Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 227
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Đuro Vilović (Brela, 1889. – Bjelovar, 1958.), hrvatski književnik. Ekstremni jugoslavenski nacionalist, član Orjune i za vrijeme II. svjetskog rata, četnik.
Đuro Vilović je rođen u Brelima. Studij katoličke teologije pohađao je u Zadru, te je 1913. zaređen za svećenika. Nakon zaređenja odlazi u Beč na studij filozofije. Nakon povratka u Hrvatsku službuje u Dekanovcu u Međimurju, s kojom će se životnom sredinom nježno poistovijetiti. Kasnije piše “Ta mi je zemlja postala bliza, i topla mi posta ta zemlja, u kojoj gusto i bujno cvatu ljubice, a žene govore nekim romonom i šaptom, kojim romone naši lijepi, mladi glagolaši uz more. Tu kao da sam se sreo s jezikom naših primorskih nedjelja i ranih jutara.” Već 1918. godine napisao je tu roman s tematikom ljubavnog života mladog kapelana, koja će pod naslovom `Međimurje - ispovijest jednoga sutona` biti objavljena u Bjelovaru 1923. godine. Sklonost ženama će ga ubrzo i odbiti od svećeničkog zvanja, nakon što je pokazao simpatije tadašnjem tzv. reformnom pokretu katoličkih svećenika koji je, između ostaloga, zahtijevao da se svećenicima dopusti ženidbu.[1]
Nekadašnji pravaš i hrvatski nacionalist, postao je nacionalnim renegatom, nekako u vrijeme kada se odlučio oženiti pravoslavnom Srpkinjom iz okolice Bjelovara. Nakon što ga je Srpska pravoslavna crkva odbila, odlučio je postati protestant - možda samo zato da bi se 1919. godine mogao zaposliti kao nastavnik u protestantskoj školi u Staroj Pazovi - te počeo pisati pripovjetke i romane u kojima je vrlo kritizirao katoličko svećenstvo i Katoličku crkvu u cjelini.[2]
1930. godine u Zagrebu osniva s još nekoliko novinara izdavačku udrugu BINOZA (BIblioteka NOvinarske ZAdruge), koja je izdala značajan broj knjiga, među kojima i neke Vilovićeve.[3]
Makar je demonstrativno raskrstio s hrvatstvom, djelo Đure Vilovića ostalo je neraskidivo vezanu uz Hrvatsku i njen kulturni prostor.[4][5]
Kraj 1930-ih godina dočekuje Đuro Vilović kao jedan od nesumnjivo najčitanijih i najcjenjenijih hrvatskih pisaca.
Nakon što je više godina ponovio živio u Beogradu, 1938/39. godine je završio vilu u Brelima kod Makarske, te je sve više živio i radio u Splitu.[6]
Tijekom II. svjetskog rata prišao je četničkomu pokretu. Nakon što 1941. god. posve napušta Zagreb i odlazi u Split koji je bio pripojen Italiji - moguće stoga što je računao da bi kao mason mogao u Zagrebu imati nevolja s Ustašama i Nijemcima[7] - 1942. godine Đuro Vilović počinje u Splitu pisati za četnička glasila, te ondje od listopada 1942. god. uređuje časopis Krik iz jama u kojem govori o 600.000 Srba koje da su ustaše pobacale u jame na području NDH. Potom se u ožujku 1943. godine pridružuje samom Draži Mihailoviću u Srbiji. Na sastanak s Dražom Mihailovićem Đuro Vilović i nekolicina drugih orjunaša iz Splita lete talijanskim vojnim avionom.[8] Ostaje Vilović djelovati u propagandnom odjelu četničke vrhovne komande[9] gdje blisko surađuje sa Stevanom Moljevićem, urednikom četničkog časopisa `Ravna Gora`.[10] U četničkim publikacijama objavljuje pod pseudonimom Ljubiša Petrović,[11] te osobito piše protiv svake hrvatske politike - ne samo ustaške, nego i one Hrvatske seljačke stranke, te one koju vode tadašnji hrvatski komunisti.[12] Pod imenom `Ljubiša Petrović` objavljena mu je 1943. godine u Pittsburgu knjižica (79 stranica) `Tajni plan Velikohrvatske ideje i njene ekspanzije: dokumenat mračne megalomanije jednog narodića` (izdanje Slobodne srpske planine 1943 godine, štampa Amerikanskog srbobrana).[13] Otvoreno velikosrpska Srpska radikalna stranka objavila je 2011. godine tu Vilovićevu knjižicu pod novim naslovom `Bastardija Hrvatstva` (priredio Nikola Žutić, koji je napisao opširni predgovor od 40 stranica, recenzenti Vojislav Šešelj i Momčilo Subotić). U knjižici Vilović svojim srpskim čitateljima s neskrivenom antihrvatskom mržnjom govori primjerice o `strašnim i mračnim hrvatskim masama` nezadovoljnim stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje će `mračne mase` rado primiti `najcrnje ropstvo mađarsko i tursko, čaki i cigansko, ako hoćete, samo ne srpsko`; te nastavlja o `sasvim nastranom i bolesnom, ali velikom očaju hrvatskih seljačkih masa` koje Radićev poklič `Vjera u Boga i seljačka sloga!` odjednom `dira u živac` i potiče ih `u gomilu`, te se `Radićev pokret širi na sve strane kao kuga`.[14]
S Đurom Vilovićem je u četnike krenuo i njegov sin jedinac Vojko, student medicine. Vojko Vilović će s četnicima, tj. Dobrovoljačkom antikomunističkom milicijom - ali u talijanskoj uniformi - doći i do Brela, gdje je bio ljetnikovac obitelji Vilović. U četničkim će redovima Vojko Vilović i poginuti ili umrijeti.[15]
Đuro Vilović je godinama dopunjavao svoj rukopis Krvava crkva, s podnaslovom Hrvatski popovi i fratri u raspadu Jugoslavije i u pokoljima Srba, kojega je naposljetku objavila tek Srpska radikalna stranka 2009. godine.[16] U tom djelu je Vilović zastupao radikalno jugoslavenstvo i srpstvo. Kao pobornik teze da hrvatski narod zapravo ne postoji, u knjizi `Krvava crkva` prema osobnom iskustvu govori o rijetkim Hrvatima svojega doba koji su poput njega odlučili postati Srbima: „Tih je Hrvata bilo malo tek toliko da se može reći da ih je – ipak bilo. Ti su se Hrvati već toga dana konačno i definitivno pretopili u Srbe, jer ih je srpska duša i svest i borbenost srknula, kao što srče veća kaplja sitne kapljice vode. Od toga dana ti Hrvati više u sebi ne mogu ništa da pronađu hrvatsko osim jednog bezgraničnog bola i isto takva stida što im je sudbina udesila, da se rode pod hrvatskim imenom.”[17]
1946. osuđen je Đuro Vilović na 7 godina zatvora. Makar je u zatvoru pisao ekavicom i ćirilicom (nerijetko na toaletnom papiru), s vremenom mu je postalo jasno da ga drugi četnici u zatvoru ne prihvaćaju kao Srbina, dapače da ga preziru kao Hrvata. U njegovoj ćeliji je bio i jedan pravoslavni svećenik, ali s njime Vilović nije htio razgovarati: kao što je prezirao katoličke svećenike, Vilović je prezirao i pravoslavne. Nakon izdržane kazne živio je u Bjelovaru, na imanju svoje supruge.[18] Navodno je posljednje godine proveo u teškoj depresiji, žaleći zbog gubitka sina, i svega drugoga što je izgubio pristupajući četnicima.[19]
Dugo nakon njegove smrti je pronađen rukopis njegovog romana `Picukare`, dovršen pred II. svjetski rat. U tom romanu napada Vilović dalmatinske pobožne žene, čija starinska pučka pobožnost prema Vilovićevoj viziji opterećuje taj dio Hrvatske i ispunja ga negativnošću. Roman je objavljen u Zagrebu 2010. godine.[20]
Izdavač njegove antikatoličke i antihrvatske knjige `Krvava crkva` mora 2009. godine sa žaljenjem konstatirati da je Đuro Vilović nesumnjivo uvršten u povijest kao hrvatski književnik, makar je Vilović sebe smatrao Srbinom i tvrdio da hrvatski narod uopće ne postoji:[21] naime je Vilović s uvjerenjem ponavljao, da postoje samo Srbi i Slovenci, a da je Zagreb pun potomaka neslavenskih došljaka iz raznih dijelova Europe koji govore o Hrvatskoj i deklariraju se kao Hrvati.[22]
Važnija djela
Esteta, roman, prvo izdanje 1919.
Zagaljeni životi, zbirka pripovjedaka, 1923.
Mandorlato, zbirka pripovjedaka, 1924.
Međimurje - ispovijest jednoga sutona, roman, 1923., izdano 1968. god. kod Matice Hrvatske
Hrvatski sjever i jug, zbirka pripovjedaka, Matica Hrvatska, 1930.
Majstor duša, roman, prvo izdanje Binoza 1931.
Pas Cvilek, dječak Ivek i dudaš Martin, roman za mlade, Binoza, 1934.
Dorica pleše, libreto za operu Krste Odaka, 1934.
Tri sata: roman međimurskog prekreta, Binoza, 1935.
Zvono je oplakalo djevicu: roman barjaka Rajske Djeve Kraljice Hrvata, Binoza 1938.
Krvava crkva, prvo izdanje Srpska radikalna stranka, 2009.
Picukare, roman, prvo izdanje V.B.Z., 2010. (rukopis dovršen pred II. svjetski rat)