pregleda

Djurdjeva Jerina u Tradiciji i Nauci - Milo Vukcevic


Cena:
1.990 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7781)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14498

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Tematika: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
ISBN: K180
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Treba da se opsece.

1934 g.


Đurđeva Jerina
Đurđeva Jerina je srpska narodna pjesma. Prvi put ju je zapisao Vuk Stefanović Karadžić u djelu Pjesme junačke najstarije, knjiga druga 1845.

Opis
Na početku pjesme, Đurđeva Jerina od Smedereva pita svoga unuka Maksu Grgurevića za koga da uda svoju ćerku. Makso joj po redu veli da je da za Vilipa Mađara, moskovskog kralja, ili u najgorem slučaju za turskog cara. Jerina ga udari, i uda ćerku za turskog cara, davši zemlju i gradove u miraz.

Ova radnja bi možda trebala da objasni na još jedan način padanje Srba pod tursku vlast, ovog puta intrigama žena na vrhuncu moći, naročito neomiljene Jerine. U stvarnosti, drugi faktori su tu bili mnogo značajniji.


I danas se u narodu Jerinino ime spominje isključivo u negativnom kontekstu, čemu su nesumnjivo mnogo doprinela narodna predanja i pesme. U nauci se, međutim, Jerina Branković spominje kao jedna od najtragičnijih ličnosti naše srednjovekovne istorije, kojoj je narodna tradicija učinila veliku nepravdu.

Kada su u pitanju velike i značajne istorijske ličnosti, narod često ume biti nepravedan prilikom donošenja konačnih sudova o njima. To se možda najbolje može videti na primeru jedne od najomraženijih srednjovekovnih ličnosti iz porodice Brankovića – Đurđeve Jerine, u narodnoj tradiciji upamćene kao „Prokleta Jerina”.

U narodnom predanju Jerina je poznata kao bezdušna i nemilosrdna vladarka, koja je po cenu mnogobrojnih ljudskih života podizala gradove i utvrđenja, po čemu je i ostala upamćena. Stoga je sasvim logično što je njen lik često poređen sa vilom koja zida grad od ljudskih kostiju. I u epskoj narodnoj poeziji pominje se njeno čuveno „gradozidanije”.

Međutim, istoričar umetnosti i teolog Leontije Pavlović, koji je svoj obiman naučni rad posvetio Smederevu, Jerininom gradu, „gradu od davnina” i srpskoj prestonici XV veka, pišući o istoriji Smedereva tvrdi da Jerina nijednu tvrđavu nije sazidala.


Jerina Branković (rođena Irina Kantakuzin, grč. Ειρήνη Καντακουζηνή; u narodnoj tradiciji poznata kao Prokleta Jerina) je bila srpska despotica, poreklom Grkinja iz porodice Kantakuzina, žena despota Đurđa Brankovića (vl. 1427 — 1456), za koga se udala 26. decembra 1414. Nakon Đurđeve smrti 1456. godine vladala je Srbijom kao despotica-regent.[1] Njena vladavina trajala je jedva više od godinu dana — u noći drugog maja 1457. godine umrla je, prema jednim izvorima, kao monahinja u manastiru na Rudniku, dok ju je prema drugima otrovao njen sin Lazar, kako bi okončao majčino regenstvo i preuzeo vlast.


Ne zna se tačno godina njenog rođenja, uzima se približno da je to 1400, moguće je da je rođena i nekoliko godina ranije. Njen otac bio je Dimitrije I Kantakuzin, koji je imao titulu sevastokratora od decembra 1357. i despota Moreje 1383. Rođen je bio oko 1343. a umro između 1384. i 1420. Dimitrije je bio unuk vizantijskog cara Jovana VI Kantakuzina (car 1347 — 1354). Od njene porodice, u Srbiji je naročito bio poznat Jerinin brat Toma Kantakuzin.

Bila je nepopularna u narodnom predanju i nazvana Prokleta Jerina, najviše zbog izgradnje grada Smedereva, tadašnje nove srpske prestonice. Po narodnom predanju njena vladavina je bila surova. Umrla je kao monahinja u Rudniku 2. ili 3. maja 1457[2], pretpostavlja se da je otrovao njen sin Lazar. Stari gradovi širom prostora naseljenih Srbima su po njoj dobili imena Jerinin grad.

Sa despotom Đurđem imala je petoro dece:

Todor Branković (1415—1428)
Grgur Branković (1416/1417 — 1459)
Stefan Branković (1425—1476), srpski despot 1458 — 1459
Lazar Branković (1421/1427 — 1458), srpski despot 1456 — 1458
Katarina Branković (1418/1419 — 1492), udata 20.04. 1434. za grofa Ulriha II Celjskog (1406—1456)
Turci su 1441. zarobili Grgura i Stefana Brankovića i 8. maja te godine ih oslepeli po naredbi sultana Murata II.

Prema istorijskim izvorima, Jerina je bila druga žena despota Đurđa Brankovića. Ne zna se ime njegove prve žene sa kojom je imao ćerku Jelenu, ali je izvesno da je bila trapezuntska princeza. Za Maru, Đurđevu, navodno, najstariju kćerku, ne zna se pouzdano da li je bila Jerinina ćerka, ili Đurđeva ćerka iz prvog braka.

Za Jerinu se može reći da je bila tragičan lik, kome je narodno predanje učinilo veliku nepravdu.

Po njoj je nazvan roman Senka despotice Vidana Nikolića, u kasnijim izdanjima nazvan „Prokleta Jerina”....

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 68300965
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Treba da se opsece.

1934 g.


Đurđeva Jerina
Đurđeva Jerina je srpska narodna pjesma. Prvi put ju je zapisao Vuk Stefanović Karadžić u djelu Pjesme junačke najstarije, knjiga druga 1845.

Opis
Na početku pjesme, Đurđeva Jerina od Smedereva pita svoga unuka Maksu Grgurevića za koga da uda svoju ćerku. Makso joj po redu veli da je da za Vilipa Mađara, moskovskog kralja, ili u najgorem slučaju za turskog cara. Jerina ga udari, i uda ćerku za turskog cara, davši zemlju i gradove u miraz.

Ova radnja bi možda trebala da objasni na još jedan način padanje Srba pod tursku vlast, ovog puta intrigama žena na vrhuncu moći, naročito neomiljene Jerine. U stvarnosti, drugi faktori su tu bili mnogo značajniji.


I danas se u narodu Jerinino ime spominje isključivo u negativnom kontekstu, čemu su nesumnjivo mnogo doprinela narodna predanja i pesme. U nauci se, međutim, Jerina Branković spominje kao jedna od najtragičnijih ličnosti naše srednjovekovne istorije, kojoj je narodna tradicija učinila veliku nepravdu.

Kada su u pitanju velike i značajne istorijske ličnosti, narod često ume biti nepravedan prilikom donošenja konačnih sudova o njima. To se možda najbolje može videti na primeru jedne od najomraženijih srednjovekovnih ličnosti iz porodice Brankovića – Đurđeve Jerine, u narodnoj tradiciji upamćene kao „Prokleta Jerina”.

U narodnom predanju Jerina je poznata kao bezdušna i nemilosrdna vladarka, koja je po cenu mnogobrojnih ljudskih života podizala gradove i utvrđenja, po čemu je i ostala upamćena. Stoga je sasvim logično što je njen lik često poređen sa vilom koja zida grad od ljudskih kostiju. I u epskoj narodnoj poeziji pominje se njeno čuveno „gradozidanije”.

Međutim, istoričar umetnosti i teolog Leontije Pavlović, koji je svoj obiman naučni rad posvetio Smederevu, Jerininom gradu, „gradu od davnina” i srpskoj prestonici XV veka, pišući o istoriji Smedereva tvrdi da Jerina nijednu tvrđavu nije sazidala.


Jerina Branković (rođena Irina Kantakuzin, grč. Ειρήνη Καντακουζηνή; u narodnoj tradiciji poznata kao Prokleta Jerina) je bila srpska despotica, poreklom Grkinja iz porodice Kantakuzina, žena despota Đurđa Brankovića (vl. 1427 — 1456), za koga se udala 26. decembra 1414. Nakon Đurđeve smrti 1456. godine vladala je Srbijom kao despotica-regent.[1] Njena vladavina trajala je jedva više od godinu dana — u noći drugog maja 1457. godine umrla je, prema jednim izvorima, kao monahinja u manastiru na Rudniku, dok ju je prema drugima otrovao njen sin Lazar, kako bi okončao majčino regenstvo i preuzeo vlast.


Ne zna se tačno godina njenog rođenja, uzima se približno da je to 1400, moguće je da je rođena i nekoliko godina ranije. Njen otac bio je Dimitrije I Kantakuzin, koji je imao titulu sevastokratora od decembra 1357. i despota Moreje 1383. Rođen je bio oko 1343. a umro između 1384. i 1420. Dimitrije je bio unuk vizantijskog cara Jovana VI Kantakuzina (car 1347 — 1354). Od njene porodice, u Srbiji je naročito bio poznat Jerinin brat Toma Kantakuzin.

Bila je nepopularna u narodnom predanju i nazvana Prokleta Jerina, najviše zbog izgradnje grada Smedereva, tadašnje nove srpske prestonice. Po narodnom predanju njena vladavina je bila surova. Umrla je kao monahinja u Rudniku 2. ili 3. maja 1457[2], pretpostavlja se da je otrovao njen sin Lazar. Stari gradovi širom prostora naseljenih Srbima su po njoj dobili imena Jerinin grad.

Sa despotom Đurđem imala je petoro dece:

Todor Branković (1415—1428)
Grgur Branković (1416/1417 — 1459)
Stefan Branković (1425—1476), srpski despot 1458 — 1459
Lazar Branković (1421/1427 — 1458), srpski despot 1456 — 1458
Katarina Branković (1418/1419 — 1492), udata 20.04. 1434. za grofa Ulriha II Celjskog (1406—1456)
Turci su 1441. zarobili Grgura i Stefana Brankovića i 8. maja te godine ih oslepeli po naredbi sultana Murata II.

Prema istorijskim izvorima, Jerina je bila druga žena despota Đurđa Brankovića. Ne zna se ime njegove prve žene sa kojom je imao ćerku Jelenu, ali je izvesno da je bila trapezuntska princeza. Za Maru, Đurđevu, navodno, najstariju kćerku, ne zna se pouzdano da li je bila Jerinina ćerka, ili Đurđeva ćerka iz prvog braka.

Za Jerinu se može reći da je bila tragičan lik, kome je narodno predanje učinilo veliku nepravdu.

Po njoj je nazvan roman Senka despotice Vidana Nikolića, u kasnijim izdanjima nazvan „Prokleta Jerina”....
68300965 Djurdjeva Jerina u Tradiciji i Nauci - Milo Vukcevic

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.