Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 228
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

U Zagrebu 1913, Izdanje Matice hrvatske... Predgovor J. Pasarić: Bude Budisavljević (XXVI str) - S LIČKE GRUDE Priče(12): Petar Gavran, Na vojsku, Očajnik Milivoj, Zadnji lički harambaša, Na ličkoj stepi... Inicijali i naslov T. Krizmana, Latinica, 169 str, PRVO IZDANJE


Budislav Bude plemeniti Budisavljević (Bjelopolje kod Korenice, Austrijsko carstvo, 29. jul 1843 — Zagreb, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, 9. januar 1919) bio je srpski književnik, poslanik i veliki župan iz Hrvatske. Potiče iz ugledne ličke familije Budisavljević.

Čukundjed mu je bio Marko Budisavljević koji je sa svojom četom ličkih junaka prelazio granicu ka turskoj teritoriji koja se protezala duž Plješevice. Jozef II Habzburški mu je 1787. na svečanosti u Beču dao plemićku titulu, grb i pravo na plemićki pridjevak Prijedorski, na koji su imali pravo i koristili su ga i njegovi potomci. Sin je krajiškog oficira Budeta i Sofije, rođ. Marić. Supruga mu je bila Hermina Albreht. Vjenčao ih je beočinski arhimandrit i njegov prijatelj German Jovanović 1876. godine. Kum na vjenčanju im je bio veliki župan srijemski Julije Bubanović. Braća su mu bili: Jovo, Stanislav i Manojlo Budisavljević, a sinovi Mane, Veljko, Srđan i Julije Budisavljević. Ćerke su mu bile Minka, Olgica i Mira.

Biografija
Osnovnu školu i sedam razreda gimnazije završio je u Senju a osmi razred i maturu - ispit zrelosti položio je u Kraljevskoj višoj gimnaziji u Rijeci (1861). Potom je u Beču pohađao krajiški upravni tečaj (Grenzverwaltungskurs) (1861—1863) i imenovan 1863. za poručnika 3. graničarske pukovnije u Ogulinu. Premješten je u Oštarije, Primišlje i Berek, a 1870. u Zagreb u upravno odjeljenje generalkomande. Privremeni veliki bilježnik u Bjelovarskoj županiji postao je 1871. a potom je istu dužnost obavljao u Vinkovcima (1872) i Ogulinu (1873). Za podžupana u Rumi imenovan je 1875, za velikog župana u Požegi 1881., u Bjelovarsko-križevačkoj županiji 1884, u Ličko-krbavskoj županiji u Gospiću 1889, a za velikog župana u Zagrebu 1901. Kao veliki župan ličko-krbavski uradio je sve da poboljša tešku situaciju u svom kraju te je radio na regulaciji vodotokova, izradi kanala, puteva i vodovoda. Sprovodio je prosvjetne akcije i izgradnju škola na području svoje županije. Narod ga je zvao slatki Bude zbog njegove humanosti i umjeća ophođenja s ljudima. Uspješno se borio protiv pravaške srbomržnje, a ni srpski nacionalisti ga nisu voljeli. Tokom službe u Rumi povremeno je posjećivao fruškogorske manastire, Beograd (Košutnjak) i Novi Sad gdje posjećuje Zmaja, Svetozara Miletića, Mariju Trandafil... Biran je više puta za poslanika na narodno-crkvenom saboru u Srijemskim Karlovcima (1890, 1902, 1906). Sa Đurom Pilarom osnovao je 1874. godine Planinarsko društvo. Austrijski car Franjo II ga je odlikovao Viteškim krstom Leopoldovog reda. Penzionisan je 1905. Umro je na dan svoje krsne slave, Svetog Stefana, 9. januara 1919. i sahranjen je u porodičnoj grobnici na Mirogoju u Zagrebu. Tu je sahranjena i većina članova njegove familije. Svi natpisi su pisani ćirilicom, sem za Veru Kušević (1999). U Gospiću mu je 1968. podignuta spomen ploča. Na ploči je trebalo pisati da je Budisavljević hrvatski književnik, no na sugestiju njegovog sina Julija ostalo je samo književnik. Julije je u svom pismu Derosiju, tadašnjem predsjednik ogranka Matice hrvatske u Gospiću napisao da je njegov otac i hrvatski i srpski književnik. Prijatelji su mu bili: Jovan Jovanović Zmaj, Ivan Mažuranić, Fran Kurelac, Lavoslav Vukelić, August Šenoa, Franjo Rački, Ivan Trnski, Ivan Perkovac, Isidor Kršnjavi, Karol Kuen-Hedervari, Vladimir Mažuranić (sin bana Ivana M., koji je bio vjenčani kum njegovoj ćerki Mini). [1] [2]

Književni rad

Naslovna strana knjige Književno cvieće Lavoslava Vukelića (1882)
Književnošću je počeo da se bavi pod uticajem svoga profesora Frana Kurelca još kao gimnazijalac u Rijeci. Prvi štampani rad, dopis o Vojnoj krajini, izišao mu je u Pozoru (1863) a prva pripovijetka u Viencu (1869). Do kraja života objavljivao je u periodici pripovijetke, zapise o savremenicima, članke iz planinarstva i medicine: Vienac 1869, 1871, 1873, 1875, 1880, 1882 - 1883, 1887, 1889, 1891, 1893, 1899 - 1890, 1912, Obzor 1872, 1912, 1916, Narodne novine 1886 - 1887, 1891, 1893, 1899 - 1900, 1902, 1906 - 1907, Dom i svijet 1890, Javor 1890, Liječnički vijesnik 1891 - 1892, 1906, Pobratim 1891, 1893, Nada 1895, 1899 - 1900, Letopis Matice srpske 1895, 1901, 1906, 1910, Brankovo kolo 1895 - 1896, 1899, 1902, 1906 - 1907, 1909, Hrvatski planinar 1898, Domaće ognjište 1904, Srbobran 1907 - 1908, Savremenik 1907 - 1909, Građa JAZU 1905, Bogoslovski vijesnik 1907, Kolo Matice hrvatske 1908, Ilustrovani obzor 1909, Savremenik 1911, Nastavni vjesnik 1913 - 1914, Jugoslovenska žena 1918. U pripovijetkama i crticama iz narodnog života osjeća se uticaj narodnog pripovjedača, one imaju elemente humora, folklora i narodnog praznovjerja. Napisao je oveću studiju i priredio za štampu Književno cvieće Lavoslava Vukelića (Zagreb, 1882), čiji je prijatelj bio. Prevodio je sa ruskog, a neke njegove pripovijetke prevedene su na njemački. Bio je urednik lista Srpsko kolo (1903). U rukopisu je ostavio memoare Pomenci iz moga života koji je obradio i objavio istoričar dr Željko Karaula. To djelo je Bude pisao ručno, dijelom ćirilicom, a dijelom latinicom. Zvršne dijelove pisao je u Zagrebu tokom Prvog svjetskog rata. Za člana Književnog odjeljenja Matice srpske izabran je 1894. Darovao je knjige Narodnoj biblioteci u Beogradu. Objavljivao je djela i pod imenom Milutinov. Napisao je prvi životopis Nikole Tesle. Nakon smrti sinovi su njegovu rukopisnu zaostavštinu predali Jugoslovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU) početkom 1960. [3]

Djela
S ličke grude (Zagreb, 1913)
Iz mojih uspomena (Zagreb, 1918)
Pomenci iz moga života


Budisavljević, Bude, pisac i publicist (Bjelopolje, 29. VII. 1843 – Zagreb, 22. I. 1919). Obavljao više visokih vojnih i administrativnih dužnosti, npr. velikog župana u Bjelovarsko-križevačkoj županiji, Ličko-krbavskoj županiji i Zagrebu. Bio je zastupnik u Srpskom narodno-crkvenom saboru u Srijemskim Karlovcima. Od 1863. objavljivao članke o planinarstvu i medicini, zapise o suvremenicima (Iz mojih uspomena, 1918), zbirku zapažanja o piscima i drugim javnim ličnostima svojega doba te pripovijetke, od kojih je velik broj prikupljen u zbirci S ličke grude (1913). Budisavljević u njima, pod utjecajem pučke predaje, nastavlja hajdučko-tursku tematiku, katkad s elementima humora i fantastike te opisuje tipičan život Like, zbog čega se smatra utemeljiteljem tzv. ličke proze. U rukopisu ostavio autobiografski spis Pomenci iz moga života, a bavio se i prevođenjem s ruskoga.