj mjeri bili zastupljeni manje poznati pisci sa radovima više primijenjenog karaktera, bilo je i mnogo najpoznatijih pisaca tog vremena, a neki od njih su objavili i po nekoliko knjiga. Svetozar Ćorović i Branislav Nušić, na primjer, imali su po pet naslova, Simo Matavulj i Svetislav Stefanović po četiri, Stevan Sremac tri, Milan Begović dva, dok su po jednim naslovom bili zastupljeni nešto manje ili više značajni pisci kao što su Ilija Vukićević, Ivo Ćipiko, Mileta Jakšić, Milorad P. Šapčanin, Janko Veselinović, Čedomir Mijatović, Marko Car, Dragutin Ilić, Ksaver Šandor Đalski, Milan Budisavljević, Pera S. Taletov, Vojislav Jovanović, Milutin Uskoković, Jovan Skerlić, Sima Pandurović, Grigorije Božović, i drugi. Ranije je već rečeno da su češće objavljivana manje značajna djela poznatih pisaca, što je valjda i normalno, jer takvih djela je mnogo više nego onih drugih. Ali ni to ne umanjuje značaj ove edicije, jer su u njoj objavljena i neka važna djela srpske književnosti tog doba, kao što su: „Ženidba Pere Karantana“, „Stojan Mutikaša“ i zbirka priča „Moji poznanici“ Svetozara Ćorovića, drama „Knez od Semberije“ Branislava Nušić, „Pošljednji vitezovi“ i „Svrzimantija“ Sime Matavulja, „Sa jadranskih obala“ Ive Ćipika, „Moje simpatije“ i „Niz rodno Primorje“ Marka Cara, „Vitae fragmenta“ Milutina Uskokovića, prva zbirka poezije „Posmrtne počasti“ Sime Pandurovića, prva zbirka priča „Iz Stare Srbije“ Grigorija Božovića, kao i četiri knjige Svetislava Stefanovića, itd. Biblioteka je imala veliki ugled i kod najznačajnijih pisaca toga doba. A. G. Matoš koji u to vrijeme „kao vojni bjegunac živi u potkrovljima Pariza, traži da mu se „šalju izdanja `Male Biblioteke`“, a Bora Stanković „kaže da bi voleo da mu `Koštana` izađe u izdanjima `Male Biblioteke` više nego i u jednom preduzeću Beograda“.
„Mala Biblioteka” ugasila se kada više nije mogla da opstane na tržištu knjige. U Bosanskoj vili 1909. godine uz obavijest da je obustavljen njen časopis Prijegled, data je i prognoza da će do kraja te godine morati da se „obustavi izlaženje same biblioteke”. Prema podacima sa tog mjesta u tom periodu do čitalaca je stizalo svega 329 primjeraka njenih knjiga, pri čemu je 115 primjeraka išlo po osnovu godišnje, 39 polugodišnje, a 4 tromjesečne pretplate, dok su 92 primjerka išla za razmjenu i saradnicima. Druga, veća polovina tiraža praktično je završavala kod neurednih platiša i tu se zapravo i krije razlog što je iduće 1910. godine biblioteka morala da se ugasi.
Koliki je značaj i ugled imala „Mala Biblioteka” svjedoči i podatak da ju je „kupio Iso Đurđević, knjižar iz Sarajeva, i 1918. godine nastavio da štampa knjige od 186. sv. nadalje, a istovremeno da doštampa i brojeve od 1. do 185. sv., kako bi stvorio svoju, novu biblioteku”. Preuzetu biblioteku novi izdavač je izdavao do 1931. godine, ali kontinuitet od 1–185 sveske nije uspio popuniti svojim knjigama.
Ideja „Male Biblioteke” ponovo je oživjela sedamdesetih godina ovog vijeka kada je Ihsan (Ico) Mutevelić u Mostaru osnovao Prvu književnu komunu, koja je bila inspirisana davnim Paher – Kisićevim izdavačkim poduhvatom. U okviru te kulturno veoma široko zasnovane izdavačko-knjižarske institucije, koja je umnogome podsjećala na „Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića” bila je pokrenuta i jedna edicija pod imenom „Mala Biblioteka”, koja, međutim, nije dostigla značaj svog uzora i prethodnika
KNJIGE OBJAVLJENE U „MALOJ BIBLIOTECI“
1899.
0. Ljubav prema knjizi po Edmondu de Amicisu. Sa napomenama nekoliko srpskih književnika (sveska za prikaz);
1. Jovan Protić: Šareni šljunci. Humoristične crtice;
2. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. I svezak;
3. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. I sveska;
4. Simo Matavulj: Tri pripovijetke;
5. Svetozar Ćorović: Dvije šaljive igre. I. Poremećen plan. II. Izdaje stan pod kiriju;
6–7. Od srpskih pripovjedača: Božićne priče. # zastupljeni: Jovan Maksimović, Ilija I. Vukićević, Svetozar Ćorović, Ivan Ivanić, Milan Budisavljević, Marko Car;
8. Ilija I. Vukićević: Arnautske slike;
1900.
9. Stevan Sremac: Dve pripovetke;
10. Ivo Ćipiko: Sa jadranskih obala. Kratke priče;
11–12. Jovan Protić: Seoske fotografije;
13. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. II svezak;
14. Branislav Đ. Nušić: Knez od Semberije. Istoriska scena;
15. Mileta Jakšić: Priče;
16. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. II sveska;
1901.
17–18. Svetozar Ćorović: Crtice;
1902.
19. Od srpskih pisaca: Humoristikon. I sveska; # zastupljeni: Branislav Đ. Nušić, Milorad M. Petrović, Dr. Branislav Stojanović, Čiča Ilija Stanojević, Jovan Protić.
20. Jovan Protić: Pripovetka kako se pokojni Avram Nestorović svadio sa pokojnim Nestorom Avramovićem;
21–22. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, I sveska;
23–24. Nikolaj V. Gogolj: Ženidba. Sasvim neobičan događaj. Komedija u dva čina. Prevela Vukosava Ivanišević Ćuković;
25. Luka Grđić Bjelokosić: Stotina šaljivih priča. Iz srpskog narodnog života u Hercegovini;
26–27. Milan Budisavljević: Priče. Nova zbirka. „Bijedni ljudi”;
28–29. Milorad P. Šapčanin: Posljednje pripovetke. Predgovor Dimitrije Gligorić;
30. Jovan Fil. Ivanišević: Vragolije Vuka Zloćevića. Pripovijetke iz crnogorskog života;
31–32. Od srpskih pisaca: Humoristikon. Kozerije II–III sveska; # zastupljeni: Milovan Đ. Glišić, Stevan Sremac, Dragomir M. Janković, Jevta Ugričić, Radoje D. Domanović, Ilija I. Vukićević, S. H., O.
33–34. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, II sveska;
35. Nikolaj V. Gogolj: Šinjel. Preveo Ljubomir Miljković;
36. Vladoje S. Jugović: Sjene. Male pripovijesti;
37. Branislav Đ. Nušić: Šopenhauer. Humoreska u jednom činu;
38. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Dve pripovetke. S engleskog preveo Svetislav Stefanović;
39. Joanikije Pamučina: Šaljive srpske narodne pripovijetke. I sveska;
40. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika. III sveska;
41–42. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Julije Cezar. Tragedija. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
1903.
43. Simo Matavulj: Pošljednji vitezovi;
44. Jean Baptiste Racine (Žan Batist Rasin): Fedra. Tragedija u pet činova. S francuskog preveo Dr. Nikola Đorić.
45. Simo Matavulj: Svrzimantija;
46–47. Miloš P. Ćirković: Iz mojih uspomena;
48. Gyy de Maupassant (Gi de Mopasan): Orla. S francuskog preveo Veljko M. Milićević. Predgovor M. Milićević;
49. Jovan Đorđević: Čučuk-Stana. Biografijska crta;
50. Brankovinski (Đoka Nenadović): Pripovetke. I sveska;
51–52–53. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Hamlet kraljević danski. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić;
54–55. Dr. Jovan Subotić: Miloš Obilić. Tragedija u pet činova;
56. Maksim Gorki: Čelkaš. S ruskog preveo Nikola Nikolajević;
57–58–59. Janko M. Veselinović: Ciganče. Iz zbirke sitih i gladnih;
60. Ferenc Herceg: Šest pričica. S mađarskog preveo Jovan Grčić;
61–62. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Magbet. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
63. Branislav Đ. Nušić: Malo Pozorište. I. Pod starost. II. Naša deca. I sveska;
64–65. Franz Grillparzer (Franc Grilparcer): Jevrejka Toleđanka. Istoriska žalosna igra u pet činova. S njemačkog preveo Jovan Grčić;
66. Stevan Sremac: Čiča-Jordan. Jedna slika;
1904.
67–68. Čeda Mijatović: Siromah Marko;
69. Matilda Serao – Enriko Kastelnuovo – Đovani Verga: Iz Italije. Pripovetke. S talijanskog preveo Svetolik A. Popović;
70. Dr. Svetislav Stefanović: Skice;
71–72–73. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Ričard III. Tragedija u pet činova. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić;
74. Marko Car: S bojnog i ljubavnog polja. Prigodne priče;
75. Luka Grđić Bjelokosić: Moje crtice;
76–77. I. E. Poricki: Naličje života. Skice iz anatomije. S njemačkog preveo Gerasim P. Ivezić;
78. Stevan Sremac: Jeksik-adžija. Pripovetka;
79–80. Camille Debans (Kamil Deban): Prepreka. S francuskog preveo Vladimir T. Spasojević;
81–82–83. Milan Pribićević: U mraku i magli;
84–85. Lav Nikolajević Tolstoj: Jutro jednog spahije. S ruskog preveo Nikola Nikolajević;
86–87. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. II knjiga;
88. Ivan Vazov: Kratke priče. S bugarskog preveo Svetolik A. Popović;
89. Jovan Protić: U Zavetrincima;
90. Evripid: Alkesta. Antička drama u tri čina sa prologom. Preradio Ž. Rivole. Preveo Risto J. Odavić;
1905.
91. Dragutin J. Ilijć: Pripovetke. I sveska;
92. Jeremije Obrad Karadžić: Srpske narodne pripovijetke;
93–95. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Stradanje mladoga Vertera. S nemačkog preveo Branko Mušicki;
96–97. Ksaver Šandor Đalski (Ljubomir Babić): Pripovijetke. I sveska;112
98–99. Vaclav Steh (Vaclav Šteh): Zvoni treći put. Vesela igra u tri čina. S češkog preveo Dr. Ilija Bajić;
100. Branislav Đ. Nušić: Malo pozorište. I. Greh za greh. II. Pod oblacima, II sveska;
101. Stevan Sremac: Skice;
102–103. Petar J. Odavić: Novele. I sveska;
104–105. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mletački trgovac. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
106. Nikola T. Janković: Pripovetke. I sveska;
107. Géza Gardonui (Geza Gardonji): Male priče. S mađarskog preveo Jovan Protić;
108. Milan Begović: Vojislav Ilijć. Studija;
109–110. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. III sveska;
111–112. Henrik Ibsen (Henrik Ipsen): Rosmersholm. Drama u četiri čina. Preveo Vojislav Jovanović;
113–114. Svetozar Ćorović: Ženidba Pere Karantana;
1906.
115. Simo Matavulj: Car Duklijan;
116–118. Milan Budisavljević: Tmurni dnevi. Pripovijesti;
119. Svetozar Hruban-Vajanski: Bura u zatišju. Novela. Sa slovačkoga preveo Jovan Vučerić. Predgovor od prevodioca;
120. Detlev Liliencron (Detlev Lilienkron): Ratne novele. S nemačkog Mirko Damnjanović;
121. Ž. M. Romanović: Psihodrame;
122–123. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mnogo vike ni oko šta. S engleskog Dr. Svetislav Stefanović;
124. Milan Begović: Meniet. Kaprisa u jednom činu;
125. Aleksandar Valentinovič Amfiteatrov: Stara vrlina. Dramska kaža u jednom činu. S. Ruskog preveo Risto J. Odavić;
126–132. Pera S. Taletov: Novac. Roman iz beogradskog života;
133. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Tri pripovetke. S engleskog preveo Dr. Dušan Rajičić;
134–135. Jovan Protić: Iz seoskog albuma; 1907.
136–138. Svetislav Stefanović: Iz engleske književnosti. Eseji. I knjiga;
139–140. Vojislav Jovanović: Naši sinovi. Komad u četiri čina s epilogom;
141–147. Svetozar Ćorović: Stojan Mutikaša. Roman;
148–149. Maksim Gorki: Na dnu. Dramska slika u četiri čina. S ruskog prevela Maga Magazinović;
1908.
150. Aleksa Šantić: Pod maglom. Slika iz Gornje Hercegovine;
151–152. Grigorije Božović: Iz Stare Srbije. Pripovetke. I sveska;
153. Milutin Uskoković: Vitae fragmenta . Knjiga za umorne ljude;
154–155. Milutin Jovanović: Pjesme;
156. Jean Baptiste Moliere (Žan Batist Molijer): Smiješne precioze. Komedija. S francuskog preveo Dušan L. Đukić. Predgovor P. Popovića;
157. Jovan Skerlić: Francuski romantičari i srpska narodna poezija;114
158–160. Aleksandar Vasiljevič Družinjin: Paulina Sasovica. Pripovetka. S ruskog preveo Stojan Novaković;
161–162. Sima Pandurović: Posmrtne počasti;
1909.
163. Branislav Nušić: Danak u krvi. Dramski fragment u jednom činu;
164–165. Svetozar Ćorović: Moji poznanici;
166–168. Mađarski pripovjedači. Dvadeset pripovjedaka. S mađarskog preveo Slavko M. Kosić; #Zastupljeni: Đula Sini, Zoltan Turi, Đula Varteši, Geza Gardonji, Adi Endre, Ferenc Herceg, Lajoš Biro, Žigmond Seleši, Jene Heltai, Zoltan Ambruš, Šandor Brodi, Viktor Rakoši, Tomaš Kobor, Bela Tot, Ferenc Molnar, Đula Krudi, Marton Zoldi, Geza Lenđel, Ištvan Baršol, Kalman Miksat;
169–170. Jovan Protić: Perom i olovkom. Ćeretanja;
171–174. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Gvozdenšaka Gec od Berlihingena. Pozorišna igra u pet činova. S njemačkog originala od 1773 g. Preveo Ivan Vasin Popović;
175. Mita Dimitrijević: Priče;
176–177. Maksim Gorki: Konovalov. Pripovetka. S ruskog prevela Ljuba A. Marjanovića;
1910.
178–181. Andre Theuriet (Andre Terije): Žerarova ženidba. Roman. S francuskog preveo Mihailo S. Dojčinović;
182–185. Aleksa Šantić: Iz njemačke lirike.
KC