ISBN: 165
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

1938 g.

Prvo izdanje !!!

Majer, Vjekoslav, hrvatski književnik (Zagreb, 27. IV. 1900 – Zagreb, 4. XII. 1975). U Zagrebu pohađao trgovačku akademiju i studirao glazbu. Radio kao profesionalni pisac. God. 1928–37. živio je u Beču. Pokrenuo je i uređivao nekoliko kratkotrajnih časopisa (Ozon, 1923; Literatura, 1924; Antena, 1926), a u Beču je bio i jedan od urednika časopisa Blaues Heft, u kojem je austrijsku javnost izvješćivao o hrvatskoj književnosti. Prvu pjesničku zbirku Lirika objavio je 1924., a nakon druge, Pjesme zabrinutog Evropejca (1934), počeo je objavljivati i prozu – romane, novele i feljtone. Majer pripada naraštaju hrvatskih pisaca koji se pojavio nakon I. svjetskog rata, na razmeđu moderne i ekspresionizma. Njegovu senzibilitetu bila je bliža matoševska linija, s Matošem ga je vezivao i Zagreb, kojemu je posvetio mnoge stihove, opjevao gornjogradske ulice, plinske svjetiljke, parkove, kavane i periferiju, pa i Matoša (Plinska laterna na Griču). Pjesnik grada, »najradoznaliji šetač Zagreba«, svoje je dojmove izricao jednostavnom sintaksom i svakidašnjim leksikom. I u prozi se kretao unutar istoga tematskoga kruga, ali s pogledom »odozdo«, iz puževe perspektive, koja mu je omogućivala da na poseban način sagleda svijet društvenih marginalaca (Pepić u vremenu i prostoru, I–II, 1935–38; Život puža, 1938; Dnevnik Očenašeka, 1938). Galeriju malih ljudi iz gradskog ambijenta sivih (zagrebačkih) prostora Majer je s pomoću svojega infantilnoga pripovjedača sveo na svakodnevne, priproste i dobroćudne, čak i simpatične antijunake koje je život toliko degradirao da postaju zapravo nevidljivi. Njima je prilagođen i izražajni repertoar, sastavljen od banalnih riječi i često otrcanih fraza s elementima gradskog jezika. Feljtonistička nepreuzetnost, konciznost i ležernost te nenametljiva agramerska kvaziinfantilna ironija i humor znatno su izraženiji u Majerovoj novelistici (Iz dnevnika malog Perice, 1935; Osamljen čovjek u Tingl-tanglu, 1940), odn. feljtonima, u kojima je kulminiralo Majerovo autorsko zanimanje za život, za njegove stereotipe i ekscentričnosti. Kao što je obogatio skromnu tradiciju animalističko-humorističnoga tipa romana, tako je i kratkim satiričnim romanom U utrobi Zagrebačke gore (1956) obogatio tradiciju domaće humoristično-fantastične proze. Osim humorne konstante, svi njegovi romani imaju i onu zajedničku odliku koja ga, zbog literarnoga zagrebocentrizma, svrstava među najistaknutije predstavnike hrvatske urbane proze, a zbog eksperimentalnih pokušaja unutar žanrovske slike hrvatskog romana 1930-ih, bez obzira na objektivno skromne estetske domete, Majeru pripada izdvojeno mjesto unutar književnosti hrvatskoga socijalnog realizma. Ostala djela: Svirač i svijet (1938), Pjesme (1953), Breze kanarinci kiša (1954), Zagrebački feljtoni (1956), Otvaram prozor (1957). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1969.