ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Lepo očuvano

Retko u ponudi


1934


Petar Pekić, život i djelo

“Petar Pekić imponira svojom svestranošću, pjesnik, političar, prognanik, novinar, povjesničar, romanopisac, dramski pisac, prevoditelj na francuski jezik, preporoditelj, polemičar, javni i društveni djelatnik. Krasila ga je čestitost i velika hrabrost.”[1] Kao što ga vrlo dobro sažeto oslikava, ova rečenica ilustrira i to da se o Petru Pekiću pisalo do sada, spominjan je u mnogim tiskanim publikacijama, poglavito kao književnik ali i povjesničar.

No, obrade njegovog značaja za bačke Hrvate i cjelovitog životopisa još uvijek nema, a bez ikakve sumnje, ga zaslužuje. Ova mali uradak je samo pokušaj da se neke poznate činjenice iz njegovog života i djelovanja, kronološki poslože u tadašnje društvene okvire. Samo temeljita i dublja istraživanja o njemu mogu donijeti nove spoznaje i ishoditi zaokruživanjem Pekićeva života i djela. 28-8-1-57-petar-pekic-foto

Bunjevci, pa i Pekićevi preci generacijama su živjeli u okolici Baje u mjestu Felsöszentiván, gdje je i on rođen od oca Ivana 1896. godine. Završio je šest razreda gimnazije te radio kao bilježnik u rodnom mjestu. Nakon što je konačno povečena granica trianonskim sporazumom, poput mnoštva svojih sunardonika iz Bajskog trokuta, optira za južnoslavensku državu i preseljava se u Suboticu koja je važila za centar bunjevštine.

U novoj sredini, posvetio se novinarskom i književnom radu. Stvarao je, pisao i objavljivao u većem broju novina i časopisa, samostalno izdavao knjige. U političkom životu, bitno je njegovo sudjelovanje 22. rujna 1919. u bunjevačkom poslanstvu koje je otputovalo u Pariz na konferenciju sa inozemnim diplomatima.[2] U Subotici mu je te godine tiskana kratka rasprava posvećena upravo tom pitanju – Bajski trokut.[3] Petar Pekić se ogledao i u drugim područjima književničke djelatnosti. Već 1922. godine u Subotici tiska tragediju Meropa, mesenska kraljica, tragedija u 5 činova.

Na polju političkih borbi u državi koje tinjaju od samog čina ujedinjenja 1918., polovinom dvadestih godina propitiju se sami temelji nove Kraljevine. Sve to se osjeća i u Subotici gdje se vodi oštra kampanja koja pokušava Bunjevce pridobiti za beogradski režim a odvratiti od okretanja Zagrebu, i njihovog izjašnjavanja kao Hrvata.[4]

Pekić krajem 1925. godine stupa u gradsku službu kao knjižničar[5]. Na tom mjestu će ostati sve do kraja 1929. Ubrzo treba liječenje vrata, dobio je dopust na preporuku upravitelja Knjižnice Mije Mandića i kolovoza 1926. odlazi u Banju Koviljaču.[6]

Polemičkim spisom – Pobijanje kritike V. S.[7] odgovara Vasi Stajiću na negativnu kritiku svoje zbirke domoljubnih pjesama Zvuci i uzdas.[8] To ilustrira kako je svojim radom i političkim djelovanjem postao meta srpskih političara i povjesničara, ali kao da su ga oni time samo motivirali za borbu i daljnji polemičarski i povjesničarski rad. U to doba je relativno dobro kotira kod gradskih struktura vlasti, te je tako na pr. zauzimao položaj člana Pozorišnog odbora 1926. godine, pored dr. Zvonimira Piškulića, dr. Jovana Manojlovića, dr. Matije Evetovića, Milivoja Kneževića, Lazara Čurčića, Josipa Piukovića, Željka Rigera. Godine 1926. u Subotici tiska spjev Korupcija posvećen kritici stanja u društvu i pokvarenosti činovnika.

Kao pravi poliglota[9] i vrsni poznavalac francuskog jezika radi i na prijevodima. Tako su mu tiskana djela, prijevod najljepših narodnih pjesama o Kosovskoj pogibiji

– La bataille de Kossovo, Subotica 1926; kao i spjev Ivan Mažuranića – La mort de Smail Čengić Aga, Zagreb 1926. Ovo djelo se godine 1927. godine tiska i u Parizu, autor doživljava veliki uspjeh, dobiva nagradu francuske vlade, a prijevod je posvećen francuskom maršalu Franchetu D’ Espereyu, slavnom vojskovođi i pobjedniku u svjetskom ratu. 1927. godine tiska mu se djelo djelo Car Jovan[10]. Nacionalno ideološki naboj koji su kreirali tim događajem režimski krugovi, bio je vrlo izražen.[11] Naredne godine štamparija Fischer i Krausz mu tiska jednu knjižicu – Rasprava o smrtnoj kazni[12]. U njoj iznosi stav da smrtnu kaznu treba ukinuti, to traži pravda, to nam nalaže humanizam, to zahtijeva ljubav prema bližnjemu.


U to doba Pekić dobiva i orden Sv. Save.[13]pekic-klasje

Taj period se može promatrati i kao zenit u odnosu vlasti prema njemu. Opstajući na pozicijama koje su se sve više udaljavale i suprotstvaljale vladajućoj ideologiji, koja je na bačke Bunjevce gledala samo u funkciji njihovog instrumentaliziranja u političkim borbama, gdje se na državnoj razini raspirivao sukob između federalista (Hrvata) i Dvora, centralista, unionista, Pekić će se kao gorljivi zastupnik hrvatstva Bunjevaca, naći na žestokom udaru. Naredni period to potvrđuje.

Pekić je svoj rukopis, svakako, najznačajnijeg njegovo djela Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929. godine privodio završnici krajem 1928. godine. Tragao je za potporama koje bi mu omogućile i da ga tiska. Obraćao se „Pučkoj Kasini” koja mu je do tada izlazila u susret, tražio je pretplatnike.[14] „Ja spremam za štampu Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929. Knjiga će sadržavati 50 poglavlja, a opsezati oko 300 strana velikog formata. Osim toga će knjiga biti ukrašena sa mnogo slika.” Kasina je zaista i tiskala jedan listić s pozivom na pretplatu. [15]U njemu je stajalo: „Naskoro će se štampati nova knjiga Petra Pekića pod naslovom Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929 godine.” Pored opisa i broja stranica u nastavku je stajalo: „Pisac (Bunjevac) tim svojim djelom pruža mogućnost da se Hrvati pobliže upoznaju sa njihovom braćom koja žive u Banatu, Bačkoj i Baranji.” U lokalnom tisku, na pr. u Nevenu od 29.03.1929. knjiga je najavljivana na ovaj način: „O nama se već mnogo pisalo, ipak ovo je prva kritično-kulturna historija na s ovdašnjih Hrvata.”. Rezultat njegovih nastojanja u Subotici nije urodio plodom. To je svakako bila posljedica i ideološko poltičkog ozrčaja, uvođenja šestosiječanaske diktature, zabranjivanja svakog „plemenskog” iskazivanja… Pekić je morao da okrene Zagrebu gdje je zaista i našao razumijevanje. Tako da je knjigu izdala Matica hrvatska i tiskana je u Zagrebu 1930. godine.[16] Javnost, subotička a i šira, je njeno pojavljivanje prihvatila različito, već u ovisnosti sa kakvih je polaznih ideološko nacionalnih osnova ocijenjivala Pekićevu radnju. Dok je vodeći dio srpske političke i znanstvene javnosti bio vrlo kritički, onaj hrvatski ju je dočekao sa ne malim oduševljenjem. „Ova je knjiga odgajala i nadahnjivala generacije bačkih Hrvata i jedno je od značajnijih djela narodnog preporoda Hrvata u Bačkoj.”[17] Sve to nije moglo proći i bez oštrih reakcija lokalnih vlasti. Tako one u jednom strogo poverljivom dokumentu govore o Pekiću kao „neprijatelju domovine”.[18] Uskoro slijedi i gubitak posla, odlukom Gradskog načelnika[19] br. 1702/1929 Pekiću je otkazana služba, koju i napušta 28.2.1930. godine. Val napada se nastavio. „Profesor beogradskog fakulteta dr. Dušan Popović u Glasniku istorijskog društva (1930.) i profesor Vasa Stajić u Letopisu Matice srpske (1930.) promptno i žestoko se obaraju na Pekićevu Povijest i njegove tvrdnje. Njihove primjedbe su trivijalne i očevidno je da njima u prvom redu bio zazoran sam naslov knjige: Povijest Hrvata. Petar Pekić im hrabro odgovara i tiska iste 1930. godine polemičku raspravu Vae victis[20] ili pobijanje kritike dr. Dušana Popovića i Vase Stajića, osporavajući njihove kritike i otvarajući polemičku raspravu u obranu knjige. Pekić je ovom knjigom javno i otvoreno rekao istinu, da su Bunjevci i Šokci u Bačkoj po narodnoj pripadnosti Hrvati.”[21] Lokalni prorežimski tisak je obilovao oštrim degradacijama, napadima i osudama Pekića i njegove knjige. Tako na pr. Jugoslovenski Dnevnik od 23.03.1930. na 1. strani donosi naslov Jedan nacionalni zločin koji otpočinje tekstom: „Dok su posle istoriskog manifesta Nj. V. Kralja svi iskreni rodoljubi pregli da radom na izgrađivanju nacionanog jedinstva svih triju jugoslovenskih plemena izbrišu u poslednji trag ranijih plemenskih zađevica i separatizma, dotle se u Subotici našao jedan promašeni pesnik da, uz pripomoć Matice Hrvatske u Zagrebu, piše i izdaje povijest Hrvata u Vojvodini u kojoj tendenciozno pretstavljajući činjenice, podgreva stare plemenske ideologije i time unosi nove pometnje i razdore.” a u zaključku ističe da je to „…necionalni zločin. “ U istom broju pod naslovom Bunjevci, Hrvati i Srbi prenose se i riječi Mije Mandića koji kao „…najpoznatiji bunjevački prosvetni radnik i istraživač bunjevačke prošlosti izjavljuje: apsolutno se ne slažem i protivan sam tezi, koju je g. Pekić u svojoj knjizi izložio, proglasivši Bunjevce za istovetne sa hrvatskim delom našeg naroda. G. Pekić uostalom nije toliko ni upućen u našu istoriju, jer je svoje podatke crpeo iz mađarskih izvora, koji su s jedne strane napisani tendeciozno… “ U članku se citira i dr Stipan Matijević koji smatra da „…ovde nikada nije bilo Hrvata, nego posle rata su došli ljudi iz Hrvatske i ovi hoće da pohrvate Bunjevce.” Kao vrhunski argument u članku navode i da je g. Marko Jurić u Narodnoj skupštini u Beogradu izjavio, da su Bunjevci Srbi.[22] Epilog tih napada je da knjiga biva zabranjena jer širi plemenski separatizam.2zlocin

Pekić, koji se javljao i kao suradnik u nizu novina, početkom 1929. je postao i član novoosnovanog subotičkog Kluba novinara.

U narednom periodu Pekić nastavlja da se angažira u subotičkim prohrvatskim kulturnim krugovima, udrugama i piše i dalje

U Subotici krajem 1930. godine izlazi njegov roman „Novi ljudi”[23]. U romanu se zalaže za civilizaciju u kršćanskom duhu. Cenzura, tj. Državno odvjeništvo nalazi izvjesne nepodobnosti u njemu, te zaplijenjuje kompletan tiraž. Autoru se ipak ostavlja mogućnost da dopuni s par stranica tekst, na što on i pristaje, pa se knjiga pojavljuje pred čitalaštvom.[24]

Kada se 1932. pojavio natječaj za mjesto prvog čovjeka Gradske knjižnice, javlja se i Pekić.[25] Pored njega javio se samo Radivoj Lungulov. Tako su se kao protukandidati našli bunjevački Hrvat, u tom trenutku krajnje sumnjiv po svom nacionalnom i političkom habitusu i Srbin, optant iz Batanje, vijerni sljedbenik režima. To su bile ličnosti dijametralno različite po svojim biografijama, stručnoj spremi, dotadašnjim rezultatima i dostignućima u javnom i političkom životu, odnosu prema nacionalnom pitanju i vladajućem režimu. U svojoj molbi Pekić navodi: „Vama je poznato da sam ja pet godina bio gradski bibliotekar i da sam tu svoju dužnost uvijek savjesno vršio. Međutim kada sam napisao „Povijest Hrvata u Vojvodini” neka lica iz mržnje i zlobe su utjecala na pok. gradonačelnika Ostojića da me zbog te moje knjige otpusti iz službe, što je on i učinio. Time je bačena ljaga na kulturnu Suboticu.”[26] Pekića kao kandidata pismenim preporukama predlažu dr. Mirko Ivković Ivandekić, narodni poslanik i gradski odbornik te Blaško Rajić i Ivan Ivković Ivandekić, tada također gradski odbornici. Odnos političkih snaga u tom trenutku nije davao Pekiću nimalo nade da bude podržan. Tako gradonačelnik[27], svojom odlukom I 6683/1932, od 23.11. 1932. zaista i postavlja Radu Lungulova za upravitelja, sa mjesečnom plaćom od 2000 dinara.

Godine 1933. u Subotici tiska djelo „Spomenica”[28] prigodom trijumfalnog puta Hrvatskog pjevačkog društva „Neven” u staru postojbinu Hercegovinu, te opisuje koncerte „Nevena” u Sarajevu, Mostaru, Dubrovniku, Splitu, Gospiću, Karlovcu, Zagrebu i Brodu. Osobito ističe lijepu svečanost u Blagaju i na izvoru rijeke Bune, tom prigodom je postavljena na crkvi spomen ploča u znak sjećanja na postojbinu bunjevačkih Hrvata. Od 1933. javlja se i kao suradnik zagrebačkog Obzora.[29] 28-9-210-1934-nudi-uvela-ruza

Kako režim gleda u tim godinama na Pekića svjedoči jedan izvještaj vojne obavještajne službe (1934.) iz Subotice navodi se upravo i Pekić: „ 5) Mlađa bunjevačka književna generacija se danas može smatrati hrvatskom. Tako na primer književnik Pekić je napisao Istoriju Bunjevaca, pre 3 godine, koja je štampana od Matice hrvatske, ali su je vlasti morale zabraniti jer širi plemenski separatizam. ”

f-28-ak-8-57-1929-petar-nudi

Kako je s mjesta upravitelja Knjižnice polovinom 1934. godine smijenjen Lungulov i vraćen u svoju pređašnju školu na Kelebiji kao učitelj, za tu poziciju razviće se opet borba u subotičkoj kulturnoj i političkoj javnosti. Kandidat je ponovno Petar Pekić, ali sada i Balint Vujkov te Lazar Stipić i Josa Šokčić, novinari, uz dr. Jocu Milekića i Ivana Malagurskog, Tošu Išpanovića. Svatko od njih je imao podršku određenih krugova iz javnog života. Većina kandidata je posjedovala odgovarajuće sposobnosti i kvalifikacije, no opet je izbor Gradskog načelnika zanemario mnoge stručne i radne kvalitete i pao na studenta, tada nesvršenog pravnika Tošu Išpanovića. Time se samo potvrđivala stara praksa da vlast u ovakvim slučajevima često zanemarujući sve struče kriterijume, nameće ideološko-političku podobnost kao odlučujući faktor, pri izboru rukovodećih ljudi i u kulturnim ustanovama.

U Subotici 1934. godine Pekiću se pojavljuje roman „Uvela ruža” koji, kao i svoje druge knjige nudi zainteresiranima na prodaju.[30] Godine 1934. u Subotici tiska „Chefs-D’ Oeuvre, des poemes nationaux Juogoslaves”, svoj prepjev 11 najljepših epskih pjesama, remek-djela narodne epike na francuski jezik. Novu zbirku pjesama „Biserje i drago kamenje”, (1935.,Subotica) neke okrenute metafizici, neke okrenute Bogu, ljepoti neumrle duše, neke rodoljublju, a pjeva i o svijetu punom razočaranja i zdvajanja i duševnih rana. Radi kao suradnik u 1935. godini novopokrenutih časopisa – Kultura[31] i Klasje naših ravni[32], kao i Subotičkih novina.[33] U

Ponovno se vraća povijesti i u Subotici tiska „Propast Austro-Ugarske monarhije”[34] i postanak nasljednih država (Jugoslavije, Čehoslovačke, Poljske i Rumunjske) godine 1937. nakon što je, kako kaže, podatke skupljao 20 godina. A 1939. godine u Subotici tiska „Povijest oslobođenja Vojvodine”[35].

Do polovice 1938. stanuje u Subotici na adresi Nikole Kujundžića 2, a nakon toga u Karadžićevoj ulici br. 20. U jednom uverenju iz tog vremena stoji da živi od novinarsko naučnog rada. Ilustraciju toga vidimo i po tome što je Grad otkupio 10 njegovih knjiga „Povijest oslobođenja Vojvodine” za ukupnu cijenu od 1500 dinara.

Pred rat preseljava u Zagreb. U 1942. je tajnik Ministarstva vanjskih poslova, a i radi kao suradnik na Hrvatskoj Encikolpediji.[36] Iste godine se pojavljuje i Postanak Nezavisne Države Hrvatske: borba za njeno oslobođenje i rad na unutrašnjem ustrojstvu[37].

Umro je u Zagrebu 1965. godine.








[1] Stjepan Skenderović, Trajno mjesto među intelektualnom velikanima bačkih Hrvata, Klasje naših ravni, 1-2., 2011, 15-19.

[2] https://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Peki%C4%87 (posjeta XI 2015.) Delegaciju za sjednice Pariske konferencije su po