Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 231
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Hermann Sudermann (30. rujna 1857. - 21. studenog 1928.) bio je njemački dramaturg i romanopisac.

Sudermann je rođen u Matzickenu, selu istočno od Heydekruga u provinciji Pruskoj (danas Macikai i Šilutė, u jugozapadnoj Litvi), blizu ruske granice. Sudermanni su bili menonitska obitelj iz menonitske zajednice u delti Visle u blizini bivšeg Elbinga, Istočna Pruska, (danas Elbląg, Poljska).

Njegov je otac posjedovao malu pivovaru u Heydekrugu, a Sudermann je svoje rano obrazovanje stekao na Realschule u Elbingu, gdje je živio sa svojim rođacima i pohađao menonitsku crkvu u kojoj je njegov ujak bio ministar.[1] Budući da su mu roditelji bili smanjeni u okolnostima, on je u dobi od 14 godina bio šegrt za kemičara. Međutim, mogao je ući u Realgymnasium (srednju školu) u Tilzitu i studirati filozofiju i povijest na Sveučilištu Königsberg.

Kako bi završio studij, Sudermann je otišao u Berlin, gdje je bio učitelj u nekoliko obitelji, uključujući obitelj autora Hansa Hopfena (1835–1904). Zatim je postao novinar, a 1881. i 1882. bio je suurednik Deutsches Reichsblatta. Potom se posvetio fikciji, počevši od zbirke naturalističkih priča pod nazivom Im Zwielicht (`U sumraku`, 1886.), te romana Frau Sorge (`Dame Care`, 1887.), Geschwister (`Braća i sestre`, 1888.) i Der Katzensteg (`Mačji most`, 1890.). Ova djela nisu uspjela mladom autoru donijeti toliko priznanje kao njegova prva drama Die Ehre (`Čast`, 1889.), koja je otvorila novo razdoblje u povijesti njemačke estrade.[2] Ova predstava, koja je izvorno trebala biti tragedija, ali je po Blumenthalovu savjetu dobila `sretan kraj`, bila je pseudo-nietzscheanski napad na moral niskih.

Oženio se spisateljicom Clarom Lauckner (1861.–1924.), rođenom Schulz, 20. listopada 1891. i živio je s obitelji u Berlin-Wannseeu. Bila je udovica i već je imala troje djece iz prethodnog kratkotrajnog braka, a potom je sa Sudermannom dobila i jedno dijete: kćer Hede. Živjeli su u Königsbergu sljedeće dvije godine, prije nego što su se preselili u Dresden, a zatim u Berlin 1895. godine.

Slava
Heimat (1893), još jedna uspješna drama, prevedena je na engleski kao Magda (1896). Sudermann u ovoj predstavi ističe pravo umjetnika na slobodniji moralni život od malograđanskog života. Ima neke moralističke i didaktičke sklonosti kasnijih francuskih dramatičara, osobito mlađih Dumasa, i svu njihovu tehničku finoću. U produkciji su bile neke od najpoznatijih glumica tog vremena, uključujući Helenu Modjesku, Sarah Bernhardt, Eleonoru Duse i gospođu Patrick Campbell.

Imao je brojne sljedbenike u Japanu. Tijekom 20. stoljeća njegove su drame bile temelj za više od 30 filmova.

Sudermann se vratio romanima s Es Warom (`Bilo je`, 1894., naslov se odnosi na 2. odjeljak, §1. Nietzscheova Unzeitgemässe Betrachtungen), protestom protiv beskorisnosti dubokog pokajanja. Godine 1902. preselio se u ljetnikovac s velikim zemljištem u Blankenseeu i iskoristio svoje novopronađeno bogatstvo za prikupljanje slika i skulptura te za putovanja u Italiju, Grčku, Egipat i Indiju.

Na početku Prvog svjetskog rata Sudermann je bio oduševljen izdavanjem Kaiserlieda (`Pjesma o Kaiseru`). U jesen 1917. organizirao je Frohe Abende (`Vesele večeri`), program za promicanje umjetničkih nastojanja među običnim ljudima, za koji je 5. travnja 1918. dobio Željezni križ druge klase. Nakon završetka rata pomogao je osnivanje Bund schaffender Künstler (`Društvo kreativnih umjetnika`), koji se predstavljao kao centristička politička snaga i koji mu je priskrbio reputaciju oportuniste.

Najvažnija od njegovih kasnijih djela su Litauische Geschichten (`Litvanske priče`, 1917., prevedeno kao Izlet u Tilsit), realistički portret njegove domovine i svezak memoara iz 1922. Njegovo posljednje veliko djelo, napisano nakon smrti njegove supruge 1924. bio je Die Frau des Steffen Tromholt (`Žena Steffena Tromholta`, 1927.), poluautobiografski roman, koji se 1929. pretvorio u film pod nazivom Wonder of Women. Doživio je moždani udar 1928., a umro je od plućne infekcije ubrzo nakon toga, u Berlinu, u dobi od 71 godine. Njegov posinak Rolf Lauckner osnovao je zakladu Hermann Sudermann za podršku mladim dramatičarima.

Posthumna reputacija
Sudermannov nacionalizam i njegovo oduševljenje romantiziranim idejama o etničkoj pripadnosti i domovini, posebno uočljivim u njegovim kasnijim djelima, učinili su ga omiljenim tijekom Drugog svjetskog rata. Jürgen Fehling postavio je Johannisfeuera u Berlinu, s Marijom Gorvin, Mariom Koppenhöfer i Paulom Wegenerom u glavnim ulogama. Film Die Reise nach Tilsit temelji se na njegovoj istoimenoj kratkoj priči.[3]

Nakon 1945. njegove drame i romani gotovo su potpuno zaboravljeni. Danas se uglavnom pamti po svojim litavskim pričama, po autobiografiji i po nijemim filmovima Izlazak sunca iz 1927., prema njegovoj pripovijetki Die Reise nach Tilsit (`Izlet u Tilsit`), iz zbirke Litauische Geschichten (Litvanske priče), Pjesma nad pjesmama, s Marlene Dietrich u glavnoj ulozi, temeljena na njegovom romanu Das Hohe Lied i Flesh and the Devil, sta prsten Greta Garbo, prema njegovom romanu The Undying Past.