Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 226
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Roman iz Aleksandrijskih vremena

„Taida“ (franc. Thaïs) je filozofski i istorijski roman francuskog nobelovca Anatola Fransa objavljen 1890. Fabula romana je delimično zasnovana na žitiju Svete Taise, hrišćanske svetice iz četvrtog veka, ali i na Fransovoj mladalačkoj pesmi Legenda o Svetoj Taisi (1867).[1] Kritika religijskog dogmatizma, polemički odnos prema ideji asketizma i slavljenje erosa, izazvale su negativnu reakciju konzervativnih i klerikalnih krugova tadašnjeg francuskog društva. Pišući Taidu Frans je bio pod snažnim uticajem Floberovih romana Salambo i Iskušenje Svetog Antonija.[2] Fransov roman je adaptiran u istoimenu operu (1894) i nemi film (1917).

Sa francuskog na srpski jezik Taidu je preveo Nikola Lalić.

U to su dane pustinjski pustinjaci živjeli u kolibama na obalama Nila, gdje su živjeli suzdržanim životom, ne uzimajući hranu do zalaska sunca i jedući ništa osim kruha s malo soli i izopa. Živjeli su u umjerenosti i čednosti, nosili su košulju za kosu i kapuljaču, spavali na goloj zemlji nakon dugog gledanja, molili se, pjevali psalme i, ukratko, provodili dane u djelima pokore. Kao iskupljenje za istočni grijeh, odbili su svom tijelu ne samo sva zadovoljstva i zadovoljstva, nego čak i onu brigu i pažnju koji se u ovom dobu smatraju neophodnima. Vjerovali su da bolesti naših članova pročišćavaju naše duše, a tijelo ne može staviti veličanstveniji ukras od rana i čireva. Bio je to dobar i krepostan život. Također je bilo prilično smrdljivo.

Jednog dana pustinjski pustinjak po imenu Pafnutije prisjećao se sati koje je proveo odvojen od Boga, i ispitujući svoje grijehe jedan po jedan, kako bi mogao bolje razmisliti o njihovoj veličini, sjetio se da je u kazalištu u Aleksandriji vidio vrlo lijepu glumica po imenu Thaïs. Kajući se zbog svoje dječačke žudnje za njom, vidio je njezino lice kako plače i odlučio da kurtizanu nužno mora dovesti do spasenja. Bila je to užasna pogreška, koja nas još uvijek sve proganja.


Jacques Anatole François Thibault, poznatiji pod pseudonimom Anatole France (Pariz, 16. travnja 1844. - Saint-Cyr-sour-Loire, 12. listopada 1924.) francuski je književnik i Nobelovac.

Rođen u obitelji poznatog pariškog knjižara, rano ulazi u svijet knjiga, među kojima će kao književnik i bibliotekar provesti sav svoj život. Afera Alfred Dreyfus, u kojoj se oštro založio za reviziju procesa, znači prekretnicu u njegovu životu i stvaranju - izlazi iz knjiške izolacije, pristupa socijalistima i prelazi na ideološki angažiranu književnost.

U prvom razdoblju svog književnog rada France je prije svega estet i deletant, te objavljuje stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane, u kojima, bez obzira tretira li suvremenu (`Zločin Silvestra Bonnarda`, 1881.) ili povijesnu tematiku (`Thaïs`, 1890., `Pečenjarnica kraljice Pédauque`, 1893. i dr), dominira skepticizam i esteticizam.

Nakon Dreyfusove afere daje oštru društvenu kritiku u `Suvremenoj historiji" i u nizu filozofsko-satiričkih romana (`Otok pingvina`, 1908., `Bogovi žeđaju`, 1912., `Pobuna anđela`, 1914.). Napisao je i nekoliko djela autobiografskog karaktera ("Knjiga moga prijatelja", 1885., "Mali Pierre", 1918. i dr.).

Mada nije nikad postigao široku popularnost, France je bio jedan od najistaknutijih književnika na razmeđu stoljeća i glas svijesti svoje generacije, a skepticizmom, duhovitošću i ironijom, rafiniranim smislom za ljepotu i izvanrednim stilom, privlači i danas intelektualnu književnu publiku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 1921. godinu.


Rođen u porodici poznatog pariskog knjižara, rano je ušao u svet knjiga, među kojima je kao književnik i bibliotekar proveo sav svoj život. Alfred Drajfusova afera, u kojoj se oštro založio za reviziju procesa, značila je prekretnicu u njegovom životu i stvaranju - izašao je iz knjiške izolacije, pristupio socijalistima i prešao na ideološki angažovanu književnost.

U prvom razdoblju svog književnog rada Frans je, pre svega, bio esteta i diletant, te je objavljivao stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane, u kojima, bez obzira da li je tretirao savremenu („Zločin Silvestra Bonarda”, 1881) ili istorijsku tematiku („Taida”, 1890, „Pečenjarnica kraljice Pedik”, 1893. i dr), dominira skepticizam i esteticizam.

Nakon Drejfusove afere dao je oštru društvenu kritiku u „Savremenoj istoriji” i u nizu filozofsko-satiričkih romana („Ostrvo pingvina”, 1908, „Bogovi žeđaju”, 1912, „Pobuna anđela”, 1914). Napisao je i nekoliko dela autobiografskog karaktera („Knjiga moga prijatelja”, 1885, „Mali Pjer”, 1918. i dr).

Mada nije nikad postigao široku popularnost, Frans je bio jedan od najistaknutijih književnika na razmeđu vekova i glas svesti svoje generacije, a skepticizmom, duhovitošću i ironijom, rafiniranim smislom za lepotu i izvanrednim stilom, privlači i danas intelektualnu književnu publiku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 1921. godinu.

Član Francuske akademije postao je 1896, na poziciji broj 38. bio je u periodu 1896 – 1924.