pregleda
Christoph Martin Wieland, 1769, 1. Izdanje, Retko !!!
| Cena: |
| Želi ovaj predmet: | 4 |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.
Pozitivne: 14506
Godina izdanja: 1700 - 1799.
ISBN: 345
Tematika: Književnost
Jezik: Nemački
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Objavljeno dok je pisac jos bio ziv.
Knjiga je bila u vlasnistvu naseg svestenika Joakima Anastasijevica
Nije gotika, lako se cita :)
Prvo izdanje!
Ekstra retko !!!
Beiträge zur geheimen Geschichte der Menschheit - Christoph Martin Wieland Wieland 1. Band
Prilozi tajnoj povijesti čovječanstva
Christoph Martin Wieland (njemački: [ˈviːlant]; 5. rujna 1733. - 20. siječnja 1813.) bio je njemački pjesnik i pisac. Najviše ga se pamti po tome što je napisao prvi Bildungsroman (Geschichte des Agathon), [1] kao i ep Oberon, koji je bio osnova za istoimenu operu Carla Marije von Webera. Njegova je misao bila reprezentativna za kozmopolitizam njemačkog prosvjetiteljstva, prikazan u njegovoj primjedbi: `Samo pravi kozmopolit može biti dobar građanin.`
Christoph Martin Wieland rođen je u Oberholzheimu (danas dio Achstettena), čija je polovica tada pripadala slobodnom carskom gradu Biberach an der Riss, a druga polovica opatiji Gutenzell na jugoistoku današnje države Baden- Württemberg.[5]
Njegov otac, koji je bio župnik u Oberholzheimu, a zatim u Biberachu, jako se trudio oko sinovog obrazovanja. Iz gradske škole u Biberachu prešao je s dvanaest godina u gimnaziju Kloster Berge, u blizini Magdeburga. Bio je rano sazrelo dijete, a kada je 1749. napustio školu, naširoko su ga čitali latinski klasici i vodeći suvremeni francuski pisci; među njemačkim pjesnicima najdraži su mu bili Brockes i Klopstock.[6]
Tijekom ljeta 1750. zaljubio se u rođakinju Sophie Gutermann i ta ga je ljubavna afera nadahnula da isplanira svoje prvo ambiciozno djelo, Die Natur der Dinge (Priroda stvari, 1752.), didaktičnu pjesmu u šest knjiga. Godine 1750. otišao je na Sveučilište u Tübingenu kao student prava, ali je svoje vrijeme uglavnom posvetio književnim studijama. Pjesme koje je napisao na sveučilištu — Hermann, ep (izdao F. Muncker, 1886.), Zwölf moralische Briefe in Versen (Dvanaest moralnih pisama u stihovima, 1752.), Anti-Ovidije (1752.) — pijetetičnog su tona i dominiraju utjecajem Klopstocka.[6]
Wielandova poezija privukla je pozornost švicarskog književnog reformatora, J. J. Bodmera, koji je pozvao Wielanda da ga posjeti u Zürichu u ljeto 1752. Nakon nekoliko mjeseci, međutim, nije osjećao simpatije prema Wielandu kao što je, dvije godine ranije, osjećao sam s Klopstockom, i prijatelji su se rastali; ali Wieland je ostao u Švicarskoj do 1760., provodeći posljednju godinu u Bernu gdje je dobio mjesto privatnog učitelja. Ovdje je postao intiman s prijateljicom Jean-Jacquesa Rousseaua Julie de Bondeli.[6]
Rodno mjesto Christopha Martina Wielanda u Oberholzheimu, (1840.)
Wielandov ukus se promijenio; spisi iz njegovih ranih švicarskih godina — Der geprüfte Abraham (Iskušenje Abrahamove vjere, 1753.), Sympathien (1756.), Empfindungen eines Christen (1757.) — još uvijek su bili u maniri njegovih ranijih spisa, ali s tragedijama, Lady Johanna Gray (1758.) i Clementina von Porretta (1760.) — potonja temeljena na Sir Charlesu Grandisonu Samuela Richardsona — epski fragment Cyrus (prvih pet pjevanja, 1759.) i `moralna priča u dijalozima`, Araspes und Panthea (1760.) , Wieland je, kako je rekao Gotthold Lessing, `napustio eterične sfere da ponovno luta među sinovima ljudskim.` [6] U Kiru su ga inspirirala djela Fridrika Velikog da napiše pjesmu koja prikazuje ideal heroja . Araspes und Panthea temelji se na epizodi iz Cyropaedia Ksenofonta.[potreban citat]
Pogled na Schloss Warthausen Johanna Heinricha Tischbeina (1781.)
Wielandovo obraćenje dovršeno je u Biberachu, nakon što se vratio 1760. kao ravnatelj kancelarijskog ureda. Monotoniju njegova ovdašnjeg života razriješilo je prijateljstvo s nekim grofom Stadionom, čija je knjižnica u dvorcu Warthausen, nedaleko od Biberacha, bila dobro opskrbljena francuskom i engleskom literaturom. Wieland je ponovno sreo svoju ranu ljubav Sophie Gutermann, koja je postala supruga Hofrata La Rochea, tadašnjeg upravitelja posjeda grofa Stadiona.
U Don Sylvii von Rosalva (1764.), romansi u imitaciji Don Quijotea, ismijavao je svoju prijašnju vjeru[7], au Comische Erzählungen (1765.) dao je svojoj ekstravagantnoj mašti previše na volju.[6]
Bivša Komödienhaus in der Schlachtmetzig u Biberachu an der Riss gdje je 1762. Bura (Shakespeare) u prijevodu Christopha Martina Wielanda prvi put izvedena u Njemačkoj.
Važniji je roman Geschichte des Agathon (1766. – 1767.) u kojem Wieland pod krinkom grčke fikcije opisuje vlastiti duhovni i intelektualni rast. Ovo djelo, koje je Lessing preporučio kao `roman klasičnog ukusa`, označava epohu u razvoju modernog psihološkog romana. Jednako je važan Wielandov prijevod dvadeset i dvije Shakespeareove drame u prozu (8 svezaka, 1762.–1766.); to je bio prvi pokušaj da se engleski pjesnik predstavi njemačkom narodu u nečemu što se približilo cjelini.[8] Pjesmama Musarion oder die Philosophie der Grazien (1768.), Idris (1768.), Combabus (1770.), Der neue Amadis (1771.) Wieland je otvorio niz lakih i ljupkih romansi u stihovima koji su tako neodoljivo privlačili njegove suvremenike i djelovali kao protuotrov za sentimentalne ekscese kasnijeg pokreta Sturm und Drang.[6] Musarion zagovara racionalno jedinstvo osjetilnog i duhovnog; Amadis slavi pobjedu intelektualne nad tjelesnom ljepotom.[9]
Wieland je oženio Annu Dorotheu von Hillenbrand (8. srpnja 1746. – 9. studenog 1801.) 21. listopada 1765. Imali su 14 djece. Wielandova kći Sophia Catharina Susanna Wieland (19. listopada 1768. – 1. rujna 1837.) udala se 18. svibnja 1785. za filozofa Karla Leonharda Reinholda (1757. – 1823.).
Između 1769. i 1772. Wieland je bio profesor filozofije na Sveučilištu u Erfurtu.[6] U svom Verk lagter Amor (`Optuženi Kupidon`) branio je ljubavnu poeziju; iu Dialogen des Diogenes von Sinope (1770.) dao je opću opravdanost svojih filozofskih pogleda.[potreban citat]
Godine 1772. objavio je Der goldene Spiegel oder die Könige van Scheschian, pedagoško djelo u obliku orijentalnih priča; to je privuklo pozornost vojvotkinje Anne Amalije od Brunswick-Wolfenbüttela i rezultiralo njegovim imenovanjem za učitelja njezina dva sina, vojvode Karla Augusta i njegovog brata princa Constantina, u Weimaru. S izuzetkom nekoliko godina provedenih u Ossmannstedtu, gdje je kasnije u životu kupio imanje, Weimar je ostao Wielandov dom do njegove smrti. Usmjerivši svoju pozornost na dramsku poeziju, napisao je operna libreta kao što su Wahl des Hercules (`Herkulov izbor`) i Alceste Antona Schweitzera.[10]
Godine 1773. utemeljio je Der teutsche Merkur, koji je pod njegovim uredništvom (1773.–1789.) postao najutjecajnija književna revija u Njemačkoj.[6] Njegovi pogledi, kako su tamo izloženi, međutim, pokazali su toliko uskog konvencionalnog duha francuske kritike, da ga je Goethe napao u satiri Götter, Helden und Wieland (`Bogovi, heroji i Wieland`). Ovaj Wieland je odgovorio vrlo dobrodušno, preporučujući ga svima koji su bili skloni duhovitosti i sarkazmu. Goethea i Johanna Gottfrieda Herdera ubrzo je privukao Weimar, gdje je vojvotkinja Anna Amalia formirala krug talenta i genija, a kasnije im se pridružio i Friedrich Schiller.
Politički, Wieland je bio umjereni liberal koji je zagovarao ustavnu monarhiju, slobodan tisak i srednji put između krajnosti ljevice i desnice.[11] Najmanje tri njegova djela, Geschichte des Agathon, Der goldene Spiegel oder die Könige van Scheschian, i Beiträge zur geheimen Geschichte des menschlichen Verstandes und Herzens, našla su se na službenom popisu čitanja bavarskih Iluminata.[12]
Također je bio libretist za kazališnu družinu Seyler Abela Seylera. Od njegovih kasnijih spisa najvažniji su divljenja vrijedna satira o njemačkoj provincijalnosti — najatraktivnija od svih njegovih proznih spisa — Die Abderiten, eine sehr wahrscheinliche Geschichte (Vrlo vjerojatna povijest Abderita, 1774), [13] (prevedena na francuski Antoine Gilbert Griffet de Labaume) i šarmantne poetske romanse, Das Wintermärchen (1776.), Das Sommermärchen (1777.), Geron der Adelige (1777.), Pervonte oder die Wünsche (1778.), niz koji je kulminirao Wielandovim pjesničkim remek-djelom, romantičnim ep o Oberonu (1780).[6] Godine 1780. stvorio je singspiel Rosamunde sa skladateljem Antonom Schweitzerom.
U Wielandovim kasnijim romanima, kao što su Geheime Geschichte des Philosophen Peregrinus Proteus (1791) i Aristipp und einige seiner Zeitgenossen (1800–1802), didaktička i filozofska tendencija zamagljuje mali književni interes koji posjeduju. Također je preveo Horacijeve satire (1786.), Lucianova djela (1788. – 1789.), Ciceronova pisma (1808. i dalje), a od 1796. do 1803. uređivao je Attisches Museum koji je učinio vrijedne usluge u popularizaciji grčkih studija.[6] Wieland je također bio pod snažnim utjecajem francuske bajkovite mode 18. stoljeća, objavio je zbirku priča pod naslovom Dschinnistan (1786. – 1789.), koja je uključivala tri originalne priče, `Der Stein der Weisen` (`Kamen mudraca`) , `Timander und Melissa` i `Der Druide oder die Salamanderin und die Bildsäule` (`Druid ili daždevnjak i oslikani stup`). Wieland je izvršio snažan utjecaj na njemačku književnost svoga vremena...
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`
Predmet: 72288149
