Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 231
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Roman jednog Ruskog kneza

Vicente Blasco Ibáñez (španjolski izgovor: [biˈθente ˈblasko iˈβaɲɛθ], 29. siječnja 1867. – 28. siječnja 1928.) bio je novinar, političar i najprodavaniji španjolski romanopisac u raznim žanrovima čija je najrasprostranjenija i najtrajnija slava u svijetu engleskog filma u svijetu.


Rođen je u Valenciji. Na sveučilištu je studirao pravo i diplomirao 1888., ali nikada nije otišao u praksu jer su ga više zanimale politika, novinarstvo i književnost. Posebno je bio obožavatelj Miguela de Cervantesa.

U politici je u mladosti bio militantni republikanski partizan, a u svom rodnom gradu osnovao je novine El Pueblo (u prijevodu The People). Novine su izazvale tolike kontroverze da su više puta bile izvedene na sud. Godine 1896. uhićen je i osuđen na nekoliko mjeseci zatvora. Stekao je mnogo neprijatelja te je u jednom sporu bio upucan i skoro ubijen. Metak mu je zapeo za kopču pojasa. Imao je nekoliko burnih ljubavnih veza.

Dobrovoljno se javio kao lektor za roman Noli Me Tangere u kojem je filipinski domoljub José Rizal izrazio prezir prema španjolskoj kolonizaciji Filipina.[1]

Otputovao je u Argentinu 1909. gdje su nastala dva nova naselja, Nueva Valencia i Cervantes. Održavao je konferencije o povijesnim događajima i španjolskoj književnosti. Umoran i zgrožen vladinim promašajima i neradom, početkom Prvog svjetskog rata seli se u Pariz. Živeći u Parizu, upoznao ga je s pjesnikom i piscem Robertom W. Serviceom njihov zajednički izdavač Fisher Unwin, koji je zamolio Service da bude tumač za ugovor koji se tiče Ibáñeza.[2]

Bio je pristaša saveznika tijekom Prvog svjetskog rata.

Umro je u Mentonu u Francuskoj 1928., dan prije svog 61. rođendana, u rezidenciji Fontana Rosa (također nazvanoj Kuća književnika, posvećena Miguelu de Cervantesu, Charlesu Dickensu i Honoréu de Balzacu) koju je sagradio.

Izrazio je želju da se njegovo tijelo vrati u Valenciju kada Španjolska postane republika. U listopadu 1933. španjolski bojni brod Jaime I prenio je njegove posmrtne ostatke u Valenciju gdje su ih primile vlasti Druge Španjolske Republike. Nakon nekoliko dana javnog odavanja počasti, lijes je odložen u nišu na građanskom groblju u Valenciji. Mauzolej Mariana Benlliurea ostao je nedovršen i pohranjen je u Muzej likovnih umjetnosti 1940. godine. Premješten je u Centre del Carme [es] 1988., a 2017. ponovno u muzej. Planirano je da mauzolej bude gotov 2021. godine i da se u njemu pohrane Blascovi posmrtni ostaci.[3]

Spisateljska karijera
Njegov prvi objavljeni roman bio je La araña negra (`Crni pauk`) 1892. Nezrelo djelo koje je kasnije odbacio bila je studija o vezama između plemićke španjolske obitelji i isusovaca tijekom 19. stoljeća. Čini se da mu je to bilo sredstvo da izrazi svoje antiklerikalne stavove.

Godine 1894. objavio je svoje prvo zrelo djelo, roman “Arroz y tartana” (Airs and Graces). Priča govori o udovici u Valenciji s kraja 19. stoljeća koja pokušava zadržati izgled kako bi dobro udala svoje kćeri. Njegove sljedeće knjige sastoje se od detaljnih studija o aspektima ruralnog života na poljoprivrednim zemljištima u Valenciji, takozvanoj huerti koju su maurski kolonizatori stvorili za uzgoj usjeva poput riže, povrća i naranče, s pomno planiranim sustavom navodnjavanja u inače sušnoj zemlji. krajolik. Zabrinutost za prikazivanje detalja ovog načina života kvalificira ono što je nazvao primjerom kostimbrisma:

Flor de mayo (1895.) (`Mayflower`)
La barraca (roman) [es] (1898.)[4] (`Koliba`)
Entre naranjos [es] (1900.) [5] (`Između stabala naranče`)
Cañas y barro [es] (1902.)[6] (`Trska i blato`)
Djela pokazuju i utjecaj naturalizma koji bi najvjerojatnije asimilirao čitajući Émilea Zolu. Likovi u djelima određeni su interakcijom naslijeđa, okoline i društvenih uvjeta (rasa, milje i trenutak), a romanopisac djeluje kao svojevrsni znanstvenik koji izvlači utjecaje koji na njih djeluju u svakom trenutku. To su moćna djela, ali ponekad im nedostaju teški didaktički elementi. Na primjer, u La Barraci pripovjedač često propovijeda potrebu da ti neuki ljudi budu bolje obrazovani. Tu je i snažan politički element jer pokazuje koliko je destruktivno za siromašne poljoprivrednike da se bore jedni protiv drugih umjesto da se ujedinjuju protiv svojih istinskih tlačitelja – crkve i zemljoposjednika. Međutim, uz propovijedanje su lirski i vrlo detaljni izvještaji o tome kako se upravlja kanalima za navodnjavanje i o radu prastarog `tribunala de las aguas`, suda sastavljenog od farmera koji se sastaje tjedno u blizini katedrale u Valenciji kako bi odlučio koja farma će dobiti primati vodu i kada i arbitrira u sporovima o pristupu vodi. “Cañas y barro” se često smatra [potreban navod] remek-djelom te faze spisa Blasca Ibáñeza.

Nakon toga, njegovo pisanje se značajno promijenilo. Iza sebe je ostavio kostimbrismo i naturalizam i počeo postavljati svoje romane na kozmopolitskija mjesta od huerte Valencije. Njegove su zaplete postale senzacionalnije i melodramatičnije. Akademska kritika o njemu na engleskom govornom području uglavnom je ignorirala ta djela, ali oni čine daleko većinu njegovih objavljenih radova: oko 30 djela. Neka od tih djela privukla su pozornost holivudskih studija i postala temelj slavnih filmova.

Istaknuto, Sangre y arena [es] (Krv i pijesak, 1908.), koja prati karijeru Juana Gallarda od njegovih loših početaka kao djeteta u Sevilli do njegovog uspona do slave kao matadora u Madridu, gdje pada pod čaroliju zavodljiva Doña Sol, što dovodi do njegovog pada. Ibáñez je režirao 65-minutnu filmsku verziju 1916. godine.[7] Bila su tri remakea 1922., 1941. i 1989. godine.

Njegov najveći osobni uspjeh vjerojatno je došao iz romana Los cuatro jinetes del Apocalipsis (Četiri jahača apokalipse) (1916.), koji govori o zapetljanoj priči o francuskim i njemačkim zetovima argentinskog zemljoposjednika koji se bore na suprotne strane tijekom Prvog svjetskog rata. Kada ga je 1921. snimio Rex Ingram, postao je vozilo koje je Rudolpha Valentina dovelo do slave.

Rex Ingram je također snimio Mare Nostrum, špijunsku priču iz 1918. koja je snimljena 1926. kao vozilo za njegovu suprugu Alice Terry u njegovom studiju MGM u Nici. Michael Powell je u svojim memoarima tvrdio da je imao prvo iskustvo rada u filmovima na toj produkciji.

Mogu se izdvojiti još dva holivudska filma, jer su to bili prvi filmovi koje je snimila Greta Garbo nakon svog dolaska u MGM u Hollywoodu: Bujica (bazirana na Entre naranjos iz 1900.) i Zavodnica (iz La Tierra de Todos). iz 1922.).