Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 231
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Roman jednoga mladica

Bourgetov najvažniji roman, Le Disciple (1889), najavio je značajnu promjenu u njegovom intelektualnom položaju. Uz apel mladima da se pridržavaju tradicionalnog morala, a ne moderne znanstvene teorije, roman prikazuje poguban utjecaj vrlo cijenjenog pozitivističkog filozofa i učitelja (koji jako nalikuje Taineu) na mladog čovjeka. Primjenjujući filozofova učenja na život, mladić igra opasne igre s ljudskim emocijama koje završavaju tragičnim zločinom.

Pol Burže (franc. Paul Bourget, 2. septembar 1852 — 25. decembar 1935) bio je francuski književnik. Kroz oglede i romane s tezom branio krajnje konzervativna katolička gledišta. Dela: Učenik (1889), Podnevni demon (1915), U službi poretka (1929). Bio je član Francuske akademije od 1894. godine.


Paul Bourget rođen je u Amiensu u Somme departementu u Pikardiji u Francuskoj. Njegov otac, profesor matematike, kasnije je imenovan na mjesto na koledžu u Clermont-Ferrandu, gdje je Bourget stekao svoje rano obrazovanje. Poslije je studirao na Lycée Louis-le-Grand i na École des Hautes Études.

Između 1872. i 1873. proizveo je svezak stihova Au Bord de la Mer, nakon kojeg su slijedili drugi, posljednji, Les Aveux, koji se pojavio 1882. U međuvremenu je napravio ime u književnom novinarstvu i 1883. objavio je Essais de Psychologie Contemporaine, studije eminentnih pisaca prvi put tiskane u Nouvelle Revue, a sada spojene. Godine 1884. Bourget je dugo posjetio Britaniju, gdje je napisao svoju prvu objavljenu priču (L`Irréparable). Cruelle Enigme uslijedila je 1885.; zatim André Cornelis (1886) i Mensonges (1887) - inspirirani životom Octavea Mirbeaua - primljeni su s mnogo naklonosti.[5]

Bourget, koji je napustio katolicizam 1867., počeo mu se postupno vraćati 1889., u potpunosti se preobrativši tek 1901. Godine 1893., u intervjuu koji je dao u Americi, govorio je o svojim promijenjenim pogledima: `Dugi niz godina ja, kao i većina mladići u modernim gradovima, bio je zadovoljan što pluta u agnosticizmu, ali me je konačno pribrala rastuća spoznaja da... život čovjeka koji je jednostavno rekao `Ne znam, a ne znajući da činiti ono što mi je drago`, ne samo da je sam po sebi prazan i pun razočarenja i patnje, već je pozitivno utjecao na zlo na živote drugih.` S druge strane, `oni muškarci i žene koji slijede učenja crkve u velikoj su mjeri zaštićeni od moralnih katastrofa koje... gotovo uvijek slijede kada muškarci i žene dopuštaju da ih vode i pokolebaju njihova osjetila, strasti i slabosti.`[6] To su bile teme njegova romana Le Disciple (1889.), koji je napisao, kako kaže u svom američkom intervjuu, netom nakon što je napustio svoje `lutajuće i udobno vjerovanje u agnosticizam`. To je priča o filozofu Adrienu Sixteu, čije zagovaranje materijalizma i pozitivizma ima užasan utjecaj na divljenog, ali nestabilnog studenta, Roberta Geslona, ​​čiji su postupci, zauzvrat, doveli do tragične smrti mlade žene.[7] Le Disciple je izazvao pometnju u Francuskoj i postao bestseler. Kao primjer romanopisčeve ozbiljnije strane, bila je to jedna od Gladstoneovih omiljenih knjiga.[6] John Cowper Powys uvrstio je Le Disciplea na 33. mjesto u svojoj Stotinu najboljih knjiga.[8]


Bourget na početku karijere.
Études et portraits, prvi put objavljene 1888., sadrže dojmove o Bourgetovom boravku u Engleskoj i Irskoj—posebno prisjećanje na mjesece koje je proveo na Oxfordu i 1891. Sensations d`Italie, bilješke o turneji po toj zemlji, otkrile su novu fazu njegove moći; i Outre-Mer (1895), knjiga u dva toma, njegov je kritički časopis o posjetu Sjedinjenim Državama 1893. Također 1891. pojavio se roman Coeur de Femme i Nouveaux Pastels, `tipovi` likova muškaraca , nastavak slične galerije ženskih tipova (Pasteli, 1890.). Njegovi kasniji romani uključuju La Terre Promise (1892.); Cosmopolis (1892), psihološki roman, s Rimom kao pozadinom; Une Idylle tragique (1896.); La Duchesse bleue (1897.); Le Fantôme (1901.); Les Deux Sœurs (1905.); i neke sveske kraćih priča — Complications Sentimentales (1896), moćne Drames de famille (1898) i Un Homme d`Affaires (1900). L`Etape (1902.) je bila studija o nesposobnosti obitelji koja je prebrzo podignuta iz seljačke klase da se prilagodi novim uvjetima. Ovu snažnu studiju suvremenih manira slijedio je Un Divorce (1904), obrana rimokatoličkog stajališta da je razvod kršenje prirodnih zakona. Primljen je u Académie française 1894., a 1895. unaprijeđen je u časnika Légion d`honneur, nakon što je deset godina prije dobio odlikovanje ordena.[5]

Slijedilo je nekoliko novih romana, uključujući La Vie Passe (1910.), Le Sens de la Mort (1915.), Lazarine (1917.), Némésis (1918.) i Laurence Albani (1920.), kao i tri sveska kratkih priča i drame, La Barricade (1910) i Le Tribun (1912). Dvije druge drame, Un Cas de Conscience (1910.) i La Crise (1912.) napisao je u suradnji s drugima. Svezak kritičkih studija pojavio se 1912., a drugi niz putopisnih skica, Le Démon du Midi, 1914. godine.[9]


Karikatura Paula Bourgeta, Dessins de Rouveyre, 1907.
Dana 16. ožujka 1914. bio je prisutan u uredima lista Le Figaro kada je urednika novina, njegovog prijatelja Gastona Calmettea, ubila Henriette Caillaux, supruga bivšeg premijera Francuske. Njezino kasnije suđenje izazvalo je u to vrijeme ogroman skandal.[10]

Bio je suradnik Le Visage de l`Italie, knjige o Italiji iz 1929. s predgovorom Benita Mussolinija.[11]

Bourget je umro na Božić 1935., u dobi od 83 godine, u Parizu.

Književni značaj i kritika

Études et portraits, 1889
Kao pisac stihova Bourgetove pjesme, koje su sakupljene u two svesci (1885–1887), bacaju svjetlo na njegovu zrelu metodu i kasnije proizvode njegove umjetnosti. U kritici je briljirao. Značajne su Sensations d`Italie (1891) i razne psihološke studije.[5]

Bourgetova reputacija romanopisca osigurana je u nekim akademskim i intelektualnim krugovima, ali iako su u njegovo vrijeme bili nadaleko popularni, njegovi su romani dugo bili zaboravljeni od šire čitateljske javnosti. Impresioniran umjetnošću Henryja Beylea (Stendhal), krenuo je na novi tečaj u trenutku kada je realistička škola bila moda u francuskoj fikciji. Kod Bourgeta je promatranje uglavnom bilo usmjereno na ljudski karakter. Isprva se činilo da je njegova svrha bila isključivo umjetnička, ali kada se Le Disciple pojavio 1889., predgovor toj priči otkrio je njegov moralni entuzijazam. Nakon toga je varirao između svog ranijeg i kasnijeg načina rada, ali je njegov rad općenito bio ozbiljnije zamišljen. Slikao je zamršene emocije žena, bilo da su nanesene nepravdi, griješe ili zapravo zločeste; i opisao je ideje, strasti i neuspjehe francuskih mladića.

Jedna od njegovih pjesama bila je inspiracija za umjetničku pjesmu Claudea Debussyja pod nazivom Beau Soir. Ostale postavke Debussyjevih pjesama Bourgeta uključuju `Romansu` i `Les Cloches`.


Bourget [buʀžε`], Paul, francuski pisac (Amiens, 2. IX. 1852 – Pariz, 25. XII. 1935). Nekoć slavan kao prvak katoličko-konzervativne beletristike. U romanu Učenik (Le Disciple, 1889), gdje se H. Taine javlja pod maskom Adriana Sixta, izražena je idealistička reakcija na scijentizam i pozitivizam; Etapa (L’Étape, 1902) otkriva bojazan građanstva pred naglim usponom proletarijata i predlaže »etapni« razvoj. Bourget zagovara vjersku obnovu društva crkvenim naukom. Danas su književno vrjedniji Eseji o suvremenoj psihologiji (Essais de psychologie contemporaine, 1883) u kojima nije dogmatski opterećen. Objavio i dvije putopisne knjige, o kojima se nekoć mnogo raspravljalo: Dojmovi iz Italije (Sensations d’Italie, 1881), Preko mora, bilješke iz Amerike (Outre-mer: notes sur l’Amérique, 1895).