Tematika: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: K180
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Emilio Bodrero (Rim, 3. travnja 1874. - Rim, 30. studenog 1949.) bio je talijanski novinar, učitelj i političar.

Diplomirao je pravo 1895., zaposlen je kao referent na Računskom sudu, a istovremeno je nastavio studij koji mu je omogućio stjecanje diploma iz književnosti (1900) i filozofije (1901). Znanstvenik antičke filozofije, posebno se posvetio predsokratovskoj misli. Godine 1914. stekao je uvjete za besplatno poučavanje povijesti filozofije, a sljedeće je godine pobijedio na natječaju za katedru na Sveučilištu u Messini, gdje je ostao oko godinu dana. 1916. stekao je istu katedru na Sveučilištu u Padovi, gdje je redovni profesor od 1918. i ostaje do 1940. godine.

U prvim godinama dvadesetog stoljeća pridružio se nacionalističkom pokretu, koji je oživio nakon što je poraz Adue (1896) uvelike smanjio talijanske kolonijalne ambicije u Africi. Od prvog broja surađivao je s tjednikom Il Regno, koji je 1903. utemeljio Enrico Corradini u antisocijalističkoj, antihigiolitičkoj i irendentističkoj funkciji, nekoliko godina kasnije jedan je od osnivača časopisa Il Carroccio, koji je posebno vodio računa o iredentistički uzrok i bitke studenata talijanskog govornog područja u iredentnim zemljama.


1920: tvornica s radnim vremenom tijekom crvenog dvogodišnjeg razdoblja
Pristalica talijanske intervencije, dobrovoljno se prijavio za Prvi svjetski rat, iz kojeg se vraća sa srebrnom medaljom, tri brončane medalje i dva ratna križa. U sve samo ne smirenoj atmosferi prvog poslijeratnog razdoblja, rasplamsanoj proglasom Gabriele D`Annunzio o osakaćenoj pobjedi, događajima iz crvenog dvogodišnjeg razdoblja i prvim manifestacijama fašističkog pokreta, dosadašnjim ideološkim pristupom nacionalističkoj stvari kombinira sudjelovanje usmjereno na javni život, uzrujano krizom liberalne države koja otvara put socijalistima i otvara nove perspektive za političko opredjeljenje katolika kroz Talijansku narodnu stranku, formiranu s obzirom na političke izbore od 1919. Unatoč velikoj predanosti nacionalističkih plavih košulja i fašističkih crnih majica, na izbornom natjecanju pobjeđuju socijalisti (1.834.792 glasa i 156 mjesta), a slijede ih popularni (1.167.354 glasova i 100 mjesta) [1], a za prvi put stavlja liberale u manjinu, čije vlade mogu ustati samo zahvaljujući narodnoj podršci (i ucjeni).

Član od 1910. u Talijanskom nacionalističkom udruženju, koje je na izborima 1919. predstavilo svoje kandidate u redovima Boračke stranke, sudjeluje u prvom licu protudemonstracija pozvanih da ospore opće štrajkove i stav socijalista protiv talijanski zahtjevi na području Istre i Dalmacije. 1921. surađivao je u stvaranju jedinstvenih lista između liberala, nacionalista i fašista koji su odbili kandidaturu zbog njegovih sveučilišnih obveza, dvije godine kasnije, zajedno s Luigijem Federzonijem, Alfredom Roccom i Costanzom Cianom, jedan je od najuvjerenijih pristaša udruživanjem udruge u Nacionalnu fašističku stranku, koja je u međuvremenu sve više napuštala socijalistička i republikanska obilježja talijanskog borca ​​protiv Fascija te je došla na vlast skrećući prema tipičnim obilježjima konzervativne i reakcionarne desnice koju utjelovljuju nacionalisti. Iste godine objavio je Manifesto alla Borghesia svezak koji je imao odlučujući utjecaj na strateške izbore Benita Mussolinija u odlučujućoj fazi za formiranje talijanskog fašizma [2].


Bodrero (prvi slijeva) s Achilleom Staraceom i Mussolinijem
Nakon što je nakon preuzimanja vlasti 1924. godine zauzeo neke stranačke položaje u organizacijskoj fazi, predstavio se kao kandidat PNF -a na izborima koji su, putem mehanizma zakona Acerbo pogodovanog prijevarom i zastrašivanjem, `nagradili` fašiste s apsolutnom većinom. Iz saborskih klupa uglavnom se bavi problemima javnog obrazovanja i sveučilišta; od 1929. do 1934., u svom drugom sazivu, bio je potpredsjednik skupštine Montecitorio i sudjelovao je u radu saborskog povjerenstva koje je pripremilo dekret za osnivanje Komore fascija i korporacija, foruma u kojem nije sudjelovati jer je 1934., drugo zakonodavno tijelo, doživotno imenovano senatorom u kategoriji 3 (zastupnici nakon tri zakonodavna tijela ili šest godina djelovanja). Još jedna fronta na kojoj posvećuje posebnu obvezu je zakonodavstvo protiv masonstva, on je zapravo bio autor poznate antimasonske agende predstavljene Velikom vijeću fašizma 13. veljače 1923. godine [3].

Dva puta je bio zamjenik tajnika za javno obrazovanje (od 1926. do 1928. i 1941.), bio je autor okružnice u kojoj je izjavio da je `vjeronauk kruna javnog obrazovanja`. Nakon 1934. prorijedio je svoja javna opredjeljenja u korist podučavanja i studija povijesti filozofije, posvetivši se i poučavanju povijesti i doktrine fašizma. Nakon 25. srpnja 1943. nije se pridružio Repu Talijanska društvena bblica, koja za fašizam predstavlja povratak revolucionarnim i republikanskim idealima, i ostaje na stolici do postupka čišćenja i presude Visokog suda pravde za sankcije protiv fašizma koja ga proglašava oduzetim s dužnosti senatora uz presudu od 21. listopada 1944.

Antonio Gramsci svrstao je Bodrera u kategoriju larijanstva - koje je stvorio na temelju kontroverzne figure ekonomista Achillea Lorija - to jest među intelektualcima `kojima nedostaje sustavnog kritičkog duha` i nisu sposobni za ozbiljnu znanstvenu aktivnost. [4 ] Nakon što je primijetio da je Bodrero bio profesor povijesti filozofije, iako u stvarnosti nije bio ni `filozof ni povjesničar`, već `filolog sposoban držati govore humanističko-retoričkog tipa`, [5] Gramsci je svoj članak definirao kao ` nevjerojatna `Itaka Italija pojavila se u lipnju 1930. u časopisu Hijerarhija. Bodrero je Odiseju nazvao pjesmom kontrarevolucije, uspostavljajući paralelu između grčko-trojanskog poslijeratnog razdoblja i godina 1919.-1920. Udvarači bi bili zasjede, dok bi Penelope predstavljala liberalnu demokraciju. Revoluciju predstavljaju sami udvarači, jer pljačkaju Ulyssesovu ostavu, siluju njegove sluškinje i potkopavaju njegovu ženu. Ulysses je borba, dok su Phaeacians Nizozemska i Španjolska, zemlje koje su ostale neutralne u ratu...