ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Jezik: Italijanski
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Tematika: rečnik

Naslov Rječnik talijansko-slovinski : (hrvatski) / priredio ga za tisak Dragutin A. Parčić
Ostali naslovi Vocabolario Italiano-Slavo
Vrsta građe rečnik
Jezik hrvatski
Godina 1908
Izdanje 2. popravljeno i pomnoženo izd.
Izdavanje i proizvodnja U Senju : `Hreljanović`, 1908 (u Senju : `Hreljanović`)
Fizički opis 932 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Parčić, Dragutin A.
Napomene Na spor. nasl. str.: Vocabolario Italiano-Slavo : (Croato)
Predmetne odrednice Italijansko-srpskohrvatski rečnici
Dragutin Antun Parčić (Vrbnik, 26. svibnja 1832 – Rim, 25. prosinca 1902), hrvatski glagoljaš, leksikograf, filolog i fotograf


Drugo izdanje Parčićeva Talijansko-slovinskog (hrvatskog) rječnika objavljeno je u gradu Senju godine 1908, objavljeno posthumno, 6 godina nakon njegove smrti.
Nakon Parčićeva talijansko-hrvatskog rječnika, prvi rječnik sličnog opsega objavljen je tek godine 1942. Autor je hrvatski leksikograf, publicist i prevoditelj Ivan Andrović (1876–1954), rodom iz Skradina: Talijansko-hrvatski rječnik (Dizionario italiano-croato, 1938; Dizionario delle lingue italiana e croata, 1943) koji je doživio i nekoliko kasnijih izdanja. Andrović u uvodu spominje Parčićev rječnik.
Parčićev hrvatsko-talijanski rječnik sadrži oko 90000 (devedeset tisuća) riječi. Do te se brojke dolazi uz pretpostavku da svaka stranica sadrži barem 50 riječi, znajući da knjiga ima više od 1200 str.
... Veliko Parčićevo leksikografsko djelo potisnula je filološka škola hrvatskih sljedbenika Vuka Karadžića posve u stranu. Tako je bilo i s drugim stupovima izgradnje hrvatskoga književnoga jezika u prošlome stoljeću. No, dok se Šulekovo ime u nekim prilikama ipak redovito spominjalo, Parčić je sasvim neopravdano potisnut u gotovo potpun zaborav. Pretisak rječnika kojim je on okrunio svoje leksikografsko djelo, predstavlja stoga i ponovno stjecanje zametnutog jezičnog blaga i bjelodanu potkrepu prešućivane i iskrivljavane povijesti hrvatskoga jezika u ne tako davnu i za našu sadašnjost relevantnom razdoblju [pisano 1995, D. Ž.]. To je bitno obogaćenje, otvara temeljna pitanja koja su se kroz sada već blizu sto godina stalnim pritiskom htjela skinuti s dnevnoga reda jezične rasprave i potisnuti iz obzorja jezične kulture, dokumentira zanemarenu puninu hrvatske jezične izražajnosti, potvrđuje zanemarenu povijest. ...
Radoslav Katičić

U pogovoru pretiska, koji je pisao Zlatko Vince, citirajmo sljedeća dva odlomka:
Parčićev prinos hrvatskoj leksikografiji tek će valjati vrednovati. Nesumnjivo, on je znatan i opsegom i kakvoćom. Bez obzira na prethodnike i uzore, njegovo je djelo rezultat vlastitog strpljivog i samozatajnog zidanja kuće riječi hrvatskoga jezika. ... (str. [-1274-])

[Mirku] Tomasoviću Parčić „otključava riznicu hrvatskoga leksika, bilježi riječi kojih u drugim rječnicima nema, dovitljivo uz talijanske izraze otvara sinonimska polja, uočuje stilske razlikovnosti, štuje svekoliko hrvatsko jezično blago, knjiško i pučko, ne podvrgava se krugo novouspostavljenomu štokavskomu standardu. Užitak je pratiti njegovu leksikčku razvedenost.“ (str. [-1275-])

Na str. 165 i 166 svoje monografije pod naslovom Dragutin Antun Parčić (Matica hrvatska, Zagreb 1988), istaknuti hrvatski leksikograf Igor Gostl (1938–1999) navodi ovo:
„...Kraj svega svoga leksičkoga obilja i stilske raznolikosti Parčićevo leksikografsko djelo ne bijaše dovoljno proučeno, stog i nedovoljno poznato u slavističkim, a navlastito kroatističkim krugovima. Uzroci zanemarivanja toga hrvatskoga lekikografskoga naslijeđa izvanjezične su, tj. političke naravi, te stoje u najužoj vezi s preferiranjem i protežiranjem hrvatske vukovske jezikoslovne tradicije, a za volju objedinjavajuće ideologije jugoslavenstva. I kraj svega svoga opusa i važnosti, Parčićev prinos ostaje, na žalost, i dan-danas nedovoljno proučen i vrednovan...“

Rječnici Dragutina Antuna Parčića posljedak su strpljiva i samozatajna rada na njivi hrvatskoga jezikoslovlja. Temeljeći se na pet stoljeća dugoj i bogatoj hrvatskoj lekikografskoj tradiciji, oni su neiscrpno vrelo starijega hrvatskoga leksičkoga fonda: rječničko blago nedovoljno poznatih riječi i tezaurus dobro sročenih kovanica. Kao edukativna građa, ali i dokument vremena i prostora, Parčićevi rječnici snažan su odgojno-obrazovni i civilizacijski prodor i utjecaj...
Dragutin Antun Parčić

Predgovor k drugom Izdanju
U suglasju sa Talijansko-Slovinskim Rječnikom, što je sviet ugledao god. 1868 u ovom obliku i kod istih (sad preminuvših) Tiskara-Izdatelja, evo se napokon pomalja i drugi Dio Slovinsko-Talijanski. Zato da bi uspješnije svoj cilj postigao, bavio sam se ponajprvo oko toga, da ovdje razporedim sve što se u Talijanskoj strani nalazi, da nadometnem i poizpravim što je nepodpuno ili krivo shvaćeno u malom Rječniku od god. 1858, a nada sve da obogatim ovaj Dio još sa riečmi i izrazi, koji se pisanjem i obćenjem svagadno iz narodnoga blaga razvijaju, u koliko sam ih sâm posakupiti ili uz prijateljsku podporu pribaviti mogao. Amo ide znameniti broj od više tisuća rieči, što mi ustupio preč. kanonik M. Pavlinović iz vlastite svoje sbirke, sve većinom prosto pučkoga izvora, a do sele još ne objelodanjenih, koje će se naći pismenom (P.) u dotičnih mjestih pobilježene. Jošter sa zahvalnošću spominjem, da sam prisvojio i uvrstio, gdje im je mjesto od pismena L. pak do svrhe, više rieči i primjetaba, što mi je blagohotno priposlati izvolio preč. kanonik. J. Mrkica. Za sve to podufano se nadam, da će ova moja radnja tim bolje olakotiti učećoj se mladeži put k obširnijem poznanju hrvatskoga jezika.

Koju da nahrcim i o tom, kako su ovdje rieči razpoređene, eda bi ih lasnije bilo potražiti za one, koji još nijesu podosta vješti današnjemu pravopisu. Nije mi od potrebe da kažem, kako sam ponajviše sliedio etimologički način pisanja, ali se obazrio kadikad i na blagoglasni ili eufonički, gdje god je ovaj pretežnije mah preuzeo; jer da bi se htjela bila svaka rieč ponaosob dvojako napisati, preveć bi bilo naraslo djelo, a bez očevidne koristi. Muklo e pred r, u školskih knjigah dosad naznačeno naglaskom, kao čvèrst, kèrv, sa svim je ovdje izpušteno, sbog toga, što dan danas najglavnija jezikoslovna djela temeljito pripisuju pismeni r i samoglasni značaj; takove i slične ime rieči naći će se dakle na prosto pisane, n. pr. čvrst, krv i t. d. Pomučnije će biti početnikom, možda i šeremetno, potražiti nekoje rieči, koje se izvorno pišu sa ie, a druge od istih proizvedene, što im se naglaska mienja sa je ili sa prostim e, kao n. pr. cviet, cvjetast, cvjetnica, grieh, grešnik i grješnik; rieč, rječnik; vrieme, vremenit i ovim slična. Koji u takovih slučajevih ne može da se dokopa rieči, neka se potrudi zaviriti i tamo i amo, da nijesmo gdjegod ili ja ili on krivo shvatili one male razlike, kojih još ni svi današnji pisci potanko ne razabiru, ili jih nijesu učenjaci još točno označili.
Svesrdna priznanja sam dužan gore spomenutoj gospodi, kao i ostalim znancem, koji su me prijateljskom rieči i savjetom podpomogli i obodrili, redovskim starješinama i braći, što su mi pri ruci bili, da uz ovaj posao svojski prionem; a nada sve Bogu liepa hvala, koji mi je podielio milost, da se po moći i saviesti družtvu i narodu odužim.
U Zadru na Cvjetnicu 1874.
D. P.


Predgovor k trećemu Izdanju

Malo šta imam nadodati onomu, što sam rekao u Predgovoru, napisanom tamo pred 27 godina. Svatko će opaziti, ako i na brzu ruku prolista ovo Izdanje, koliko je izpravnije i savršenije glede jezika, osobito u talijanskom značenju rieči, a znatno podpunije, jer je priraslo do preko petnaest tisuća novih rieči, crpljenih što iz pučkoga govora, što iz školskih i poučnih knjiga.
Ipak mi je nješto reći glede pravopisa. Još nisam na čistu s otim blaženim pitanjem. Od nedavna se pojavila nova struja, i ta kao da sve to više preotimlje mah sbog toga, što je s više mjesta propisano, da se školske knjige imaju držati posve fonetičkoga pravopisa, da se ima uvesti njekakvo nejasno i klimavo načelo: `piši kako govoriš.` Ja u rječničkom poredanju rieči niesam mogao prihvatiti toga načela, dapače sam osvjedočen, da je bolje ovo drugo: `piši za oko, a govori za uho.` U tom me bodre i rieči sv. Avgustina: `sermo debetur auribus,` (za govor duguje se ušima; op. a.) i primjer, kako se služe dan danas svi izobraženi narodi u pisanju svoga jezika. Ja se dakle držim ponajveć etimoložkoga pravopisa, udešena prema umjerenoj fonetici. Gdje gdje počela se još uvadjati i njekakova nova pismena, kao prekriženo d, repato l, pak naglašeno g i n (što bi najbolje odgovaralo sadašnjemu sustavu naše abecede); pak za volju njekakvu dvoličnu imenu popustilo se i u padežnih dokončajih plurala, te naša hrvatska Slovnica, do malo prije najbliža kćerka staroslovjenskoga jezika i sestrica sjevernih slavenskih narječja, morala se lišiti lijepog bogatstva svojih padeža, povela se za lahkoćom, pa se bojati, da ne spadne do skora na stepen siromašnoga bugarskoga narječja. - Sliedeć svoje duboko osvjedočenje, evo sam ovako uredio svoj Rječnik; a obazrio sam se ipak tu i tamo i na najnoviji način pisanja, gdje je to bilo nuždno, da se po azbučnom redu nadju rieči, što se imaju na drugom mjestu potražiti. Izradio sam savjestno i svom pomnjom ovaj tegotni posao, upotrebio sam izkustvo, što sam ga crpio iz preko četrdeset godišnjega zanimanja oko ove struke, pa za to uvjeren sam, da će, kao prijašnja Izdanja, i ovo, što se odavno izčekivalo, dobro doći to učećoj se mladeži, to odraslim, koje dan danas to većma zanima potanje poznavanje ovih dvaju jezika.
Rim, na Ćirilovo 1901.
MG74 (N)