Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 386
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Na dva mesta izvrljano obicnom olovkom, nije nista strasno, moze da se obrise, sve ostalo uredno!

Zemun 1938.

Giuseppe Fioravanzo (14. kolovoza 1891. - 18. ožujka 1975.) bio je talijanski admiral. Smatrali su ga jednim od glavnih `intelektualaca` Regia Marine; zajedno s admiralima Bernottijem i Di Giamberardinom bio je jedan od glavnih autora razvoja talijanske pomorske doktrine između dva svjetska rata. Nakon zapaženog sudjelovanja u Talijansko-turskom ratu i Prvom svjetskom ratu, od 1920-ih, uz nastavak vojne karijere, počeo je djelovati i kao pomorski teoretičar i pisac. Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon što je promaknut u divizijskog admirala, obnašao je važne dužnosti, kako operativne tako i vezane uz Glavni stožer. Nakon rata godinama je vodio Povijesni ured talijanske mornarice.


Rođen je u Monseliceu, gradu oko 20 km jugoistočno od Padove u sjeveroistočnoj Italiji, iako je obitelj plemićkog podrijetla potjecala iz Firence.

Upisao je talijansku pomorsku akademiju 1909. i diplomirao kao guardiamarina (potporučnik) 1912. godine.

Još kao kadet sudjelovao je u talijansko-turskom ratu na bojnom brodu Benedetto Brin.

Prvi svjetski rat
Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu na sjevernom Jadranu u Raggruppamento Marina (Grupa mornarice). Prvu jezgru Grupe činili su članovi posade krstarice Amalfi nakon njezina potonuća u srpnju 1915. Posada je bila sastavljena od topovskih baterija mješovitih kalibara koje su se sukobile s neprijateljem na morskoj bojišnici.

Fioravanzo je zapovijedao jednom od baterija od 152 mm i istaknuo se, zajedno sa suborcem jednakim po činu po imenu Parona, 15. i 16. svibnja 1916. u sukobu s austrougarskim snagama u blizini Duina i ometanju njihovog napredovanja prema Monfalconeu.[1] U srpnju je Fioravanzova baterija (pod brojem 97 bis) prebačena blizu Monfalconea kako bi bila raspoređena protiv Monte San Michelea za korištenje u planiranoj bitci za osvajanje Gorizije. Kasnije je vraćena u Punta Sdobbu.

Međuratne godine
Nakon Prvog svjetskog rata, 1921., Fioravanzo je neko vrijeme bio dodijeljen vojnoj komandi mornarice grada Pola (danas Pula, Hrvatska).

Godine 1923., nakon što je napredovao u viši časnički status, preuzeo je zapovjedništvo nad torpednim čamcem Calliope, starim plovilom klase Pegaso, s kojim je poslan na Dodekanez kako bi zaštitio talijanske interese ugrožene napetostima između etničkih Grka i Turaka.

U isto vrijeme Fioravanzo je počeo objavljivati ​​svoje članke u Rivista Marittima (Pomorski časopis), kao i svoje prve knjige pomorske teorije, čime je postao jedan od najperspektivnijih časnika mornarice. Bio je među onim časnicima mornarice koji su podržavali ideju da bi talijanska mornarica trebala izgraditi i razmjestiti vlastite nosače zrakoplova.

Zatim je služio kao zamenik na novoprimljenoj krstarici Trieste, a potom je preuzeo zapovjedništvo nad razaračem Freccia i povezanom eskadronom 7 torpednih čamaca.

Tijekom Drugog talijansko-abesinskog rata, koji je rezultirao ozbiljnom političkom krizom između Italije i Velike Britanije, Fioravanzo je bio načelnik stožera vrhovnog zapovjednika ponovno ujedinjenih pomorskih snaga, tijela uspostavljenog u rujnu 1935. kako bi dalo okvir homogenosti za kriterije zapošljavanja i zapovijedanja dviju eskadrila na koje je tada bila podijeljena talijanska mornarica – i to u trenutku kada se sukob s Velikom Britanijom činio neizbježnim.

Od 14. siječnja do 12. listopada 1936. bio je zadužen za laku krstaricu Armando Diaz, a iste godine preuzeo je Mornaričku zapovjednu školu i razarač Aquila, zapovjednik grupe od tri eskadrile torpednih čamaca koje su bile pridružene školi.

Zapovjedništvo Škole, uz svoju institucionalnu ulogu pripreme perspektivnih brodskih kapetana za napredovanje u više činove, imalo je i sporednu zadaću sudjelovati u kontroli Sicilijanskog tjesnaca. U ovoj funkciji zapovjednik Fioravanzo također je igrao ulogu u blokadi tjesnaca kako bi spriječio da zalihe koje su isporučene iz SSSR-a stignu do luka u Španjolskoj koje su držali republikanci.

Drugi Svjetski rat
Kada je Italija ušla u Drugi svjetski rat 10. lipnja 1940., Fioravanzo je promaknut u Contrammiraglio (kontraadmiral). Tijekom rata bio je član Stožera do ožujka 1942., kada su njegovi zadaci postali uglavnom operativne naravi. U međuvremenu je napredovao do čina Ammiraglio di Divisione (divizijskog admirala).

Tijekom svog ranog razdoblja u Rimu, u stožeru, Fioravanzo je imao funkciju pomoćnika admirala u ratnoj sobi Supermarina. Mogao je izravno pratiti tijek operacija, zajedno s drugim pomoćnicima admirala koji su se izmjenjivali 24 sata dnevno. Tako je nadgledao sve operacije u koje je talijanska mornarica bila uključena tijekom prvih dvadeset mjeseci rata, uključujući, zajedno s admiralima Ferrerijem i De Courtenom, operaciju Gaudo, koja je dovela do bitke kod rta Matapan.

Iznad svega, Fioravanzo je bio odgovoran za Odjel za posebne studije mornarice: stvarni `ured za studije` tadašnje Regia Marine. Kao takav, Fioravanzo je proučavao većinu projekata mornaričkih `specijalnih operacija` i povezanog rasporeda snaga. On je bio taj koji je znatno prije rata osmislio prvi nacrt plana za nadolazeću invaziju na Maltu, nazvanu Operacija C3. Odjel za specijalne studije bavio se ne samo projektima, već i prepisivanjem taktičkih propisa, operativne statistike, pisanjem članaka za časopise i biltene, te propagandom (i putem radija).

Među Fioravanzovim najvažnijim zadaćama i inicijativama vrijedi spomenuti da je u svibnju 1941. surađivao s generalima Regia Aeronautice Cappom i Matteijem na pisanju niza normi s ciljem olakšavanja suradnje između mornarice i zračnih snaga, do tada vrlo loše, te kreirati i objavljivati ​​tzv. „plavi bilten“ koji se svaka dva tjedna ažurira izvijestio operativna zapovjedništva o aktivnostima talijanskih i britanskih mornaričkih snaga tijekom prethodna dva tjedna; štoviše, admiral je opisu najznačajnijih akcija dodao i svoje kritičke primjedbe.

Zajedničku studiju mornarice i zračnih snaga potaknuo je načelnik stožera Ugo Cavallero koji je zapravo koristio admirala Fioravanza, generala vojske Antonia Gandina (koji će kasnije biti pogubljen u Kefaloniji) i generala zračnih snaga Matteija kao punopravnu komisiju među snagama . U Cavallerovim ciljevima, studija je trebala razraditi takozvanu masovnu akciju protiv britanske Sredozemne flote, nužnu za postizanje prevlasti barem u središnjem Sredozemnom moru u svjetlu odlučne ofenzive prema Egiptu. Plan nikada nije proveden, ako ne i djelomično, ali nema sumnje da je ova studija pozitivno inspirirala kasniju strategiju talijanske mornarice.

25. ožujka 1942. prešao je na brod kako bi preuzeo zapovjedništvo nad 9. mornaričkom divizijom, koja se sastojala od bojnih brodova klase Littorio. Prva borbena akcija u kojoj je sudjelovao bila je suprotnost britanskoj operaciji Vigorous, čiji je cilj bio odvesti konvoj opskrbe iz Aleksandrije u Egiptu do Malte. Ova se akcija dogodila u širem pomorskom sukobu poznatom kao Bitka sredinom lipnja ili Operacija Harpun, a Fioravanzo je sudjelovao prema zapovijedi admirala Angela Iachina, višeg zapovjednika na moru. Akcija 9. divizije, zajedno s onom 3. i 8. divizije, prisilila je Britance da napuste misiju bez balističkog kontakta između dviju strana.

U siječnju 1943. talijanska flota je reorganizirana i Fioravanzo je 6. siječnja napustio zapovjedništvo 9. divizije i sljedećeg dana je preuzeo vodstvo 5. divizije formirane od starih renoviranih bojnih brodova klasa Conte di Cavour i Andrea Doria. Bila je to čisto `platonska` zapovijed: obnovljeni bojni brodovi bili su u pričuvnom položaju, nisu imali goriva i njihovo operativno raspoređivanje nije bilo planirano, au svakom slučaju to se moralo isključiti čak i za bojne brodove 9. divizije, budući da je trend tzv. rat je do tada bio nepovoljan za Italiju.

Dana 14. ožujka 1943. postao je vođa 8. pomorske divizije, zamijenivši admirala Raffaelea de Courtena. U tom svojstvu dobio je naredbu da granatira Palermo, koji je nekoliko dana prije pao u ruke Saveznika. To je donijelo negativan zaokret u Fioravanzovoj karijeri: zbog očekivanog povratka divizije bez izvršenja misije, Supermarina (Visoko zapovjedništvo Regia Marine) odlučila ga je ostaviti na obali i zamijeniti ga admiralom Luigijem Biancherijem. Iskrcavanje i gubitak vodećeg položaja onemogućili su Fioravanzu da bude promaknut u viceadmirala iako je ostao u aktivnoj službi. Praktično, njegova karijera je bila gotova. Paradoksalno, za tu je akciju odlikovan Croce di Guerra.

Misija je započela navečer 6. kolovoza 1943. kada je Admiral isplovio iz Genove prema La Maddaleni (Sardinija) s divizijom koju su činile lake krstarice Giuseppe Garibaldi i Emanuele Filiberto Duca d`Aosta. Uvečer sljedećeg dana, divizija je napustila La Maddalenu prema Palermu, gdje su saveznički brodovi bili usidreni. Garibaldi je, međutim, imao problema s motorom i stoga nije mogao razviti brzinu veću od 28 čvorova. Nadalje, niti jedna krstarica nije bila opremljena radarom.

Zračno izviđanje nepoznatih brodova na putu prema 8. diviziji navelo je Fioravanza na pomisao da će se sukobiti sa savezničkim pomorskim snagama u uvjetima oštre inferiornosti. Uzimajući u obzir rizik od gubitka dvaju krstarica, ali prije svega života 1500 članova posade, a da ne uspije nanijeti značajniju štetu protivniku, Fioravanzo je odlučio ne dovršiti misiju i otploviti natrag u La Speziju iako je bio svjestan da to znači kraj vlastite karijere.

Nakon rata, pregledom američkih arhiva utvrđeno je da su USS Philadelphia i USS Savannah išli prema 8. diviziji s pratnjom razarača. Tako se retrospektivno Fioravanzova odluka pokazala najrazumnijom.

Kada je potpisano primirje između Italije i savezničkih oružanih snaga, Fioravanzo je bio vojni zapovjednik grada Taranta i ponudio se zamijeniti admirala Alberta Da Zaru, zaduženog za odvođenje talijanskih ratnih brodova na Maltu, u slučaju da se ne može natjerati da to učini tako. Kasnije, tijekom surata sa Saveznicima, Fioravanzo je bio dio komisije zadužene za epuraciju (zamjenu) osoblja Regia Marine koje se kompromitiralo fašizmom.

Poslije II svjetskog rata
Od 1950. nadalje vodio je Povijesni ured mornarice. U tom razdoblju kao šef takvog ureda vodio je polemiku s novinarom Antoninom Trizzinom, autorom pamfleta Navi e poltrone (Brodovi i fotelje). U svojoj knjizi Trizzino je iznio optužbe protiv stožera ratne mornarice, idući tako daleko da je pretpostavio da su admirali izdali talijansku mornaricu favorizirajući savezničku pobjedu ry. Trizzinova knjiga započela je `legendu` o navodno probritanskoj Regia Marini. Milanski prizivni sud 1954. godine potpuno je oslobodio Trizzina. Danas se za ratne neuspjehe s kojima su se susrele talijanska mornarica i trgovačka mornarica zaslužna Ultra, čija je uloga u bitci za Mediteran javno objavljena početkom 1970-ih. Osim što je bio direktor Povijesnog ureda, Fioravanzo je vodio Rivista Marittima (Pomorski časopis) kojemu je surađivao od 1920-ih s gotovo pedeset članaka o širokom spektru tema vezanih uz pomorstvo.

Fioravanzo je napustio vodstvo Povijesnog ureda 1959. godine, a naslijedio ga je admiral Aldo Cocchia, jedan od protagonista `bitke konvoja`. Međutim, njegov rad pomorskog pisca nije došao kraju. Tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih Povijesni ured, kojim je on rukovodio gotovo deset godina, objavio je njegove radove posvećene pomorskim akcijama u Sredozemlju i organizaciji mornarice u nizu knjiga o povijesti Regia Marine (neke od njih posmrtno). Obavezna su lektira za sve one koji žele produbiti svoje znanje o povijesti talijanske mornarice u tragičnom razdoblju Drugog svjetskog rata.

Admiral Fioravanzo umro je u Rimu 18. ožujka 1975. Kao što je i zatražio u svojoj posljednjoj oporuci, cijeli njegov osobni arhiv darovan je povijesnom arhivu Comune of Monselice.