Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 373
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Istorijski roman
Prevod:
Nik. Nikolajevic


Princeza Tarakanova bila je pretendent na rusko prijestolje. Nazvala se, među ostalim imenima, Princeza od Vladimira, Fräulein Frank i Madame Trémouille.

Tarakanova je tvrdila da je kći Alekseja Razumovskog i Elizabete od Rusije, odgojena u Sankt Peterburgu. Čak ni mjesto njezina rođenja, međutim, nije sigurno, a njezino pravo ime nije poznato. Poznato je da je proputovala nekoliko gradova zapadne Europe; postala je ljubavnica Philippa Ferdinanda od Limburg Stiruma i živjela od njegovog novca u nadi da će je grof oženiti.

Na kraju ju je u Livornu u Toskani uhitio Aleksej Grigorjevič Orlov, kojeg je poslala carica Katarina II. da je vrati. Orlov ju je zaveo, zatim namamio na ruski brod, uhitio je i doveo u Rusiju u veljači 1775. Zatvorena je u Petropavlovskoj tvrđavi, gdje je umrla od tuberkuloze tog prosinca. Pokopana je na groblju Petropavlovske tvrđave.

Popularna teorija tvrdi da je njezina smrt bila lažirana i da je potajno bila prisiljena uzeti veo pod imenom `Dosifea`. Zabilježeno je da je ova tajanstvena časna sestra živjela u Ivanovskom samostanu od 1785. do svoje smrti 1810. godine.


Grigorij Petrovič Danilevski (ruski: Grigórij Petróvič Danilévs; 26. travnja 1829. - 18. prosinca 1890.) bio je ruski povijesni romanopisac i tajni savjetnik Rusije. Danilevski je poznat kao autor romana Beglye v Novorossii (1862).


Rođen u obitelji osiromašenog zemljoposjednika, Petra Ivanoviča Danilevskog, u Izjumskom okrugu Harkovske gubernije, Grigorij se školovao u moskovskom Dvorjanskom institutu (Plemski institut) od 1841. do 1846., a zatim je studirao pravo na Sveučilištu u Sankt Peterburgu. Godine 1849. greškom je uhićen u vezi sa slučajem Petraševskog i proveo je nekoliko mjeseci u zatvoru na Petropavlovskoj tvrđavi, ali je pušten i 1850. dobio je potvrdu za kandidata. Od 1850. do 1857. služio je u Ministarstvu prosvjete. , kamo je više puta poslan da pregleda arhive samostana na jugu. Godine 1856. bio je jedan od pisaca koje je veliki knez Konstantin Nikolajevič poslao da proučava pogranična područja Rusije.

Godine 1857. povukao se na svoje imanje u Harkovskoj guberniji, služeći u raznim lokalnim uredima, ali je 1869. postao pomoćnik urednika novog Pravitelstvenny vestnika (Vladin glasnik), a 1881. imenovan je glavnim urednikom, postavši tako dijelom vijeća nadzirući ruski tisak. Umro je u prosincu 1890. u Sankt Peterburgu i pokopan je u selu Prishib u Harkovu (današnji Kharkiv, Ukrajina).


Osim nekih manjih stihova i prijevoda, prvo književno djelo Danilevskog bio je niz priča o ukrajinskom životu i običajima, sabranih 1854. u knjizi Slobozhane (Slobođani). Veliki uspjeh donio mu je prvi roman Beglye v Novorossii (1862), objavljen pod pseudonimom D. Skavronsky; slijedili su Beglye vorotilis (Povratak bjegunaca, 1863.) i Novye mesta (Nova mjesta, 1867.), cijela trilogija koja opisuje naseljavanje ukrajinske stepe odbjeglim kmetovima.[1] Njegova priča iz 1868. `Zhizn cherez sto let` (Život za stotinu godina, 1868.) bilo je djelo znanstvene fantastike koje zamišlja godinu 1968.

Poznatiji su njegovi romani iz sljedećih desetljeća, objavljeni u Vestniku Evropy i Russkaya Mysl (Ruska misao). Godine 1874. pojavio se Devyaty val (Deveti val), o borbi između konzervativaca i reformatora 1860-ih. Sljedeće godine napisao je Mirovich, koji se `bavi tragičnom sudbinom svrgnutog djeteta-cara Ioanna Antonovicha i osujećenim pokušajem poručnika Mirovicha da ga oslobodi iz Shlisselburga`, ali ga je cenzura zabranila i pojavio se tek 1879.; [2] Isabel Florence Hapgood ga je nazvala njegovim najboljim romanom, `iako uzima neopravdane slobode s prikazanim likovima epohe.` [3] Slijedio ga je Na Indiyu pri Petre (U Indiju u Petrovo vrijeme, 1880.); Knjažna Tarakanova (Princeza Tarakanova, 1883.), o samoproglašenoj kćeri carice Elizabete; Sozhzhennaya Moskva (Moskva uništena vatrom, 1886.), o Napoleonovoj invaziji 1812.; Černi god (Crna godina, 1888), o Pugačovljevoj buni; i niz kratkih priča.

Iako je Danilevsky bio popularan u svoje vrijeme, knez Mirsky kaže da su ga `prezirali napredni i pismeni`, a njegove romane naziva `deriviranim i drugorazrednim.`[4] Međutim, Dan Ungurianu piše: `Unatoč nedostatku konceptualnog i umjetničkog integriteta, romani Danilevskog ostaju među najboljim djelima povijesne fikcije tog razdoblja.`