Godina izdanja: 1700 - 1799.
ISBN: 345
Tematika: Književnost
Jezik: Nemački
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Objavljeno dok je pisac jos bio ziv.
Knjiga je bila u vlasnistvu naseg svestenika Joakima Anastasijevica

Nije gotika, lako se cita :)

Prvo izdanje!

Ekstra retko !!!

Beiträge zur geheimen Geschichte der Menschheit - Christoph Martin Wieland Wieland 1. Band

Prilozi tajnoj povijesti čovječanstva


Christoph Martin Wieland (njemački: [ˈviːlant]; 5. rujna 1733. - 20. siječnja 1813.) bio je njemački pjesnik i pisac. Najviše ga se pamti po tome što je napisao prvi Bildungsroman (Geschichte des Agathon), [1] kao i ep Oberon, koji je bio osnova za istoimenu operu Carla Marije von Webera. Njegova je misao bila reprezentativna za kozmopolitizam njemačkog prosvjetiteljstva, prikazan u njegovoj primjedbi: `Samo pravi kozmopolit može biti dobar građanin.`

Christoph Martin Wieland rođen je u Oberholzheimu (danas dio Achstettena), čija je polovica tada pripadala slobodnom carskom gradu Biberach an der Riss, a druga polovica opatiji Gutenzell na jugoistoku današnje države Baden- Württemberg.[5]

Njegov otac, koji je bio župnik u Oberholzheimu, a zatim u Biberachu, jako se trudio oko sinovog obrazovanja. Iz gradske škole u Biberachu prešao je s dvanaest godina u gimnaziju Kloster Berge, u blizini Magdeburga. Bio je rano sazrelo dijete, a kada je 1749. napustio školu, naširoko su ga čitali latinski klasici i vodeći suvremeni francuski pisci; među njemačkim pjesnicima najdraži su mu bili Brockes i Klopstock.[6]

Tijekom ljeta 1750. zaljubio se u rođakinju Sophie Gutermann i ta ga je ljubavna afera nadahnula da isplanira svoje prvo ambiciozno djelo, Die Natur der Dinge (Priroda stvari, 1752.), didaktičnu pjesmu u šest knjiga. Godine 1750. otišao je na Sveučilište u Tübingenu kao student prava, ali je svoje vrijeme uglavnom posvetio književnim studijama. Pjesme koje je napisao na sveučilištu — Hermann, ep (izdao F. Muncker, 1886.), Zwölf moralische Briefe in Versen (Dvanaest moralnih pisama u stihovima, 1752.), Anti-Ovidije (1752.) — pijetetičnog su tona i dominiraju utjecajem Klopstocka.[6]

Wielandova poezija privukla je pozornost švicarskog književnog reformatora, J. J. Bodmera, koji je pozvao Wielanda da ga posjeti u Zürichu u ljeto 1752. Nakon nekoliko mjeseci, međutim, nije osjećao simpatije prema Wielandu kao što je, dvije godine ranije, osjećao sam s Klopstockom, i prijatelji su se rastali; ali Wieland je ostao u Švicarskoj do 1760., provodeći posljednju godinu u Bernu gdje je dobio mjesto privatnog učitelja. Ovdje je postao intiman s prijateljicom Jean-Jacquesa Rousseaua Julie de Bondeli.[6]


Rodno mjesto Christopha Martina Wielanda u Oberholzheimu, (1840.)
Wielandov ukus se promijenio; spisi iz njegovih ranih švicarskih godina — Der geprüfte Abraham (Iskušenje Abrahamove vjere, 1753.), Sympathien (1756.), Empfindungen eines Christen (1757.) — još uvijek su bili u maniri njegovih ranijih spisa, ali s tragedijama, Lady Johanna Gray (1758.) i Clementina von Porretta (1760.) — potonja temeljena na Sir Charlesu Grandisonu Samuela Richardsona — epski fragment Cyrus (prvih pet pjevanja, 1759.) i `moralna priča u dijalozima`, Araspes und Panthea (1760.) , Wieland je, kako je rekao Gotthold Lessing, `napustio eterične sfere da ponovno luta među sinovima ljudskim.` [6] U Kiru su ga inspirirala djela Fridrika Velikog da napiše pjesmu koja prikazuje ideal heroja . Araspes und Panthea temelji se na epizodi iz Cyropaedia Ksenofonta.[potreban citat]


Pogled na Schloss Warthausen Johanna Heinricha Tischbeina (1781.)
Wielandovo obraćenje dovršeno je u Biberachu, nakon što se vratio 1760. kao ravnatelj kancelarijskog ureda. Monotoniju njegova ovdašnjeg života razriješilo je prijateljstvo s nekim grofom Stadionom, čija je knjižnica u dvorcu Warthausen, nedaleko od Biberacha, bila dobro opskrbljena francuskom i engleskom literaturom. Wieland je ponovno sreo svoju ranu ljubav Sophie Gutermann, koja je postala supruga Hofrata La Rochea, tadašnjeg upravitelja posjeda grofa Stadiona.

U Don Sylvii von Rosalva (1764.), romansi u imitaciji Don Quijotea, ismijavao je svoju prijašnju vjeru[7], au Comische Erzählungen (1765.) dao je svojoj ekstravagantnoj mašti previše na volju.[6]


Bivša Komödienhaus in der Schlachtmetzig u Biberachu an der Riss gdje je 1762. Bura (Shakespeare) u prijevodu Christopha Martina Wielanda prvi put izvedena u Njemačkoj.
Važniji je roman Geschichte des Agathon (1766. – 1767.) u kojem Wieland pod krinkom grčke fikcije opisuje vlastiti duhovni i intelektualni rast. Ovo djelo, koje je Lessing preporučio kao `roman klasičnog ukusa`, označava epohu u razvoju modernog psihološkog romana. Jednako je važan Wielandov prijevod dvadeset i dvije Shakespeareove drame u prozu (8 svezaka, 1762.–1766.); to je bio prvi pokušaj da se engleski pjesnik predstavi njemačkom narodu u nečemu što se približilo cjelini.[8] Pjesmama Musarion oder die Philosophie der Grazien (1768.), Idris (1768.), Combabus (1770.), Der neue Amadis (1771.) Wieland je otvorio niz lakih i ljupkih romansi u stihovima koji su tako neodoljivo privlačili njegove suvremenike i djelovali kao protuotrov za sentimentalne ekscese kasnijeg pokreta Sturm und Drang.[6] Musarion zagovara racionalno jedinstvo osjetilnog i duhovnog; Amadis slavi pobjedu intelektualne nad tjelesnom ljepotom.[9]

Wieland je oženio Annu Dorotheu von Hillenbrand (8. srpnja 1746. – 9. studenog 1801.) 21. listopada 1765. Imali su 14 djece. Wielandova kći Sophia Catharina Susanna Wieland (19. listopada 1768. – 1. rujna 1837.) udala se 18. svibnja 1785. za filozofa Karla Leonharda Reinholda (1757. – 1823.).

Između 1769. i 1772. Wieland je bio profesor filozofije na Sveučilištu u Erfurtu.[6] U svom Verk lagter Amor (`Optuženi Kupidon`) branio je ljubavnu poeziju; iu Dialogen des Diogenes von Sinope (1770.) dao je opću opravdanost svojih filozofskih pogleda.[potreban citat]

Godine 1772. objavio je Der goldene Spiegel oder die Könige van Scheschian, pedagoško djelo u obliku orijentalnih priča; to je privuklo pozornost vojvotkinje Anne Amalije od Brunswick-Wolfenbüttela i rezultiralo njegovim imenovanjem za učitelja njezina dva sina, vojvode Karla Augusta i njegovog brata princa Constantina, u Weimaru. S izuzetkom nekoliko godina provedenih u Ossmannstedtu, gdje je kasnije u životu kupio imanje, Weimar je ostao Wielandov dom do njegove smrti. Usmjerivši svoju pozornost na dramsku poeziju, napisao je operna libreta kao što su Wahl des Hercules (`Herkulov izbor`) i Alceste Antona Schweitzera.[10]

Godine 1773. utemeljio je Der teutsche Merkur, koji je pod njegovim uredništvom (1773.–1789.) postao najutjecajnija književna revija u Njemačkoj.[6] Njegovi pogledi, kako su tamo izloženi, međutim, pokazali su toliko uskog konvencionalnog duha francuske kritike, da ga je Goethe napao u satiri Götter, Helden und Wieland (`Bogovi, heroji i Wieland`). Ovaj Wieland je odgovorio vrlo dobrodušno, preporučujući ga svima koji su bili skloni duhovitosti i sarkazmu. Goethea i Johanna Gottfrieda Herdera ubrzo je privukao Weimar, gdje je vojvotkinja Anna Amalia formirala krug talenta i genija, a kasnije im se pridružio i Friedrich Schiller.

Politički, Wieland je bio umjereni liberal koji je zagovarao ustavnu monarhiju, slobodan tisak i srednji put između krajnosti ljevice i desnice.[11] Najmanje tri njegova djela, Geschichte des Agathon, Der goldene Spiegel oder die Könige van Scheschian, i Beiträge zur geheimen Geschichte des menschlichen Verstandes und Herzens, našla su se na službenom popisu čitanja bavarskih Iluminata.[12]

Također je bio libretist za kazališnu družinu Seyler Abela Seylera. Od njegovih kasnijih spisa najvažniji su divljenja vrijedna satira o njemačkoj provincijalnosti — najatraktivnija od svih njegovih proznih spisa — Die Abderiten, eine sehr wahrscheinliche Geschichte (Vrlo vjerojatna povijest Abderita, 1774), [13] (prevedena na francuski Antoine Gilbert Griffet de Labaume) i šarmantne poetske romanse, Das Wintermärchen (1776.), Das Sommermärchen (1777.), Geron der Adelige (1777.), Pervonte oder die Wünsche (1778.), niz koji je kulminirao Wielandovim pjesničkim remek-djelom, romantičnim ep o Oberonu (1780).[6] Godine 1780. stvorio je singspiel Rosamunde sa skladateljem Antonom Schweitzerom.

U Wielandovim kasnijim romanima, kao što su Geheime Geschichte des Philosophen Peregrinus Proteus (1791) i Aristipp und einige seiner Zeitgenossen (1800–1802), didaktička i filozofska tendencija zamagljuje mali književni interes koji posjeduju. Također je preveo Horacijeve satire (1786.), Lucianova djela (1788. – 1789.), Ciceronova pisma (1808. i dalje), a od 1796. do 1803. uređivao je Attisches Museum koji je učinio vrijedne usluge u popularizaciji grčkih studija.[6] Wieland je također bio pod snažnim utjecajem francuske bajkovite mode 18. stoljeća, objavio je zbirku priča pod naslovom Dschinnistan (1786. – 1789.), koja je uključivala tri originalne priče, `Der Stein der Weisen` (`Kamen mudraca`) , `Timander und Melissa` i `Der Druide oder die Salamanderin und die Bildsäule` (`Druid ili daždevnjak i oslikani stup`). Wieland je izvršio snažan utjecaj na njemačku književnost svoga vremena...