Godina izdanja: 1850 - 1899.
ISBN: 299
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Cetiri knjige ukoricene u jednu!

- August Senoa - Ilijina oporuka 1876 g. Retko !!!
- Crna Kraljica od Josipa Freufenreicha, 1858 g. Retko !!!
- Zulejka..... nema naslovnu stranicu ali je neko napisao grafitnom olovkom ime dela i autora. Fali deo jedne stranice u ovom delu.
- Turgenjev - Anuska, Retko !!!


Šenoa, August, hrvatski književnik, kritičar, prevoditelj i političar (Zagreb, 14. XI. 1838 – Zagreb, 13. XII. 1881). Studirao pravo u Zagrebu i Pragu, ali nije položio završne ispite. God. 1865. u Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. U Zagreb se vratio 1866. i radio u uredništvu Pozora (1866–67), zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (1870–73) i gradski bilježnik (1871), a od 1873. kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa Vienac. God. 1877. bio je izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Služio se pseudonimom Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa. Okušao se u gotovo svim književnim žanrovima: u hrvatskom javnom životu javio se kao novinar dopisima u Pozoru, ali i u drugim listovima onoga doba (Glasonoša, Leptir, Naše gore list), a književnu djelatnost nastavio je pjesmama, novelama, romanima, feljtonima, kritičkim i teorijskim tekstovima, prijevodima itd. Sastavio je antologiju Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873) i Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (1876). Prevodio je s francuskoga, njemačkoga, engleskoga i češkog jezika. U mladenačkoj raspravi Naša književnost (1865) zahtijevao je »popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti« radi razvijanja i promicanja narodnog duha i života. Držao je da umjetnost mora sadržavati estetsku i etičku komponentu, da mora djelovati u svrhu duhovne emancipacije hrvatskog naroda, vodeći računa poglavito o »socijalnom momentu«, te da se pisci moraju »obzirati na općinstvo i djelovati na narod«, svjesno odabirući tendencioznu književnost kao jedini način stvaranja samostalne civilizacije i očuvanja identiteta protiv tuđih utjecaja. U nizu djela izravno je reagirao na društvene i nacionalne probleme. Kao lirik skloniji deklamatorstvu i uzvišenoj retorici, bio je uspješniji kao politički i socijalni pjesnik. Ipak, pojedine izrazito lirske ljubavne pjesme nadživjele su svoje doba i uglazbljene postale dijelom tradicijske kulture (O ti dušo moje duše, Oj vi magle), a s njima se mogu usporediti pjesme epskoga značaja, tj. balade i legende u stihu, koje su, također u sprezi s glazbom, u obliku popijevaka zadržale popularnost do današnjih dana (Ribareva Jana, Vir). U mnogim je pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i dr.). S druge strane, u epskom pjesništvu, kao i mješovitim, lirsko-epskim oblicima u stihu (balade i romance), ostvario je vrhunac pjesničkih dometa hrvatske književnosti druge polovice XIX. st. Posebno se ističu povjestice (»historičke balade«), pjesničke pripovijesti i legende u kojima obrađuje događaje iz hrvatske povijesti s aktualnim političkim porukama (Smrt Petra Svačića, Propast Venecije, Fratarska oporuka, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović, Šljivari, Prokleta klijet) ili opijeva pučke priče (Postolar i vrag, Kugina kuća, Kameni svatovi, Zmijska kraljica). Upravo su mu pripovijesti s osloncem u hrvatskoj povijesti i predaji, podjednako u prozi (Turopoljski top, 1865) i u stihu (Kugina kuća, 1869; Kameni svatovi, 1869), donijele prvu književnu slavu. Najveći uspjeh doživio je povijesnim romanima (Zlatarovo zlato, 1871; Čuvaj se senjske ruke, 1875; Seljačka buna, 1877; Diogenes, 1878., i Kletva, nedovršen, 1881). Njima je kanonizirao roman u hrvatskoj književnosti i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta književna vrsta postala omiljenim štivom. U povijesnom romanu nasljedovao je model W. Scotta: istraživao je povijesne izvore i rabio autentične dokumente da bi pokazao kako raspored političkih snaga i društvene okolnosti utječu na živote »malih ljudi«. Povijest stoga više nije imala funkciju pozadine i kulise zbivanja: ona je bila akter romanesknoga svijeta i bitan čimbenik u radnji. Poticaj književnom djelu redovito je bio neki konkretan povijesni događaj, potkrijepljen dokumentima, oko kojega je Šenoina stvaralačka mašta plela mrežu napetih fikcionalnih zbivanja akteri kojih su bili izmišljeni ili povijesno posve beznačajni. Inzistirao je na analogijama između prošlosti i sadašnjosti – odabrani povijesni događaji služili su kao »nauk za buduća vremena« i kao ključ za rješavanje aktualnih nacionalnih i socijalnih problema. U njegovim povijesnim romanima izrazita je moralno-odgojna komponenta: privatni životi i osobna iskustva neposredno odgovaraju nacionalnim težnjama, ideologemima, etičkim dilemama i motivima zajednice. Ta su djela prožeta historicizmom i nacionalnom romantikom, a iznose događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: u prvom je za okosnicu odabrao sukob između Zagrepčana i plemića Stjepka Gregorijanca u XVI. st. sa središnjom pričom o ljubavi plemića i građanke (Zlatarovo zlato). Uslijedila je u roman oblikovana epizoda iz uskočke povijesti s početka XVII. st. (Čuvaj se senjske ruke), zatim složen i iznimno uspješan opis sukoba feudalaca i seljaka u sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji u XVI. st. (Seljačka buna), prikaz spletaka u Slavoniji i Zagrebu u XVIII. st. (Diogenes) i događaja iz XIV. st. koji su preusmjerili hrvatsku povijest u privatnom i javnom životu Zagreba (Kletva, dovršio J. E. Tomić). Šenoa je idealizirao određene segmente hrvatske prošlosti kako bi u čitatelju pobudio plemenitost, optimizam, patriotsku ushićenost i osjećaj vlastite moralne odgovornosti. Takav model povijesnog romana imao je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu (Tomić, E. Kumičić, V. Car Emin, V. Deželić st., M. Jurić-Zagorka i dr.). Šenoa je autor i niza romana iz suvremenoga života (Mladi gospodin, 1875; Prosjak Luka, 1879; Vladimir, 1879; Branka, 1881), a u istom su tematskom krugu njegove novele (Prijan Lovro, 1873; Barun Ivica, 1874; Ilijina oporuka, 1876; Karanfil s pjesnikova groba, 1878; Kanarinčeva ljubovca, 1880., i dr.). U takvim duljim i kraćim pripovjednim oblicima s građom iz suvremenoga života on tematizira socijalne, političke i etičke probleme svojega doba: moralno i materijalno propadanje plemstva, odnos selo–grad, odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad i dr.; zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna zbivanja na političkoj pozornici svojega doba, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se postupak približio realističkoj paradigmi. U feljtonima o problemima zagrebačkoga društva (Zagrebulje, 1866–67., 1877., 1879–80) satirički je komentirao aktualne negativne pojave u zagrebačkoj svakidašnjici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje, konformizam te različite moralne devijacije mlade buržoazije. Šenoa je Zagrebuljama hrvatskoj književnosti podario jedan od njezinih najvažnijih žanrova – podlistak, u kojem je britkim jezikom i duhovitim stilom, služeći se satirom i ironijom, komentirao političke i kulturne aktualnosti. Na žurnalistiku se nadovezuje kritičarska praksa: djelovao je dvadesetak godina kao kazališni kritičar dajući hrvatskom glumištu presudne poticaje – praktične i idejne. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći – prvi u nas – relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnog čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu O hrvatskom kazalištu (Pozor, 1866) dao je ne samo analizu stanja u našem glumištu nego i program njegova razvoja. S manje se uspjeha okušao u drami (komedija Ljubica, 1866; nedovršena tragedija Slavka), ali je kazališnim kritikama i radom u kazališnoj upravi bitno utjecao na modernizaciju hrvatskoga glumišta i promjenu repertoara. Građanska drama Ljubica, po uzoru na francusku građansku dramu (V. Sardou, E. Scribe i dr.), tretirala je suvremenu tematiku, ali je kazališni fijasko doživjela dijelom zato što je stigla na socijalno nepripremljeno tlo, a dijelom jer u njoj Šenoa nije uspio scenski zaokružiti trivijalan zaplet komedije zabune. Borio se protiv njemačkih drugorazrednih komedija i inzistirao na realističkoj drami te vrhunskim dometima europske dramatike (W. Shakespeare, J. Racine, Molière, F. Schiller, J. W. Goethe). U stilskom pogledu njegova su djela mješavina romantike i realizma: idealizirao je stanovite segmente hrvatske povijesti s didaktičkim ciljevima, ali je socijalnom analizom anticipirao hrvatske realiste (A. Kovačić, V. Novak, K. Š. Gjalski). Široka slika društva što ju je stvorio, stotine najrazličitijih protagonista u tim djelima, likovi povijesni ali i posve izmišljeni, bili su sudionici velikoga hrvatskog panoptikuma. Zahvaljujući iznimnomu daru za fabuliranje te izboru zanimljivih tema iz prošlosti i suvremenosti, uspio je privući široku čitateljsku publiku i pridobiti ju za hrvatsku knjigu. Kao urednik Vienca kritički je usmjeravao hrvatsku književnu produkciju, postavio visoke estetske standarde i odigrao odlučnu ulogu u uzdizanju narodne prosvjete. Otkrio je niz novih talenata (Kovačić, A. Harambašić, I. Vojnović, R. Jorgovanić, A. Palmović i dr.) i podupirao ih u radu. Velika je uloga Šenoe romanopisca i pjesnika, književnoga kritičara i novinara, esejista i dramatičara u izgrađivanju standardnoga jezika. U svojim je djelima uvijek na prvo mjesto stavljao slogu, jedinstvo i toleranciju te pridonio hrvatskoj nacionalnoj integraciji i modernizaciji. Sustavno se posvetio događajima iz prošlosti i sadašnjosti različitih krajeva Hrvatske, od Slavonije, središnje Hrvatske, Istre do Dalmacije, povezujući ih jedinstvenim nacionalnim duhom, a uspoređujući ih s primjerima iz europske povijesti. Posebno je rado tematizirao rodni grad Zagreb kao političko središte Hrvatske te ga opisao u sva tri književna roda, u lirskom, epskom i dramskom obliku (Zagreb, Zagrebu, Zlatarovo zlato, Seljačka buna, Diogenes, Kletva, Ljubica i dr.). Poput suvremenika V. Hugoa, Šenoa je želio iznijeti panoramu hrvatske povijesti i povijesti čovječanstva u nizu raznovrsnih književnih oblika. Posljednje povjestice, legende i pjesničke pripovijesti odlikuju se novim, modernističkim postupcima (Zmijska kraljica), u kojima je poetiku kasnoga romantizma spontano preusmjerio u zanimanje za unutarnji život pojedinca, u skladu s novim europskim umjetničkim nastojanjima. U prijelaznom razdoblju između romantizma i realizma, a baštineći tradiciju sentimentalističkih umjetničkih vrijednosti, s jakim osjećajem za potrebe svojega doba, Šenoa je u tolikoj mjeri obilježio kulturni život druge polovice XIX. st. da se u povijesnim periodizacijama hrvatske književnosti razdoblje u kojem je aktivno djelovao, između 1865. i 1881., naziva njegovim imenom – Šenoino doba.

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 14. studenoga 1838. – Zagreb, 13. prosinca 1881.), bio je hrvatski novinar i književnik. Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, te istinski tvorac moderne hrvatske književnosti.

Autor je opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Napisao je prvi moderni hrvatski roman, Zlatarovo zlato, 1871. godine.[2] Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje u kojemu je aktivno djelovao (između 1865. i 1881. godine) naziva se Šenoino doba.[3] August Šenoa umro je u 43. godini života od posljedica upale pluća od koje je obolio kada je kao gradski senator po hladnoći skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. godine.


Augustov otac, Alois Schönoa (1805. – 1878.), Nijemac iz Češke, doselio je u Zagreb 1830. godine i radio je kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs (Therese Rabacs, 1813. – 1847.), Slovakinja iz Budimpešte, umrla je kad je imao 8 godina. Imao je još tri brata: Teodora (1841. – 1843.), Julija (1845. – 1897.), koji je također bio književnikom i Aurela (1847. – 1913.). Djed mu je bio Johannes Schöynoha (1775. – 1838.), kako se potpisao na obiteljskom molitveniku (Johannes Schöynocha),[6] a po zanimanju je bio pekar u Budimu.

Pučku školu je pohađao u Zagrebu. Prvi razred gimnazije je pohađao Pečuhu, ali se godinu kasnije vratio u Zagreb gdje je završio Klasičnu gimnaziju 1857. godine.[7] Studirao je pravo u Zagrebu i Pragu. Upisao se je 1857. godine na zagrebačku Pravoslovnu akademiju.[8] Godine 1858. godinu dana studirao je medicinu u Beču. Potom je, dobivši stipendiju od biskupa Josipa Jurja Strossmayera, nastavio studij prava u Pragu, apsolviravši 1861. godine.[8] No, studij nije završio jer nije položio završne ispite.[3]

Od 1865. godine ponovno je u Beču, i nakon uređivanja listova Glasonoša i Slawische Blätter vraća se u travnju 1866. godine u Zagreb i radi u uredništvu Pozora, do 1867. godine. Potom je sljedeće godine imenovan gradskim bilježnikom a 1871. godine velikim gradskim bilježnikom.[8] Bio je politički angažiran u Narodnoj stranci. Bijaše umjetničkim ravnateljem u Hrvatskom zemaljskome kazalištu (prethodnici HNK) od 1868. do 1870. godine, a potom njegovim dramaturgom do 1873. godine, kad postaje gradskim senatorom.[8] Bio je urednikom društvenoknjiževnoga časopisa Vienac od 1874. godine i potpredsjednikom Matice hrvatske od 1877. do 1881. godine.

Prevodio je na hrvatski jezik s njemačkoga, francuskoga, češkoga i engleskoga jezika.

Bio je počasnim članom Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora. Proglašen je počasnim građaninom Grada Zagreba 30. rujna 1881. godine.[9]

Početci književnog rada
Šenoa se okušao u svim književnim vrstama, i velikom broju je ili `zaorao` prvu brazdu, ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali (a nerijetko se i pokušavali osloboditi autorova utjecaja). U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz Praga za Pozor, osobito političkim člancima i feljtonima Praški listovi. Godine 1862. Šenoa udara temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurava mu dignitet i pretvara ga u eminentno literarni žanr. U seriji feljtona Zagrebulje (Pozor, 1866. – 67.; Vijenac, 1877., 1879. – 80.) izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktualne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikoga odjeka u javnosti, a javili su se i brojni oponašatelji (Rikard Jorgovanić, Kovačić), ali će tek Matoš ne samo nasljedovati, nego i razviti tip Šenoina podlistka.

Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje kritičarska praksa. Uz male prekide djeluje dvadesetak godina kao kazališni kritik dajući hrvatskomu glumištu presudne poticaje. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći - prvi u nas - relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnoga čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu `O hrvatskom kazalištu` (Pozor, 1866.) daje ne samo analizu stanja u našem glumištu, nego i program njegova budućeg razvitka. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa traži radikalan zaokret prema klasičnoj i suvremenoj francuskoj, talijanskoj i slavenskoj, te izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje će repertoarsko-teatarske zamisli pokušati provesti u djelo prvo kao član kazališnog odbora, a zatim i kao umjetnički ravnatelj i dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Uspio je samo djelomice: doveo je na scenu klasike (Shakespearea, Molièrea, Schillera, Goethea) i suvremene francuske autore (Sardou, Scribe), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom kazališnom publikom. Piščevo djelovanje na dramskom polju je ograničeno na jedno djelo - komediju iz zagrebačkog života u tri čina `Ljubica` (Pozor, 1866., praizvedba 1868.). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, no prilično šablonski oblikovanih likova. Posrijedi je zapravo dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. No - iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i kazališne publike, `Ljubica` predstavlja prvi pokušaj prikazivanja suvremenoga zagrebačkog života s nizom realističnih portreta.

Književna karijera
Roman

Poprsje Augusta Šenoe, rad Ivana Rendića na zagrebačkom Zrinjevcu
Najveći je umjetnički domet ostvario kao romanopisac. Šenoa je uveo roman u hrvatsku književnost i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta, u Europi druge polovice 19. stoljeća dominantna književna vrsta, postala omiljenim štivom. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritičko-polemičkom tekstu `Naša književnost`, 1865., Šenoin je veliki romaneskni projekt usmjeren na građu iz nacionalne povijesti te na suvremene događaje. No povijesni romani zauzimaju ipak središnje mjesto u njegovu opusu. Napisao ih je pet: Zlatarovo zlato, 1871., Čuvaj se senjske ruke, 1875., Seljačka buna, 1877., Diogenes, 1878. i Kletva, 1880. – 1881., nedovršeno djelo. U njima tematizira događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: sukob između Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. stoljeću sa središnjom pričom o ljubavi između plemića i građanke (Zlatarovo zlato), važnu epizodu iz uskočke povijesti početkom 17. stoljeća (Čuvaj se senjske ruke), veliki sukob izmedu feudalaca i seljaka u 16. stoljeću (Seljačka buna), političke spletke u habsburškoj Hrvatskoj u 18. stoljeću (Diogenes), događaje iz 14. stoljeća koji su preusmjerili hrvatsku povijest (Kletva). Djela slijede model povijesnog romana koji je u europsku književnost uveo Walter Scott. Bit je toga modela u vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja na temelju istraživanja autentičnih dokumenata i povijesnih vrela. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti, raspored političkih snaga djelovali u određenom vremenu i oblikovali život običnih, malih ljudi. No, uza svu sličnost, Šenou od Scottova modela dijele i neke bitne razlike: hrvatski je romanopisac djelovao u drugačijoj nacionalnoj, a i europskoj književnoj klimi (ne smijemo zaboraviti da je Šenoa mlađi suvremenik Dostojevskog i Flauberta).

Iako je povijesni roman u onodobnoj hrvatskoj javnosti imao poglavito budničarsku ulogu, a sam je Šenoin književni program i bio na toj crti - valja primijetiti kako ga je, za razliku od trijeznoga škotskoga romansijera, strast nerijetko ponijela u opisu situacija, što je imalo dugoročno plodotvoran učinak. Šenoa nije pisac psihološkoga realizma ukotvljenoga u povijesne situacije (pa ni psihologiziranja romantičarskoga uklona, majstori kojega su francuski i engleski pisci kao Benjamin Constant ili Charlotte Bronte). Ni autor ni publika nisu jednostavno imali vremena ni sklonosti za prikaze interioriziranih svijesti ili problematiku raskoljenoga individuuma. Čitateljstvo je tražilo, i dobilo, rekreiranje događaja koje će osnažiti i obogatiti nacionalnu svijest. Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško podnošljiv modernomu senzibilitetu. No, istodobno, on je tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezične invencije koja u bujici protoka događaja ostavlja dojam vitalnosti i snage kakvu ne nalazimo u njegova škotskoga uzora. Šenoino je romaneskno stvaralaštvo izraz vitalizma `profesora energije` koji je lomio skučene okvire onodobne provincijalne i provincijske Hrvatske; djelo važno ne samo kao povijesni dokument, nego i živo u snazi zamaha koji sve njegove spisateljske mane (plošnost, patetiku, teatralnost) baca u sjenu kao nevažnu brljotinu na fresci. Šenoin model povijesnog romana izvršio je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu, i on će dominirati hrvatskim romanom sve do početka 20. stoljeća. Mnogi su pisci oponašali njegovu strukturu i tehniku (Josip Eugen Tomić, Eugen Kumičić, Viktor Car Emin, Zagorka i dr.).

Povjestice
Velik je uspjeh postigao i svojim povjesticama - pripovjednim djelima u stihu s motivima iz povijesti (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta klijet, Mile Gojslavica). Karakterizira ih lakoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i, često, humoristični ton. Namjera im je ista kao i kod povijesnih romana: biti sredstvo nacionalnoga odgoja i prava škola rodoljublja.

Tematika djela

Spomenik Augustu Šenoi na Mirogoju
U romanima i pripovijetkama s građom iz suvremenog života tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svojega vremena: gospodarske i moralne odnose između sela i grada (Prosjak Luka, 1879.), raspadanja zadruga i život seljaka u okolici Zagreba (Barun Ivica, 1874.), moralno i materijalno propadanje plemstva (Vladimir, 1879.), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici ili propadanje (Prijan Lovro, 1873.), nemoral i rasipništvo u građanskim krugovima (Ilijina oporuka, 1876.), tragedije i zanose naših učiteljica u prosvjećivanju sela (Branka, 1881.). U tim djelima inzistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji pa je i fabula realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova. Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna kretanja na političkoj pozornici svojega vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se stvaralački pristup već približava realističkoj paradigmi. No, i ovdje valja primijetiti da po svom habitusu Šenoa nije bio protagonistom realističke poetike, bilo estetske provenijencije kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etičko-religijske koja karakterizira veliki ruski roman onoga doba. Unatoč tomu, njegova djela suvremene tematike su početci hrvatskoga realizma, temelji škole koju su, uz preinake, dalje razvijali Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Gjalski i Milutin Cihlar Nehajev. Svi su hrvatski realisti izašli iz Šenoine kabanice, svi su razrađivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.

Naslijeđe
August Šenoa umro je u Zagrebu 1881. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[10] Njegove lirske pjesme koje zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama njegova stvaralaštva bile su slabijeg uspjeha. Manje je značajan kao ljubavni, a više kao politički i socijalni pjesnik. Šenoa je u mnogim pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i ine). Valja napomenuti kako je Šenoa i osnivač moderne hrvatske kajkavske dijalektalne poezije.

Napisavši u manje od dvadeset godina opus od preko dvadeset svezaka, Šenoa je zasnovao modernu hrvatsku književnost na svim poljima. Kakav bi oblik imala ne samo hrvatska pisana riječ, nego i kultura općenito, da nije bilo Šenoe – nemoguće je i zamisliti.

Književne sveze
Zbog pisanja o životu ljudi iz svog okruženja te pričama o junacima iz daleke povijesti, bosanski književnik hrvatskog podrijetla fra Eugen Matić (pseudonima Narcis Jenko) prozvan je bosanskim Šenoom u hrvatskoj književnosti.





Freudenreich [fro`jdenrajh], Josip, ml., hrvatski glumac, kazališni redatelj i dramatičar (Nova Gradiška, 6. X. 1827 – Zagreb, 27. IV. 1881). Od 1845. nastupao je s hrvatskim i njemačkim kazališnim družinama u Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru, Ptuju i drugim hrvatskim i slovenskim gradovima. U Zagreb je došao 1855. Sljedeće godine boravio je u njemačkom kazalištu u Temišvaru, odakle se vratio s rukopisom Graničara, prvoga hrvatskoga pučkog igrokaza, koji je postavljen 1857., a 1858. izvedena je njegova »čarobna gluma« Crna kraljica. Kada su ukinute hrvatske predstave, boravio je u Lavovu i Beču. Na poziv Dimitrija Demetra vratio se u Zagreb 1860. Nakon osamostaljenja hrvatskoga kazališta 1861. glumio i režirao, nastavio pisati i prevoditi, 1863. uveo operetu, a 1870., s osnutkom opere, postao naš prvi operni redatelj. Kao glumac isticao se u karakternim ulogama i kao komičar, ali mu je tadašnji repertoar nametao i herojske uloge: Harpagon (Molière, Škrtac), Karl Moor (Friedrich Schiller, Razbojnici), Dimitar Hvaranin (D. Demeter, Teuta), Grga (u vlastitim Graničarima) te različite uloge u igrokazima Ferdinanda Jakoba Raimunda i Johanna Nepomuka Nestroyea. Posebno važan zbog uvođenja žanra pučkog igrokaza, radio je na organizaciji kazališta i glumačkoj pedagogiji (učenici su mu među ostalima bili Adam Mandrović i Marija Ružička-Strozzi).