ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Ovo delo, prevedeno iz originalnog, još neobjavljenog rukopisa, štampano je prvi put u ovom izdanju, dakle pre nego na nemačkom jeziku.`
`U ovoj knjizi nije zabeležena samo moja mladost, nego i mladost čitave jedne generacije, a uz to još i deo istorije današnjice. Raznim putevima išla je ova omladina, sledeći lažne bogove i lažne vođe, ali se stalno borila za jasnoću i za zakone duha.`

Ernst Toler (Samotschin, 1. decembar 1893 — Njujork, 22. maj 1939), nemački pisac.
Bio je dobrovoljac u Prvom svetskom ratu. Razočaran onim što je doživeo na frontu, govorio je protiv rata, organizujući ligu zagovornika mira u Hajdelbergu. Učestvovao je u stvaranju Bavarske sovjetske republike, a zbog svojih revolucionarnih aktivnosti osuđen je na pet godina zatvora. Nakon dolaska Hitlera na vlast, emigrirao je u Ameriku. 1939. godine izvršio je samoubistvo.
Bio je pesnik, dramaturg, memoarist, putopisac, jedan od istaknutih predstavnika nemačkog ekspresionizma, a u periodu između dva rata istaknuti antifašista čije se književno delo nije moglo odvojiti od političkog.
Dela: `Knjiga o lastama`.
`Razulareni Vothar`
`Jedna mladost u Nemačkoj`
Pisma iz tamnice.
`Bio sam Nemac.`

Ernst Toller i Pavle Bihaly: Kako je umirala Europa
Krajem svibnja 1933. u Dubrovniku je održan jedanaesti kongres međunarodnoga PEN kluba. Tri i pol mjeseca po dolasku Hitlera na vlast, i prvih demonstrativnih spaljivanja knjiga, pisci su, pod predsjedavanjem H.G.Wellsa, osudili postupke njemačkih vlasti i izolirali njemačke kolege koji su prihvatili nacizam. Bila je to reakcija očajnika, Židova, komunista, ljevičara i masona, među kojima bi se našao i poneki građanski intelektualac, recimo slovenski pisac i diplomat kraljevine, ali i buduće socijalističke Jugoslavije, Izidor Cankar, koji je bio jedan od projektanata antinacističke deklaracije. Nakon Drugoga svjetskog rata, dubrovačku će gestu kao svoju vlastitu prihvatiti cijela Europa.
U Dubrovniku tada je bio i njemački prognanik, komunist židovskoga podrijetla, dramatičar, pjesnik i prozni pisac Ernst Toller. Dragovoljac u Prvome svjetskom ratu, ponesen idejama njemačkoga militarizma, brzo se razočarao i sudjelovao u stvaranju Bavarske sovjetske republike, koja će potrajati od 6. do 12. travnja 1919. Toller je bio predsjednik te republike, nakon čega je pola godine proveo u zatvorskoj samici. Dvadeset četiri dana štrajkao je glađu. Poslije mu je bavarska vlada, kao značajnome dramskom piscu, čija su se djela izvodila na berlinskim pozornicama, ponudila oprost i amnestiju, ali Toller je to odbio, u ime solidarnosti s drugim političkim zatvorenicima, svojim drugovima komunistima i anarhistima. Pamtimo ga kao jednoga od pionira njemačkoga ekspresionizma.
Prognan je iz Njemačke čim su nacisti došli na vlast. Munjevito mu je oduzeto i njemačko državljanstvo, jer je rođenjem bio iz Samoćina, u Poljskoj. U Dubrovnik je stigao kao egzilant, još uvijek ne i apatrid, ali su ga članovi njemačke delegacije tretirali kao da je okužen. Osim što je bio komunist, neortodoksan, blizak anarhistima, i što je bio ekspresionist, Ernst Toller je bio uvjereni Nijemac. To je bio njegov nacionalni osjećaj, koji je proizlazio iz njegova materinjeg jezika. Židovstvo je bilo Tollerova sudbina.
U Dubrovniku, za trajanja kongresa, Toller piše predgovor za svoj autobiografski roman, koji će nasloviti “Eine jugend in Deutschland”. Predgovor počinje ovako: “Čovek koji piše o svome životu sličan je hirurgu. Ulazeći sondom u bolne rane, ne sme, pored operacije, da zaboravi bilo i rad srca bolesnika.” I dalje: “Ne želimo da ulepšamo greške i krivice, neuspehe i nedoslednosti, kako sopstvene tako ni tuđe; da bismo bili ispravni moramo poznavati stvari, da bismo bili hrabri treba da ih razumemo, a da bismo bili pravični, ne smemo da zaboravljamo. Ako nas tišti jaram varvarstva, moramo se boriti, i ne smemo ćutati. Ko u takvom vremenu ćuti, izdajnik je čovečanstva.”
Tollerov roman trebao je biti politički pamflet, optužba i pesnica antinacističke agitacije, ali on je, istovremeno, veličanstvena legitimacija jednoga kulturnog identiteta – osobna iskaznica i putnica čovjeka kojemu će putnica uskoro biti oduzeta – i neka vrsta ljubavnog pisma Njemačkoj. Drukčijoj Njemačkoj. I iznad svega, to je velika literatura, superiorna u svom vijeku, ali i danas, kada se čitatelju, već po logici kalendara, čini da je daleko od nevolja piščevog vremena.
Prvo izdanje Tollerove knjige objavljeno je iste 1933, na srpskohrvatskome jeziku, u prijevodu Pavla Bihalyja, i uz napomenu s unutarnje strane predlista: “Ovo delo, prevedeno iz originalnog, još neobjavljenog rukopisa, štampano je prvi put u ovom izdanju, dakle pre nego na nemačkom jeziku.” Izdavač je bio Nolit, koji je Pavle Bihaly osnovao s bratom Otom, kasnije poznatim kulturnim radnikom, slikarom i povjesničarom umjetnosti. U vrijeme kada je Pavle Bihaly objavio Tollerov roman, Biblioteku Nolit uređivao je odbor u kojemu su, uz vlasnika i urednika, koji je, uz prevođenje, još i dizajnirao naslovnice knjiga, bili Milan V. Bogdanović, Gustav Krklec i Josip Kulundžić.
Braća Bihaly bili su Židovi, sinovi siromašnoga zemunskog soboslikara, članovi Komunističke partije Jugoslavije. Pavle se protiv Hitlera pokušavao boriti izdavaštvom. Utrkivao se s onima koji su spaljivali knjige i rukopise, pa je objavio i prve srpskohrvatske prijevode Remarquea, Egona Erwina Kischa, Heinricha Manna, Brechta, ali i Babelja, Pilnjaka, Gorkog, Hašeka. Knjige je ilustrirao crtežima Pabla Picassa i Georga Grosza. Pored toga, Pavle Bihaly autor je dragocjenog niza intervjua sa svojim suvremenicima, sasvim integriran u europske kulturne i umjetničke krugove, sugovornik i prijatelj Picassov i Einsteinov, čovjek koji je, zapravo, živio izvan vlastitoga vremena. Kao čovjek židovsko-madžarskoga podrijetla, oženio je Bečanku, katolkinju Mariu Phingstl, a sina Ivana, rođenog 1938, dao je krstiti u pravoslavnoj crkvi.
Nakon 6. travnja 1941. i njemačkoga napada na Jugoslaviju sklonio se u Gornji Milanovac. Gestapo ga je tamo uhitio 17. svibnja, i sproveden je u Beograd, na ispitivanje. Pavle Bihaly strijeljan je 17. srpnja 1941. u Beogradu. Nolit je poslije rata nastavio da živi, kao državno izdavačko poduzeće – jedan od onih elitnih, važnih nakladnika socijalističke Jugoslavije – da bi zatim, u nacionalistička i tranzicijska vremena, bio likvidiran.
Ernst Toller živio je u Londonu, a zatim je 1936. otišao u Ameriku. Živio je u New Yorku, i družio se s njemačkim emigratskim piscima i umjetnicima, s Klausom i Erikom Mann, sa slavnom glumicom – prvom Majkom Hrabrost – Thereseom Giehse. Osiromašio je, jer je sav svoj novac dao za pomoć izbjeglim španjolskim komunistima i anarhistima, koji su u Ameriku stizali nakon poraza u građanskome ratu. Znao je da su mu brat i sestra u Njemačkoj odvedeni u logor. Vrijeme je bilo bez nade, Europa se bez borbe predavala Hitleru. Francuski i britanski premijeri Édouard Daladier i Neville Chamberlain potpisali su s Hitlerom i Mussolinijem Minhenski sporazum, kojim je označen kraj Sudetske krize, Njemačkoj je priznato pravo na teritorijalna posezanja, i potpisana je politička kapitulacija pred nacizmom, nakon čega ni Staljinu nije preostalo ništa drugo nego da šalje svoga ministra vanjskih poslova Molotova da s njemačkim ministrom, bivšim trgovcem jeftinim pjenušcima, Ribbentropom, potpisuje pakt. Ali tada će, 23. kolovoza 1939. Ernst Toller već biti mrtav. Objesio se o svileni pojas svoga kućnog ogrtača, u hotelu Mayflower u New Yorku, 22. svibnja 1939.

biblioteka NOLIT 1933
Uređivački odbor:
Pavle Bihaly
Milan Bogdanović
Gustav Krklec
Josip Kulundžić
knjiga je iz biblioteke lektorke/prevodioca
Jugane Stojanović
pa je na pojedinim mestima podvučen ili zaokružen tekst
MAJ.21/14