pregleda
Zagaljeni životi - Đuro Vilović, 1923 g. I izdanje !!!
| Cena: |
| Želi ovaj predmet: | 2 |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.
Pozitivne: 14508
Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 227
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Đuro Vilović (Brela, 1889. – Bjelovar, 1958.), hrvatski književnik. Ekstremni jugoslavenski nacionalist, član Orjune i za vrijeme II. svjetskog rata, četnik.
Đuro Vilović je rođen u Brelima. Studij katoličke teologije pohađao je u Zadru, te je 1913. zaređen za svećenika. Nakon zaređenja odlazi u Beč na studij filozofije. Nakon povratka u Hrvatsku službuje u Dekanovcu u Međimurju, s kojom će se životnom sredinom nježno poistovijetiti. Kasnije piše “Ta mi je zemlja postala bliza, i topla mi posta ta zemlja, u kojoj gusto i bujno cvatu ljubice, a žene govore nekim romonom i šaptom, kojim romone naši lijepi, mladi glagolaši uz more. Tu kao da sam se sreo s jezikom naših primorskih nedjelja i ranih jutara.” Već 1918. godine napisao je tu roman s tematikom ljubavnog života mladog kapelana, koja će pod naslovom `Međimurje - ispovijest jednoga sutona` biti objavljena u Bjelovaru 1923. godine. Sklonost ženama će ga ubrzo i odbiti od svećeničkog zvanja, nakon što je pokazao simpatije tadašnjem tzv. reformnom pokretu katoličkih svećenika koji je, između ostaloga, zahtijevao da se svećenicima dopusti ženidbu.[1]
Nekadašnji pravaš i hrvatski nacionalist, postao je nacionalnim renegatom, nekako u vrijeme kada se odlučio oženiti pravoslavnom Srpkinjom iz okolice Bjelovara. Nakon što ga je Srpska pravoslavna crkva odbila, odlučio je postati protestant - možda samo zato da bi se 1919. godine mogao zaposliti kao nastavnik u protestantskoj školi u Staroj Pazovi - te počeo pisati pripovjetke i romane u kojima je vrlo kritizirao katoličko svećenstvo i Katoličku crkvu u cjelini.[2]
1930. godine u Zagrebu osniva s još nekoliko novinara izdavačku udrugu BINOZA (BIblioteka NOvinarske ZAdruge), koja je izdala značajan broj knjiga, među kojima i neke Vilovićeve.[3]
Makar je demonstrativno raskrstio s hrvatstvom, djelo Đure Vilovića ostalo je neraskidivo vezanu uz Hrvatsku i njen kulturni prostor.[4][5]
Kraj 1930-ih godina dočekuje Đuro Vilović kao jedan od nesumnjivo najčitanijih i najcjenjenijih hrvatskih pisaca.
Nakon što je više godina ponovio živio u Beogradu, 1938/39. godine je završio vilu u Brelima kod Makarske, te je sve više živio i radio u Splitu.[6]
Tijekom II. svjetskog rata prišao je četničkomu pokretu. Nakon što 1941. god. posve napušta Zagreb i odlazi u Split koji je bio pripojen Italiji - moguće stoga što je računao da bi kao mason mogao u Zagrebu imati nevolja s Ustašama i Nijemcima[7] - 1942. godine Đuro Vilović počinje u Splitu pisati za četnička glasila, te ondje od listopada 1942. god. uređuje časopis Krik iz jama u kojem govori o 600.000 Srba koje da su ustaše pobacale u jame na području NDH. Potom se u ožujku 1943. godine pridružuje samom Draži Mihailoviću u Srbiji. Na sastanak s Dražom Mihailovićem Đuro Vilović i nekolicina drugih orjunaša iz Splita lete talijanskim vojnim avionom.[8] Ostaje Vilović djelovati u propagandnom odjelu četničke vrhovne komande[9] gdje blisko surađuje sa Stevanom Moljevićem, urednikom četničkog časopisa `Ravna Gora`.[10] U četničkim publikacijama objavljuje pod pseudonimom Ljubiša Petrović,[11] te osobito piše protiv svake hrvatske politike - ne samo ustaške, nego i one Hrvatske seljačke stranke, te one koju vode tadašnji hrvatski komunisti.[12] Pod imenom `Ljubiša Petrović` objavljena mu je 1943. godine u Pittsburgu knjižica (79 stranica) `Tajni plan Velikohrvatske ideje i njene ekspanzije: dokumenat mračne megalomanije jednog narodića` (izdanje Slobodne srpske planine 1943 godine, štampa Amerikanskog srbobrana).[13] Otvoreno velikosrpska Srpska radikalna stranka objavila je 2011. godine tu Vilovićevu knjižicu pod novim naslovom `Bastardija Hrvatstva` (priredio Nikola Žutić, koji je napisao opširni predgovor od 40 stranica, recenzenti Vojislav Šešelj i Momčilo Subotić). U knjižici Vilović svojim srpskim čitateljima s neskrivenom antihrvatskom mržnjom govori primjerice o `strašnim i mračnim hrvatskim masama` nezadovoljnim stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje će `mračne mase` rado primiti `najcrnje ropstvo mađarsko i tursko, čaki i cigansko, ako hoćete, samo ne srpsko`; te nastavlja o `sasvim nastranom i bolesnom, ali velikom očaju hrvatskih seljačkih masa` koje Radićev poklič `Vjera u Boga i seljačka sloga!` odjednom `dira u živac` i potiče ih `u gomilu`, te se `Radićev pokret širi na sve strane kao kuga`.[14]
S Đurom Vilovićem je u četnike krenuo i njegov sin jedinac Vojko, student medicine. Vojko Vilović će s četnicima, tj. Dobrovoljačkom antikomunističkom milicijom - ali u talijanskoj uniformi - doći i do Brela, gdje je bio ljetnikovac obitelji Vilović. U četničkim će redovima Vojko Vilović i poginuti ili umrijeti.[15]
Đuro Vilović je godinama dopunjavao svoj rukopis Krvava crkva, s podnaslovom Hrvatski popovi i fratri u raspadu Jugoslavije i u pokoljima Srba, kojega je naposljetku objavila tek Srpska radikalna stranka 2009. godine.[16] U tom djelu je Vilović zastupao radikalno jugoslavenstvo i srpstvo. Kao pobornik teze da hrvatski narod zapravo ne postoji, u knjizi `Krvava crkva` prema osobnom iskustvu govori o rijetkim Hrvatima svojega doba koji su poput njega odlučili postati Srbima: „Tih je Hrvata bilo malo tek toliko da se može reći da ih je – ipak bilo. Ti su se Hrvati već toga dana konačno i definitivno pretopili u Srbe, jer ih je srpska duša i svest i borbenost srknula, kao što srče veća kaplja sitne kapljice vode. Od toga dana ti Hrvati više u sebi ne mogu ništa da pronađu hrvatsko osim jednog bezgraničnog bola i isto takva stida što im je sudbina udesila, da se rode pod hrvatskim imenom.”[17]
1946. osuđen je Đuro Vilović na 7 godina zatvora. Makar je u zatvoru pisao ekavicom i ćirilicom (nerijetko na toaletnom papiru), s vremenom mu je postalo jasno da ga drugi četnici u zatvoru ne prihvaćaju kao Srbina, dapače da ga preziru kao Hrvata. U njegovoj ćeliji je bio i jedan pravoslavni svećenik, ali s njime Vilović nije htio razgovarati: kao što je prezirao katoličke svećenike, Vilović je prezirao i pravoslavne. Nakon izdržane kazne živio je u Bjelovaru, na imanju svoje supruge.[18] Navodno je posljednje godine proveo u teškoj depresiji, žaleći zbog gubitka sina, i svega drugoga što je izgubio pristupajući četnicima.[19]
Dugo nakon njegove smrti je pronađen rukopis njegovog romana `Picukare`, dovršen pred II. svjetski rat. U tom romanu napada Vilović dalmatinske pobožne žene, čija starinska pučka pobožnost prema Vilovićevoj viziji opterećuje taj dio Hrvatske i ispunja ga negativnošću. Roman je objavljen u Zagrebu 2010. godine.[20]
Izdavač njegove antikatoličke i antihrvatske knjige `Krvava crkva` mora 2009. godine sa žaljenjem konstatirati da je Đuro Vilović nesumnjivo uvršten u povijest kao hrvatski književnik, makar je Vilović sebe smatrao Srbinom i tvrdio da hrvatski narod uopće ne postoji:[21] naime je Vilović s uvjerenjem ponavljao, da postoje samo Srbi i Slovenci, a da je Zagreb pun potomaka neslavenskih došljaka iz raznih dijelova Europe koji govore o Hrvatskoj i deklariraju se kao Hrvati.[22]
Važnija djela
Esteta, roman, prvo izdanje 1919.
Zagaljeni životi, zbirka pripovjedaka, 1923.
Mandorlato, zbirka pripovjedaka, 1924.
Međimurje - ispovijest jednoga sutona, roman, 1923., izdano 1968. god. kod Matice Hrvatske
Hrvatski sjever i jug, zbirka pripovjedaka, Matica Hrvatska, 1930.
Majstor duša, roman, prvo izdanje Binoza 1931.
Pas Cvilek, dječak Ivek i dudaš Martin, roman za mlade, Binoza, 1934.
Dorica pleše, libreto za operu Krste Odaka, 1934.
Tri sata: roman međimurskog prekreta, Binoza, 1935.
Zvono je oplakalo djevicu: roman barjaka Rajske Djeve Kraljice Hrvata, Binoza 1938.
Krvava crkva, prvo izdanje Srpska radikalna stranka, 2009.
Picukare, roman, prvo izdanje V.B.Z., 2010. (rukopis dovršen pred II. svjetski rat)
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`
Predmet: 69314429
