pregleda

Macaulay FRIDRIH VELIKI


Cena:
1.990 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: BEX
Pošta
DExpress
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

H.C.E (5752)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 9577

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Dobro očuvano kao na slikama

S engleskog preveo:

Danilo D. Vasiljevic

1927.

Fridrih II Pruski, poznatiji kao Fridrih Veliki (nem. Friedrich II, Friedrich der Große; 24. januar 1712—17. avgust 1786) bio treći kralj Pruske (1740—1786) iz dinastije Hoencolern.[1] Svoje kraljevanje obeležio je reformom uprave i birokratskog stroja, prosvećenim pristupom vladarskim pitanjima i verskom tolerancijom, kao i vrsnim vojnim umećem, koje je iskoristio vodeći prusku vojsku u odbrani svoje kraljevine tokom Sedmogodišnjeg rata.

Fridrih je bio pobornik umetnosti i filozofije, i prijatelj mnogih filozofa. Poznat je period kada je na svom dvoru ugostio filozofa Voltera. Interesovao se naročito za muziku i svirao je flautu. U blizini Potsdama, podigao je dvorac za lično uživanje: Sansusi.

Njegova vladarska ideologija se može opisati kao prosvećeni apsolutizam...

Thomas Babington Macaulay, prvi barun Macaulay, FRS FRSE PC (25. listopada 1800. - 28. prosinca 1859.) bio je britanski povjesničar i vigovski političar. Smatra se prvenstveno odgovornim za uvođenje zapadnog obrazovnog sustava u Indiji. Opširno je pisao kao esejist, o suvremenim i povijesnim društveno -političkim temama te kao recenzent. Njegova Povijest Engleske bila je temeljni i paradigmatičan primjer vigovske historiografije, a njezin je književni stil od objavljivanja ostao predmet hvale, uključujući i nakon široko rasprostranjene osude njezinih povijesnih prepirki koje su postale popularne u 20. stoljeću. [1]

Macaulay je služio kao ratni tajnik između 1839. i 1841. i kao glavni upravitelj plaćanja između 1846. i 1848. Igrao je važnu ulogu u uvođenju engleskih i zapadnih koncepata u obrazovanje u Indiji, a svoj argument na tu temu objavio je u `Macaulay`s Minute` 1835. Podržavao je zamjenu perzijskog engleskim kao službenim jezikom, upotrebu engleskog kao medija poučavanja u svim školama i osposobljavanje Indijanaca koji govore engleski za učitelje. [1] To je dovelo do macaulayizma u Indiji i sustavnog brisanja tradicionalnog i drevnog indijskog obrazovanja i strukovnih sustava i znanosti. [2]

Macaulay je podijelio svijet na civilizirane nacije i barbarstvo, a Britanija predstavlja vrhunac civilizacije. U svom zapisniku o indijskom obrazovanju iz veljače 1835. ustvrdio je: `Vjerujem da nije pretjerano reći da su svi povijesni podaci prikupljeni iz svih knjiga napisanih na sanskrtu manje vrijedni od onoga što se može naći u većini oskudnih skraćenica korištenih u pripremnim školama u Engleskoj `. [3] Bio je vjenčan s idejom napretka, posebno u smislu liberalnih sloboda. Protivio se radikalizmu dok je idealizirao povijesnu britansku kulturu i tradiciju.

Macaulay je rođen u hramu Rothley [4] u Leicestershireu 25. listopada 1800., sin Zacharyja Macaulaya, škotskog gorštaka, koji je postao kolonijalni guverner i abolicionist, i Seline Mills iz Bristola, bivše učenice Hannah More. [5] Svoje prvo dijete nazvali su po njegovu ujaku Thomasu Babingtonu, zemljoposjedniku i političaru u Leicestershireu, [6] [7] koji se oženio Zacharyjevom sestrom Jean. [8] Mladi Macaulay zabilježen je kao čudo od djeteta; kao mali, gledajući kroz prozor iz svog kreveta u dimnjake lokalne tvornice, na glasu je pitao svog oca je li dim došao od paklene vatre. [9]

Obrazovao se u privatnoj školi u Hertfordshireu, a potom i na Trinity Collegeu u Cambridgeu. [10] Dok je bio u Cambridgeu, Macaulay je napisao mnogo poezije i osvojio nekoliko nagrada, uključujući kancelarkovu zlatnu medalju u lipnju 1821. [11]

Macaulay je 1825. u Edinburgh Reviewu objavio istaknuti esej o Miltonu. Studirao je pravo, a 1826. godine pozvan je u advokatsku komoru, no ubrzo se počeo više zanimati za političku karijeru. [12] Macaulay je 1827. u Edinburgh Reviewu objavio esej protiv ropstva u kojem osporava analizu afričkih radnika koju je sastavio pukovnik Thomas Moody, Knight, koji je bio parlamentarni povjerenik za zapadnoindijsko ropstvo. [13] [14] Macaulayev otac, Zachary Macaulay, također je osudio filozofiju Moodyja, u nizu pisama Anti-Slavery Reporteru. [13] [15]

Macaulay, koji se nikada nije ženio i nije imao djece, šuškalo se da se zaljubio u Mariju Kinnaird, koja je bila bogata štićenica Richarda `Razgovora` Sharpa. [16] Macaulayjeve najjače emocionalne veze bile su njegove najmlađe sestre: Margaret, koja je umrla dok je bio u Indiji, i Hannah. Kako je Hannah odrastala, stvorio je blisku vezanost za Hanninu kćer Margaret, koju je nazvao `Baba`. [17]

Macaulay je tijekom cijelog života zadržao strastveno zanimanje za zapadnu klasičnu književnost i ponosio se znanjem o starogrčkoj književnosti. Vjerojatno je imao eidetsko pamćenje. [18] Dok je bio u Indiji, čitao je svako starogrčko i rimsko djelo koje mu je bilo na raspolaganju. U svojim pismima opisuje čitanje Eneide dok je bio na odmoru u Malvernu 1851. godine, a do ljepote Virgilijeve poezije ga je ganulo do suza. Također je sam učio njemački, nizozemski i španjolski, te je ostao tečno govoriti francuski. [19]

Politička karijera
1830. markiz od Lansdownea pozvao je Macaulaya da postane član parlamenta za džepni okrug Calne. Njegov djevojački govor bio je u prilog ukidanju civilnih invaliditeta Židova u Velikoj Britaniji. [11]

Macaulay se proslavio nizom govora u korist parlamentarne reforme. [11] Nakon što je usvojen Zakon o velikim reformama iz 1833. godine, postao je poslanik u Leedsu. [11] U Reformi je Calneova zastupljenost smanjena s dva na jedan; Leeds nikada prije nije bio zastupljen, ali sada je imao dva člana. Iako ponosan što je pomogao u donošenju zakona o reformama, Macaulay nije prestajao biti zahvalan svom bivšem pokrovitelju, Lansdowneu, koji je ostao veliki prijatelj i politički saveznik.

Macaulay je bio tajnik Odbora za kontrolu pod Lordom Grayem od 1832. do 1833. Financijska sramota njegova oca značila je da je Macaulay postao jedino sredstvo za uzdržavanje njegove obitelji i trebalo mu je više isplativo mjesto nego što je mogao imati kao zastupnik. Nakon donošenja Zakona o Vladi Indije 1833., dao je ostavku na mjesto zastupnika u Leedsu i imenovan je prvim članom zakona u Vijeću generalnog guvernera. Otišao je u Indiju 1834., a služio je u Vrhovnom vijeću Indije između 1834. i 1838. [20]

U svom dobro poznatom Zapisniku o indijskom obrazovanju iz veljače 1835. [3] Macaulay je pozvao lorda Williama Bentincka, generalnog guvernera da reformira srednje obrazovanje prema utilitarističkim linijama kako bi pružio `korisno učenje`-izraz koji je Macaulayu bio sinonim za zapadnu kulturu . Nije postojala tradicija srednjeg obrazovanja na narodnim jezicima; institucije koje je tada podupirala East India Company podučavale su se ili na sanskrtu ili na perzijskom. Stoga je ustvrdio: `Moramo obrazovati ljude koji se trenutačno ne mogu obrazovati pomoću maternjeg jezika. Moramo ih naučiti stranom jeziku.` Macaulay je tvrdio da sanskrit i perzijski nisu bili pristupačniji od engleskog govornicima indijskih narodnih jezika, a postojeći sanskrtski i perzijski tekstovi bili su od male koristi za `korisno učenje`. U jednom od manje oštrih odlomaka zapisnika napisao je:

Nemam znanje ni sanskrita ni arapskog. Ali učinio sam sve što sam mogao da napravim ispravnu procjenu njihove vrijednosti. Čitao sam prijevode najslavnijih arapskih i sanskrtskih djela. Razgovarao sam i ovdje i kod kuće s muškarcima koji se odlikuju znanjem istočnjačkih jezika. Sasvim sam spreman orijentalno učenje uzeti u obzir kod samih orijentalista. Nikada među njima nisam našao nekoga tko bi mogao poreći da je jedna polica dobre europske knjižnice vrijedila cijele izvorne književnosti Indije i Arabije. [3]

Ni sanskritska ni arapska poezija nisu se slagale s europskom; u drugim granama učenja razlika je bila još veća, tvrdio je:

Teško da će se osporiti da je odjel književnosti u kojemu istočni pisci najviše stoje poezija. I zasigurno se nikada nisam susreo s bilo kojim orijentalistom koji se usudio ustvrditi da se arapsko i sanskritsko pjesništvo može usporediti s pjesništvom velikih europskih nacija. Ali kad pređemo s djela mašte na djela u kojima se bilježe činjenice i istražuju opća načela, superiornost Europljana postaje apsolutno nemjerljiva. Vjerujem da nije pretjerano reći da su svi povijesni podaci prikupljeni iz svih knjiga napisanih na sanskrtu manje vrijedni od onoga što se može naći u najosjetljivijim skraćenicama koje se koriste u pripremnim školama u Engleskoj. U svakoj grani fizičke ili moralne filozofije relativni položaj dva naroda je gotovo isti. [3]

Dakle, od šeste godine školovanja nadalje, nastava bi trebala biti na europskom jeziku, a engleski kao medij poučavanja. Time bi se stvorila klasa angliciziranih Indijanaca koji bi služili kao kulturni posrednici između Britanaca i Indijanaca; stvaranje takve klase bilo je potrebno prije bilo kakve reforme narodnog obrazovanja: [20] [3]

Osjećam ... da je nemoguće za nas, s našim ograničenim mogućnostima, pokušati obrazovati tijelo ljudi. Trenutno moramo dati sve od sebe da formiramo klasu koja bi mogla biti tumači između nas i milijuna kojima upravljamo, klasu osoba Indijaca u krvi i boji kože, ali Engleza po ukusu, mišljenju, moralu i intelektu. Ovoj klasi možemo dopustiti da usavrši narodne dijalekte u zemlji, obogati te dijalekte terminima znanosti posuđenim iz zapadne nomenklature i da ih postupno učini prikladnim sredstvima za prenošenje znanja velikoj masi stanovništva.

Macaulayjeva minuta uvelike se podudarala s Bentinckovim stavovima [21] i Bentinckovim Zakonom o obrazovanju na engleskom jeziku iz 1835. godine blisko su se podudarali s Macaulayjevim preporukama (1836. škola po imenu La Martinière, koju je osnovao general bojnik Claude Martin, imala je jednu od svojih kuća nazvanu po njemu), ali su kasniji guverneri -General je zauzeo pomirljiviji pristup postojećem indijskom obrazovanju.

Njegove posljednje godine u Indiji bile su posvećene stvaranju Kaznenog zakona, kao vodećeg člana Pravne komisije. Nakon indijske pobune 1857. donesen je Macaulayev kaznenopravni prijedlog. [Potreban citat] Indijski kazneni zakon 1860. godine slijedio je Zakon o kaznenom postupku 1872. i Zakon o parničnom postupku 1908. Indijski kazneni zakon nadahnuo je kolege u većini drugih britanskih kolonija, a do danas su mnogi od ovih zakona još uvijek na snazi ​​u mjestima udaljenim poput Pakistana, Singapura, Bangladeša, Šri Lanke, Nigerije i Zimbabvea, kao i u samoj Indiji. [22] To uključuje odjeljak 377 Indijskog kaznenog zakona, koji ostaje osnova za zakone koji kriminaliziraju homoseksualnost u nekoliko zemalja Commonwealta h nacije. [23]

U indijskoj kulturi izraz `Macaulayeva djeca` ponekad se koristi za označavanje ljudi rođenih indijskog podrijetla koji usvajaju zapadnu kulturu kao način života ili pokazuju stavove pod utjecajem kolonijalizma (`macaulaizam`) [24] - izrazi koji se koriste omalovažavajuće i implikacija nelojalnosti prema svojoj zemlji i baštini. U neovisnoj Indiji, Macaulayjevu ideju o civilizacijskoj misiji koristili su dalitisti, osobito neoliberalist Chandra Bhan Prasad, kao `kreativno prisvajanje za osnaživanje sebe`, na temelju stajališta da je dalitsku zajednicu osnažilo Macaulayjevo osuđivanje hinduističke kulture i podrška obrazovanju u zapadnom stilu u Indiji. [25]

Domenico Losurdo navodi da je `Macaulay priznao da su se engleski kolonisti u Indiji ponašali poput Spartanaca koji se suočavaju s helotima: imamo posla s` rasom suverena `ili` suverenom kastom `, koja ima apsolutnu vlast nad svojim` kmetovima `.` [26] Losurdo napomenuo da to nije izazvalo nikakve sumnje Macaulaya u pogledu prava Britanije da upravlja svojim kolonijama na autokratski način; na primjer, dok je Macaulay opisao upravu generalnog guvernera Indije Warrena Hastingsa kao toliko despotsku da se `sva nepravda bivših ugnjetača, azijskih i europskih, pojavila kao blagoslov`, on (Hastings) je zaslužio `visoko divljenje` i svrstati među `najistaknutije ljude u našoj povijesti` zbog `što su spasili Englesku i civilizaciju`. [27]

Povratak u britanski javni život (1838–1857)

Macaulay, Sir Francis Grant.
Vrativši se u Britaniju 1838., sljedeće je godine postao poslanik Edinburga. Lord Melbourne ga je 1839. postavio za ratnog tajnika, a iste godine zakleo se u Tajnom vijeću. [28] Macaulay se 1841. pozabavio pitanjem zakona o autorskim pravima. Macaulayjev položaj, malo izmijenjen, postao je temelj zakona o autorskim pravima u svijetu engleskog govornog područja tijekom mnogih desetljeća. [29] Macaulay je tvrdio da je autorsko pravo monopol i da kao takvo ima općenito negativne učinke na društvo. [29] Nakon pada Melbourneove vlade 1841. Macaulay je više vremena posvetio književnom radu, a vratio se na dužnost generalnog upravitelja 1846. u administraciji lorda Johna Russella.

Na izborima 1847. izgubio je mjesto u Edinburghu. [30] Gubitak je pripisao gnjevu vjerskih fanatika zbog svog govora u korist proširenja godišnje vladine potpore na koledž Maynooth u Irskoj, koji je mladiće školovao za katoličko svećenstvo; neki su promatrači njegov gubitak pripisali i zanemarivanju lokalnih pitanja. Godine 1849. izabran je za rektora Sveučilišta u Glasgowu, na poziciji bez administrativnih dužnosti, koju studenti često dodjeljuju ljudima političke ili književne slave. [31] Također je dobio slobodu grada. [32]

Godine 1852. glasači u Edinburghu ponudili su da ga ponovno izaberu u parlament. Prihvatio je pod izričitim uvjetom da ne mora voditi kampanju i da se neće obvezati na stav o bilo kojem političkom pitanju. Izvanredno, izabran je pod tim uvjetima. [Potreban citat] Rijetko je posjećivao Dom zbog lošeg zdravlja. Njegova slabost nakon što je pretrpio srčani udar dovela ga je do odgode za nekoliko mjeseci u izlaganju zahvale glasačima u Edinburghu. Odstupio je sa svog mjesta u siječnju 1856. [33] Godine 1857. uzdignut je u vršnjake kao barun Macaulay, iz Rothleyja u okrugu Leicester [34], ali je rijetko prisustvovao Domu lordova. [33]

Kasniji život (1857–1859)

Sprovod Thomasa Babingtona Macaulaya, baruna Macaulaya, Sir Georgea Scharfa.
Macaulay je sjedio u odboru kako bi odlučio o povijesnim temama koje će se slikati u novoj Westminsterskoj palači. [35] Potreba za prikupljanjem pouzdanih portreta značajnih ličnosti iz povijesti za ovaj projekt dovela je do osnivanja Nacionalne galerije portreta, koja je službeno osnovana 2. prosinca 1856. [36] Macaulay je bio jedan od povjerenika utemeljitelja i počašćen je jednim od samo tri poprsja iznad glavnog ulaza.

U kasnijim godinama zdravlje mu je otežavalo rad. Umro je od srčanog udara 28. prosinca 1859. godine, u dobi od 59 godina, ostavljajući svoje glavno djelo, Povijest Engleske od pristupanja Jakova Drugog, nepotpunim. [37] Dana 9. siječnja 1860. pokopan je u Westminsterskoj opatiji, u Pjesničkom kutku, [38] u blizini kipa Addisona. [11] Kako nije imao djece, njegova je vršnjaka izumrla smrću.

Macaulayjev nećak, Sir George Trevelyan, Bt, napisao je bestseler `Život i pisma` svog slavnog ujaka, koji je i dalje najbolji potpuni život Macaulaya [potreban citat]. Njegov je nećak bio povjesničar s Cambridgea G. M. Trevelyan.

Književna djela
Kao mladić komponirao je balade Ivry i Armada [39], koje je kasnije uključio u dio Lays of Ancient Rome, serije vrlo popularnih pjesama o herojskim epizodama u rimskoj povijesti, koje je počeo skladati u Indiji, a nastavio u Rimu. , konačno objavljeno 1842. [40] Najpoznatiji od njih, Horatius, tiče se herojstva Horatiusa Coclesa. Sadrži često citirane retke: [41]

Tada je izgovorio hrabri Horatius,
Kapetan vrata:
„Za svakog čovjeka na ovoj zemlji
Smrt dolazi uskoro ili kasno.
I kako čovjek može bolje umrijeti
Suočavajući se sa strašnim šansama,
Za pepeo svojih otaca,
A hramovi njegovih bogova? `

Njegovi eseji, izvorno objavljeni u Edinburgh Reviewu, prikupljeni su kao kritički i povijesni eseji 1843.


Tijekom 1840 -ih Macaulay je poduzeo svoje najpoznatije djelo, Povijest Engleske od pristupanja Jakova Drugoga, objavivši prva dva sveska 1848. U početku je planirao dovesti svoju povijest do vladavine Georgea III. Nakon objavljivanja njegova prva dva sveska, nadala se da će svoje djelo dovršiti smrću kraljice Ane 1714. [43]

Treći i četvrti svezak, koji povijest donose Ryswickov mir, objavljeni su 1855. Na samrti 1859. radio je na petom svesku. To je, dovodeći Povijest do smrti Williama III, pripremila za objavljivanje njegova sestra, Lady Trevelyan, nakon njegove smrti. [44]

Političko pisanje
Macaulayevi politički spisi poznati su po svojoj zvučnoj prozi i po svom samouvjerenom, ponekad dogmatskom, isticanju progresivnog modela britanske povijesti, prema kojem je zemlja odbacila praznovjerje, autokraciju i konfuziju kako bi stvorila uravnotežen ustav i kulturu koja gleda u budućnost sa slobodom uvjerenja i izražavanja. Ovaj model ljudskog napretka nazvan je vigovsko tumačenje povijesti. Ova se filozofija najjasnije pojavljuje u esejima koje je Macaulay napisao za Edinburgh Review i drugim publikacijama, koje su prikupljene u obliku knjiga i stalni bestseler tijekom cijelog 19. stoljeća. Ali to se odražava i u Povijesti; najuzbudljiviji odlomci u djelu su oni koji opisuju `Slavnu revoluciju` 1688.

Kasniji su povjesničari kritizirali Macaulayjev pristup zbog njegove jednostranosti i popustljivosti. Karl Marx ga je nazvao `sustavnim krivotvoriteljem povijesti`. [45] Njegova tendencija da povijest vidi kao dramu navela ga je da se prema likovima čiji se stavovi suprotstavlja ponaša kao da su zlikovci, dok su likovi koje je odobravao predstavljeni kao heroji. Macaulay ulaže dosta truda, na primjer, da svog glavnog junaka Williama III oslobodi svake odgovornosti za masakr u Glencoeu. Winston Churchill posvetio je četverotomnu biografiju vojvode od Marlborougha opovrgavanju Macaulayjevih zamki na svog pretka, izražavajući nadu `da će zalijepiti oznaku `Lažljivac` za svoje otmjene kapute.` [46]

Ostavština kao povjesničar
Liberalni povjesničar Lord Acton četiri je puta pročitao Macaulayjevu Povijest Engleske, a kasnije se opisao kao `sirovog engleskog školarca, do vrha ispunjenog vigovskom politikom`, ali `ne samo vigizmom, već posebno Macaulayem kojim sam bio toliko pun`. Međutim, nakon što je došao pod njemački utjecaj, Acton će kasnije pronaći grešku u Macaulayu. [47] Godine 1880. Acton je klasificirao Macaulaya (s Burkeom i Gladstoneom) kao `jednog od tri najveća liberala`. [48] 1883. savjetovao je Mary Gladstone:

[T] eseji su doista blistavi i površni. Nije bio iznad književne kritike; njegovi indijski članci neće držati vodu; i njegove dvije najpoznatije recenzije, o Baconu i Rankeu, pokazuju njegovu nesposobnost. Eseji su samo ugodno čitanje i ključ do polovice predrasuda našeg doba. Povijest (s jednim ili dva govora) je divna. Nije znao ništa respektabilno prije sedamnaestog stoljeća, nije znao ništa o stranoj povijesti, o religiji, filozofiji, znanosti ili umjetnosti. Njegov izvještaj o raspravama Ranke je bacio u sjenu, njegov izvještaj o diplomatskim poslovima, od strane Kloppa. On je, uvjeren sam, grubo, u osnovi nepravedan. Pročitajte ga stoga kako biste saznali kako to da većina nesimpatičnih kritičara može smatrati da je on gotovo najveći engleski pisac ... [49]

1885. Acton je ustvrdio da:
Kvalitetu poučavanja nikada ne smijemo ocjenjivati ​​prema kvaliteti Učitelja niti dopustiti da mrlje zaklanjaju sunce. To bi bilo nepravedno i lišilo bi nas gotovo svega što je veliko i dobro na ovom svijetu. Dopustite mi da vas podsjetim na Macaulaya. On je za mene ostao jedan od najvećih od svih pisaca i majstora, iako mislim da je krajnje nizak, preziran i odvratan iz određenih razloga koje znate. [50]

Godine 1888. Acton je napisao da je Macaulay `učinio više od bilo kojeg pisca u svjetskoj književnosti za propagiranje liberalne vjere, te da nije bio samo najveći, već i najreprezentativniji Englez koji je tada živio`. [51]

W. S. Gilbert opisao je Macaulayjevu duhovitost, `koja je pisala o kraljici Ani` kao dio općenite pjesme pukovnika Calverleyja u činu I u libretu operete Patience iz 1881. godine. (Ova je rečenica možda bila šala o pukovnikovom pseudo-intelektualnom hvalisanju, jer je većina obrazovanih Viktorijaca znala da Macaulay nije pisao o kraljici Ani; Povijest obuhvaća samo smrt Williama III 1702., koju je naslijedio Anne.)

The Whig Interpretation of History (1931) Herberta Butterfielda napao je vigovsku povijest. Nizozemski povjesničar Pieter Geyl, koji je pisao 1955., smatrao je Macaulayjeve eseje `isključivo i netolerantno engleskim`. [52]

7. veljače 1954. lord Moran, liječnik premijera, Sir Winston Churchill, zabilježio je u svom dnevniku:
Randolph, koji za Longmanova piše život pokojnog lorda Derbyja, doveo je na ručak mladića tog imena. Njegov je govor zainteresirao P. M. ... Macaulay, nastavio je Longman, sada se ne čita; nije bilo potražnje za njegovim knjigama. P.M. progunđao da mu je jako žao čuti ovo. Macaulay je imao veliki utjecaj u svojim mladim danima. [53]

George Richard Potter, profesor i voditelj Odsjeka za povijest Sveučilišta u Sheffieldu od 1931. do 1965., tvrdio je: `U doba dugih pisama ... Macaulay se drži s najboljima`. [54] Međutim, Potter je također tvrdio:
Čini se da unatoč svim svojim jezičnim sposobnostima nikada nije pokušao ući u simpatičan mentalni kontakt sa klasičnim svijetom ili s Europom svog doba. Bila je to izoliranost koja je bila neosvojiva ... Međutim, ako je njegov pogled bio otočan, to je zasigurno bio prije britanski nego engleski. [55]

S obzirom na Macaulayjevu odlučnost da fizički pregleda mjesta spomenuta u svojoj Povijesti, Potter je rekao:
Velik dio uspjeha slavnog trećeg poglavlja Povijesti za koje se može reći da je uveo proučavanje društvene povijesti, pa čak i ... lokalne povijesti, posljedica je intenzivnog lokalnog znanja stečenog na licu mjesta. Kao rezultat toga, to je izvrsna, živa slika Velike Britanije u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća ... Nijedan opis reljefa Londonderryja u velikoj povijesti Engleske nije postojao prije 1850. godine; nakon njegova posjeta tamo i pripovijetke napisane oko njega, nije bilo potrebno ništa drugo ... Škotska je u potpunosti došla na svoje i od tada do sada bilo je uobičajeno da je engleska povijest neshvatljiva bez Škotske. [56]

Potter je primijetio da je Macaulay imao mnogo kritičara, od kojih su neki iznijeli neke istaknute stavke o nedostatku Macaulayjeve povijesti, ali je dodao: `Ozbiljnost i minutaža kritike kojoj je podvrgnuta Povijest Engleske mjera je njene trajnosti Vrijedan je svake unce praha i metka ispaljenog na nju. ` Potter je zaključio da ga je `u dugom nizu engleskog povijesnog pisanja od Clarendona do Trevelyana samo Gibbon nadmašio u sigurnosti ugleda i sigurnosti besmrtnosti`. [57]

Piers Brendon je napisao da je Macaulay `jedini britanski rival Gibonnu.` [58] 1972. JR Western je napisao da: `Unatoč svojoj starosti i mrljama, Macaulayjevu Povijest Engleske još uvijek treba zamijeniti cjelovita moderna povijest razdoblje. `[59] 1974. JP Kenyon izjavio je sljedeće:` Kao što je često slučaj, Macaulay je imao potpuno točno. `[60]

W. A. ​​Speck je 1980. napisao da je razlog zašto Macaulayjeva Povijest Engleske `još uvijek izaziva poštovanje to što se temelji na ogromnom broju istraživanja`. [61] Speck je tvrdio:
Macaulayjeva reputacija povjesničara nikada se nije u potpunosti oporavila od osude koju je implicitno doživjela u razornom napadu Herberta Butterfielda na The Whig interpretaciju povijesti. Iako nikada nije naveden po imenu, nema sumnje da je Macaulay odgovorio na optužbe podignute protiv povjesničara vigova, posebno da proučavaju prošlost s obzirom na sadašnjost, klasni ljudi u prošlosti kao oni koji su pospješili napredak i oni koji su ometali i prosudite ih prema tome. [62]

Prema Specku:
[Macaulay prečesto] poriče da prošlost ima svoju valjanost, tretirajući je samo kao uvod u svoju dob. To je posebno uočljivo u trećem poglavlju njegove Povijesti Engleske, kada uvijek iznova uspoređuje zaostalost 1685. s napretkom postignutim do 1848. Ne samo da to zlouporabljava prošlost, već ga dovodi i do pretjerivanja razlika. [62 ]

S druge strane, Speck je također napisao da se Macaulay `potrudio predstaviti vrline čak i skitnice, te je naslikao vrline bradavice i sve to`, [63] te da `nikada nije bio kriv za potiskivanje ili iskrivljavanje dokaza podržati prijedlog za koji je znao da je neistinit `. [64] Speck je zaključio:
Ono što je zapravo zapanjujuće jest koliko je njegova Povijest Engleske barem preživjela kasnija istraživanja. Iako se često odbacuje kao netočan, teško je odrediti odlomak u kojem je kategorički u zabludi ... njegov prikaz događaja iznimno je dobro stajao ... Njegovo tumačenje Slavne revolucije također ostaje bitno polazište za svako rasprava o toj epizodi ... Ono što nije preživjelo, ili je postalo prigušeno, je Macaulayjevo uvjerenje u napredak. To je bilo dominantno vjerovanje u doba Velike izložbe. No, Auschwitz i Hirošima uništili su zahtjev ovog stoljeća za moralnom superiornošću nad svojim prethodnicima, dok iscrpljenost prirodnih resursa izaziva ozbiljne sumnje u nastavak čak i materijalnog napretka u sljedećem. [64]

1981. J. W. Burrow je tvrdio da je Macaulayjeva Povijest Engleske:
... nije samo stranački; presuda, poput Firthove, da je Macaulay uvijek bio vigovski političar teško bi mogla biti neprikladnija. Naravno da je Macaulay mislio da su Whigi sedamnaestog stoljeća bili ispravni u svojim temeljnim idejama, ali junak Povijesti bio je William, koji, kako Macaulay kaže, zasigurno nije bio Whig ... Ako je to bio whiggism samo tako, do sredine devetnaestog stoljeća, u najopsežnijem i uključivom smislu, koje zahtijeva samo prihvaćanje parlamentarne vlade i osjećaj ozbiljnosti presedana. Butterfield s pravom kaže da je u devetnaestom stoljeću vigovsko viđenje povijesti postalo englesko. Glavni agent te transformacije bio je zasigurno Macaulay, naravno potpomognut sve manjom relevantnošću sukoba iz sedamnaestog stoljeća za suvremenu politiku, budući da je moć krune dodatno slabila, a građanski invaliditet katolika i neistomišljenika uklonjen je zakonodavstvom. Povijest je mnogo više od potvrde stranke; to je pokušaj da se ubaci pogled na politiku, pragmatičan, pošten, u biti burkeanski, informiran visokim, čak i uzdrmanim osjećajem vrijednosti javnog života, ali potpuno svjestan njegovih međusobnih odnosa sa širim napretkom društva; ona utjelovljuje ono što je Hallam samo ustvrdio, osjećaj privilegiranog posjedovanja Engleza svoje povijesti, kao i epskog dostojanstva vlade putem rasprave. Ako je ovo bio sektaški, teško da je, u bilo kojem korisnom suvremenom smislu, polemički vig; više je poput sektaštva engleskog respektabilnosti. [65]

1982. Gertrude Himmelfarb je napisala:
[Većina] profesionalnih povjesničara odavno je odustalo od čitanja Macaulaya, jer su odustali od pisanja povijesti kakvu je on napisao i razmišljanja o povijesti kao on. Ipak, bilo je vrijeme kada je Macaulay čitao bilo tko s pretenzijom na uzgoj. [66]

Himmelfarb također žali kako je `povijest povijesti tužno svjedočanstvo o kulturnoj regresiji našeg doba`. [67]

U romanu Marathon Man i njegovoj filmskoj adaptaciji protagonist je dobio ime `Thomas Babington` po Macaulayu. [68]

2008. Walter Olson zalagao se za prevlast Macaulaya kao britanskog klasičnog liberala...

Skuplje knjige možete platiti na rate.

International shipping
Paypal only
(Države Balkana: Uplata može i preko pošte ili Western Union-a)

1 euro = 117.5 din

For international buyers please see instructions below:
To buy an item: Click on the red button KUPI ODMAH
Količina: 1 / Isporuka: Pošta / Plaćanje: Tekući račun
To confirm the purchase click on the orange button: Potvrdi kupovinu (After that we will send our paypal details)
To message us for more information: Click on the blue button POŠALJI PORUKU
To see overview of all our items: Click on Svi predmeti člana

Ako je aktivirana opcija besplatna dostava, ona se odnosi samo na slanje kao preporučena tiskovina ili cc paket na teritoriji Srbije.

Poštarina za knjige je u proseku 133-200 dinara, u slučaju da izaberete opciju plaćanje pre slanja i slanje preko pošte. Postexpress i kurirske službe su skuplje ali imaju opciju plaćanja pouzećem. Ako nije stavljena opcija da je moguće slanje i nekom drugom kurirskom službom pored postexpressa, slobodno kupite knjigu pa nam u poruci napišite koja kurirska služba vam odgovara.

Ukoliko još uvek nemate bar 10 pozitivnih ocena, zbog nekoliko neprijatnih iskustava, molili bi vas da nam uplatite cenu kupljenog predmeta unapred.

Novi Sad lično preuzimanje ili svaki dan ili jednom nedeljno zavisno od lokacije prodatog predmeta.

Našu kompletnu ponudu možete videti preko linka
https://www.kupindo.com/Clan/H.C.E/SpisakPredmeta
Ukoliko tražite još neki naslov koji ne možete da nađete pošaljite nam poruku možda ga imamo u magacinu.
Pogledajte i našu ponudu na limundu https://www.limundo.com/Clan/H.C.E/SpisakAukcija
Slobodno pitajte šta vas zanima preko poruka. Preuzimanje moguce u Novom Sadu i Sremskoj Mitrovici uz prethodni dogovor. (Većina knjiga je u Sremskoj Mitrovici, manji broj u Novom Sadu, tako da se najavite nekoliko dana ranije u slucaju ličnog preuzimanja, da bi knjige bile donete, a ako Vam hitno treba neka knjiga za danas ili sutra, obavezno proverite prvo preko poruke da li je u magacinu da ne bi doslo do neprijatnosti). U krajnjem slučaju mogu biti poslate i poštom u Novi Sad i stižu za jedan dan.

U Novom Sadu lično preuzimanje na Grbavici na našoj adresi ili u okolini po dogovoru. Dostava na kućnu adresu u Novom Sadu putem kurira 350 dinara.
Slanje nakon uplate na račun u Erste banci (ukoliko ne želite da plaćate po preuzimanju). Poštarina za jednu knjigu, zavisno od njene težine, može biti od 133-200 din. Slanje vise knjiga u paketu težem od 2 kg 250-400 din. Za cene postexpressa ili drugih službi se možete informisati na njihovim sajtovima.
http://www.postexpress.rs/struktura/lat/cenovnik/cenovnik-unutrasnji-saobracaj.asp

INOSTRANSTVO: Šaljem po dogovoru, ili po vašim prijateljima/rodbini ili poštom. U Beč idem jednom godišnje pa ako se podudare termini knjige mogu doneti lično. Skuplje pakete mogu poslati i po nekom autobusu, molim vas ne tražite mi da šaljem autobusima knjige manje vrednosti jer mi odlazak na autobusku stanicu i čekanje prevoza pravi veći problem nego što bi koštala poštarina za slanje kao mali paket preko pošte.

Ukoliko kupujete više od jedne knjige javite se porukom možda Vam mogu dati određeni popust na neke naslove.

Sve knjige su detaljno uslikane, ako Vas još nešto interesuje slobodno pitajte porukom. Reklamacije primamo samo ukoliko nam prvo pošaljete knjigu nazad da vidim u čemu je problem pa nakon toga vraćamo novac. Jednom smo prevareni od strane člana koji nam je vratio potpuno drugu knjigu od one koju smo mu mi poslali, tako da više ne vraćamo novac pre nego što vidimo da li se radi o našoj knjizi.
Ukoliko Vam neka pošiljka ne stigne za dva ili tri dana, odmah nas kontaktirajte za broj pošiljke kako bi videli u čemu je problem. Ne čekajte da prođe više vremena, pogotovo ako ste iz inostranstva, jer nakon određenog vremena pošiljke se vraćaju pošiljaocu, tako da bi morali da platimo troškove povratka i ponovnog slanja. Potvrde o slanju čuvamo do 10 dana. U 99% slučajeva sve prolazi glatko, ali nikad se ne zna.

Ukoliko uvažimo vašu reklamaciju ne snosimo troškove poštarine, osim kada je očigledno naša greška u pitanju.

Predmet: 71906185
Dobro očuvano kao na slikama

S engleskog preveo:

Danilo D. Vasiljevic

1927.

Fridrih II Pruski, poznatiji kao Fridrih Veliki (nem. Friedrich II, Friedrich der Große; 24. januar 1712—17. avgust 1786) bio treći kralj Pruske (1740—1786) iz dinastije Hoencolern.[1] Svoje kraljevanje obeležio je reformom uprave i birokratskog stroja, prosvećenim pristupom vladarskim pitanjima i verskom tolerancijom, kao i vrsnim vojnim umećem, koje je iskoristio vodeći prusku vojsku u odbrani svoje kraljevine tokom Sedmogodišnjeg rata.

Fridrih je bio pobornik umetnosti i filozofije, i prijatelj mnogih filozofa. Poznat je period kada je na svom dvoru ugostio filozofa Voltera. Interesovao se naročito za muziku i svirao je flautu. U blizini Potsdama, podigao je dvorac za lično uživanje: Sansusi.

Njegova vladarska ideologija se može opisati kao prosvećeni apsolutizam...

Thomas Babington Macaulay, prvi barun Macaulay, FRS FRSE PC (25. listopada 1800. - 28. prosinca 1859.) bio je britanski povjesničar i vigovski političar. Smatra se prvenstveno odgovornim za uvođenje zapadnog obrazovnog sustava u Indiji. Opširno je pisao kao esejist, o suvremenim i povijesnim društveno -političkim temama te kao recenzent. Njegova Povijest Engleske bila je temeljni i paradigmatičan primjer vigovske historiografije, a njezin je književni stil od objavljivanja ostao predmet hvale, uključujući i nakon široko rasprostranjene osude njezinih povijesnih prepirki koje su postale popularne u 20. stoljeću. [1]

Macaulay je služio kao ratni tajnik između 1839. i 1841. i kao glavni upravitelj plaćanja između 1846. i 1848. Igrao je važnu ulogu u uvođenju engleskih i zapadnih koncepata u obrazovanje u Indiji, a svoj argument na tu temu objavio je u `Macaulay`s Minute` 1835. Podržavao je zamjenu perzijskog engleskim kao službenim jezikom, upotrebu engleskog kao medija poučavanja u svim školama i osposobljavanje Indijanaca koji govore engleski za učitelje. [1] To je dovelo do macaulayizma u Indiji i sustavnog brisanja tradicionalnog i drevnog indijskog obrazovanja i strukovnih sustava i znanosti. [2]

Macaulay je podijelio svijet na civilizirane nacije i barbarstvo, a Britanija predstavlja vrhunac civilizacije. U svom zapisniku o indijskom obrazovanju iz veljače 1835. ustvrdio je: `Vjerujem da nije pretjerano reći da su svi povijesni podaci prikupljeni iz svih knjiga napisanih na sanskrtu manje vrijedni od onoga što se može naći u većini oskudnih skraćenica korištenih u pripremnim školama u Engleskoj `. [3] Bio je vjenčan s idejom napretka, posebno u smislu liberalnih sloboda. Protivio se radikalizmu dok je idealizirao povijesnu britansku kulturu i tradiciju.

Macaulay je rođen u hramu Rothley [4] u Leicestershireu 25. listopada 1800., sin Zacharyja Macaulaya, škotskog gorštaka, koji je postao kolonijalni guverner i abolicionist, i Seline Mills iz Bristola, bivše učenice Hannah More. [5] Svoje prvo dijete nazvali su po njegovu ujaku Thomasu Babingtonu, zemljoposjedniku i političaru u Leicestershireu, [6] [7] koji se oženio Zacharyjevom sestrom Jean. [8] Mladi Macaulay zabilježen je kao čudo od djeteta; kao mali, gledajući kroz prozor iz svog kreveta u dimnjake lokalne tvornice, na glasu je pitao svog oca je li dim došao od paklene vatre. [9]

Obrazovao se u privatnoj školi u Hertfordshireu, a potom i na Trinity Collegeu u Cambridgeu. [10] Dok je bio u Cambridgeu, Macaulay je napisao mnogo poezije i osvojio nekoliko nagrada, uključujući kancelarkovu zlatnu medalju u lipnju 1821. [11]

Macaulay je 1825. u Edinburgh Reviewu objavio istaknuti esej o Miltonu. Studirao je pravo, a 1826. godine pozvan je u advokatsku komoru, no ubrzo se počeo više zanimati za političku karijeru. [12] Macaulay je 1827. u Edinburgh Reviewu objavio esej protiv ropstva u kojem osporava analizu afričkih radnika koju je sastavio pukovnik Thomas Moody, Knight, koji je bio parlamentarni povjerenik za zapadnoindijsko ropstvo. [13] [14] Macaulayev otac, Zachary Macaulay, također je osudio filozofiju Moodyja, u nizu pisama Anti-Slavery Reporteru. [13] [15]

Macaulay, koji se nikada nije ženio i nije imao djece, šuškalo se da se zaljubio u Mariju Kinnaird, koja je bila bogata štićenica Richarda `Razgovora` Sharpa. [16] Macaulayjeve najjače emocionalne veze bile su njegove najmlađe sestre: Margaret, koja je umrla dok je bio u Indiji, i Hannah. Kako je Hannah odrastala, stvorio je blisku vezanost za Hanninu kćer Margaret, koju je nazvao `Baba`. [17]

Macaulay je tijekom cijelog života zadržao strastveno zanimanje za zapadnu klasičnu književnost i ponosio se znanjem o starogrčkoj književnosti. Vjerojatno je imao eidetsko pamćenje. [18] Dok je bio u Indiji, čitao je svako starogrčko i rimsko djelo koje mu je bilo na raspolaganju. U svojim pismima opisuje čitanje Eneide dok je bio na odmoru u Malvernu 1851. godine, a do ljepote Virgilijeve poezije ga je ganulo do suza. Također je sam učio njemački, nizozemski i španjolski, te je ostao tečno govoriti francuski. [19]

Politička karijera
1830. markiz od Lansdownea pozvao je Macaulaya da postane član parlamenta za džepni okrug Calne. Njegov djevojački govor bio je u prilog ukidanju civilnih invaliditeta Židova u Velikoj Britaniji. [11]

Macaulay se proslavio nizom govora u korist parlamentarne reforme. [11] Nakon što je usvojen Zakon o velikim reformama iz 1833. godine, postao je poslanik u Leedsu. [11] U Reformi je Calneova zastupljenost smanjena s dva na jedan; Leeds nikada prije nije bio zastupljen, ali sada je imao dva člana. Iako ponosan što je pomogao u donošenju zakona o reformama, Macaulay nije prestajao biti zahvalan svom bivšem pokrovitelju, Lansdowneu, koji je ostao veliki prijatelj i politički saveznik.

Macaulay je bio tajnik Odbora za kontrolu pod Lordom Grayem od 1832. do 1833. Financijska sramota njegova oca značila je da je Macaulay postao jedino sredstvo za uzdržavanje njegove obitelji i trebalo mu je više isplativo mjesto nego što je mogao imati kao zastupnik. Nakon donošenja Zakona o Vladi Indije 1833., dao je ostavku na mjesto zastupnika u Leedsu i imenovan je prvim članom zakona u Vijeću generalnog guvernera. Otišao je u Indiju 1834., a služio je u Vrhovnom vijeću Indije između 1834. i 1838. [20]

U svom dobro poznatom Zapisniku o indijskom obrazovanju iz veljače 1835. [3] Macaulay je pozvao lorda Williama Bentincka, generalnog guvernera da reformira srednje obrazovanje prema utilitarističkim linijama kako bi pružio `korisno učenje`-izraz koji je Macaulayu bio sinonim za zapadnu kulturu . Nije postojala tradicija srednjeg obrazovanja na narodnim jezicima; institucije koje je tada podupirala East India Company podučavale su se ili na sanskrtu ili na perzijskom. Stoga je ustvrdio: `Moramo obrazovati ljude koji se trenutačno ne mogu obrazovati pomoću maternjeg jezika. Moramo ih naučiti stranom jeziku.` Macaulay je tvrdio da sanskrit i perzijski nisu bili pristupačniji od engleskog govornicima indijskih narodnih jezika, a postojeći sanskrtski i perzijski tekstovi bili su od male koristi za `korisno učenje`. U jednom od manje oštrih odlomaka zapisnika napisao je:

Nemam znanje ni sanskrita ni arapskog. Ali učinio sam sve što sam mogao da napravim ispravnu procjenu njihove vrijednosti. Čitao sam prijevode najslavnijih arapskih i sanskrtskih djela. Razgovarao sam i ovdje i kod kuće s muškarcima koji se odlikuju znanjem istočnjačkih jezika. Sasvim sam spreman orijentalno učenje uzeti u obzir kod samih orijentalista. Nikada među njima nisam našao nekoga tko bi mogao poreći da je jedna polica dobre europske knjižnice vrijedila cijele izvorne književnosti Indije i Arabije. [3]

Ni sanskritska ni arapska poezija nisu se slagale s europskom; u drugim granama učenja razlika je bila još veća, tvrdio je:

Teško da će se osporiti da je odjel književnosti u kojemu istočni pisci najviše stoje poezija. I zasigurno se nikada nisam susreo s bilo kojim orijentalistom koji se usudio ustvrditi da se arapsko i sanskritsko pjesništvo može usporediti s pjesništvom velikih europskih nacija. Ali kad pređemo s djela mašte na djela u kojima se bilježe činjenice i istražuju opća načela, superiornost Europljana postaje apsolutno nemjerljiva. Vjerujem da nije pretjerano reći da su svi povijesni podaci prikupljeni iz svih knjiga napisanih na sanskrtu manje vrijedni od onoga što se može naći u najosjetljivijim skraćenicama koje se koriste u pripremnim školama u Engleskoj. U svakoj grani fizičke ili moralne filozofije relativni položaj dva naroda je gotovo isti. [3]

Dakle, od šeste godine školovanja nadalje, nastava bi trebala biti na europskom jeziku, a engleski kao medij poučavanja. Time bi se stvorila klasa angliciziranih Indijanaca koji bi služili kao kulturni posrednici između Britanaca i Indijanaca; stvaranje takve klase bilo je potrebno prije bilo kakve reforme narodnog obrazovanja: [20] [3]

Osjećam ... da je nemoguće za nas, s našim ograničenim mogućnostima, pokušati obrazovati tijelo ljudi. Trenutno moramo dati sve od sebe da formiramo klasu koja bi mogla biti tumači između nas i milijuna kojima upravljamo, klasu osoba Indijaca u krvi i boji kože, ali Engleza po ukusu, mišljenju, moralu i intelektu. Ovoj klasi možemo dopustiti da usavrši narodne dijalekte u zemlji, obogati te dijalekte terminima znanosti posuđenim iz zapadne nomenklature i da ih postupno učini prikladnim sredstvima za prenošenje znanja velikoj masi stanovništva.

Macaulayjeva minuta uvelike se podudarala s Bentinckovim stavovima [21] i Bentinckovim Zakonom o obrazovanju na engleskom jeziku iz 1835. godine blisko su se podudarali s Macaulayjevim preporukama (1836. škola po imenu La Martinière, koju je osnovao general bojnik Claude Martin, imala je jednu od svojih kuća nazvanu po njemu), ali su kasniji guverneri -General je zauzeo pomirljiviji pristup postojećem indijskom obrazovanju.

Njegove posljednje godine u Indiji bile su posvećene stvaranju Kaznenog zakona, kao vodećeg člana Pravne komisije. Nakon indijske pobune 1857. donesen je Macaulayev kaznenopravni prijedlog. [Potreban citat] Indijski kazneni zakon 1860. godine slijedio je Zakon o kaznenom postupku 1872. i Zakon o parničnom postupku 1908. Indijski kazneni zakon nadahnuo je kolege u većini drugih britanskih kolonija, a do danas su mnogi od ovih zakona još uvijek na snazi ​​u mjestima udaljenim poput Pakistana, Singapura, Bangladeša, Šri Lanke, Nigerije i Zimbabvea, kao i u samoj Indiji. [22] To uključuje odjeljak 377 Indijskog kaznenog zakona, koji ostaje osnova za zakone koji kriminaliziraju homoseksualnost u nekoliko zemalja Commonwealta h nacije. [23]

U indijskoj kulturi izraz `Macaulayeva djeca` ponekad se koristi za označavanje ljudi rođenih indijskog podrijetla koji usvajaju zapadnu kulturu kao način života ili pokazuju stavove pod utjecajem kolonijalizma (`macaulaizam`) [24] - izrazi koji se koriste omalovažavajuće i implikacija nelojalnosti prema svojoj zemlji i baštini. U neovisnoj Indiji, Macaulayjevu ideju o civilizacijskoj misiji koristili su dalitisti, osobito neoliberalist Chandra Bhan Prasad, kao `kreativno prisvajanje za osnaživanje sebe`, na temelju stajališta da je dalitsku zajednicu osnažilo Macaulayjevo osuđivanje hinduističke kulture i podrška obrazovanju u zapadnom stilu u Indiji. [25]

Domenico Losurdo navodi da je `Macaulay priznao da su se engleski kolonisti u Indiji ponašali poput Spartanaca koji se suočavaju s helotima: imamo posla s` rasom suverena `ili` suverenom kastom `, koja ima apsolutnu vlast nad svojim` kmetovima `.` [26] Losurdo napomenuo da to nije izazvalo nikakve sumnje Macaulaya u pogledu prava Britanije da upravlja svojim kolonijama na autokratski način; na primjer, dok je Macaulay opisao upravu generalnog guvernera Indije Warrena Hastingsa kao toliko despotsku da se `sva nepravda bivših ugnjetača, azijskih i europskih, pojavila kao blagoslov`, on (Hastings) je zaslužio `visoko divljenje` i svrstati među `najistaknutije ljude u našoj povijesti` zbog `što su spasili Englesku i civilizaciju`. [27]

Povratak u britanski javni život (1838–1857)

Macaulay, Sir Francis Grant.
Vrativši se u Britaniju 1838., sljedeće je godine postao poslanik Edinburga. Lord Melbourne ga je 1839. postavio za ratnog tajnika, a iste godine zakleo se u Tajnom vijeću. [28] Macaulay se 1841. pozabavio pitanjem zakona o autorskim pravima. Macaulayjev položaj, malo izmijenjen, postao je temelj zakona o autorskim pravima u svijetu engleskog govornog područja tijekom mnogih desetljeća. [29] Macaulay je tvrdio da je autorsko pravo monopol i da kao takvo ima općenito negativne učinke na društvo. [29] Nakon pada Melbourneove vlade 1841. Macaulay je više vremena posvetio književnom radu, a vratio se na dužnost generalnog upravitelja 1846. u administraciji lorda Johna Russella.

Na izborima 1847. izgubio je mjesto u Edinburghu. [30] Gubitak je pripisao gnjevu vjerskih fanatika zbog svog govora u korist proširenja godišnje vladine potpore na koledž Maynooth u Irskoj, koji je mladiće školovao za katoličko svećenstvo; neki su promatrači njegov gubitak pripisali i zanemarivanju lokalnih pitanja. Godine 1849. izabran je za rektora Sveučilišta u Glasgowu, na poziciji bez administrativnih dužnosti, koju studenti često dodjeljuju ljudima političke ili književne slave. [31] Također je dobio slobodu grada. [32]

Godine 1852. glasači u Edinburghu ponudili su da ga ponovno izaberu u parlament. Prihvatio je pod izričitim uvjetom da ne mora voditi kampanju i da se neće obvezati na stav o bilo kojem političkom pitanju. Izvanredno, izabran je pod tim uvjetima. [Potreban citat] Rijetko je posjećivao Dom zbog lošeg zdravlja. Njegova slabost nakon što je pretrpio srčani udar dovela ga je do odgode za nekoliko mjeseci u izlaganju zahvale glasačima u Edinburghu. Odstupio je sa svog mjesta u siječnju 1856. [33] Godine 1857. uzdignut je u vršnjake kao barun Macaulay, iz Rothleyja u okrugu Leicester [34], ali je rijetko prisustvovao Domu lordova. [33]

Kasniji život (1857–1859)

Sprovod Thomasa Babingtona Macaulaya, baruna Macaulaya, Sir Georgea Scharfa.
Macaulay je sjedio u odboru kako bi odlučio o povijesnim temama koje će se slikati u novoj Westminsterskoj palači. [35] Potreba za prikupljanjem pouzdanih portreta značajnih ličnosti iz povijesti za ovaj projekt dovela je do osnivanja Nacionalne galerije portreta, koja je službeno osnovana 2. prosinca 1856. [36] Macaulay je bio jedan od povjerenika utemeljitelja i počašćen je jednim od samo tri poprsja iznad glavnog ulaza.

U kasnijim godinama zdravlje mu je otežavalo rad. Umro je od srčanog udara 28. prosinca 1859. godine, u dobi od 59 godina, ostavljajući svoje glavno djelo, Povijest Engleske od pristupanja Jakova Drugog, nepotpunim. [37] Dana 9. siječnja 1860. pokopan je u Westminsterskoj opatiji, u Pjesničkom kutku, [38] u blizini kipa Addisona. [11] Kako nije imao djece, njegova je vršnjaka izumrla smrću.

Macaulayjev nećak, Sir George Trevelyan, Bt, napisao je bestseler `Život i pisma` svog slavnog ujaka, koji je i dalje najbolji potpuni život Macaulaya [potreban citat]. Njegov je nećak bio povjesničar s Cambridgea G. M. Trevelyan.

Književna djela
Kao mladić komponirao je balade Ivry i Armada [39], koje je kasnije uključio u dio Lays of Ancient Rome, serije vrlo popularnih pjesama o herojskim epizodama u rimskoj povijesti, koje je počeo skladati u Indiji, a nastavio u Rimu. , konačno objavljeno 1842. [40] Najpoznatiji od njih, Horatius, tiče se herojstva Horatiusa Coclesa. Sadrži često citirane retke: [41]

Tada je izgovorio hrabri Horatius,
Kapetan vrata:
„Za svakog čovjeka na ovoj zemlji
Smrt dolazi uskoro ili kasno.
I kako čovjek može bolje umrijeti
Suočavajući se sa strašnim šansama,
Za pepeo svojih otaca,
A hramovi njegovih bogova? `

Njegovi eseji, izvorno objavljeni u Edinburgh Reviewu, prikupljeni su kao kritički i povijesni eseji 1843.


Tijekom 1840 -ih Macaulay je poduzeo svoje najpoznatije djelo, Povijest Engleske od pristupanja Jakova Drugoga, objavivši prva dva sveska 1848. U početku je planirao dovesti svoju povijest do vladavine Georgea III. Nakon objavljivanja njegova prva dva sveska, nadala se da će svoje djelo dovršiti smrću kraljice Ane 1714. [43]

Treći i četvrti svezak, koji povijest donose Ryswickov mir, objavljeni su 1855. Na samrti 1859. radio je na petom svesku. To je, dovodeći Povijest do smrti Williama III, pripremila za objavljivanje njegova sestra, Lady Trevelyan, nakon njegove smrti. [44]

Političko pisanje
Macaulayevi politički spisi poznati su po svojoj zvučnoj prozi i po svom samouvjerenom, ponekad dogmatskom, isticanju progresivnog modela britanske povijesti, prema kojem je zemlja odbacila praznovjerje, autokraciju i konfuziju kako bi stvorila uravnotežen ustav i kulturu koja gleda u budućnost sa slobodom uvjerenja i izražavanja. Ovaj model ljudskog napretka nazvan je vigovsko tumačenje povijesti. Ova se filozofija najjasnije pojavljuje u esejima koje je Macaulay napisao za Edinburgh Review i drugim publikacijama, koje su prikupljene u obliku knjiga i stalni bestseler tijekom cijelog 19. stoljeća. Ali to se odražava i u Povijesti; najuzbudljiviji odlomci u djelu su oni koji opisuju `Slavnu revoluciju` 1688.

Kasniji su povjesničari kritizirali Macaulayjev pristup zbog njegove jednostranosti i popustljivosti. Karl Marx ga je nazvao `sustavnim krivotvoriteljem povijesti`. [45] Njegova tendencija da povijest vidi kao dramu navela ga je da se prema likovima čiji se stavovi suprotstavlja ponaša kao da su zlikovci, dok su likovi koje je odobravao predstavljeni kao heroji. Macaulay ulaže dosta truda, na primjer, da svog glavnog junaka Williama III oslobodi svake odgovornosti za masakr u Glencoeu. Winston Churchill posvetio je četverotomnu biografiju vojvode od Marlborougha opovrgavanju Macaulayjevih zamki na svog pretka, izražavajući nadu `da će zalijepiti oznaku `Lažljivac` za svoje otmjene kapute.` [46]

Ostavština kao povjesničar
Liberalni povjesničar Lord Acton četiri je puta pročitao Macaulayjevu Povijest Engleske, a kasnije se opisao kao `sirovog engleskog školarca, do vrha ispunjenog vigovskom politikom`, ali `ne samo vigizmom, već posebno Macaulayem kojim sam bio toliko pun`. Međutim, nakon što je došao pod njemački utjecaj, Acton će kasnije pronaći grešku u Macaulayu. [47] Godine 1880. Acton je klasificirao Macaulaya (s Burkeom i Gladstoneom) kao `jednog od tri najveća liberala`. [48] 1883. savjetovao je Mary Gladstone:

[T] eseji su doista blistavi i površni. Nije bio iznad književne kritike; njegovi indijski članci neće držati vodu; i njegove dvije najpoznatije recenzije, o Baconu i Rankeu, pokazuju njegovu nesposobnost. Eseji su samo ugodno čitanje i ključ do polovice predrasuda našeg doba. Povijest (s jednim ili dva govora) je divna. Nije znao ništa respektabilno prije sedamnaestog stoljeća, nije znao ništa o stranoj povijesti, o religiji, filozofiji, znanosti ili umjetnosti. Njegov izvještaj o raspravama Ranke je bacio u sjenu, njegov izvještaj o diplomatskim poslovima, od strane Kloppa. On je, uvjeren sam, grubo, u osnovi nepravedan. Pročitajte ga stoga kako biste saznali kako to da većina nesimpatičnih kritičara može smatrati da je on gotovo najveći engleski pisac ... [49]

1885. Acton je ustvrdio da:
Kvalitetu poučavanja nikada ne smijemo ocjenjivati ​​prema kvaliteti Učitelja niti dopustiti da mrlje zaklanjaju sunce. To bi bilo nepravedno i lišilo bi nas gotovo svega što je veliko i dobro na ovom svijetu. Dopustite mi da vas podsjetim na Macaulaya. On je za mene ostao jedan od najvećih od svih pisaca i majstora, iako mislim da je krajnje nizak, preziran i odvratan iz određenih razloga koje znate. [50]

Godine 1888. Acton je napisao da je Macaulay `učinio više od bilo kojeg pisca u svjetskoj književnosti za propagiranje liberalne vjere, te da nije bio samo najveći, već i najreprezentativniji Englez koji je tada živio`. [51]

W. S. Gilbert opisao je Macaulayjevu duhovitost, `koja je pisala o kraljici Ani` kao dio općenite pjesme pukovnika Calverleyja u činu I u libretu operete Patience iz 1881. godine. (Ova je rečenica možda bila šala o pukovnikovom pseudo-intelektualnom hvalisanju, jer je većina obrazovanih Viktorijaca znala da Macaulay nije pisao o kraljici Ani; Povijest obuhvaća samo smrt Williama III 1702., koju je naslijedio Anne.)

The Whig Interpretation of History (1931) Herberta Butterfielda napao je vigovsku povijest. Nizozemski povjesničar Pieter Geyl, koji je pisao 1955., smatrao je Macaulayjeve eseje `isključivo i netolerantno engleskim`. [52]

7. veljače 1954. lord Moran, liječnik premijera, Sir Winston Churchill, zabilježio je u svom dnevniku:
Randolph, koji za Longmanova piše život pokojnog lorda Derbyja, doveo je na ručak mladića tog imena. Njegov je govor zainteresirao P. M. ... Macaulay, nastavio je Longman, sada se ne čita; nije bilo potražnje za njegovim knjigama. P.M. progunđao da mu je jako žao čuti ovo. Macaulay je imao veliki utjecaj u svojim mladim danima. [53]

George Richard Potter, profesor i voditelj Odsjeka za povijest Sveučilišta u Sheffieldu od 1931. do 1965., tvrdio je: `U doba dugih pisama ... Macaulay se drži s najboljima`. [54] Međutim, Potter je također tvrdio:
Čini se da unatoč svim svojim jezičnim sposobnostima nikada nije pokušao ući u simpatičan mentalni kontakt sa klasičnim svijetom ili s Europom svog doba. Bila je to izoliranost koja je bila neosvojiva ... Međutim, ako je njegov pogled bio otočan, to je zasigurno bio prije britanski nego engleski. [55]

S obzirom na Macaulayjevu odlučnost da fizički pregleda mjesta spomenuta u svojoj Povijesti, Potter je rekao:
Velik dio uspjeha slavnog trećeg poglavlja Povijesti za koje se može reći da je uveo proučavanje društvene povijesti, pa čak i ... lokalne povijesti, posljedica je intenzivnog lokalnog znanja stečenog na licu mjesta. Kao rezultat toga, to je izvrsna, živa slika Velike Britanije u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća ... Nijedan opis reljefa Londonderryja u velikoj povijesti Engleske nije postojao prije 1850. godine; nakon njegova posjeta tamo i pripovijetke napisane oko njega, nije bilo potrebno ništa drugo ... Škotska je u potpunosti došla na svoje i od tada do sada bilo je uobičajeno da je engleska povijest neshvatljiva bez Škotske. [56]

Potter je primijetio da je Macaulay imao mnogo kritičara, od kojih su neki iznijeli neke istaknute stavke o nedostatku Macaulayjeve povijesti, ali je dodao: `Ozbiljnost i minutaža kritike kojoj je podvrgnuta Povijest Engleske mjera je njene trajnosti Vrijedan je svake unce praha i metka ispaljenog na nju. ` Potter je zaključio da ga je `u dugom nizu engleskog povijesnog pisanja od Clarendona do Trevelyana samo Gibbon nadmašio u sigurnosti ugleda i sigurnosti besmrtnosti`. [57]

Piers Brendon je napisao da je Macaulay `jedini britanski rival Gibonnu.` [58] 1972. JR Western je napisao da: `Unatoč svojoj starosti i mrljama, Macaulayjevu Povijest Engleske još uvijek treba zamijeniti cjelovita moderna povijest razdoblje. `[59] 1974. JP Kenyon izjavio je sljedeće:` Kao što je često slučaj, Macaulay je imao potpuno točno. `[60]

W. A. ​​Speck je 1980. napisao da je razlog zašto Macaulayjeva Povijest Engleske `još uvijek izaziva poštovanje to što se temelji na ogromnom broju istraživanja`. [61] Speck je tvrdio:
Macaulayjeva reputacija povjesničara nikada se nije u potpunosti oporavila od osude koju je implicitno doživjela u razornom napadu Herberta Butterfielda na The Whig interpretaciju povijesti. Iako nikada nije naveden po imenu, nema sumnje da je Macaulay odgovorio na optužbe podignute protiv povjesničara vigova, posebno da proučavaju prošlost s obzirom na sadašnjost, klasni ljudi u prošlosti kao oni koji su pospješili napredak i oni koji su ometali i prosudite ih prema tome. [62]

Prema Specku:
[Macaulay prečesto] poriče da prošlost ima svoju valjanost, tretirajući je samo kao uvod u svoju dob. To je posebno uočljivo u trećem poglavlju njegove Povijesti Engleske, kada uvijek iznova uspoređuje zaostalost 1685. s napretkom postignutim do 1848. Ne samo da to zlouporabljava prošlost, već ga dovodi i do pretjerivanja razlika. [62 ]

S druge strane, Speck je također napisao da se Macaulay `potrudio predstaviti vrline čak i skitnice, te je naslikao vrline bradavice i sve to`, [63] te da `nikada nije bio kriv za potiskivanje ili iskrivljavanje dokaza podržati prijedlog za koji je znao da je neistinit `. [64] Speck je zaključio:
Ono što je zapravo zapanjujuće jest koliko je njegova Povijest Engleske barem preživjela kasnija istraživanja. Iako se često odbacuje kao netočan, teško je odrediti odlomak u kojem je kategorički u zabludi ... njegov prikaz događaja iznimno je dobro stajao ... Njegovo tumačenje Slavne revolucije također ostaje bitno polazište za svako rasprava o toj epizodi ... Ono što nije preživjelo, ili je postalo prigušeno, je Macaulayjevo uvjerenje u napredak. To je bilo dominantno vjerovanje u doba Velike izložbe. No, Auschwitz i Hirošima uništili su zahtjev ovog stoljeća za moralnom superiornošću nad svojim prethodnicima, dok iscrpljenost prirodnih resursa izaziva ozbiljne sumnje u nastavak čak i materijalnog napretka u sljedećem. [64]

1981. J. W. Burrow je tvrdio da je Macaulayjeva Povijest Engleske:
... nije samo stranački; presuda, poput Firthove, da je Macaulay uvijek bio vigovski političar teško bi mogla biti neprikladnija. Naravno da je Macaulay mislio da su Whigi sedamnaestog stoljeća bili ispravni u svojim temeljnim idejama, ali junak Povijesti bio je William, koji, kako Macaulay kaže, zasigurno nije bio Whig ... Ako je to bio whiggism samo tako, do sredine devetnaestog stoljeća, u najopsežnijem i uključivom smislu, koje zahtijeva samo prihvaćanje parlamentarne vlade i osjećaj ozbiljnosti presedana. Butterfield s pravom kaže da je u devetnaestom stoljeću vigovsko viđenje povijesti postalo englesko. Glavni agent te transformacije bio je zasigurno Macaulay, naravno potpomognut sve manjom relevantnošću sukoba iz sedamnaestog stoljeća za suvremenu politiku, budući da je moć krune dodatno slabila, a građanski invaliditet katolika i neistomišljenika uklonjen je zakonodavstvom. Povijest je mnogo više od potvrde stranke; to je pokušaj da se ubaci pogled na politiku, pragmatičan, pošten, u biti burkeanski, informiran visokim, čak i uzdrmanim osjećajem vrijednosti javnog života, ali potpuno svjestan njegovih međusobnih odnosa sa širim napretkom društva; ona utjelovljuje ono što je Hallam samo ustvrdio, osjećaj privilegiranog posjedovanja Engleza svoje povijesti, kao i epskog dostojanstva vlade putem rasprave. Ako je ovo bio sektaški, teško da je, u bilo kojem korisnom suvremenom smislu, polemički vig; više je poput sektaštva engleskog respektabilnosti. [65]

1982. Gertrude Himmelfarb je napisala:
[Većina] profesionalnih povjesničara odavno je odustalo od čitanja Macaulaya, jer su odustali od pisanja povijesti kakvu je on napisao i razmišljanja o povijesti kao on. Ipak, bilo je vrijeme kada je Macaulay čitao bilo tko s pretenzijom na uzgoj. [66]

Himmelfarb također žali kako je `povijest povijesti tužno svjedočanstvo o kulturnoj regresiji našeg doba`. [67]

U romanu Marathon Man i njegovoj filmskoj adaptaciji protagonist je dobio ime `Thomas Babington` po Macaulayu. [68]

2008. Walter Olson zalagao se za prevlast Macaulaya kao britanskog klasičnog liberala...
71906185 Macaulay FRIDRIH VELIKI

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.