ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Prvo izdanje iz 1905. Izuzetno retko u ponudi s originalnim mekim koricama, koje su selotejpom pričvršćene za knjižni blok (v. sliku). Vinjeta na prednjoj korici Beta Vukanović. Spolja kao na fotografijama, unutra veoma dobro očuvano. Izdato u Mostaru u okviru čuvene „Male biblioteke“ Štamparsko umjetničkog zavoda Pahera i Kisića.

Autor - osoba Ćorović, Svetozar
Naslov Ženidba Pere Karantana / Svet. [Svetozar] Ćorović
Vrsta građe roman
Jezik srpski
Godina 1905
Izdavanje i proizvodnja U Mostaru : Štamparsko umjetnički zavod Pahera i Kisića, 1905
Fizički opis 170 str. ; 15 cm
Zbirka Mala biblioteka : posebno izdanje
Svetozar Ćorović (Mostar, 29. maj 1875 – Mostar, 17. april 1919) bio je jedan od poznatijih srpskih pripovjedača iz hercegovačkog kraja.

Ženidba Pere Karantana je jedan od kraćih romana Svetozara Ćorovića. Prvi put je objavljen 1905. godine. I u njemu se oseća uticaj Stevana Sremca i Jakova Ignjatovića, naročito zbog toga što Ignjatović ima roman koji se zove Ženidba Ljube Čekmedžića. Ćorović piše vrlo slično drugim predstavnicima srpskog realizma u književnosti. On prikazuje tradicionalni život, malu sredinu, obične ljude, porodične i društvene odnose. U svojim delima on nije jedan od onih pisaca koji će dati idealizovanu sliku društvenog sloja, okolnosti i vremena. Svetozar Ćorović je realista, koji teži da objektivno prikaže stanje i svet o kome govori, mada u njegovim delima ima i humora.
Upravo je Ženidba Pere Karantana primer romana u kom se oseća humor, doduše, vrlo osoben, ne onaj koji zatičemo u komedijama. Naravno, nije u celom romanu sve komično, naprotiv, ali neki od postupaka junaka teraju čitaoca na smeh. Može se reći i da je tema vrlo ozbiljna, jer nije mala stvar tražiti partnera za ceo život. Ovaj Pera Karantan, glavni lik, živi sam i oseća da mu nedostaje žena u kući, kako da mu da bude ostvaren i srećan sa njom, tako i da mu pomogne u kućnim poslovima. Premda je svestan toga, on je nespretan, nesnađen i to je ono što ga sputava da učini pravi izbor. Kroz Perinu sudbinu Svetozar Ćorović je želeo da navede čitaoce da se nasmeju, ali isto tako i da ih podseti da je važno razmisliti o pitanjima koje život postavlja.
Pera Karantan traži nevestu, u čemu mu pomažu i prijatelji. To je glavna radnja romana Ženidba Pere Karantana, i zbog toga je odabran i ovakav naslov. Međutim, baš ne ide sve lako, on nailazi na prepreke, a taman kad mu se učini da je našao „onu pravu”, dođe do neočekivane situacije. Budući mladoženja kao da ne zna da se oslobodi i nije navikao da stvari rešava sam, već se čini da mu je potrebna podrška, što on i ne krije i direktno traži od svojih drugova da idu s njim u „prosidbu”. Prvi put, kada je išao sam, Pera se služio sitnim varanjem, jer da bi video Maru, popovu ćerku, morao je da izmišlja razloga zašto je došao i da koristi male laži da bi ga pop uopšte primio.
Možda Svetozar Ćorović najviše pokazuje Perinu nesnalažljivost u slučaju kada je otišao sa Obrenom kod udovice Stake da se upozna i traži ruku njene ćerke Milke. Toliko se Pera spetljao, nije znao prave reči da kaže i postupao je tako da je on danima sedeo sa Stakom, dok se Obren za to vreme bolje upoznavao sa Milkom. U toj smetenosti Perinoj došlo je i do nesporazuma, pa se razvila ljubav između Obrena i Milke, a Staka je počela da gaji emocije prema Peri.
Ovo su samo dve od bezbroj muka s kojima se Pera Karantan susreće na svom ženidbenom putu, a kako ih je rešio i da li će uspeti da se oženi, to će otkriti poslednje stranice knjige Ženidba Pere Karantana.

Svetozar Ćorović rodio se 29. maja 1875. godine u Mostaru, gdje je završio osnovnu i trgovačku školu. Od 1887. godine objavljivao je radove u mnogim listovima i časopisima: Golub, Neven, Bosanska vila, Luča, Otadžbina i Brankovo kolo. Bio je aktivan član mostarskog društva „Gusle“. Ogledao se i u drugim književno-kulturnim aktivnostima: urednik kalendara Neretljanin (1894, 1895), pokretač i urednik (prva tri godišta) časopisa Zora (1896–1901), član redakcije i saradnik opozicionog lista Narod (1907).
Za vrijeme aneksione krize 1908. izbjegao je u Italiju. U bosanski sabor za poslanika je bio izabran 1910. Po izbijanju rata 1914. je uhapšen, odveden u taoce, potom mobilisan i kao vojnik poslan u Mađarsku. Teško bolestan vratio se u Mostar 1917. godine.
Svetozar Ćorović umro je u Mostaru 17. aprila 1919. godine. Umro je od bolesti koju je dobio u austrijskim logorima i internacijama, u kojima je proveo prve tri godine Prvog svjetskog rata. Njegov brat je Vladimir Ćorović, srpski istoričar.
Djela
Pisao je mnogo: objavio je desetak knjiga pripovjedaka, skoro isto toliko romana i nekoliko drama. Od pojedinačnih djela izdvajaju se romani „Majčina sultanija” (1906) s neobičnim likom palanačke kaćiperke u središtu, „Stojan Mutikaša” (1907), gdje je ispričana istorija čovjeka koji od siromašna seoskog dječaka postaje velik trgovac, zelenaš i poganac, i „Jarani” (1911), u kojima je prikazan muslimanski živalj Hercegovine u nemirna vremena uoči prestanka turske vlasti. Ćorović je vješt pripovjedač, piše lako i brzo, njegovo je pripovijedanje jednostavno i prirodno, kompozicija kako u kratkim tako i u dužim formama spretna, motivi dobro odabrani, radnja sigurno vođena.
Njegova najpoznatija djela su: „Ženidba Pere Karantana” (1905), „Majčina sultanija” (1906), „Stojan Mutikaša (1907), „U ćelijama” (1908), „U mraku” (1909), „Jarani” (1911), „Zulumćar” (1913), „Kao vihor” (1918); pripovijetke („Bogojavljenska noć”, „Prijatelji”, „Pod pećinama”, „Na vodi”, „Na Vaskrs”) i najzad nekoliko pozorišnih komada: dvije šaljive igre „Poremećen plan” i „Izdaje stan pod kiriju” (1899) i aktovke „On”, „Adembeg”, „Ptice u kavezu” i „Povratak”.
Nagrada Svetozar Ćorović
Nagrada „Svetozar Ćorović” se dodjeljuje u Srbiji i Republici Srpskoj, dok se u Republici Srpskoj tradicionalno održavaju „Ćorovićevi susreti pisaca“.

Beta Vukanović (1872–1972). Beta Vukanović, ili kako je njeno pravo ime, Babet Bahmajer, je rođena 18. aprila 1982. godine u Bambergu, Nemačka. Učila je slikarstvo u Minhenu i Parizu. Udala se za kolegu sa Akademije, Ristu Vukanovića i promenila ime u ono po kome je danas poznata u Srbiji. Ona je zaslužna za uvođenje u domaću umetnost mnogih likovnih vrsta, koje pre nje kod nas nisu postojale. Preselila se u Beograd i prvi put ovde izlagala 20. septembra 1898. godine. Izložbi je prethodilo svečano otvaranje, što je u to vreme bila prava retkost, kao i izlaganje u prostoru kao što je sala Narodne skupštine. Izložbi je prisustvovao i kralj Milan Obrenović i tom prilikom pozvao nju i drugih dvojicu izlagača (Rista Vukanović, Simeon Roksandić) da izlažu na Dvoru. Ona je uticala na tadašnje umetnike da izađu iz ateljea i stvaraju u prirodnom okruženju, otud termin „plain air“, koji se vezuje za njeno ime. Preminula je u Beogradu, nakon čitav vek duge životne priče, 31. oktobra 1972. godine.

U trenutku kada su, aprila mjeseca 1899. godine Paher i Kisić dali prvu, temeljno pripremljenu objavu da pokreću „Malu Biblioteku”, oni su istovremeno bili u prilici da ponude petnaestak dotad objavljenih knjiga u vlastitom izdanju. Svoj izravni uzor izdavačka knjižarnica i štamparija Pahera i Kisića i izričito je naznačila u oglasu o pokretanju, objavljenom u posebnoj, nultoj svesci („sveska za prikaz”), gdje se kaže da će ova biblioteka „biti u srpskoj književnosti slična Reklamovoj `Univerzalnoj biblioteci` u Njemačkoj”.
U dvanaestogodišnjem životu mostarske „Male Biblioteke” (1899–1910) objavljeno je ukupno 110 naslova, tj. djela, u 185 numerisanih sveski (neka djela izlazila su u više sveski), na kraju uvezanih u 36 knjiga. Iako treba imati na umu da se radi o malim sveskama, sa četiri do šest tabaka džepnog formata, u cjelini se može govoriti o zaista impozantnom izdavačkom poduhvatu za to vrijeme. Kada se govori o odnosu broja i kvaliteta knjiga, u kome je sadržana trajna potreba za usaglašavanjem umjetničke vrijednosti literarnih djela sa brojnošću čitalačke publike, a koju su osnivači i vlasnici „M. B.” nastojali da zadovolje na optimalan način, taj odnos doveden je u onaj omjer koji je omogućio dosta dug vijek edicije i njen opstanak na tržištu knjige u jednom reprezentativnom periodu srpske književnosti. To je podrazumijevalo da se biblioteka prvenstveno i u većoj mjeri morala oslanjati na kraće forme i lakše, zabavno štivo satirično-humorističkog karaktera, pa tek onda na poznata i provjerena djela i pisce domaće i strane književnosti. Iz istih razloga, a i zbog toga što je bila dominantna u tadašnjoj srpskoj književnosti, najviše je zastupljena pripovijetka, ali značajno mjesto imala je i dramska književnost, nešto više komadi humorističkog karaktera, mada je bilo dosta djela i sa melodramskim sadržajem i tragičnim ishodom, što je sve, opet, u vezi sa standardima i praktičnim kulturnim potrebama toga doba. Mnogo manje je poezije, a najmanje književnih studija, ali sama činjenica da ih je uopšte i bilo dovoljno svjedoči o potrebi da se zadovolje i neki ekskluzivniji zahtjevi književnog ukusa.
Mada su, dakle, u većoj mjeri bili zastupljeni manje poznati pisci sa radovima više primijenjenog karaktera, bilo je i mnogo najpoznatijih pisaca tog vremena, a neki od njih su objavili i po nekoliko knjiga. Svetozar Ćorović i Branislav Nušić, na primjer, imali su po pet naslova, Simo Matavulj i Svetislav Stefanović po četiri, Stevan Sremac tri, Milan Begović dva, dok su po jednim naslovom bili zastupljeni nešto manje ili više značajni pisci kao što su Ilija Vukićević, Ivo Ćipiko, Mileta Jakšić, Milorad P. Šapčanin, Janko Veselinović, Čedomir Mijatović, Marko Car, Dragutin Ilić, Ksaver Šandor Đalski, Milan Budisavljević, Pera S. Taletov, Vojislav Jovanović, Milutin Uskoković, Jovan Skerlić, Sima Pandurović, Grigorije Božović, i drugi. Ranije je već rečeno da su češće objavljivana manje značajna djela poznatih pisaca, što je valjda i normalno, jer takvih djela je mnogo više nego onih drugih. Ali ni to ne umanjuje značaj ove edicije, jer su u njoj objavljena i neka važna djela srpske književnosti tog doba, kao što su: „Ženidba Pere Karantana“, „Stojan Mutikaša“ i zbirka priča „Moji poznanici“ Svetozara Ćorovića, drama „Knez od Semberije“ Branislava Nušić, „Pošljednji vitezovi“ i „Svrzimantija“ Sime Matavulja, „Sa jadranskih obala“ Ive Ćipika, „Moje simpatije“ i „Niz rodno Primorje“ Marka Cara, „Vitae fragmenta“ Milutina Uskokovića, prva zbirka poezije „Posmrtne počasti“ Sime Pandurovića, prva zbirka priča „Iz Stare Srbije“ Grigorija Božovića, kao i četiri knjige Svetislava Stefanovića, itd. Biblioteka je imala veliki ugled i kod najznačajnijih pisaca toga doba. A. G. Matoš koji u to vrijeme „kao vojni bjegunac živi u potkrovljima Pariza, traži da mu se „šalju izdanja `Male Biblioteke`“, a Bora Stanković „kaže da bi voleo da mu `Koštana` izađe u izdanjima `Male Biblioteke` više nego i u jednom preduzeću Beograda“.
„Mala Biblioteka” ugasila se kada više nije mogla da opstane na tržištu knjige. U Bosanskoj vili 1909. godine uz obavijest da je obustavljen njen časopis Prijegled, data je i prognoza da će do kraja te godine morati da se „obustavi izlaženje same biblioteke”. Prema podacima sa tog mjesta u tom periodu do čitalaca je stizalo svega 329 primjeraka njenih knjiga, pri čemu je 115 primjeraka išlo po osnovu godišnje, 39 polugodišnje, a 4 tromjesečne pretplate, dok su 92 primjerka išla za razmjenu i saradnicima. Druga, veća polovina tiraža praktično je završavala kod neurednih platiša i tu se zapravo i krije razlog što je iduće 1910. godine biblioteka morala da se ugasi.
Koliki je značaj i ugled imala „Mala Biblioteka” svjedoči i podatak da ju je „kupio Iso Đurđević, knjižar iz Sarajeva, i 1918. godine nastavio da štampa knjige od 186. sv. nadalje, a istovremeno da doštampa i brojeve od 1. do 185. sv., kako bi stvorio svoju, novu biblioteku”. Preuzetu biblioteku novi izdavač je izdavao do 1931. godine, ali kontinuitet od 1–185 sveske nije uspio popuniti svojim knjigama.
Ideja „Male Biblioteke” ponovo je oživjela sedamdesetih godina ovog vijeka kada je Ihsan (Ico) Mutevelić u Mostaru osnovao Prvu književnu komunu, koja je bila inspirisana davnim Paher – Kisićevim izdavačkim poduhvatom. U okviru te kulturno veoma široko zasnovane izdavačko-knjižarske institucije, koja je umnogome podsjećala na „Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića” bila je pokrenuta i jedna edicija pod imenom „Mala Biblioteka”, koja, međutim, nije dostigla značaj svog uzora i prethodnika
KNjIGE OBJAVLjENE U „MALOJ BIBLIOTECI“
1899.
0. Ljubav prema knjizi po Edmondu de Amicisu. Sa napomenama nekoliko srpskih književnika (sveska za prikaz);
1. Jovan Protić: Šareni šljunci. Humoristične crtice;
2. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. I svezak;
3. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. I sveska;
4. Simo Matavulj: Tri pripovijetke;
5. Svetozar Ćorović: Dvije šaljive igre. I. Poremećen plan. II. Izdaje stan pod kiriju;
6–7. Od srpskih pripovjedača: Božićne priče. # zastupljeni: Jovan Maksimović, Ilija I. Vukićević, Svetozar Ćorović, Ivan Ivanić, Milan Budisavljević, Marko Car;
8. Ilija I. Vukićević: Arnautske slike;
1900.
9. Stevan Sremac: Dve pripovetke;
10. Ivo Ćipiko: Sa jadranskih obala. Kratke priče;
11–12. Jovan Protić: Seoske fotografije;
13. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. II svezak;
14. Branislav Đ. Nušić: Knez od Semberije. Istoriska scena;
15. Mileta Jakšić: Priče;
16. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. II sveska;
1901.
17–18. Svetozar Ćorović: Crtice;
1902.
19. Od srpskih pisaca: Humoristikon. I sveska; # zastupljeni: Branislav Đ. Nušić, Milorad M. Petrović, Dr. Branislav Stojanović, Čiča Ilija Stanojević, Jovan Protić.
20. Jovan Protić: Pripovetka kako se pokojni Avram Nestorović svadio sa pokojnim Nestorom Avramovićem;
21–22. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, I sveska;
23–24. Nikolaj V. Gogolj: Ženidba. Sasvim neobičan događaj. Komedija u dva čina. Prevela Vukosava Ivanišević Ćuković;
25. Luka Grđić Bjelokosić: Stotina šaljivih priča. Iz srpskog narodnog života u Hercegovini;
26–27. Milan Budisavljević: Priče. Nova zbirka. „Bijedni ljudi”;
28–29. Milorad P. Šapčanin: Posljednje pripovetke. Predgovor Dimitrije Gligorić;
30. Jovan Fil. Ivanišević: Vragolije Vuka Zloćevića. Pripovijetke iz crnogorskog života;
31–32. Od srpskih pisaca: Humoristikon. Kozerije II–III sveska; # zastupljeni: Milovan Đ. Glišić, Stevan Sremac, Dragomir M. Janković, Jevta Ugričić, Radoje D. Domanović, Ilija I. Vukićević, S. H., O.
33–34. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, II sveska;
35. Nikolaj V. Gogolj: Šinjel. Preveo Ljubomir Miljković;
36. Vladoje S. Jugović: Sjene. Male pripovijesti;
37. Branislav Đ. Nušić: Šopenhauer. Humoreska u jednom činu;
38. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Dve pripovetke. S engleskog preveo Svetislav Stefanović;
39. Joanikije Pamučina: Šaljive srpske narodne pripovijetke. I sveska;
40. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika. III sveska;
41–42. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Julije Cezar. Tragedija. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
1903.
43. Simo Matavulj: Pošljednji vitezovi;
44. Jean Baptiste Racine (Žan Batist Rasin): Fedra. Tragedija u pet činova. S francuskog preveo Dr. Nikola Đorić.
45. Simo Matavulj: Svrzimantija;
46–47. Miloš P. Ćirković: Iz mojih uspomena;
48. Gyy de Maupassant (Gi de Mopasan): Orla. S francuskog preveo Veljko M. Milićević. Predgovor M. Milićević;
49. Jovan Đorđević: Čučuk-Stana. Biografijska crta;
50. Brankovinski (Đoka Nenadović): Pripovetke. I sveska;
51–52–53. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Hamlet kraljević danski. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić;
54–55. Dr. Jovan Subotić: Miloš Obilić. Tragedija u pet činova;
56. Maksim Gorki: Čelkaš. S ruskog preveo Nikola Nikolajević;
57–58–59. Janko M. Veselinović: Ciganče. Iz zbirke sitih i gladnih;
60. Ferenc Herceg: Šest pričica. S mađarskog preveo Jovan Grčić;
61–62. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Magbet. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
63. Branislav Đ. Nušić: Malo Pozorište. I. Pod starost. II. Naša deca. I sveska;
64–65. Franz Grillparzer (Franc Grilparcer): Jevrejka Toleđanka. Istoriska žalosna igra u pet činova. S njemačkog preveo Jovan Grčić;
66. Stevan Sremac: Čiča-Jordan. Jedna slika;
1904.
67–68. Čeda Mijatović: Siromah Marko;
69. Matilda Serao – Enriko Kastelnuovo – Đovani Verga: Iz Italije. Pripovetke. S talijanskog preveo Svetolik A. Popović;
70. Dr. Svetislav Stefanović: Skice;
71–72–73. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Ričard III. Tragedija u pet činova. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić;
74. Marko Car: S bojnog i ljubavnog polja. Prigodne priče;
75. Luka Grđić Bjelokosić: Moje crtice;
76–77. I. E. Poricki: Naličje života. Skice iz anatomije. S njemačkog preveo Gerasim P. Ivezić;
78. Stevan Sremac: Jeksik-adžija. Pripovetka;
79–80. Camille Debans (Kamil Deban): Prepreka. S francuskog preveo Vladimir T. Spasojević;
81–82–83. Milan Pribićević: U mraku i magli;
84–85. Lav Nikolajević Tolstoj: Jutro jednog spahije. S ruskog preveo Nikola Nikolajević;
86–87. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. II knjiga;
88. Ivan Vazov: Kratke priče. S bugarskog preveo Svetolik A. Popović;
89. Jovan Protić: U Zavetrincima;
90. Evripid: Alkesta. Antička drama u tri čina sa prologom. Preradio Ž. Rivole. Preveo Risto J. Odavić;
1905.
91. Dragutin J. Ilijć: Pripovetke. I sveska;
92. Jeremije Obrad Karadžić: Srpske narodne pripovijetke;
93–95. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Stradanje mladoga Vertera. S nemačkog preveo Branko Mušicki;
96–97. Ksaver Šandor Đalski (Ljubomir Babić): Pripovijetke. I sveska;112
98–99. Vaclav Steh (Vaclav Šteh): Zvoni treći put. Vesela igra u tri čina. S češkog preveo Dr. Ilija Bajić;
100. Branislav Đ. Nušić: Malo pozorište. I. Greh za greh. II. Pod oblacima, II sveska;
101. Stevan Sremac: Skice;
102–103. Petar J. Odavić: Novele. I sveska;
104–105. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mletački trgovac. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović;
106. Nikola T. Janković: Pripovetke. I sveska;
107. Géza Gardonui (Geza Gardonji): Male priče. S mađarskog preveo Jovan Protić;
108. Milan Begović: Vojislav Ilijć. Studija;
109–110. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. III sveska;
111–112. Henrik Ibsen (Henrik Ipsen): Rosmersholm. Drama u četiri čina. Preveo Vojislav Jovanović;
113–114. Svetozar Ćorović: Ženidba Pere Karantana;
1906.
115. Simo Matavulj: Car Duklijan;
116–118. Milan Budisavljević: Tmurni dnevi. Pripovijesti;
119. Svetozar Hruban-Vajanski: Bura u zatišju. Novela. Sa slovačkoga preveo Jovan Vučerić. Predgovor od prevodioca;
120. Detlev Liliencron (Detlev Lilienkron): Ratne novele. S nemačkog Mirko Damnjanović;
121. Ž. M. Romanović: Psihodrame;
122–123. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mnogo vike ni oko šta. S engleskog Dr. Svetislav Stefanović;
124. Milan Begović: Meniet. Kaprisa u jednom činu;
125. Aleksandar Valentinovič Amfiteatrov: Stara vrlina. Dramska kaža u jednom činu. S. Ruskog preveo Risto J. Odavić;
126–132. Pera S. Taletov: Novac. Roman iz beogradskog života;
133. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Tri pripovetke. S engleskog preveo Dr. Dušan Rajičić;
134–135. Jovan Protić: Iz seoskog albuma; 1907.
136–138. Svetislav Stefanović: Iz engleske književnosti. Eseji. I knjiga;
139–140. Vojislav Jovanović: Naši sinovi. Komad u četiri čina s epilogom;
141–147. Svetozar Ćorović: Stojan Mutikaša. Roman;
148–149. Maksim Gorki: Na dnu. Dramska slika u četiri čina. S ruskog prevela Maga Magazinović;
1908.
150. Aleksa Šantić: Pod maglom. Slika iz Gornje Hercegovine;
151–152. Grigorije Božović: Iz Stare Srbije. Pripovetke. I sveska;
153. Milutin Uskoković: Vitae fragmenta . Knjiga za umorne ljude;
154–155. Milutin Jovanović: Pjesme;
156. Jean Baptiste Moliere (Žan Batist Molijer): Smiješne precioze. Komedija. S francuskog preveo Dušan L. Đukić. Predgovor P. Popovića;
157. Jovan Skerlić: Francuski romantičari i srpska narodna poezija;114
158–160. Aleksandar Vasiljevič Družinjin: Paulina Sasovica. Pripovetka. S ruskog preveo Stojan Novaković;
161–162. Sima Pandurović: Posmrtne počasti;
1909.
163. Branislav Nušić: Danak u krvi. Dramski fragment u jednom činu;
164–165. Svetozar Ćorović: Moji poznanici;
166–168. Mađarski pripovjedači. Dvadeset pripovjedaka. S mađarskog preveo Slavko M. Kosić; #Zastupljeni: Đula Sini, Zoltan Turi, Đula Varteši, Geza Gardonji, Adi Endre, Ferenc Herceg, Lajoš Biro, Žigmond Seleši, Jene Heltai, Zoltan Ambruš, Šandor Brodi, Viktor Rakoši, Tomaš Kobor, Bela Tot, Ferenc Molnar, Đula Krudi, Marton Zoldi, Geza Lenđel, Ištvan Baršol, Kalman Miksat;
169–170. Jovan Protić: Perom i olovkom. Ćeretanja;
171–174. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Gvozdenšaka Gec od Berlihingena. Pozorišna igra u pet činova. S njemačkog originala od 1773 g. Preveo Ivan Vasin Popović;
175. Mita Dimitrijević: Priče;
176–177. Maksim Gorki: Konovalov. Pripovetka. S ruskog prevela Ljuba A. Marjanovića;
1910.
178–181. Andre Theuriet (Andre Terije): Žerarova ženidba. Roman. S francuskog preveo Mihailo S. Dojčinović;
182–185. Aleksa Šantić: Iz njemačke lirike.
KC