Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 200
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Od pet stotina godina na ovamo, oni što sebe nazivaju `slobodnim
duhovima` stoga što su iz kruga Narodne Vojske prebegli u krug Teške
Robije, mahnito kidišu da po drugi put dođu glave Hristu, Da ga ubiju u
srcu čovekovu.
Tek što se učinilo da je druga borba s dušom bila na pretposlednjem
ropcu, dođoše grobari, naduveni polovi što biblioteke uzeše za staje;
vazdušasti mozgovi koji su, uznevši se na visine balonima filosofije,
pomišljali da će se dotaći neba; profesori opijeni filologijom i
metafizikom: svi oni naoružaše se i pođoše u krstašku vojnu protiv
Krsta, uz ubojni poklič: − Čovek to hoće! Pojedini vetrogonjasti
lakrdijaši uzeše da prikazuju, s maštom ko joj bi pozavidela čuvena
Ana Ratklajf, da je povest Jevanđelja jedna legenda pomoću koje se, u
najbolju ruku, može rekonstruisati prirodni život Isusa Hrista, koji je,
kako vele, jednom trećinom bio prorok, drugom trećinom mađioničar i
poslednjom trećinom buntovnik; i da on nije činio čuda, osim što je
hipnotizmom izlečio po kojega besomučnika, i da nije umro na krstu,
nego da se probudio u studenom grobu i pojavio se tajanstveno, da bi
se mislilo da je vaskrsao. Drugi su dokazivali, jasno kao što je jasno da
su dva i dva četiri, da je Isus jedan mit, stvoren u doba Avgusta i
Tiberija, i da se sva Jevanđelja svode na nevešto skrparene pabirke iz
proročkih tekstova. Drugi su Isusa predstavljali kao pustolova i
eklektika, koji je bio učenik Grka, Budista i Esena i da je, kako je
najbolje znao i umeo, spetljao svoje plagijate, ne bi li se mislilo da je on
1
Mesija Izrailjev. Drugi su od njega načinili humanog manijaka,
prethodnika Žan Žak Rusoa i božanstvene Demokratije: čoveka
izvrsna, za svoje vreme, ali koji bi danas bio stavljen pod posmatranje
lekara za umobolne. Drugi, naposletku, da bi jednom za svagda tome
učinili kraj, prihvatiše ideju o mitu, te mozganjem i poređenjima dođoše
do zaključka da Isus uopšte nije rođen.
Ali ko bi zauzeo mesto velikog Gonjenoga? Raka je iz dana u dan
postajala sve dublja, ali nije polazilo za rukom da se on u nju ceo
sahrani.
I eto javlja se jedna vojska zubljonoša i klesara duha, koja stvara
religije za one koji su bez religije. Celoga devetnaestog stoleća
izbacivane su one na tuceta: Vera Istine, Duha, Proleterijata, Carstva,
Razuma, Lepote, Prirode, Solidarnosti, Starine, Mira, Bola, Saučešća,
Ja, Budućnosti, i tako dalje. Poneke su bile samo krpež od Hrišćanstva
bez Boga; veći deo behu političke i filosofske doktrine, koje su težile da
se prometnu u mistične. Ali verni su bili retki i sa malo vatre. Te ledene
apstrakcije, mada su ih ponekada podržavali socijalni interesi ili
literarne strasti, nisu ispunjavale srca iz kojih se hteo iščupati Isus.
Pokušaše, onda, da prikupe faksimile religija, koji bi imali, više nego
one, ono što ljudi traže u religiji. Slobodni Zidari, Spiritisti, Teozofi,
Okultisti, Naučnici mislili su da su našli pouzdanu zamenu Hrišćanstvu.
Ali to blato od plesnivih praznoverica i trule kabalistike, od majmunske
simbolike i otužnog humanitarizma, taj naopaki krpež od uvezenog
budizma i izneverenog Hrišćanstva, zadovoljio je koju tisuću primirenih
žena, mnoge dvonožne magarce i one koji iz praznog presipaju u
pusto, i to je sve.
Međutim, između jedne nemačke parohijske kuće i jedne švajcarske
katedre, spremao se poslednji Antikrist. Isus, reče on, pošto je sa
zamagljenih Alpa sišao na sunce, umrtvio je ljude; greh je lep, sila je
lepa; lepo je sve ono što se kloni u korist Života. I Zaratustra, pošto je u
2
Sredozemno More bacio grčke lajpciške tekstove i Makijavelijeva dela,
poskakivao je radosno, kao što to može da čini samo jedan Nemac, sin
jednog luteranskog pastora, koji se sa jedne helvecijske katedre
srozao pravo u podnožje Dionisijevog kipa. Ali, premda su njegove
pesme prijatne za uvo, njemu nikako nije pošlo za rukom da objasni
šta je to taj obožavani život, kojemu bi trebalo žrtvovati jedan toliko živ
deo čovekov kao što je potreba da se u sebi savlada životinja, niti je
umeo da kaže na kakav se to način pravi Hristos iz Jevanđelja protivi
životu, on koji hoće da ga stvori uzvišenijim i srećnijim. I taj bedni
paralitični Antikrist, kada je već hteo da poludi, stavio je na svoje
poslednje pismo potpis: Razapeti...



Giovanni Papini (9. siječnja 1881. - 8. srpnja 1956.) bio je talijanski novinar, esejist, romanopisac, pisac kratkih priča, pjesnik, književni kritičar i filozof. Kontroverzna književna ličnost s početka i sredine dvadesetog stoljeća, bio je najraniji i najentuzijastičniji predstavnik i promicatelj talijanskog pragmatizma.[1] Papiniju su se divili zbog njegova stila pisanja i vodio je žestoke polemike. Upleten u avangardne pokrete poput futurizma i postdekadentizma, prelazio je s jedne političke i filozofske pozicije na drugu, uvijek nezadovoljan i nelagodan: prešao je s antiklerikalizma i ateizma na katolicizam, a s uvjerenog intervencionizma – prije 1915. na averziju prema ratu. Tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon prelaska iz individualizma u konzervativizam, konačno postaje fašist, zadržavši averziju prema nacizmu.

Kao jedan od utemeljitelja časopisa Leonardo (1903.) i Lacerba (1913.), književnost je shvaćao kao `akciju` i svojim spisima dao oratorski i bezbožan ton. Iako se samoobrazovao, bio je utjecajan ikonoklastički urednik i pisac, s vodećom ulogom u talijanskom futurizmu i ranim književnim pokretima mladih. Djelujući u Firenci, aktivno je sudjelovao u inozemnim književnim filozofskim i političkim kretanjima poput francuskog intuicionizma Bergsona i angloameričkog pragmatizma Peircea i Jamesa. Promičući razvoj talijanske kulture i života s individualističkim i sanjarskim poimanjem života i umjetnosti, djelovao je kao glasnogovornik rimokatoličkog vjerskog uvjerenja.

Papinijev književni uspjeh započeo je djelom `Il Crepuscolo dei Filosofi` (`Sumrak filozofa`), objavljenim 1906., i njegovim objavljivanjem autobiografskog romana Un Uomo Finito (`Gotov čovjek`) 1913. godine.

Zbog njegovih ideoloških opredjeljenja, Papinijev rad bio je gotovo zaboravljen nakon njegove smrti[2], iako je kasnije ponovno vrednovan i cijenjen: 1975. godine argentinski pisac Jorge Luis Borges nazvao ga je `nezasluženo zaboravljenim` autorom.

Rani život

Kuća Giovannija Papinija u Firenci
Rođen u Firenci kao sin skromnog trgovca namještajem (i bivšeg člana crvenokošuljaša Giuseppea Garibaldija) iz Borgo degli Albizi, Papinija je u tajnosti krstila njegova majka kako bi izbjegao agresivni antiklerikalizam svog oca. Gotovo potpuno samoobrazovan, nikada nije stekao službenu sveučilišnu diplomu, a njegova najviša razina obrazovanja bila je učiteljska svjedodžba.[3] Papini je imao rustikalno, usamljeno djetinjstvo. Osjećao je snažnu odbojnost prema svim vjerovanjima, prema svim crkvama, kao i prema svakom obliku ropstva (koje je vidio kao povezano s religijom); postao je očaran idejom da napiše enciklopediju u kojoj bi bile sažete sve kulture.

Školovao se na Istituto di Studi Superiori (1900–2), godinu dana je predavao u anglo-talijanskoj školi, a zatim je bio knjižničar u Muzeju antropologije od 1902. do 1904. [4] Književni život privukao je Papinija, koji je 1903. godine osnovao časopis Il Leonardo, za koji je objavljivao članke pod pseudonimom `Gian Falco`.[5] Njegovi suradnici bili su Giuseppe Prezzolini, Borgese, Vailati, Costetti i Calderoni.[6] Kroz Leonardova djela Papini i njegovi suradnici predstavili su Italiji važne mislioce kao što su Kierkegaard, Peirce, Nietzsche, Santayana i Poincaré. Kasnije će se pridružiti osoblju Il Regna, [7] nacionalističke publikacije kojom je upravljao Enrico Corradini, koji je osnovao Associazione Nazionalistica Italiana, kako bi podržao kolonijalni ekspanzionizam svoje zemlje.

Papini je upoznao Williama Jamesa i Henrija Bergsona, koji su uvelike utjecali na njegove rane radove.[8] Počeo je objavljivati kratke priče i eseje: 1906. `Il Tragico Quotidiano` (`Svakodnevna tragika`), 1907. `Il Pilota Cieco` (`Slijepi pilot`) i `Il Crepuscolo dei Filosofi` (`Sumrak filozofi`). Potonji je predstavljao polemiku s etabliranim i raznolikim intelektualnim ličnostima, kao što su Immanuel Kant, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Auguste Comte, Herbert Spencer, Arthur Schopenhauer i Friedrich Nietzsche.

Papini je proglasio smrt filozofije i rušenje samog mišljenja. Nakratko je koketirao s futurizmom [9] [10] i drugim nasilnim i oslobađajućim oblicima modernizma [11]

Papini se 1907. oženio Giacintom Giovagnoli; par je imao dvije kćeri, Violu i Giocondu.[12]

Prije i tijekom Prvog svjetskog rata

`Karikatura Papinija`, Carlo Carrà i Ardengo Soffici, iz Brooma, 1922.
Nakon što je 1907. napustio Il Leonardo, Giovanni Papini je osnovao još nekoliko časopisa. Prvo je 1908. objavio La Voce, zatim L`Animu zajedno s Giovannijem Amendolom i Prezzolinijem. Godine 1913. (neposredno prije ulaska Italije u Prvi svjetski rat) pokrenuo je Lacerbu (1913–15). Od tri godine Papini je bio dopisnik za Mercure de France, a kasnije književni kritičar za La Nazione.[13] Oko 1918. stvorio je još jednu reviju, La Vraie Italie, s Ardengom Sofficijem.

Iz njegovog pera izašle su i druge knjige. Njegov Parole e Sangue (`Riječi i krv`) pokazao je njegov temeljni ateizam. Nadalje, Papini je nastojao kreizazvao skandal nagađajući da su Isus i Ivan apostol imali homoseksualnu vezu.[14] Godine 1912. objavio je svoje najpoznatije djelo, autobiografiju Un Uomo Finito (`Neuspjeh`).

U svojoj zbirci pjesničke proze Cento Pagine di Poesia iz 1915. (za kojom slijede Buffonate, Maschilità i Stroncature), Papini se suočio s Giovannijem Boccacciom, Williamom Shakespeareom, Johannom Wolfgangom von Goetheom, ali i suvremenicima poput Benedetta Crocea i Giovanni Gentile, te manje istaknuti učenici Gabrielea D`Annunzia. Kritičar je o njemu napisao:

Giovanni Papini [...] je jedan od najboljih umova u današnjoj Italiji. On je izvrstan predstavnik moderne nemirne potrage za istinom, a njegov rad pokazuje osvježavajuću neovisnost utemeljenu, ne kao toliko tzv. neovisnost, na neznanju prošlosti, već na proučavanju i razumijevanju iste.[15]

Stihove je objavio 1917. okupljene pod naslovom Opera prima. Godine 1921. Papini je najavio svoje novopronađeno rimokatolicizam, [16] [17] objavljujući svoju Storia di Cristo (`Priča o Kristu`), knjigu koja je prevedena na dvadeset i tri jezika i imala je svjetski uspjeh.[ 18]

Nakon daljnjeg stihovnog stvaralaštva, objavio je satiru Gog (1931.) i esej Dante Vivo (»Živi Dante«, ili »Kad bi Dante bio živ«; 1933.).